U Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu jučer je otvorena izložba slikara Željka Bubala. O novom ciklusu slika govorili su autorica teksta Iva Korbler te akademik Tonko Maroevć. Izložbu je otvorila ravnateljica centra gospođa Ružica Kovačević. Izloženo je 16 radova srednjeg formata u tehnici akrila. Izložba je otvorena do 1. studenog i potom seli u Austriju (Graz).
Ciklusi mediteranskog pejzaža slikara Željka Bubala prolazili su delikatne tonske i morfološke mijene posljednjih desetak godina, od sfumatom prigušene figuracije do jasno apstraktno reducirane ekspresionističke geste. Kritika je redovito isticala poseban senzibilitet ovog umjetnika za hvatanje mijena svjetla na vegetaciji, moru i arhitekturi, gotovo kao pravilo tretirajući „slikanu površinu kao totalni prostor” (Tugomir Lukšić). Bez sumnje duboko osjećajući nasljeđe velikih majstora dalmatinskog pejzaža (Tartagliu, Joba, Vidovića, Kaštelančića, Pavića), Željko Bubalo pripada među slikare koji s razumijevanjem baštine u svojim djelima tu zahtjevnu metijersku popudbinu, bez kopiranja i preslikavanja njihovih pikturalnih rješenja. To veliko breme Željko Bubalo oduvijek je percipirao kao lekciju i izazov koji se mora nadrasti i koje nas može samo dodatno oplemeniti, stoga su njegovi ciklusi pejzaža u kontinuitetu pokazivali sve veće otvaranje prema kompleksnim kombinacijama boja i njihovih tonova, pretvarajući odbljeske sunca i svjetla na pejzažu u kaleidoskopsku igru mrlja i površina neravnih rubova.
Od slikara svjetlosnih impresija u pejzažu koji je oku promatrača bivao raspoznatljiv, ovaj je umjetnik danas sve bliži iskustvu gestualnog slikarstva i kolorističke apstrakcije. Njegov nekadašnji suptilni, intimistički pristup slikanom pejzažu našega Juga dobio je mjestimično opore, grube prizvuke, kao da slikar s pejzažem vodi polemičan dijalog između ljubavi i kritike, ili čak tuge prema današnjoj slici otočkih predjela koje sve više guta nelegalizirana izgradnja. To više nije arkadijski, idiličan pejzaž stare Dalmacije, već suvremeni, pregaženi, tehnološki onečišćeni zavičaj, koji tek na momente uspijeva sačuvati nekadašnju čistoću slikanja u plein air- u.
Treba, naravno, uzeti u obzir kako slikar utiskuje svoja raspoloženja i emotivno-mentalna stanja u pejzaž, osjećajući ga sinestezijski poput živog bića s kojim vodi umjetnički i ljudski intiman dijalog. Brzo, vehementno slikani predjeli hvarskog pejzaža podsjetit će nas na slično iskustvo hvatanja obrisa paškog pejzaža kod Grete Vizler, dok će određena kontemplativna kvaliteta Bubalovih slika – u kojoj se očitava ideja povezanosti i prožimanja čovjeka s prirodom – imati neke poveznice sa senzibilitetom Zdenke Pozaić. Jer, ovaj umjetnik bez prirode i pejzaža ne može funkcionirati, a to u današnjem svijetu očitavamo kao vrlinu.
