Izložbena prezentacija likovne grupe G 12: Hefest u gostima

Pavlinc Karel b 04

Pavlinc Karel b 04

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Izložbena prezentacije likovne grupe G 12: Hefest u gostima

autori:
Karel Pavlinc, Marta Pavlinc, Lučka Šićarov, Dani Žbontar

u subotu, 27. VII. 2013. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Radove će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky

Gost otvorenja gitarist Samo Južnič (program: Heitor Villa Lobos; Isaac Albéniz)

foto-galerija

Predgovori kolekcijama:

Karel Pavlinc: PORTRETI ELEMENATA

Znalac vulkana, bog vatre, Hefest, zavodi umjetnika. Sudjelovanje u kozmogonijskim mijenama skriva opasnost zabranjene djelatnosti. Premda je kovač sposoban iskovati svemir, on nije bog. Kovač je posjednik tajni a njegova djelatnost srodna je magiji. Unatoč tome, Karel Pavlinc poseže za metalom, zemljom, vatrom i vodom a umjetničku akciju pretvara u ritual igre elementima. Kovač stupa u vezu s univerzumom vladajući vatrom i vodom a to je alkemijska pretvorba. Kovač kao i umjetnik mijenja svijet, preoblikuje viđeno i oblikuje željeno. Pred nama je zaustavljeno svjedočenje o dijalektičkoj teoriji sudjelovanja. Elementi koje prepoznajemo na radovima, pod paskom umjetnika, izloženi su interaktivnom sustavu mijene. Osnova svih radova je materijal izvađen iz zemljine utrobe: zemlja i metal. Medij pretvorbe je vatra.

Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autor uspijeva kombinacijom arhetipskih materijala utjecati na realnost. Iz zakutaka memorije, oslanjajući se na grubu tehnologiju, on izvlači i razrađuje oniričke oblike. Jednostavna motivika i instrumentacija traga temperature, ostavlja mjesto za iščitavanje dojmljive ikonografije. Podvodeći metal i glinu ognju, ograničavajući se na jednostavne postupke, umjetnik postiže izuzetne rezultate. Osobno propitivanje pretvara u znakove.

Karel Pavlinc dopušta uslojenoj kovini odupiranje intervencijama kreativne energije. Rezultate rada u kovačnici koja ga fascinira, uokviruje medijem pečene zemlje. Postupak rezultira idejom slike. Autor primiruje glineni okvir birajući tamne tonove uz ujednačenu, nenapadnu teksturu. Tako centralni dio kompozicije biva naglašen. Mijenjajući metalu njegovu svojost, daje mu autorski pečat. Koristeći tajne kovačkog zanata, površina metala postaje oslonac za pogled. Osim promjene forme, nanesena je svojevrsna pozlata, sloj mesingane boje koji daje izražajnost novonastalom artefaktu.

Karel Pavlinc poštuje ezoteričnost u izboru materijala i u realiziranim oblicima. Istraživanje, igranje zalazi na dva područja: u kombiniranje fragmenata koji nose ideju slike i na područje trodimenzionalnih predmeta s uporabnim predznakom a to su posude. U ovom Hefestovskom, mističnom okruženju ove okrugle forme nude ideju posude za čarobni napitak ili možda mističnog Grala. Umjetnik oblikuje keramičke zdjele velikih dimenzija vrćenjem na grnčarskom kolu za što je potrebno veliko iskustvo. Njima pridodaje metalni dio koji nosi ideju drške a kojima svjesno remeti geometrijsku strogost forme. Oba spojena dijela ne nadmeću se oblicima već su jednostavnošću dovedeni do sklada. Čini nam se da bi iz njih mogli začuti zvukove tibetanskih pjevajućih zdjela.

Izvedeni predmeti izazivaju dojam dramatičnog susreta elemenata jer kovina i zemlja uvijek izazivaju arhetipske asocijacije. Nad obje grupe radova lebdi spojenica u pojmu vatre. Obje grupe sastavljene su radovima koji nas ne ostavljaju ravnodušnima. Majstorstvo je očito u premisi, promišljanju i u materijalizaciji, izvedbi u artefakt. Raskrižje mističnog i svakodnevnog uporište je ovog ciklusa. Pred nama su radovi koji nas upozoravaju da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari, događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Primorani smo da svijet zaista pogledamo i iz drugog ugla. Uzročno – posljedična spoznaja svijeta svemu daje bitnost: kuhanje kave jest istovrijedna kozmička promjena kao zvijezda repatica u svemiru.

Karel likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se intuitivno likovnim iskustvom, instinktom i memorijom. Pred nama je razvoj promišljanja koji pokreće materijal a koji tijekom realizacije prolazi niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Čini se kao da Karel propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse. Ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja. Umjetnik zapravo na glas, vizualno razmišlja. Ova koherentna vizualizacija ne govori određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Autor osobno pretvara u arhetipske znakove. Ili obrnuto.

Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala nerealan pristup odnosu pasivno – aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Tek alter postmodernizam interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U likovnosti tehnika, materijal, oblici prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog već je netko od nas. Boga izvan nas više nema a mi prestajemo biti podložni dogmama. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Ovdje prikazane promjene na metalu i stanju zemlje, uvlače nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta oko nas. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Iako su Karelovi radovi izvedeni u vječnim materijalima, uz svijest o stalnom tijeku i mijeni, oni bilježe aksiome prolaznosti koji u svojim oblicima i teksturama nose spoznaje o bogatstvu ljepote trenutka

Eugen Borkovsky, VII. 2013.

 

Marta Pavlinc: EURITMIJA OBLIKA

Euritmija je način dobrog usklađivanja pojedinih dijelova neke cjeline. To je skladno i harmonično uklapanje snaga koje djeluju u govoru, glazbi i pokretu. Marta Pavlinc ove parametre primjenjuje intimiziranim promišljanjem likovnim sredstvima. Rezultati njenog oblikovanja su na tragu spiritualnog činjenja. Poniranje u izvanosjetilno i kretanje ka spoznaji univerzuma vodi nas prema teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Umjetnica memoriju, tijek i ritam želi učiniti vidljivim. Tako ovo promišljanje iznjedruje ponudu vizualnih elemenata za moguće kombinacije. Iako su načas zaustavljeni, autoričinim nizanjem, ritmiziranjem ili slojevanjem, postaju dio tijeka. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi a rezultati su neka vrsta materijalizacije trenutaka.

Pavlinc Marta xy copy

Grafički postupci, otiskivanje matrica karakteristike su činjenja ovog projekta. Grafika je likovna tehnika kojom djelo ne nastaje direktno na podlozi. Pojednostavljeno, crtež se urezuje u ploču i premazuje bojom koja ostaje samo u urezima. Ploču se pritisne na papir pa govorimo o dubokom tisku. Ako se matrica radi izdubljivanjem dijelova crteža a plošni dijelovi premazuju bojom tada govorimo o visokom tisku. Plošni tisak je direktno otiskivanje s ravne površine. U tehnike otiskivanja pripadaju glineni pečatnjaci ili cilindrični valjci iz Mezopotamije, egipatski i minojski otisci, grčki ili rimski pečatnjaci. Tu su kineske i azijske vještine drvoreza matrica te tisak slova od Gutenberga naovamo. U grafiku možemo ubrojiti i dekoriranje interijera rolanjem izrezbarenim valjkom.

Pred nama je niz isječaka prostora gdje su na kušnji klasični elementi likovnosti: kolor, kompozicija, podloga, format… Marta Pavlinc kao površinu za otiskivanje uzima kvadre, kutijice koje je sama izvela keramičkom tehnologijom. Po njima intervenira grafičko – slikarskim načinom. Umjetnica na njih rolanjem otiskuje motive koje joj nude gumeni reljefni valjci kojima su se nekada ukrašavali zidovi domaćinstava. Kvadri su podijeljeni u dvije grupe prema tonu i obradi površine. Jednu grupu čine svjetliji sliko – objekti. Drugu grupu karakterizira zagasitiji, tamniji kolor koji podlozi dopušta direktno učešće u slikarskom poslu. Tu je i treća grupa radova koje možemo usporediti sa glinenim pločicama u koje su urezani reljefi poput mezopotamskih od prije pet tisuća godina. Na njima se sporadično pojavljuje kolor a izražajnost je postignuta igrom svjetla na udubinama pločica. Autorica grafičke otiske na glinenoj podlozi realizira bez mašinerije, preša, metalnih ili kamenih ploča, kiselina i skupocjenih boja. Prodorom u prostor, obradom okvirnih dijelova, navedeni smo da ih istovremeno doživljavamo kao slike i kao objekte, dijelove reljefa.

Marta Pavlinc koncentrirana je na zaokruženo likovno istraživanje. Umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog kanona. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Dva rada, oba sastavljena od mnoštva kockastih oblika možemo doživjeti kao diptih. Treći rad, također sastavljen od elemenata, iako motivima povezan sa prvim, predstavlja zasebnu cjelinu. Sva tri rada ovise o postavu jer ih je moguće plasirati na više načina. Sva tri su predviđena za plasman u obliku nizova. Iako su elementi nastali svaki za sebe, oni, poredani u nizove, čine atraktivne cjeline. Autorica ovime problematizira niz a ujedno zbirku, galeriju ili muzej. Nudi nam se zbirka kao umjetnički oblik a postav kao instalacija. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline. Ritam, kolor, kompozicija, važni su pri postavu niza isto kao i pri svakom pojedinom radu. Radove možemo prihvaćati zasebno ili u kolekciji. Ta sloboda plasmana ne remeti doživljaj svake pojedine situacije. Čak štoviše, doživljaj se od prvog, globalnog dojma prenosi na izdvojene cjeline čija se individualnost tako podcrtava.

I ovaj put autorica kreće od realnog. Fascinaciju staromodnim ukrasima prostorija umjetnica prenosi uglađeno ali ekspresivno. Tu nalazimo listove, plodove, cvjetove, vitice. Iz tog izobilja autorica plasira profinjene situacije. Mi postajemo svjedoci nizanja oblika kojima prepoznajemo podrijetlo, a vidimo transformaciju obilježenu umjetničkom imaginacijom. Jer promatrač i umjetnik uvijek sklapaju konvenciju. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Pred nama su detalji prostora ili prostori detalja. Umjesto utvrđene situacije ocrtavaju se trenuci kao subjektivni rezultati doživljaja. Koherentnost elemenata projekta / izložbe nudi usporedbu kao model percipiranja. Promatrač tako gubi potrebu pronalaženja mogućih sugestivnih detalja i doživljava rad najsličnije autorici: multiplicirajući oblike u memoriji.

Unatoč nagomilanosti kutija, imamo dojam izoliranosti. Uviđamo da ponuđena kutija nije oblik, već okvir ispunjen osobnom prazninom. Nizove, grupe kutijica možemo doživjeti kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost usred nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Šetnja postavom sugerira izraženo propitivanje osobnog statusa. Možemo radove doživjeti problematiziranjem socijalnih situacija: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan da bismo završili također u kutiji – kovčegu. Spoznati da su nam već unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Marta ima svijest o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Ove sliko – reljefne tvorevine izgovaraju prepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, televizora.

No, lirika koja zrači iz ovih instalacija ipak ublažava ovako radikalno promišljanje. Radeći na ovom projektu, autorica kao da se kontrolira, primiruje gradeći objekte i koncentrirajući motive unutar ideje. Oblikovanja pretapa u osobno propitivanje. Jer trag sjećanja inicira ritualno činjenje. Tako je ovaj postav zapravo ispovjedni. Spoznaja putem odraza. Marta Pavlinc nam otkriva poeziju pamćenja. Djelo čini svojim, individualnim povijesnim predmetom. Imamo dojam određene strogoće autoričinog pristupa svijetu oko sebe. To je uočljivo izborom tema i kanoniziranim pristupom oblikovanju. Marta bilježi atmosfere koje su izgubile realnost. Ona je svjesna da do njih sada vodi novi put, put pogleda. Taj pogled nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač u novu stvarnost može naseliti osobno: svoja sjećanja, svoje osjećaje. Autorica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala i spoznaja. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. Pred nama su sasvim obični motivi iz sjećanja koji su autoričinom igrom pretvoreni u ekspresivne grupacije oblika. Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma.

Eugen Borkovsky, VII. 2013.

 

Lučka Šićarov: ŽELJENO

Lučka Šičarov predstavlja likovni projekt kojeg čine parovi predmeta: ženska torbica i grudnjak. Parove obilježavaju slične likovne karakteristike, stil, detalji, kolor, tekstura. Svi su objekti izvedeni keramičkom tehnologijom a ponekad autorica kao detalj koristi realne elemente. Dok Duchamp prezentira gotov predmet proizveden industrijski, Lučka stvara predmet koji bi to mogao postati. Ali ovo nije serija prijedloga za dizajn. Ovo su artefakti u duhu vremena i suvremenih likovnih promišljanja. Fetiši su i cipele, odijela, šeširi, poslovne torbe, kravate, mobiteli, laptopi… Ovim projektom umjetnica izgovara komentar na tretman i potrošnost ljudskog tijela. Ona se usredotočuje na muški i ženski pristup čime direktno ili indirektno dotiče područje socijalnih statusa i erotiku.

Jedan od motiva je torbica, predmet koji se koristi tisućama godina. Ove praktične vrećice za stvari od pretpovijesti koristili su i koriste muškarci i žene. Danas reklama i moda čine da se podlegne statusnom prestižu vezanom uz torbice. Ipak, najčešće ženama one postaju stvar fetiša. Netko je ustanovio da je torbica znatno prepunjenija bakterijama od zahoda jer se svakodnevno upotrebljava, ostavlja na podu ili stolici a u nju se ulazi prljavim rukama i najrazličitijim predmetima.

Sicarov Lucka 06

Drugi motiv ovog projekta također ima dugu povijest. On funkcionira kao odjevni element s naglašenim statusom fetiša. Grudnjak je postao simbol sa značenjem izvan svoje osnovne funkcije podupiranja grudi. Žene su tijekom povijesti koristile različite metode kako bi postigle da im prsa ne budu upadljiva. Poznato je da su žene u Kini od davnina imale grudnjake. Božica Hera, kako kaže „Ilijada”, za sebe je izradila grudnjak koji naglašava prsa i ukrasila ga zlatom kako bi podcrtala svoju ženstvenost. Od XVI. st, žene koriste korzete. Suvremeni oblik vežemo uz 1889. godinu kada se Francuskinja Hermin Cadolle dosjetila razrezati korzet te plasirati posebno steznik za struk a posebno obujmicu za grudi s naramenicama. Zasluga za izum ovog odjevnog predmeta ide i amerikanki Mary Phelps Jacobs. Mlada je djevojka, uvidjevši da ispod lagane haljine ne ide korzet, odlučila intervenirati sama. Ona vrpcom veže dva svilena rupčića i njima prekriva prsa. Kuriozum vezan za taj odjevni predmet je Prvi svjetski rat kad američka vlada moli žene da ne kupuju korzete kako bi ostalo više metala za proizvodnju oružja. I dok su muškarci bili na fronti, žene odbacuju korzet zamijenivši ga grudnjakom. Kulturološki, kada mlada djevojka dobiva prvi grudnjak, to se doživljava kao obred, simbolički ulazak u ulogu žene. Grudnjak se našao na meti feministkinja. U jeku seksualne revolucije, 1968. godine, ovaj predmet ponukao je 400 zagovornica ženskih sloboda na javno bacanje svog „pribora za mučenje”-. U isto vrijeme su mladići spaljivali pozive za vojsku u Vijetnam.

Ovim radovima Lučka Šićarov dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Ponovno moramo konstatirati da čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Uz to, profitu odgovara syber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili a zapravo smo samo vidjeli. Radovi pred nama upozoravaju da nam je život blokiran društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost daje glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a nama nudi tablete za umirenje.

Umjetnica nas provocira pokušavajući aktivirati svijest o manipulaciji nama samima. Ona problematizira perfidne kampanje skretanja smisla ka želji za sintagmom „biti zvijezda”. Znamo da je estradna mašinerija gruba. Unatoč tome, poistovjećivanje, želja za crvenim tepihom, milijune ljudi odvlači u trgovine modne odjeće, fitness klubove, estetske operacije, silikone. Oni imaju otupljena čula a gomilom se lako manipulira. Od silne proždrljivosti za profitom izgubljen je smisao i kriterij. Divlji kapitalizam nije u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Nameće se sve više informacija a sve manje značenja. Forsira se potrošnja kako bi se moglo proizvoditi, prodavati, pa opet tako u krug. Svjesno se smanjuje kvaliteta kako bi se proizvod potrošio. Izmišljaju se dizajni, oblici i na kapaljku, kontrolirano dodaju kvalitete da se može poskupjeti proizvod ili usluga.

Snaga ovog projekta je i u načinu evidentiranja ženstvenosti. Prezentirana „oprema” čini snažan znak uvriježenim spoznajama. Nešto skandalozno stvara se u odnosu na tradicionalni pristup interpretaciji ljudskog tijela. Fetišiziranoj situaciji umjetnica daje obličje. Ove makete torbica i grudnjaka sugeriraju propitivanje mnoštva informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost za naše poimanje. S plakata, iz novina, iz TV-a ili kompjutera bombardirani smo slikom koju ne želimo vidjeti. Prag tolerancije spušta se i više nas ne šokira golotinja niti raskomadano ljudsko tijelo. Snižavanje praga tolerancije, nije pridonijelo našoj senzibilnosti već čini suprotno, gasi našu emocionalnu osjetljivost. To utječe na međuljudsku komunikaciju koja postaje sve formalnija i prikriva prave dojmove i osjećaje. Umjetnica sama kaže: …”grudnjaci na ženi nešto pokriju, a torbice nešto otkriju, i tako kompletiraju ono što je kod žene istovremeno i prikriveno i razotkriveno…”

Lučka Šićarov na razmeđi redy-madea, assamblage-a i akcionizma inicira razmišljanje. Ona tijelu oduzima fizičnost a oblikuje mu atribuciju, daje mu fetišiziranu oznaku. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku iluzija. Pri tom istražuje ambivalentnost motiva. Akt, slikovni ili skulpturalni prikaz nagog ljudskog tijela, od pretpovijesnih vremena jest jedna od glavnih tema likovne interpretacije. Ali, ovdje nema tijela, ostali su tek pomodni znakovi statusa iz kojih čitamo karakter želja. U ovoj seriji predmet kao da je preuzeo karakterne osobine vlasnica. Apsurd i artificijelnost u sjajnoj su ravnoteži. Upotrebni predmet sveden je na znak i personificiran. Na postamentima i na zidovima kao da možemo prepoznati žene različitog karaktera.

Eugen Borkovsky, VII. 2013.

 

Dani Žbontar: EKONOMIJA ALEGORIJE

Dani Žbontar predstavlja tri rada izvedena keramičkom tehnologijom. Ovi radovi nastali su odvojeno i nisu mišljeni kao jedna cjelina. No, unutar ove prezentacije, možemo ih doživjeti kao triptih. Na svakom je primjetna čistoća pristupa, uvijek stroga igra i koncentracija na zaokruživanje pojedinog istraživanja. Sva tri objekta zapravo su kompozicije sastavljene iz više elemenata od koji neki kao da se ponavljaju. No, odmah postaje jasno da su smišljeno uklapaju u pojedinu cjelinu. Tu je instalacija Klupa. Sastavljena je iz keramičkih segmenata koji se vizualno nastavljaju i čine uravnotežen i monumentalan objekt od dvanaest kocki čije gornje horizontalne površine spajanjem sačinjavaju valovitu plohu. Drugi rad također je sastavljen iz dijelova. Pred nama je podastrt travnjak izveden vlaknastim strukturama koje podražavaju izgled busenja trave. Treći rad sastoji se od šupljih okruglih formacija nalik na balone. Plavi tonovi koji prevladavaju asociraju ideju zraka, visina, otvorenih prostora.

Situacije su čitljive iako segmenti djeluju kao apstraktne kompozicije. Autorica ne prepušta slučajnosti građenje objekata. Nakupine oblika / ideja kombinirane su promišljeno. Ograničavajući se na jednostavan postupak ona preskače sve što bi remetilo osnovnu željenu formu. Svi predmeti su stilizirani, očišćeni od viška detalja. Koloristički su ujednačeni a jedini pomaci su unutar plemenitih tonskih određenja. Umjetnica promatraču nudi vizualiziran stav o predmetu moguće funkcionalnosti.

Zbontar Dani 01

Ove predmete autorica postavlja u područje bjeline galerijskog mira. Strategija ove prezentacije signira odnos „bijele kocke”, kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova, i životnog prostora. Radovi, unijeti u neutralne proporcije galerije, sugestivno aktiviraju prostor. Nameće se asocijacija nadrealnog parka, perivoja: klupa, travnati pod, baloni. Samo što ne čujemo vesele povike djece. Na provjeri je neutralnost / definiranost prostora uvođenjem jednog u drugi. Umjetnica park uvodi u galeriju. Galerija je realna, park je irealan. Ili obrnuto? Bijela kocka služi joj kao poprište sučeljavanja.

Dani Žbontar nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradiciju odnosa prema motivu, propituje kvalitativnost materijala i pristupa oblikovanju. Rezultati su upečatljivi po obliku i asocijativni po značenju. Igra vlati trava, uvjetovana snopom svjetlosti, odsjaj traži u našoj spoznaji. Ideja klupe podsjeća nas na igru, odmor, emocije. Sferni oblik govori o lakoći, igri, ideji, uzletu. Izvedene forme su sažete i zatvorene ali asociraju prozračnost i prostor. Odnos tonova i rasteri površina koje grade objekt, usklađeni su. Oba faktora imaju podjednaku vrijednost. Svaki razigraniji pristup kreiranju uveo bi nove konotacije. Umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog sklada, zanemarujući mogućnosti dosjetke.

Nizanje segmenata te njihov znalački odmjeren suodnos donosi metamorfozu elementarnog oblika u ritam. Umjetnica kao da promišlja tijek vremena. Nudi nam trenutak opuštanja, odmora, odaha. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika, promatrača i djela. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Tijek je pretvoren u stanje. Tiha napetost igre bilježi se u dojmu.

Umjetnica nas zove na klupu, u park, na relaksaciju. Svjesna je da je vrijeme naporno. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Dramatična se promjena diskursa zapadne civilizacije događa među običnim ljudima koje je kriza odmakla od dosadašnjeg načina života. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarsko administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari / filozofi, fraktalima, bozonima i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više u našim shvaćanjima ne funkcionira kao mašina prema Newtonovoj teoriji već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Morfološka polja preklapaju se sa znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same. Ali, netko i dalje mora uzgajati jabuke i sašiti hlače. Netko, tko će na klupi u parku, strasno zagrliti i poljubiti voljeno biće.

Prostor predmeta izložen je prostoru vremena. Shodno pomaku u percepciji, potrebno je staru riječ promatrač zamijeniti novim pojmom: sudionik. Uvođenjem iskustva promatrača i poštujući utjecaj i interakciju između promatrača i promatranja, otvaraju se nova shvaćanja o našoj spoznaji. Jer, jedina konstanta u osviještenom shvaćanju svijeta jest promjena, i to u obliku nelinearnog procesa. Svi predmeti Dani Žbontar sastavljeni su od dijelova. Čini nam se da bi ih mogli presložiti. Umjetnica u nama pobuđuje potrebu i želju za igrom, za slaganjem, za mijenjanjem doživljaja. Pobuđuje potrebu za promjenom svijeta. Igra u svojoj biti to inicira. Igra, ritam, ritual. Nepravedan svijet, ritmičnim rasporedom pretpostavlja nalet indignacije. Odmorimo se. Slutnja i ludička kreacija postaju saveznici.

Eugen Borkovsky, VII. 2013.

Biografije autora:

Karel Pavlinc rođen je 1950.godine u Celju (Slovenija). Poslije studija likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani, predaje kao likovni pedagog od 1973. do 1983. godine. Keramikom se bavi od 1980. godine. Poznavanje keramičkih tehnika usavršavao je u Italiji. Izlaže od 1986. Do sada je sudjelovao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Član je HDLU Istre i ULPUH-a. Jedan je od aktivnih umjetnika Grožnjanskog likovnog kruga. Živi i radi u Sloveniji-Padna i Hrvatskoj-Grožnjan.

Marta Pavlinc rođena je 1952. godine u Novom Mestu (Slovenija). Poslije srednje škole za design i fotografiju studira likovnu umjetnost na Pedagoškoj fakulteti u Ljubljani. Od 1975.do 1980. godine radila je kao likovni pedagog i grafički dizajner. Keramikom se bavi od 1980.godine. Članica je HDLU Istre i ULUPUH-a. Nastupala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u Sloveniji, Hrvatskoj i drugim zemljama. Jedna je od aktivnih umjetnika Grožnjanskog likovnog kruga. Živi i radi u Sloveniji, Padna i Hrvatskoj, Grožnjan.

Lučka Šićarov rođena je 1958. godine u Ljubljani. Visokoškolski studij filozofije zaključila je 1984. godine. Bavi se oblikovanjem keramičkim tehnikama i pedagoškim radom. Ima status Unikatnog dizajnera. Samostalno i kolektivno izlagala na mnogobrojnim izložbama u domovini i svijetu (Hrvatska, Slovenija, Španjolska, Švicarska, itd.) Živi i radi u Ljubljani, SLO.

Dani Žbontar rođena je 1957. godine u Brežicama. 1982. godine diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani s radnjom: Sistem keramičkih posuda za ugostiteljstvo. Boravila na jednogodišnjem studiju keramike, slikarstva i skulpture na univerztetu Mississippy, USA, 1979. godine. Bavi se oblikovanjem keramičkim tehnologijama i pedagoškim radom. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama diljem svijeta (Argentina, Austrija, Egipat, Francuska, Holandija, Hrvatska, Italija, Japan, Mađarska, Njemačka, Portugal, Slovenija, Španjolska, Švicarska, USA, itd.) Nagrađivana mnogo puta. Radovi joj se nalaze u nekoliko muzejskih zbirki. Živi i radi u Ljubljani, SLO.

Samo Južnič, gitarist, po završenoj srednjoj školi nastavlja edukaciju kod Angela Amata u Veneciji. Diplomirao je na London College of Music u razredu Robert Brightmora. Specijalizaciju radi kod maestra Josepha Urshalmija v Izraelu.