Jura Ozmec: Sport sam zavolio u prvom razredu osnovne škole

Moj život obilježile su molbe. Pisao sam ih, mislim, od onog trena kad sam u Petrovoj bolnici ispustio prvi vrisak

 
Molbe su postale nešto poput mojega zaštitnog znaka – za školu pa za vojsku… ma bilo ih je posvuda – kroz šalu i smijeh priču o svojem životu započeo je sportski novinar i glavni urednik Sportske televizije Jura Ozmec. Naime, Zagrepčanin koji će uskoro napuniti 50 godina na svijet je došao 1962. godine, baš na Božić, a pet i pol godina poslije već je bio spreman za školu. Kako? Na to pitanje odgovor nije imala ni njegova majka.
– U toj dobi već sam čitao knjige od četiri stotine stranica i išao sam nekoliko koraka ispred svojih vršnjaka. Zbog toga sam majci bio strašno naporan pa me je dala upisati u školu. Napisala je molbu i zatražila da me prime prije šestog rođendana. I uspjela je! – govori Ozmec, koji se prvih četiriju godina školovanja najviše sjeća po učiteljici Miri Petrović i lijepom, uređenom školskom dvorištu.
– Škola “Ivan Gundulić” ponudila mi je puno. U njoj sam se prvi put zaljubio. Ali u sport! – otkrio je pa objasnio:
– Imao sam profesora Mira Legata koji je predavao tjelesni odgoj. Na svakom satu upoznavali smo jedan od sportova. Zbog njegovih lekcija o teoriji i igri počeo sam razumijevati sport. Na tome sam mu jako zahvalan, šteta što današnji klinci ne mogu reći isto. Oni ne uče o sportu i ne znaju gotovo ništa o njemu – tvrdi. Pod palicom profesora Legata, ali i dvojice vrsnih trenera Cane Dobrića i Ivice Jelića, s osnovnoškolskim odbojkaškim klubom osvojio je Prvenstvo Zagreba. No, to ga nije navelo da se ozbiljnije posveti odbojci. Zaljubljenik u terene, tatamije, sportske staze i bazene u isto vrijeme, odlazio je na treninge nogometa, džuda i plivanja, a u srednjoj školi u svoj je život pustio i veslanje.
– Nakon osmog razreda poželio sam upisati IV. gimnaziju, no dok sam od stana u Vodnikovoj došao do škole, Šuvar ju je preimenovao u Centar za upravu i pravosuđe (današnji muzej Mimara op.a.). Upisao sam se u tu novu instituciju i tamo ostao samo dvije godine – prepričava nesuđeni gimnazijalac. Vođen vlastitim snovima i u potrazi za idealnim usmjerenjem treći i četvrti razred srednje škole pohađao je u Velikoj Gorici, uživajući u zvukovima i brundanju “metalnih nebeskih ptica”.
– Zahvaljujući prijatelju Davoru Sijerkoviću, odnosno njegovoj mami koja je radila u školi, prebacio sam se u Zrakoplovnu školu. Ubrzo sam izgubio zanimanje i za avione, no pojačala se želja da krenem novinarskim putem. Za to je zaslužna gospođa Kajić, profesorica hrvatskog jezika koja mi je otvorila oči. “Padeži ti nisu jača strana, ali pišeš dobre sastavke. Bit ćeš izvrstan novinar”, govorila je. Ali nisam je poslušao! – riječi su Jure Ozmeca, koji se poslije srednjoškolske naobrazbe prijavio za služenje vojnog roka.
– I opet uz zamolbu! Dok su svi molili da ih oslobode vojnog roka, ja sam molio da me prime u vojarnu. Kako sam u sve ušao prije reda, tako sam do vojske došao maloljetan. Trebao sam odobrenje… – kazao je. Uniformu je dobio, rok je odslužio pa se nakon povratka među civile upisao na fakultet. Prvi izbor bio je odsjek slavistike na Filozofskom fakultetu, a na drugoj godini studija paralelno je krenuo i na novinarstvo pri Fakultetu političkih znanosti.
– Učio sam i aktivno veslao, skupljao ocjene i medalje. Bilo je to predivno razdoblje mojega života iz kojega sam izašao bogatiji za oko 50 kg u medaljama i s velikim brojem prijatelja različitih profila s kojima se i danas družim – pohvalio se novinar i urednik čiji su prvi koraci u medijima zabilježeni 1984. godine. Tada se priključio osnivačima Radija 101 (tada Omladinskog radija) i osnovao sportsku redakciju, a uskoro kreće i suradnja sa Sportskim novostima.
– Bili smo revolucionarni! U vrijeme Univerzijade 1987., radili smo program na 17 jezika, 24 sata dnevno. Bio sam jedini novinar koji je akreditirao i svoj bicikl, tako da mogu što brže doći s jednog mjesta na drugo – prisjeća se 49-godišnjak. Ambiciozni mladić na svojem plavom dvokotaču izgarao je za redakciju, a spavao samo dva sata dnevno. Njegovo zalaganje primijetile su i starije kolege iz drugih redakcija pa nije bilo čudno što ga je iste godine Božo Sušec pozvao na HRT, točnije na Televiziju Zagreb.
– U studenome sam kročio u redakciju i pogledao oko sebe – Boris Mutić, Božo Sušec, Milka Babović, Mićo Dušanović… ispred mene su sjedili moji idoli – govori.
– U godinu dana prošao sam sve – od čišćenja pepeljara do novinarskih zadataka. Svaku grešku ili neodrađeni posao plaćao sam kaznama. Tako je bilo u to vrijeme – kaže Jura Ozmec. Njegova prva “kazna” ujedno je bila i prvi veliki zadatak. Umjesto Borisa Mutića, koji je dobio zabranu odlaska na olimpijske igre, morao je on otputovati i komentirati s mjesta događaja.
– Umirao sam od straha, stao sam pred Božu Sušeca i postavio mu nebrojeno pitanja. Razgovarali smo sat vremena, mirno me je slušao i na koncu mi rekao: “Ako odbiješ otputovati, dobit ćeš otkaz!”. Bilo je to sve što je morao reći – kroza smijeh će Ozmec. Od tog trenutka u knjigu svojih sjećanja zabilježio je sve ljetne olimpijske igre. Na tu je činjenicu jako ponosan.
– Vidio sam ih sve, počevši od Barcelone. Na zadnjim igrama u Londonu bio sam s kolegama sa SPTV-a. Radio sam ono što volim, u društvu vrijednih ljudi i još sam bio plaćen za to. Može li se poželjeti više od toga?– iskreno će iskusni Jura Ozmec.
Iako tvrdi da se svaki dan iznova zaljubi, Jura Ozmec u svojem je životu iskreno volio samo dvije žene – kćeri Maju (25) i 17-godišnju Tinu. Cijeli život prilagođavaju se meni, a ponekad me ne bi bilo i po mjesec dana. Svoju odsutnost nikad nisam plaćao skupim darovima. S drugog kontinenta dolazio sam im pun ljubavi, sa simboličnim suvenirima u rukama. I onda bih s njima provodio što više vremena, da nadoknadimo izgubljeno. Jako sam ponosan na njih dvije, obje su dobre učenice i bave se glazbom –Maja svira saksofon, Tina flautu – kaže ponosni otac.

Foto: Privatni album
Izvor: Vecernji.hr