Slikar prošlog i svojeg vremena
Galerija umjetnina otvara izložbu radova akademskog slikara prof. Vaslija Josipa Jordana u Likovnom salonu „Vladimir Becić“, Trg Ivane Brlić Mažuranić 8, u Slavonskom Brodu, četvrtak 12. svibnja 2011. u 19 sati. povodom 6. svibnja Dana grada Slavonskog Broda i 18. svibnja Međunarodnog dana muzeja.
Pogledajte galeriju radova!
Vasilije Josip Jordan se predstavlja sa 23 rada, ulja na platnu i nekoliko radova u kombiniranoj tehnici koja obuhvaćaju vremenski period od tridesetak godina. Ovo je prva samostalna izložba doajena našeg slikarstva u Slavonskom Brodu. Jordan je inače zastupljen jednim djelom u stalnom postavu „Galerije Ružić“ u brodskoj tvrđavi. Izložba ostaje otvorena do 20. lipnja 2011.Izložbu će otvoriti likovni kritičar, Milan Bešlić, autor koncepcije izložbe i predgovora kataloga, inače vrsni poznavatelj Jordanovog opusa i koautor Jordanove monografije.
Branimir Pešut , ravnatelj
Jordanova slikarska realizacija osjetilnog i memorijskog pretpostavlja dinamičan duhovni proces „obrade“ podataka iz vlastite „arhive“ kao aktivan stvaralački čin.
To „sređivanje građe“ postupkom redukcije,teži sažimanju i sintezi minulih trenutaka u likovnu činjenicu djela,snažno ga određujući temporalnom komponentom višeslojnih simboličkih konotacija.Rast slikareve duhovne okomice dolazi iz dubine njegova bića,iz njegove elementarne prirode sazdane od čistih počela ljudske biti; iz osjetilnog doživljaja svijeta i fascinacije njegovom vizualnom stvarnošću,iz dalekog djetinjstva i unutrašnjih prostora vlastitog bića,podsvjesnog i iracionalnog,iz obiteljskog stabla i njegova grananja kroz Naraštaje,u tragovima ljudskog postojanja u vremenu i prostoru,u fotografijama iz obiteljskog albuma kao i onima iz zajedničke povijesti,izblijedim pismima i bilješkama, predmetima,stvarima i drugim drugačijim „medijima“. „Mislim da se Jordan uhvatio tih krhkih i trošnih stvari kao kakve-takve čvrste točke,čak s evidentnim moralnim ulogom i sa željom da se oduži osobama koje su ga ljudski formirale i dale mu stanovite instrumente i pretpostavke da se u svijetu snađe i nekako ga prihvati“ kako je to primijetio Tonko Maroević. Otkrivajući svoje unutarnje prostore,slikar započinje otkrivati i velike teme svojega slikarstva s kojima će i produbljivati vlastiti likovni izraz,odnosno i spoznajo o vlastitom postojanju,stvarajući i svoje prve cikluse: Familija, Genealogija i Duše stvari….u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća. U njima problematizira nepovratan odlazak bliskih osoba čije su blijede siluete u „kadru“ zajedništva uokvirene u tamnom prostoru slike. Stojeće ili slijedeće ljudske figure u parovima,same ili na skupnoj „snimci“, pojavljuju se iz crne dubine tek u naznakama bijele i sive boje,u nijansama cinobera,okera,u smeđim i žutim akcentima (Genealogija,1968.)ili kroz tu istu dubinu crnog beskraja leti čudesna forma zrakoplova u tajanstvenu tamu prostora (Homo volans,1971.). Naime,i u najranijim djelima, a među njima naročito onima koja su snažno odredila stvaralaštvo u tom razdoblju ( Natura morte 1965., Familija 1967., Samotar 1969., Diskobulus, Odlazeći i Preobraženja 1973. Posveta čovjeku, Entropija 1974, Melankolija 1975, Vremenski zid 1977.i dr.),prepoznaju se i stilska obilježja koja su u jasnim naznakama odredila njegov likovni izraz formiran na slikarskoj baštini,ali i u asimilaciji modernih i suvremenih poetika,likovnih smjerova sa stilskim obilježjima magičnog i metafizičkog slikarstva,oniričkog inadrealnog. Snažni prodori iracionalnog u prostoru slike,prizori iz minulog vremena,a najčešće oni iz razdoblja fin de siecle i belle epoque,istrgnuti „kadar“ iz sjećanja,fantastični predjeli i reciklirani fragmenti iz snova, upućivali su na dodirna mjesta i s poetikom nadrealizma. Stoga je kritika u brojnim interpretacijama ukazivala i na tu stilsku odrednicu Jordanova slikarstva,ali ne i kao jedinu.Međutim,i slikar precizira svoje stajalište:“Načelno me smatraju nadrealistom. No to proizlazi iz vanjske i površne sličnosti tog slikarstva… svijet kome ja pripadam mogao bi se obilježiti drugom konstantom postojanja, a to je novi realizam poetske fantastike…“ Međutim,evidentna je i činjenica da Jordanove cikluse o obilježila i njegova specifična sinteza organskog i anorganskog,odnosno ljudskog bića u kontekstu prostora,Oblikovanim njegovim duhom i graditeljskim umijećem, arhitekturom,a ne bilo kojim prostorom,primjerice onim kojega oblikuje sama priroda,dakle,bez ljudske intervencije u njemu,kakvim idiličnim proplankom,ravničarskim ili morskim beskrajem,pustinjskom goleti,stoljetnom šumom i sl.
To „smještanje“ organskog motiva (tj.ljudske figure) u geometrijski skladne odnose okomica i horizontala,pravokutnika i kvadrata,krugova i krivulja,implicira klasičnu organizaciju prostora i učvršćuje kompoziciju slike množenjem i dijeljenjem visine, širine i dubine,a oduzimanjem i dodavanjem boje,poentira ritmički strukturu tamnim odsjajima likove poetika s osebujnim autorskim značajkama.Ili,kako primjećuje Marc le Bot:“ Odnosi koje među bojama utvrđuje oko-duh daju oblik stvarima.“
Međutim, valja nam i ovom prigodom naglasiti da se Jordanovo slikarstvo uputilo u traženju smisla ljudskog postojanja kroz stvarni,a ne izmišljeni svijet,kroz činjenice koje su sazdale njegovo biće i oblikovale njegovu duhovnost; od tjelesne krhkosti i fizičke smrtnosti,od intelektualne radoznalosti i duševne besmrtnosti,od dvojbi i neizvjesnosti,slutnji i straha, snova i čežnji,problematizirajući te činjenice kroz svoje velike tematske cikluse. A upravo su te činjenice i učvrstile Jordanovo uvjerenje da je „zemaljska hrana“ duhovna stvarnost djela, i da je ta zemaljska komponentna memorirana u pigmentu,u pamćenju materije,u metafizici slikarstva.
Milan Bešlić
Jordan rođen je 1934. godine u Zagrebu, od majke Franciske i oca Martina, u obitelji podrijetlom iz Slovenije.U Zagrebu je 1946. godine upisao muzičku školu u kojoj je dvije godine pohađao odsjek violine, a 1948. godine upisuje Školu primjenjene umjetnosti koju je pet godina poslije i završio. Izložba Miljenka Stančića i Josipa Vanište 1952.godine u Muzeju za umjetnost i obrt bila je iznimno poticajna mladom umjetniku.Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1953. godine, a diplomirao je 1958. u klasi Ljube Babića.
Godina 1956. bila je osobito značajna za Jordanovo slikarsko sazrijevanje.Naime, te se godine, tijekom studijskog putovanja po Italiji na koje je vodio svoje studente prof. Ljubo Babić, prvi put susreo s dijelima velikih majstora Giotta i Guardija u muzejima Venecije i Padove. Godine 1958. kada završava studij na ALU u Zagrebu, upoznao je i drugog velikog slikara Miljenka Stančića, s kojim je izgradio čvrsto prijateljstvo sve do prerane smrti (1977.) ovog iznimnog majstora kista.
Godinu 1961. obilježila su dva velika događaja: prva samostalna izložba u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti kojom inaugurira svoje osebujno slikarstvo i zadnjeg dana u toj godini ženi se mlađom kolegicom Dragicom Cvek.Godine 1965. uselio je u svoj atelje u Voćarskoj ulici br. 76. koji mu je od tada, pa sve do danas i obiteljski dom. U braku s Dragicom ima dvoje djece, sina Martina (rođenog 1970.) i kćer Jelenu (rođenu 1973.).
U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu ujesen 1972. izlaže na velikoj tematskoj izložbi Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost autora Igora Zidića. Iste godine Moderna galerija priređuje mu monografsku izložbu Jelene Uskoković.
Valja istaknuti da 1969. i 1970. samostalnim izložbama u Gallerie Isy Brachot u Bruxellesu, koja programski promiče nadrealističku estetiku i njezinu obnovu, ima zapaženog uspjeha u belgijskoj kulturnoj javnosti. S ovom uglednom galerijom uspostavio je i profesionalnu suradnju dužu od jednog desetljeća koja je time značajno pridonijela afirmaciji Jordanovog slikarstva u europskom kontekstu.
Za docenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu izabran je 1978. godine. Iset godine studijski boravi u Parizu.
Godine 1979. sudjeluje na problemskim izložbama u Dubrovniku (Novi oblici figuracije) i u Osijeku(Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu), te samostalno izlaže u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“.
Godine 1982. objavljena je monografija JORDAN autora Josipa Depola. Knjiga je tiskana u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz Zagreba, Mladinske knjige iz Ljubljane i Isy Brachot Editeura iz Pariza i Bruxellesa. Predgovore su napisali Matko Peić i Patrick Waldburg. Te je godine iizabran i za redovitog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a o njegovu djelu Jakov Sedlar snima film JORDAN 82. po scenariju Ade Kožula u produkciji Filmoteke 16 i RTV Zagreb u trajanju 14 minuta. Te iznimno produktivne slikarove godine i Miro Mahečić dao je svojo prilog kao autor filma TV izložbe- Vasilije Jordan u trajanju 10 minuta i produkciji TV Zagreb.
Krajem 1986. i početkom 1987. godine priređuje monografsku izložbu naslovljenu Antologica di Jordan najprije postavljena u dvijema padovanskim galerijama(Civica gallleria di Piazza Cavour te Galleria Selearte), a zatim u dva galerijska prostora u Bologni( Palazzo Re Enzo i Palazzuo Accursio). Izložba je iznimno dobro primljena od talijanske kulturne javnosti, a kritika visoko vrednuje ovu prvu veliku izložbu hrvatskog slikara u Italiji. Tekstove predgovora u katalogu su napisali Giorgio Segato, Igor Zidić i Josip Depolo.
Tijekom 1988. godineradi ciklus grafika u tehnici bakropisa za grafičku mapu:Perpetus Augustus-Hommage a August Šenoa. Predgovor je napisao Mirko Tomasović, a tiskana je u nakladi od 41 primjerka kao bibliofilsko izdanje biblioteke Tempora Zbirke Biškupić, Zagreb.
Godine 1989. izlazi monografija JORDAN, autora Tonka Maroevića za koju je predgovor , naslovljen Slike i sjećanje, napisao Georgio Segato. Knjiga je objavljena u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske u biblioteci Prizma koju je uređivao Božo Biškupić. U tom razdoblju Jordan je pripremio nekoliko vrlo zapaženih izložaba u prestižnim galerijama u Milanu, Padovi i Brescii.
Naročito značaju izložbu pripremio je 1990. godine u Veneciji s Giorgom de Chiricom u Galleria Santo Stefano (Oniričko, fantastično, nadrealno).
Godine 1991. izabran je za dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Dokumentarni film JORDAN- druga strana svjetlosti, autora Milana Bešlića u trajanju 30 minuta, snimljen je 1993. godine u proizvodnji HTV-a.Glazbz za film skladao je Frano Parać.
Godine 1995. kao profesor matičar, s Miroslavom Šutejom i Stipom Sikiricom te u suradnji sa fra Vendelinom Karačićem i fra Jozom Pejićem utemeljitelj je Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini. Na toj, danas uglednoj istituciji koja djeluje u sklopu Sveučiolišta u Mostaru, višegodišnji je pročelnik za slikarstvo, potom dekan, te osnivač i pročelnik poslijediplomskog studija „Ars sacra“.
Umjetnički paviljon u Zagrebu i kustos Stanko Špoljarić 1997. godine priređuju mu opsežnu samostalnu izložbu Jordan 1972.-1997. Iste godine drugi puta izlaže u Art Gallerie „Reich“ u Kolnu.
Autor je svečanog zastora „Harmica“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu koji je svečano predstavljen hrvatskoj kulturnoj javnosti 1999. godine. Slikarski suradnik mu je Rudolf Labaš.
Godinu poslije umirovljen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Katalog u povodu samostalne izložbe u splitskoj palači Milesi HAZU, s opsežnim pregledom petnaestogodišnjeg rada za koji su predgovor napisali Stanko Špoljarić i Andriana Škunca objavila je 2000. godine Galerija Kula u Splitu.
Godine 2004. radi scenografiju ( u pet slika) za Verdijevu operu Simon Boccanegra u režiji Petra Selema. Godine 2009. u nakladi izdavačke kuće AGM objavljena mu je monografska knjiga JORDAN autora Gergia Segata i Milana Bešlića.
Živi i radi u Zagrebu i Pučišćima na Braču.
Milan Bešlić
Akademija-Art.hr
10.05.2011.
