Josip Cmrok: Mala retrospektiva (1962.-2012.)

Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
keramika – skulptura – crteži – nakit

U utorak, 20. studenog u 19 sati, u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, otvoriti će se mala retrospektivna izložba Josipa Cmroka, keramičara, kipara i oblikovatelja nakita, vrsnog pedagoga, dugogodišnjeg člana ULUPUH-ove Sekcije za keramiku, porculan i staklo. Autorica i kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout

„Josip Cmrok (Zagreb, 3. srpnja 1932. – Zagreb, 1. listopada 2012.) bio je svestrani umjetnik i pedagog. Unatoč tome što ga se smatra ponajviše klasičnim autorom, njegovo stvaralaštvo izaziva pozornost neobičnom raznolikošću izričaja, koja se kreće od realizma i čiste figuracije, preko sintetičnosti, do picassovske kubo-apstrakcije; od lirskih do karikaturalnih elemenata; od organskih do konstruktivnih usmjerenja. Kao umjetnička osobnost uvijek je znao intrigirati specifičnom dvojnošću suprotstavljenih karakteristika svoje ličnosti, što je, zajedno s izvrsnim školovanjem i izvanrednim iskustvom u konačnici rezultiralo nemalo zanimljivim opusom. U svom dugom, plodonosnom stvaralaštvu ponajviše se posvetio kiparstvu i keramici, čije su mu odlične temelje dali neki od naših najeminentnijih umjetnika kod kojih se školovao: Blanka Dužanec, Fran Kršinić i Vanja Radauš. Kod Blanke Dužanec Cmrok je dobio u svoje vrijeme jednu od najkvalitetnijih umjetničko-tehnoloških poduka iz keramike, što je kasnije bio osnov njegova izražavanja u tom mediju: izbrušeni metje, te osjećaj za živi koloristički oslik keramičkih predmeta – tanjura, vaza, ploča, zdjela, svijećnjaka…, na čijoj površini je docnije, za cijelog svog umjetničkog života, pričao zanimljive priče. Izvor inspiracije za njih bio je raznolik : daleka povijest, egzotični narodi, domaća folkloristika, mitovi, legende, narodni običaji, simboli, znakovi. Štapićasti ili picassovski plesači i svirači, sljubljeni ženski likovi, pijevci, klauni i harlekini, te znakovi glagoljice, često korišteni u ovom njegovom keramičarsko-slikarskom segmentu opusa, postali su vremenom i njegova „autorska oznaka“. U kiparskom dijelu opusa, pak, od svojih profesora Cmrok je baštinio i zauvijek prisvojio s jedne strane pristup kiparstvu kao lirskoj sintezi stvarnosti (pokazujući to u svojoj portretnoj i figurativnoj skulpturi), s uglačanim volumenima izrazito taktilnih površina, a s druge istražujući u području organske, odnosno polu-geometrijske i konstruktivističke skulpture, gdje je volumene sažimao do blokovite elementarnosti. Premda većinom namišljene da se gledaju frontalno, te skulpture djeluju izuzetno monumentalno, čak ekspresivno.

Cmrokovo kiparstvo uvijek je kretalo od crteža – vehementnog, sažetog i konciznog, u kojem se pokretao život njegovih skulptura. U crtežu se također pokretao i započinjao život i njegova nakita u plemenitim kovinama, gdje je bio majstor i gdje je združio svoja kiparska i slikarska iskustva, te svu svoju strpljivost i znanje, stvarajući oblike koji su se isticali ljepotom konstruktivnoga i funkcionalnošću dizajniranoga.

U svojoj umjetnosti ovaj autor znalački je znao usuglasiti težnju prema narativno-crtačkom, s onom prema prostorno-sintetskom, konstruktivističkom i organsko-geometrijskom, bezpogovorno uvažavajući zakonitosti forme i sadržaja. Uz to, uvijek je maksimalno propitivao i pročišćavao svoj izričaj, kao i svoj likovni vokabular, pritom pokazujući zamjetnu studioznost, preciznost i discipliniranu ustrajnost, čime je stekao glas osebujnog umjetnika – ali i vrsnoga profesora.“ (Višnja Slavica Gabout, prilagođeno iz predgovora)

Josip Cmrok završio je 1956. godine Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, Odjel keramike, u klasi prof. Blanke Dužanec, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1962. godine u klasi prof. Frana Kršinića. Od 1962. do 1964. pohađao je Majstorsku radionicu kod prof. Vanje Radauša.

Djelovao je kao slobodni umjetnik od 1967. do 1976, a nakon toga započinje s pedagoškim radom na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu – prvo na Odjelu za obradu plemenitih metala, a potom na Odjelu keramičkih tehnika. Na toj prestižnoj umjetničkoj školi 20 godina, do umirovljenja 1997. godine, odgajao je buduće generacije umjetnika, uvodeći ih u sve tajne keramičkog, kiparskog i zlatarskog zanata. Bio je dugogodišnji član Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a.

Izlagao je vrlo malo i za života je održao sedam samostalnih izložbi, od kojih kao značajnije valja spomenuti onu u Muzeju za umjetnost i obrt (1981.) i onu u Muzeju grada Zagreba (1993.) Sudjelovao je povremeno na skupnim izložbama svoga strukovnog udruženja, na godišnjim izložbama profesora zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, na pojedinim tematskim izložbama Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a („Keramika plus“. 2003.), na 2. hrvatskom triennalu keramike 2011., te na nekoliko skupnih izložbi u inozemstvu. Značajniji javni radovi su mu bista Milke Trnine (Vezišće,1957., bronca), bista Ogrizović (Senj, 1968., bronca), „Sunčanik“ – spomenik/oznaka 45.paralele (Senj, 1989., beton). Bavio se i restauracijom (radio je sredinom šezdesetih godina na restauraciji štukatura u HNK – Zagreb). Djela mu se nalaze u fundusu Muzeja grada Zagreba, te u mnogim privatnim zbirkama. Dobitnik je Povelje Skupštine Općine Senj, za značajne zasluge i postignute uspjehe u doprinosu razvoja grada Senja (1990.)

Potaknut prijedlozima članova Sekcije za keramiku, staklo i porculan, autor je odlučio 2012. godine malom retrospektivom radova u keramici, koliko dopušta prostor Galerije ULUPUH, u izložbenom prostoru svoga udruženja obilježiti 50 godina svoga umjetničkoga djelovanja, 80 godina života i 3 i pol desetljeća od početka svoga dvadesetogodišnjeg pedagoškog rada. Autor, na žalost, nije uspio dočekati otvorenje izložbe (preminuo je u tijeku njezine pripreme), no udruženje je, u čast profesora i umjetnika Josipa Cmroka izložbu realiziralo, i to kao mali retrospektivni prikaz njegova cjelokupnoga stvaralaštva, želeći time odati priznanje ovome autoru ne samo kao svome dugogodišnjem članu, nego i kao umjetniku koji je svojim samozatajnim radom pridonio hrvatskoj kulturi i edukaciji.

Izložba će se moći pogledati do 29. studenog, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom i praznikom galerija zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.

Izložba je ostvarena uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Suradnici na realizaciji izložbe: Franjo Crnković, Erika Šmider, Tomislav Šmider, Ivančica Cvitić-Znidarčić

Kustosica zahvaljuje na pomoći i suradnji: gđi Vesni Cmrok, Franji Crnkoviću, Eriki Šmider, Tomislavu Šmideru, Ivančici Cvitić-Znidarčić, Danijeli Lušin, Nikoli Debeliću

 

Još dok je planirana, malom retrospektivom Josipa Cmroka željelo se obuhvatiti pet desetljeća predanog umjetničkog rada ovoga umjetnika, uz predstavljanje ponajboljih, za njega značajnih i danas dostupnih umjetničkih radova u različitim segmentima njegova umjetničkog djelovanja. Tijekom rada na izložbi pokazalo se da postoji i mnoštvo još neistraženog, mnogima nepoznatog likovnog i dokumentarnog materijala vezanog uz njegovo stvaralaštvo, kojeg je on, posvećen svojoj umjetnosti i paralelno radu s mladim naraštajima budućih likovnjaka na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, sačuvao u atelijeru – i tamo „dobro pospremio“. Zato je ova retrospektiva tek svojevrsna SKICA ZA PORTRET, zahvaćajući širokopotezno ono o autoru znano – ali i ukazujući na ono neznano. Dohvaćajući tek generalno područja njegova interesa i njegov rad. A radio je uvijek mnogo i neumorno, ostavivši za sobom započete skice i keramičke vaze, te nedovršene skulpture koje je, po svom običaju i u poznim godinama perfekcionistički dorađivao. Pokazujući time da ga disciplina, ali i umjetnička  invencija nikad nisu napustile. Ovim „blic- pregledom“  može se u bogatu opusu ovoga autora tako samo općenito označiti glavne odrednice njegove umjetnosti, usmjeravajući „reflektore“ na pojedina zanimljiva djela. Ali pritom zasigurno i dokazati Cmrokov nesumnjivi doprinos hrvatskoj kulturi, sugerirajući potrebu izdavanja sveobuhvatne (nažalost posthumne) monografije ovog umjetnika i pedagoga.

Kako u svom cjelokupnom djelovanju, tako i u njegovim glavnim segmentima – u likovnom stvaralaštvu (kao umjetnik koji je razvio opus u kiparstvu, keramici i nakitu počesto nalik maloj plastici), ali i u pedagoškom radu (kao dugogodišnji profesor na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti), Josip Cmrok je intrigirao posebnom dvojnošću suprotstavljenih karakteristika svoje ličnosti i njihovim zanimljivim spojem: radoznalošću i koncentriranošću; maštovitošću  i discipliniranošću; lucidnošću i strogošću; duhovitošću i tvrdoglavom ustrajnošću; samozatajnošću i temperamentnošću; pristajanjem uz tradicionalnost – i porivom za istraživanjem. S jedne strane bio je pričljiv, emotivan, duhovit – čak peckav, s druge konstruktivan, jednostavan i jezgrovit, a s treće pak beskrajno pedantan, precizan i strpljiv. Sve se to iščitavalo (i) u njegovim  radovima, pa je cjelokupno stvaralaštvo ovog autora obilježeno naizgled neobičnom raznolikošću izričaja: od realizma i čiste figuracije, preko sintetičnosti, do picassovske kubo-apstrakcije; od lirskih do karikaturalnih elemenata; od organskih do konstruktivnih usmjerenja.  Raznolikošću koja dolazi s jedne strane od radoznalog duha, od školovanja i iskustva, a s druge kao rezultat stalnog istraživanja. Ali ne onoga koje grabi prema novome i avangardnome, nego prije onoga koje se može nazvati „preciziranje detalja unutar već utvrđenoga“. U kiparskom opusu zanimali su ga, pored figurativnih, organski i kubo-konstruktivni oblici, koje je izvodio u različitim klasičnim materijalima: kamen, mramor, bronca, gips, glina, plemeniti metali. Istodobno je, na keramičkim pločama i pločicama, vazama, tanjurima, pliticama, svijećnjacima, zdjelama…davao oduška i svojim slikarskim porivima, profinjeno i znalački se koristeći keramičkim tehnikama oslika.

Josip Cmrok se umjetnošću bavio cijeli svoj život. Odmalena. Ali profesionalno i aktivno otkako je 1962. diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, pa je ta godina tu uzeta kao polazna, od koje se može zaokružiti i definirati njegovih pet  desetljeća kontinuiranog bavljenja umjetničkim radom. U svom temeljnom polazištu bio je on umjetnik klasičnog izričaja, što je nekad dosljedno do kraja sprovodio, ali se nekad, u dijelovima opusa (skulpture, nakit) upuštao i u eksperiment, realiziravši na taj način za svoje doba vrlo smjele radove. Mnogi ga danas, međutim, percipiraju kao klasičnog, čak anakronog umjetnika, jer se nikad nije do kraja kritički sagledala cjelina njegova opusa. Jer se nisu vidjele njegove kiparske sinteze, u keramičkom slikarstvu postmodernističko zajedništvo povijesti i suvremenosti, niti za današnje vrijeme aktualna svojevrsna spojnica s karikaturom i ilustracijom, što je na jedan poseban način obilježilo umjetnikovo posljednje stvaralačko desetljeće. Nepobitno je ipak da je smjer Cmrokova stvaralaštva, njegove temelje i njegovo polazište u velikoj mjeri odredilo školovanje kod vrhunskih umjetnika – kod Blanke Dužanec (keramika) na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, te kod Frana Kršinića i Vanje Radauša (kiparstvo) na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i u Majstorskoj radionici.

Kod Blanke Dužanec Cmrok je dobio tada jednu od najkvalitetnijih umjetničko-tehnoloških poduka iz keramike. Uz brušenje metjea, tu se njegovao keramički oslik, a motivi su bili dekorativni i folklorni, što će ovaj umjetnik zadržati, u svojoj individualnoj interpretaciji, kao jednu od osnovnih oznaka vlastitog autorskog izričaja. Od Kršinića je, pak, na Akademiji Cmrok baštinio pristup kiparstvu kao lirskoj sintezi stvarnosti i gradnju forme kao zatvorene, uravnotežene kompozicije čistih, jednostavnih masa, počesto s muzikalnim ritmom linija i uglačanom, taktilnom epidermom kao osnovnim izražajnim elementima (prije svega u portretima, posebno onima intimističkima, te u figurama). Na takvim temeljima, koji su osiguravali čvrstu likovnu logiku (koja je Cmroku uvijek bila važna), on je dalje nadograđivao svoj izričaj, profinjeno združujući osjećajnost i disciplinu; strogost i slobodu izričaja; poetiku i ekspresiju. Uvijek je  maksimalno pročišćavao i dorađivao ono što je želio likovno reći, stalno sam sebe kritički preispitujući, pa otud njegovo dugo i brižljivo „cizeliranje“ svakog djela. Kroz predani radstekao je onu svojuznanu studioznost, koja ga je, pomiješana s preciznošću i ustrajnošću, kasnije formirala kao vrlo osebujnog umjetnika i pedagoga.  A ta studioznost se u njegovoj umjetnosti očitovala različito. U kiparstvu u načinu pristupa i u procesu rada. Taj proces, kojeg se pedantno držao ne vodeći računa o vremenu, započinjao je od vehementnog, sažetog, konciznog crteža, u kojem se pokretao život njegovih skulptura. Nastavljao se oblikovanjem, modeliranjem ili klesanjem formi (najčešće sažetih do neke organske, ili polu-geometrijske konstruktivističke elementarnosti; odnosno do „kršinićevske“ reducirane, lirske realnosti), a završavao finalnim „brušenjem“ i glačanjem. Pritom je Cmrok nerijetko kolorit  svodio na „tišinu“ – na bijelu boju, ili je ostavljao boju materije, a tek je rijetko gipsanu formu patinirao, ili keramičku bojio keramičkim bojama. Valja tu primijetiti kako je gotovo uvijek stvarao zbijene, blokovite i ekspresivne skulpture, namišljene da stoje i da se gledaju frontalno, što je, unatoč omanjih dimenzija, davalo dojam monumentalnosti. Ali začudo i nekog neobičnog organskog vitalizma.

U keramici je studioznost, nasuprot tome, značila promišljeno rasplamsavanje kolorita, te njegov spoj s ekspresivnom linijskom kaligrafijom crteža, na neki dječji način „iskošenog“ i stiliziranog, što se na keramičkim pločama, tanjurima, vazama, zdjelama i ostalim uporabnim keramičkim predmetima sve zajedno uvijek razigravalo u neobične priče čiji je izvor inspiracije bio raznolik: daleka povijest, egzotični narodi, domaća folkloristika, mitovi, legende, narodni običaji, simboli, znakovi…Kroz igre crteža i oslika, linija i boja, tu su oživljavali likovi iz naroda i iz književnosti, Egipćani i stari Meksikanci, konjanici i štapićasti plesači, pijevci i klauni, picassovski likovi i znakovi glagoljice…koje je Cmrok slikao na svoj karakterističan zasićeni, čak „horror vacui“-način,  pa su vrlo brzo i motivski i stilski ovi radovi postali njegova „autorska oznaka“. Velikom dijelu svojih motiva – kako onima koje je slikao u keramici, tako i onima koje je modelirao ili klesao u kiparstvu, autor se tijekom godina stalno, odnosno povremeno vraćao, ponavljao ih i provlačio kroz različite medije i materijale, ponirao u njihovu višestruku pojavnost, istraživao njihovu izražajnost, propitivao ih i dorađivao. Nekad ga je motiv privlačio svojom pričom, pa ga je zato multiplicirao. Češće je, međutim, on bio inspirativan izgovor za istraživanje osjećaja za materiju (posebno u kiparstvu), te za njezine morfološke i kolorističke varijacije i mijene. I na taj način, umjetniku izazov; za istraživanje dometa vlastitog izričaja i za provjeru čistoće svog likovnog vokabulara.

Posljednjih je godina Cmrok u keramičke radove (ponajviše u slike) uveo karikaturalno-anegdotalne, simboličko-metaforičke i kritičko– parodijske elemente i motive (pijevac Jurek, klaun, „zakrabuljeni“ lik „Njegova Veličanstva“), kao vlastite opaske na stvarnost. Unio je tako u stvaralaštvo mnogo od svoje osebujne, vrckave duhovitosti i neke umjetničke buntovnosti, koju je još davno iskazao jednom uvijek aktualnom rečenicom : „Živim kako hoću.“

Ako je u umjetnosti Josipa Cmroka, osobito u njegovoj keramici, ponekad narativno-crtački element bio prebujan, tendirajući prema ornamentalnome i dekorativnome, on je ipak uvijek, začudo, ostajao u okvirima mjere i sklada. Stojeći kao drugi pol onom dijelu izričaja u kojem dominira skulpturalnost, prostorna definiranost i oblikovna sažetost. Jedna i druga strana nikad se, pritom, nisu potirale i uvijek su stajale u nekom međusobnom suglasju – ali i u intrigantnom kontrapunktu. U njegov pak nakit od plemenitih materijala, kojeg je Cmrok bio majstor, čini se kao da su se slila sva umjetnikova kiparska i slikarska iskustva, sva strpljivost i sve znanje, pa su nastajali oblici koji su se isticali ljepotom konstruktivnoga i funkcionalnošću dizajniranoga.

Višnja Slavica Gabout