U umjetnosti Sveta Obitelj, Isus, Marija i Josip, prikazuju se najčešće u svetoj betlehemskoj noći, u sceni Isusovog rođenja, odnosno u prizoru Bijega u Egipat. Period Isusovog djetinjstva i mladosti (vrijeme koje Evanđelje spominje tek u dvije situacije) rijetko se likovno interpretira. Svakodnevni Isusov život u Nazaretu u okružju obitelji, sveden je na manji broj slika i skulptura, i u povijesti umjetnosti i u našim danima. No ipak, primjerice, treba spomenuti sliku Svete Obitelji Tihomira Lončara u crkvi Sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu.
Ostvarenja na tu temu obogaćena su dojmljivim novim kipom Linde Milić Kršnjavi, osmišljenim zanimljivom sintezom reprezentativnosti i intimiteta. U figurativnu realističnu skulpturu velikog formata autorica je utkala suptilnost emocionalnih odnosa, potaknutih i kompozicijskim rješenjima, kiparskom razradom figura i njihovom izražajnošću. Neospornom vještinom modelacije volumena i površine stvorila je temelj za kreativno produbljivanje ideje. U skulpturi dominantno sakralnog ozračja, gdje članovi Svete Obitelji i bez aureola stvaraju posvećeni ugođaj, umjetnica je složenim scenarijem, razvijanim kiparskom uvjerljivošću, dotakla svjetlo duhovnog u sadržaju teološke dubine. Prisnost i poetičnost, a s druge strane životnu ozbiljnost odnosa svetih osoba Linda je gradila rasporedom i postavom figura. Josip je koncipiran naglašenim vertikalitetom forme, vidljive i u nešto mekšoj izvedbi kod dječačića Isusa, dok je Marija postavom u nenametljivosti dijagonale motivska i likovna poveznica grupe figura. Odmakom od osnovne osi lik Marije se, s obzirom na različite vizure u ophodu skulpture, udaljio i približio figuri Josipa, čime statično u iščitavanju djela prerasta u dinamično, s davanjem velike uloge prostoru koji ulazi u skulpturu i obavija se oko nje. Vanjski i unutrašnji prostor prožimaju se usjecima u tkivo skulpturalne grupe i zatvorenošću volumena s nenarušenošću njihovih jasnih suodnosa, potenciranih i čistoćom obrisnih linija. Slobodno su razvedene plohe, uprisutnjen je taktilitet draperija, slutnja pada tkanine i njene „ornamentalnosti”, te je ostvarena slojevitost forme koje je svaki detalj logično uključen u cjelinu. I slučajevima prividne moguće neatraktivnosti (Josipova odjeća s leđa) nema gluhih partija, jer je tvarni naboj svake partikule u tanahnosti igre svjetla i sjene konstanta skulpture.
Linda Milić Kršnjavi kiparskim promišljajem i osobnim senzibilitetom žene upisala je blagost odnosa majke i djeteta, treptaj ljubavi i brigu koju majka osjeća. Josip kao glava obitelji malo je distanciran, no itekako uključen u zajedništvo. Podignuta ruka (otvorena šaka) znak je autoriteta i upućenosti ka nebu, jer radi se o obitelji božanskog djeteta, likova s donijetim portretnim značajkama, konkretnim ili mogućim. Josip nosi neke od portretnih crta Lindinog oca, Marijino lice odraz je poštivanja umjetničke tradicije, smirene je mladenačke ljepote, sa sjajem božje prisutnosti, interpretirane okom umjetnice, a Isusovo lice ispunjeno je znatiželjom, pa čak šarmom sitnih nestašluka. Kiparica osluškuje njihov razgovor, pa i svetost tišine, čujne srcu kroz sve buke i nedaće vremena.
Svetu Obitelj, kao najtopliji motiv kršćanske ikonografije, Linda Milić Kršnjavi oblikovala je umjetničkom zrelošću, sa stvaralačkom mjerom klasične estetike uzdignute elementima vlastitog izraza, te s istinskim posvojenjem prizora izraslim na življenju vjere.
Stanko Špoljarić
