Piše: Jure Zovko
Organizacijski odbor međunarodnog simpozija “Bildung and Paideia: Philosophical Models of Education”, koji se odražava ovaj tjedan u gradu Hvaru, odabrao je za naslovnicu potresnu fotku porušene škole u selu Vrisak na otoku Hvaru. Šokantna slika koju je ovoga ljeta snimio moj sin Aljoša adekvatno oslikava stanje duhovnoga obrazovanja (Bidlung) u Lijepoj našoj. Neosporna je činjenica da živimo u razdoblju eutanazije kritičke misli, u vremenu recesije duha i posvemašnje erozije moralne odgovrnosti. Posljedice svega ovoga što danas proživljavamo u budućnosti ćemo skupo plaćati kao što ćemo morati krvavo platiti svaki dolar zaduženja kod Međunarodnog monetarnog fonda.
Kao što je devastirana škola u selu Vrisak ostala prekrivena velom šutnje, u Hrvatskoj se sve više nameće nepisano pravilo da se nije ni dogodilo ono o čemu se ne govori u medijima. Stoga ne čudi da najpotresniji događaji ostaju prešućeni, prekriveni velom šutnje, kao da se uopće nisu dogodili. Kao paradoksalan primjer hrvatske šutnje možemo navesti sankcije koje nam je prošli tjedan uvela Europska komisija. Razlog je zapravo trivijalne naravi. Naša politička vrhuška odlučila je radije prihvatila gospodarske sankicije nego izručiti bivšega visko pozicioniranoga djelatnika UDBE, koji je osumnjičen za ubojstvo hrvatskog političkoga emigranta. Riječ je o kritičaru jugoslavenskog totalitarizma koji je upozorio svjetsku javnost na zločine u državi koja je izigravala neki treći put u odnosu na kapitalistički Zapad i boljševički Istok. Kada sve to pažljivo sagleda, čovjek se pita kamo je nestala hrvatska kritika iz vremena Tuđmanove ere? Zašto su zašutjeli naši neovisni intelektualci, posebice oni koji sjede u saborskim klupama i skupo naplaćuju svoju šutnju? Da podsjetimo, riječ je o veleučenoj gospodi, sveučilišnim profesorima koji su dizali ruke po partijskom dikatatu kada je dva dana uoči pristupa Europskoj uniji na groteskan način donesen jedan sramotan zakon kojim se na teritoriju Republike Hrvatske ograničava Europski uhidbeni nalog. Isti ti genijalci opet su po diktatu partije tri mjeseca kasnije pristali glasovati dijametralno suprotno. Oslikavaju li postupci dezorijenitranih intelektualaca na vlasti zapravo turobno stanje u duha? Šutimo u vremenu kada nam se informacije serviraju firizirano i na kapaljku, a naša nesposobna Vlada rasprodaje posljednje ostatke državne imovine i istodobno poput gusaka u magli srlja u nova zaduženja.
Šutnju je na trenutak prekinula u “Vijencu” Anja Šovagović, “nepoderiva ikona” hrvatskoga tradicionalizma rekavši da bez hrvatske kulture nema ni hrvatske države. Hvalim te Bože, nad Vojskama. Konačno netko ima petlje reći što je prijeko potrebno reći u ovo turobno vrijeme. Na drugoj strani, sadašnja Ministrica kulture pokazuje svoj raskošan glumački talent izigravajući nevinašce u pogledu prigova o sukobu interesa, jer je, navodno, riječ o običnom “Zarezu”. Imam dojam da bi sadašnja ministrica kulture mogla uspješno naslijediti najbolju hrvatsku glumicu na pozornici u Gavelli.
Kant je svojedobno u svome spisu “Što je prosvjetiteljstvo” pokušao objasniti da moramo raspolagati s određenim fundusom znanja kako bismo se mogli upustiti u kompetentnu kritiku društveno političke situacije u kojoj se nalazimo. Tu se uvijek iznova nameće pitanje je li moguće izići iz totalitarističkoga poluobarazovanja koje dominira na hrvatskoj medijskog sceni i prijeći u društvo znanja o kojemu tamburaju političari u Bruxellesu? Na znanstvenim skupovima izlazi na vidjelo kako su stručnjaci u pravilu oprezni u pogledu prosudbe i vrednovanja te zahtijevaju oprez u analizi umjesto da se olako upuštaju u paušalno tipologiziranje. Poluobrazovani intelektuaci koji su izišli iz šinjela postkomunističke edukacije spremni su danas o svemu i svačemu mudrovati, aktivni su u mladežima političkih partija, dolaze na pozicije savjetnika političara, a prodaja Bossovih i Armanijevih odjela raste poput hrvatskoga zaduženja.
Godinama upozoravam, i to ću ponoviti u svome referatu na znanstvenom skupu, da je jedan od glavnih razloga devastacije duha u Hrvatskoj, što se još uvijek nije etabliraio elitni konzervatizam zasnovan na temeljima stručne i kompetentne kritike. Socijalističku uravnilovku u pogledu stručnosti nadomjestila je tajkunizirana globalizacija površnosti i kičastoga senzacionalizma. Jedan od najveći uzroka sadašnje recesije duha je to što je urušena institucija poštivanja autoriteta struke, a uporno se forsira kult političke ličnosti i menadžerskog liderstva koji ne ostavljaju prostora za sustavnu kritičku analizu. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ništa ne znače niti se uopće respektiraju. Prozirne priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima fašistoidne prošlosti koje pritajeno prijete hrvatskoj demokraciji, služe zapravo uveseljavanju poluobrazovanoga puka kako bi se odvratila pozornost od ozbiljnih društvenih tema i gospodarskih pitanja. Dok tradicionalne moralne vrijednosti kao što su odlučnost, kompetentnost, razboritost, pravednost, profesionalnost i odgovornost ne budu prihvaćene kao segmenti civiliziranoga društva, površna igra demokracije i izmjene vlasti neće pridonijetu poboljšanju duhovne klime u hrvatskom društvu. Sve dok sloboda i dostojanstvo osobe kao temeljne vrijednosti zapadnjačke moderne u ne postanu dominantna odrednica u hrvatskom političkom diskursu, iluzorno je očekivati da će stvari krenuti na bolje. Balast totalitarnoga naslijeća uvukao se u sve društvene i državne institutcije. Umjesto Moire u Hrvatskoj vladaju neprolazne postudbaške strukture vlasti koje su se vješto poslužile demokracijom da bi preuzele poluge vlasti i ključne pozicije odlučivanja.
U Hrvatskoj je tradicionalizam, nažalost, još uvijek stigmatiziran kao nazadnjačko katoličko nasljedstvo mračnoga srednjeg vijeka i protuprosvjetiteljske zatucanosti. Libaralni koncept države u kojemu se osjećam slobodan kao građanin, a ne zato jer sam katolik, Hrvat, Srbin, Cigan, Hercegovac ili ateist u Hrvatskoj je još uvijek samo puko slovo na papiru. Ovdje je još uvijek važnije naglasiti da je slobodan pripadnik neke od nacionalnih manjina koje su postale predmetom političkog potkusurivanja. Manjine su postale kriterij funkcioniranja modela liberalne države umjesto da to bude građanin kao pojedinac.
Jedan od uvodničara simpozija na Hvaru njemački filozof Christian Horn, sa Sveučilišta u Bonu, postavio je pitanje koliko je danas moguć “treći humanizam” koji je početkom prošloga stoljeća promicao ugledni njemački klasičar Werner Jaeger. Latinska riječ “humanitas” ponajbolje oslikava ono što je u klasičnom grčkom označavao pojam “paideia”. Humanitas podrazumijeva edukaciju u duhu slobodarske edukacije koju su prakticirale artes liberales. Jaeger je živio u uvjerenju da će studenti koji sustavno studiraju djela klasičnih autora moći razvijati svoju sposobnost kritičke analize i kutivirane prosudbe i tako pridonijeti razvijanju vlastitoga duha. Povratak vlastitim kulturnim korjenima trebao bi biti zalog budućnosti da nećemo postati žrtve poluobrazovanja koje sve više dominira na našim prostorima. (Foto: Zadarskilist.hr, Dnevno.hr)
