Nasuprot raskoši boja
Nasuprot raskoši boja kojom nas dariva sunčev spektar (uz današnje računalno pojačanje u printanim fotografijama), crno-bijela fotografija djeluje jače, dublje i izravnije na osjećaje. Prirodnoj slici oduzima njezin zavodljiv koloristički plašt ( i česte psihodelične učinke manipulacija) i nuđa se oku ogoljela, snovita i nadnaravna. Poput srca ona je središte iskrenosti, okosnica ritma, oblika, svjetlosti i tame. U crno-bijelom izrazu nema «varanja», zavođenja lijepim bojama; vještina majstora crno-bijele fotografije na kušnji je jednakoj onoj pjevanju u živo bez ikakve pratnje. Crno bijelom interpretacijom poništava se stvarnost u njezinoj površnoj formi. Raste, pak nestvarnost, duhovna dimenzija istog svjetlom zabilježenog svijeta. Recimo da je James Clancy majstorski riješio metijerske probleme crno-bijelog izazova.
Potom, slijedi motiv, zapravo jedno iz drugog izranja. Iz neobičnih razloga šikara, šumarci, odbačeni i zaboravljeni predmeti, napušteni prostori i prirodna snaga koja sve ljudske nesavršenosti pretvara u đunglu, imaju u fotografiji obilježja nostalgije. Čežnja za savršenstvom, za trajanjem, tuga zbog odbacivanja, gubitaka, ljepota zbog istinitosti ove spoznaje, reda ove fotografije uz bok velikih majstora ove tematike kao što su Josip Klarica ili Zlata Vucelić. James Clancy se ovim fotografijama pridružuje toj vrsti fotografskog pjesništva.
Grafizam slučajnog i divljeg na motivima marginalnog, samoće, opustjelosti u kojoj se miješa dah smrti s dahom dojučerašnjeg života plod su fotografove avanture, istraživanja. Ovo je «pjesništvo» rezultat foto-safarija, lutanja po mogućim prašumama i skorašnjim grobljima.
Prolaznost kulture, besmisao ljudskih artefakata i neprolaznost prirode, kontrapunkt je u čijem se vrtlogu ranjavaju osjetila. Jer tamo gdje je tišina najveća tamo zvuk postaje najglasniji, a gdje ničega nema, sve je ispunjeno duhom.
Komunikacija fotografijom ima začudne vidove ostvarenja.
Branka Hlevnjak
Naša je sudbina da trčimo do ruba svijeta i dalje od toga prema tami. Uvjereni zbog naše sljepoće, osigurani zbog naše bespomoćnosti, jaki zbog svoje slabosti – veselo zaljubljeni zbog svih pritisaka na naše srce. U toj tami izvan svijeta možemo početi spoznavati svijet i sebe same.
Toma Akvinski (1225-1274)
Djelo “BORDER COUNTRY” inspirirano je pisanjem Tome Akvinskog. Priloženi stih je važan i relevantan za vrijeme u kojem živimo budući da pokriva sve poznate i nedobrodošle teritorije emocionalnih krajolika koji daju okus neizvjesnosti, bojazni, straha i mraka uzrokovanog situacijom nepotpune kontrole što je u ovom času poznata situacija mnogim ljudima diljem svijeta. U početku priroda prenosi konfuziju duha gdje nema vidljivih cesta da nas vode. Interijer i dvorište kuće ukazuju na mjesto gdje je vladao prosperitet i red stvari no zbog okolnosti I loših izbora, propadanje i nered zamjenjuju svoju nekadašnju suprotnost. Posjećujući scenu više puta, pažljivo je proučavajući i testirajući odraze istina – napravljena je odluka. Prema kraju serije fotografija postaje manje oštra namećući pitanje: je li se promijenila perspektiva ili je protagonist bliže sam sebi. Odgovor nije dan, priča ima otvoreni kraj Gledatelj mora odlučiti. Ovaj je ciklus autobiografski.
James Clancy
James Clancy:
Završio školu fotografije o tehnikama u tamnoj komori 1998. u St John’s Central College, Cork City.
Studirao filmsku produkciju u Cork Film Centre 1999 – 2001.
Započeo se baviti fotografijom i filmskom produkcijom 1998. nakon što je radio na području glazbe od 1990, izdao nekoliko samostalnih ploča te imao brojne turneje u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Europi. Započeo je pisati, producirati, snimati te režirati kratke filmove koji su bili prikazani na filmskim festivalima u Corku i Galway. Dobitnik nacionalne nagrade za scenarij za irsku televiziju u ožujku 2000. Počeo je izlagati snimljena djela u listopadu 2000. u Arts Trail-u u Corku.
Sudjeluje u skupnoj izložbi poznatoj kao ‘Bandicoot’ u Corku, zaslužan za poticanje eklektičke mješavine pisaca, glazbenika, likovnih umjetnika i DJ-a. Umjetnici uključuju: Will Oldham, Squarepusher, Fugazi, Handsome Family, The Ex, Cobra Killer, Aphex Twin, Senor Coconut, John Robb, Plaid, Caribou da nabrojimo samo neke.
Radio je na pobjedničkom filmu Cannes Palme D’or 2005. ‘The Wind that Shakes the Barley’ (Vjetar koji njiše ječam). Počeo je izlagati 2006., a do danas imao je desetak samostalnih izložbi. Kontinuirano izlaže u Irskoj, a u Hrvatskoj mu je ovo druga izložba.
