Jackson Pollock: Zločesti dečko koji je uzdrmao američku umjetnost

On je nepredvidiv. Nediscipliniran. Ima Vatru. To je bogato, eksplozivno, neuredno. Trebamo još mladih ljudi koji slikaju iz unutranjih nagona, ne mareći za ono što misle kritičari ili gledatelji, slikare koji će riskirati da upropaste platna kako bi nešto izrekli na svoj način. Pollock je jedan od njih prenosi Vjesnik.hr.

To je zapisao 1943. godine kustos Mome James Johnson Sweeney uoči prve samostalne izložbe velikoga američkog slikara Jacksona Pollocka u galeriji Peggy Guggenheim, izložbe koja će imati važan utjecaj na poimanje njegove umjetnosti apstraktnog ekspresionizma te kao slikara koji je snažno utjecao na američko slikarstvo dvadesetog stoljeća, toliko snažno da ga je jedan kritičar još za života nazvao najvažnijim od svojega naraštaja i najvećim koji se pojavio nakon Miróa.

U svoje 44 godine života Pollock je ne samo opravdao takve izljeve oduševljenja, nego ih i nadmašio.

Na spomen njegova imena u skupnom sjećanju diže se slika tamne, gotovo prijeteće figure, nagnute nad veliko platno razvučeno na podu, nepredvidivih, impulzivnih pokreta, masivnih ruku koje bacaju boju na platno, energično, divlje, zastrašujuće.

»Više volim pričvrstiti platno na tvrdi zid ili pod. Na podu mi je udobnije, osjećam se bliže, više sam dio slike, mogu hodati oko nje, raditi sa sve četiri strane, mogu doslovno biti u slici«, govorio je Pollock o svojoj takozvanoj tehnici dripping, koja ga je i proslavila i stvorila od njega američki mit. Poslije su ga prozvali »Američkim Prometejom« i »Jackom Kapateljom« (igra riječi Jack the Dripper – Jack the Ripper).

Pollock je rano napustio figuraciju u korist kasnije linearne, gestualne apstrakcije, a ta prekretnica prema nekima datira iz 1934. godine i njegova slavnog »Murala«. Zanimalo ga je djelovanje ljudskoga nesvjesnoga, došao je u dodir sa psihoanalitičkim idejama Carla Gustava Junga tijekom četveromjesečnog boravka u psihijatrijskoj bolnici krajem tridesetih godina, a posebice su ga nadahnule njegove ideje o kolektivnom nesvjesnom, vizualnim arhetipskim predodžbama zajedničkim svim ljudima.

Kao što primjećuje Leonhard Emmerling u Taschenovoj monografiji: »Njegova sklonost da slikovni sadržaj radije prikriva nego razjašnjava dovest će ga konačno do kapanih i cijeđenih slika, koje, umjesto da budu apstraktne u smislu čiste nepredmetnosti, koriste posve guste lineature kako bi prikrile likove ili figurativne oblike koji bi se mogli pojaviti tijekom slikanja.«

Na početku je davao slikama nazive, no poslije ih je samo obilježavao brojevima, tvrdio je da apstraktna slika mora biti apstraktna, mora gledatelja suočiti sa slikom samom. Jedan kritičar je napisao da mu slike nemaju ni početak ni kraj, Pollock je znao da to nije rečeno kao kompliment, no on ga je takvim doživljavao.

Bilo je i onih koji su u njegovoj tehnici vidjeli niz slučajnosti i nekontroliranih rezultata (neorganiziranih eksplozija besciljne energije, kako je zapisao jedan kritičar) – Pollock se veći dio svoje karijere žestoko borio protiv takvih kritika, niječući postojanje slučaja kao takvoga.

Pollock: Najskuplja slika na svijetu, 140.000.000 dolara

Još u dobi od 18 godina Pollock, početkom 30-ih godina, otišao je iz Los Angelesa i zaputio se prema istoku želeći postati umjetnikom, iako je imao malo ili nimalo predodžbi kako će to postići, a 1930. upisao se u radionicu slikara Thomasa Harta Bentona, koji je snažno utjecao na mladog Pollocka, upoznavši ga sa stvaralaštvom meksičkih muralista, simbolista i nadrealista.

Pollock je od rane mladosti imao problema s alkoholizmom i depresijom te se oko njega stvorila aura divljeg umjetnika, impulzivne osobe koja je u trenu kadra početi razbijati po prostoriji u kojoj se nalazi. Njegovo divljaštvo na neki način je poslije demantirala i objašnjavala i njegova supruga, koja je tvrdila da je ono uvijek ostajalo na verbalnoj agresiji i da nikad nije bio nasilna osoba.

Utjecaj Picassa na Pollocka istodobno se pokazao kao pokretač i kao zapreka. Pokušavajući postići ono što i španjolski kubist, američki se slikar suočio s granicama koje su ga gušile. Tako je njegova supruga Lee Krasner jednom prilika kazala da ga je zatekla bijesnog, u trenutku kada je bacio Picassovu monografiju na pod i uskliknuo: »Tom čovjeku ništa ne može promaknuti!«

Također, prema njegovoj supruzi, stalno je pio, znao je spavati po dvanaest ili četrnaest sati u komadu, ali kada je radio, onda je u kratkom razdoblju znao napraviti golem posao. Lee Krasner Pollock nije smjela ulaziti u njegov studio, osim kada bi ju pozvao, a tada ju ne bi pitao da li je slika dobra ili loša, već – »je li to slika?«.

Silno je želio pronaći jedinstveni modernistički način slikanja kojim će uspjeti prenijeti vlastito doba na platnu, smatrao je da slikar ne može izraziti 20. stoljeće, atomsku bombu, avion ili radio koristeći se starim renesansnim formama ili bilo kakvim iz prošlosti.

»Bez obzira da li netko vjeruje da njegova djela doista odražavaju to razdoblje ili da su predstavljala prikladne slike atomskog doba, ne može se poreći činjenica da su Pollockove namjere bile razviti ne toliko pravi američki stil koliko istinski suvremeni stil slikanja«, primijetit će povjesničar umjetnosti Leonhard Emmerling.

Umro je ne doživješi veliku retrospektivu svojih djela, koja se trebala održati u newyorškoj Momi 1956. – 11. kolovoza te godine pijan je za volanom izgubio nadzor i zabio se u drvo ostavivši iza sebe život koji je ubrzo postao mit.

Danas, sto godina nakon Pollockova rođenja kroz cijelu 2012. u Americi se očekuje niz kulturnih događanja i izložbi njemu u čast.

Tako će u studiju, odnosno štaglju koji je pretvorio u studio i njegovoj kući u kojoj je živio i radio, a koja je danas memorijalni muzej Pollock-Krasner House and Study Center u East Hamptonu, gdje je napravio svoje najznačajnije slike u tehnici drippinga posjetitelji moći vidjeti i hodati po originalnom podu na kojem je slikao, a na kojem se još nalaze ostatci od boje i stvaralačkog procesa.

Kao najvažnije središnje događanje godine najavljuje se humanitarno okupljanje koje će se 25. travnja održati na sveučilištu Stony Brook u New Yorku u organizaciji zaklade Pollock-Krasner, s posebnim gostom glumcem Edom Harrisom, koji je 2000. godine snimio film »Pollock«, koji je režirao, napisao scenarij i odigrao glavnu ulogu američkog slikara.

Pollockova velika obljetnica obilježava se i u Japanu, gdje je još u prosincu 2011. u muzeju prefekture Aichi – Aichi Arts Center u Nagoyi organizirana prva velika retrospektiva toga umjetnika (Jackson Pollock: stogodišnja retrospektiva), koja se 10. veljače otvara i u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Tokiju.

Izvor: Vedran Jerbić /Vjesnik.hr/

Akademija-Art.hr