Piše: dr.sc. Igor Šipić
UZ IZLOŽBU DUHOVI SA ZADARSKOG FORUMA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA, CRKVA SV. DONATA, ZADAR, 23. SVIBNJA – 23. KOLOVOZA 2013.
U staroj Europi nisu poznavali bogove. Velika Božica smatrana je besmrtnom, nepromjenjivom i svemoćnom, a očinstvo još uvijek nije bilo uvedeno u religioznu misao. Muškarci su bili plašljivi, obožavali su i pokoravali se matrijarhatu. Ognjište u špiljama ili kolibama bilo je najraniji društveni centar, a materinstvo prvi i pravi misterij. Zato se i kod grčkih javnih žrtvovanja uvijek prva žrtva prinosila Hestiji, božici ognjišta. U rimskoj mitologiji ta je uloga pripala Vesti. Nema dokaza da je muškarcima za ženine dominacije bilo uskraćeno ili zabranjeno raditi na poljima bez nadzora, iako su oni prihvatili mnoge osobine slabijeg spola. Povjeravao im se lov, ribolov, sakupljanje poneke hrane, čuvanje stada i krda te obrana teritorija sve dok nisu pokušali prekoračiti zakone matrijarhata izborom vođa totemskih klanova kojima se daje vlast u vrijeme seobe ili ratova.
Po Robertu Gravesu, prijestolje se u Grčkoj nasljeđivalo matrilinearno sve do dolaska Dorana krajem drugog tisućljeća kad se ustalilo patrijarhalno nasljeđe, a genealogija postala patrijarhalnom. Prvo slabljenje matrilinearne tradicije osjetilo se u 13. stoljeću pr. Kr. za ahajske invazije, da bi, na kraju, potpunu mušku prevlast ostvario Dioniz u saboru izbacujući Hestiju. Sustav stavljanja žena kraljevske krvi pod kraljevu kontrolu, koji je obeshrabrivao uspostavu matrilinearnog kraljevstva, bio je prihvaćen i u Rimu. Prvi Rimljani bili su primitivno pleme, i svaki rod je morao podržavati prijateljske odnose s drugim kako bi došao do žena. Rod je bio porodica, pa je ženidba unutar roda bila incestuozna veza.
Sve je to valjalo poznavati da bi se uopće pristupilo pisanju, a nekmoli razumijevanju „Duhova sa zadarskog foruma“, Tomislava Marijana Bilosnića. Usto, sve se multiplicira sa spoznajom kako svi oni (duhovi), uramljeni i uknjiženi, dolaze iz fenomena zvanog „mediteranizam“, zadivljujuće-dioskurnog pojma ljepote trajne nedovršenosti i otvorenosti. Ta dva diskretna i bliska apsoluta stapaju se misaono i pragmatično u tijelu i imenu Harmonije, očitoj „potrebi“ pomirbe ratnika i ljubavnice, oca Aresa, i majke Afrodite. Prostor koji je od kamena, i nema pomaka, koji je od pijeska, i vječito u rukama Kronosa, i prostor koji je veleprostranstvo, more s nebom u neprekidnoj kohabitaciji, nadilazi zvukovlje praiskona, pranačela, memorije zaigranosti sjajnim mitološkim temama i imenima. Uz Katičićev Illyricum Mithologicum, Duhovi… su još jedan memento Iliriku, ovaj put razuzdan, raspjevno obojen hermeneutikom i načinom na koji jezik preuzima iskustvo tijela, posebno kroz sinesteziju osjetila. „U naravi umjetnosti je narav majke, ta nemoć i prepuštenost vječnosti od koje veće sile nema“, piše Bilosnić.
Tim povodom u hrvatskoj književnosti neizostavno je spomenuti Damira Miloša kojemu je meritorna teorija, a služi za pisanje i tumačenje odnosa tijela i jezika, prvenstveno ona Plessnera (u antropologiji), Merleau Ponty-a i Gadamera (fenomenologiji i hermeneutici), dakle teorija koja polazi od čovjeka kao „retardiranog“ bića, što se naravno protivi svakoj regresivnosti i svakom darwinizmu.
Filozofija kao ispovijed filozofa, a tumačenje je načina percepcije svijeta, načina koji je uvjetovan mediteranizmom i njegovim osnovnim karakteristikama – srazom horizontalne fuzije i vertikalnih potisaka i pritisaka (I. Šipić, Mediteran : Povratak u utrobu), u ovoj knjizi duboko je oko svijeta, oko koje nas promatra iz maternice, iz materniteta entiteta, uzorna psihosomatska historiografija. Bilosnićev genetski lanac u neprestanom je nadmetanju, proteže se u semiološko učitavanje, pa i u galerijski-literarno interpretativno raskriće ovog djela valja poći od kakvoće jedne mediteranske definicije dugog trajanja: homerovskog pjesničkog obrasca, ovidijevske metamorfe, aristotelovske peripatetike (spoznaja-kretanje), braudelovskog dualizma prostor-vrijeme, spermatozoidnosti i jajčanosti simbolike Picassa, Miróa i drugih…. Tako otprilike izgleda „maska za obred inicijacije“ u kojoj nas „ilirski vrač upozorava kako se zbog budućnosti moramo zamisliti nad pojavom likova iz daleke i duboke prošlosti“. Spomenici i ljudi koji su ih stvorili određuju i dandanas našu sudbinu (A. Stipčević). Epicentralno je to izrazio „Bakhom“ i „Duhovima sa zadarskog Foruma“ pa stoga knjiga i nosi istoimeni naslov.
Postoje dobri i loši duhovi – utvare – što to zasigurno Bilosnićevi nisu, izuzmemo li slike s Foruma, skarabeje što od Gize ruju i mile pod Sredozemljem, gomile duhova sadašnjosti što šeću oživljavajući tako duh stare Iadere. Uobičajeno agilan, strastven i dramatičan, sve što je tu zapisao, uzburkao, uskovitlao prašinu sa starih ruina, potčinjeno je jedinoj vitalnoj krhotini – matrijarhalnosti Liburnije na čijim uljanicama, vječna ilirska žena i ilirski muž, „liburnski ljubavnici“ u stalnoj preobrazbi bivaju ribe, ptice, ljudi, pa kraljevi snažnije kulture. To je po njemu „jedino ljudsko iskustvo koje nije tragično samo zato što pripada povijesti.“ Zato je I. Šimat Banov i mogao potpisati – „njegovo djelo uživa puni legitimitet postmodernističkog kanibalizma u kojemu se originalnost ne svodi na teror novoga…“
Bilosnić je prihvatio prokubistički izazov da očvrsne prostor, da „duhove“ (likove) prikaže kao simbole geometrijskog oblika („lik je davno nestao iz likovnosti“), bliske i daleke elemente istovremeno i u istoj ravni, da žrtvuje bogatstvo boja za izraz volumena i da ustroji sliku u skladu s mentalnim i racionalnim shemama, ostajući vjeran svojoj ilirskoj (liburnskoj) krvi. Pritom su fragmentacija, raspolučenost i opskurnost doveli do takvih krajnosti da mu iskazi, kako literarni, tako i likovni, uvjetno leže na granici groteskne spolnosti, semiotičke nerazumljivosti i nakaznosti. Proniknuće u najveće dubine stvarnosti odvele su ga na prag prosintetičkog kubizma gdje secira, analizira i rastavlja u dijelove mitose gubeći tako svaki njihov prepoznatljivi oblik. Njegov apollinaireovski žareći jezik teži da izrazi što potpuniju stvarnost slikajući ono što se zna o prostoru i oblicima, a ne samo ono što se vidi. Ne mogavši izbjeći opasnosti apstrakcije miróovskog nadrealizma, njegove slike mitova povezuju nespojive oblike u biološkom svijetu ili zrcale neodržive ravnoteže u fizičkom, čime stvara biološki „moguće“, ali neviđene i nepostojeće slike organičkog svijeta u kojima žive fantazmagorični oblici apsurda i deformacija s izvorištem u podsvijesti. Ako svi ti „nakazni“ likovi pothranjuju svijet apsurda, u kojem je sve moguće, onda je autor postigao potpuni cilj, posegnuo je i za vlastitom svakodnevnicom u kojoj susreće, u kojoj se sablažnjava, te konačno iz koje se izbavljuje ravnokotarskim mirom, kulama, gradinama i dverima. Zato i traži opravdanje izvan empirijskog – „svako istinsko umjetničko djelo, slika ili pjesma, postavljaju dvojbu kao ključno pitanje.
Umjetnost i jest nastala kao potreba da se o istome vidi različito…“ („Venera se i nije mogla drukčije zamisliti do li kao plodna zmija“; „suze što dolaze iz nejasne i nerazriješene situacije trokuta“; „dvije kosti… Tu nema dijelova tijela, od njih su ostale samo zagonetke, samo sjene, ostaci koji ne mogu ispuniti raku svoga kralja.“). Sjajni dodiri svega unutarnjega, kao što je sve unutarnje blistavo dodirnulo sve što je vanjsko.
Je li stoga Bilosnić u pravu kad kaže: „ono što je jednom izraženo bojom, crtežom, slikom, nemoguće je ponoviti riječima“? U tom slučaju došlo bi u pitanje i ilustriranje Ovidijevih Metamorfoza koje je 1931. za nakladnika Alberta Skira, na poziv Pierra Matissea, izveo Pablo Picasso u 30 bakroreza. Ili je Bilosnićeva konstatacija samo jednadžba ljupke ilustrativne zadaće koja (koju) ispomaže tekst (I. Banov Šimat) – miljokaz kojim su u hrvatsku književnost ušli oslikani, pa deskriptivno uramljeni Duhovi…. Nadrealizam je nadrašćen postmodernizmom kojeg autor već dugo razvija u sasvim izvornoj formi pa stoga „objašnjenje nikad neće biti na razini onoga čemu je izvorna poruka težila. Djelo ni objašnjenje neće se sresti ni u graničnim rubovima…“ Ako Bilosnić brže piše i slika, nego li što drugi čitaju, to samo znači da „naš junak, umoran od svega što se zbiva oko njega, u potpuno crnom, neprozirnom prostoru, još kriči, ječi, urla, cvili, zavija, stiščući sve više zube, znajući kako će i urlik i krik ubrzo nestati u tišini i potpuno zamuknuti“. Stoga, ne samo da u nizu „herostratski“ uništava sve stvoreno unikatnom mitološkom lopaticom, već nas uči biti još ljepšima, dugotrajnijima i kulturno osviješćenijima – kako Venus Anzoticu ogrnuti „liburnskom ogrlicom“ – „damom čije su obline bujni biljni listovi, a glava već zreli plod“. Uz život i smrt, plodnost je jedna i vječna, zato u njegovim iskazima i jest ubojita trokuta, ili prečista romba. Tako nešto može još dozvoliti samo Mediteran i njegovih na stotine bogova, božica i nimfi, vila i vilenjaka, gradina i utvrda, prijenosa i predaja, ruina…
„Pa je li to moj život…“ – Bilosnićeva je psihoanalitička razdjelnica između spoznaje povijesti i povijesti spoznaje. Kao da su povijest kraljevi, ministri i generali (Voltaire), „Bakho“ s vinskim očima, tu je da je, „uzidanu u crkve, dvorce, zidine i kule, pretvori u prah i otprati do tvoga i svoga bunila“. Ako postoji neki novi predmet historije, to je sigurno tijelo (J. le Goff) – zacijelo Venera Anzotica u jednom potezu, u prvoj zapisanoj riječi, ne suprotstavljena unutar same sebe, već sredstvo za ostvarenje poetskog čina („Užitak i osjet… puna vode, puna krvi, puna sokova, puna života, kipti… posvud se rastvara od žeđi i želja“). Posebice taj osjećaj dubine raste odbacivanjem predrasuda vlastite seksualnosti, što autora upravo i vodi do Ferenczijevog stava o konzervativnoj ulozi instinkta i njegovoj težnji za povratkom u prvobitno stanje (regressus ad uterum – „tko može ispričati svoj život u maternici“). Dakako, to predmnijeva i redefiniranje pojma matrijarhalne kulture i poticanje sukoba s političkom poviješću. Proosjetljivost ontološke matricentričnosti jednog bazena punog mora, maštovitih ljudi i neobičnih krajolika, iznimna je u svakom stihu ove knjige. Zato je autorova „liburnska Atena“, „antička božica Ninskog mora, zapravo ptica, zmija ili spolovilo, možda Picassova žena iz daleke prošlosti… lijepa, putena, sva u obliku vulve procvjetale, prolistale, i nježne…“ Tek iz zubi aždaje, Kadmovom rukom posijanih u zemlju Ilirika, izrast će stalno aktivni ratnici.
Nesumnjivo, Tomislav Marijan Bilosnić ispisao je još jedno originalno izdignuće, još jedan prinos Mediteranu kao vrelu kultura kojeg podsvijest ne može izolirati od stvarne funkcije maternice i prirodnog čina zadovoljenja njene uloge i forme. Sâm Freud je rekao: „ništa se u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću“, a Marc Bloch je nadodao: „Povijest dostojnija tog imena od naših stidljivih eseja na koje nas danas svode naše mogućnosti, napravit će mjesta avanturama tijela“. Suočivši se s time, na metodološko-kompozicijskoj razini, lepršavost i lakoću izvrsnosti pjesnika ugradio je u razigranost povijesnih prilika, datosti i toponima starih kultura, a problem ezoterične mitologije i simbolike svladao činjenicom da za dobru misao mora proći naraštajno vrijeme. Stoga je iznimno bitno znati što to, i tko stoji za nama!
