Izložba: Brodogradilište Trogir – od zanatske do industrijske proizvodnje

bt

13. studenog 2013. godine, u 20:00 sati, u Galeriji Cate Dujšin Ribar, u Muzeju grada Trogira otvara se izložba “Brodogradilište Trogir – od zanatske do industrijske proizvodnje”. Autorica izložbe je viša kustosica Muzeja grada Trogira, Danka Radić; a organizatori izložbe su Muzej grada Trogira i Brodotrogir d.d.

Trogirska brodogradnja ima dugu tradiciju. Datira vjerojatno od samog osnutka naselja. Smještaj Trogira na morskoj obali, na malenom otoku, nekoć poluotoku, sigurna luka, prikladno nisko tlo, plitke gradske i okolne obale te blizina šuma u okolici, bili su glavna pretpostavka za nastanak i razvoj njegove brodogradnje. Naselje Tragurion su krajem III. ili početkom II. stoljeća prije Krista osnovali Grci i to na temeljima ranijeg, starijeg ilirskog naselja. Starosjedioci Iliri, koje su tu zatekli, imali su moćno brodovlje izgrađeno na našoj obali. Kao što su nekada Grci preuzeli brodograditeljsku vještinu od Feničana, tako su se i Rimljani koristili iskustvom Grka, te je razvoj trogirske brodogradnje nastavljen vjerojatno i u rimskom Traguriumu, iako je u to vrijeme obližnja Salona bila najvažnija rimska luka i centar brodogradnje na istočnoj obali Jadrana.

Brodograđevna djelatnost u Trogiru posebice se nastavila početkom VII. stoljeća, nakon dolaska Hrvata koji osnivaju državu; dolaze u dodir sa susjednim narodima te se upliću u stoljetne sukobe za prevlast i kontrolu nad Jadranom. U ranom srednjem vijeku hrvatska mornarica iz vremena dinastije Trpimirovića snadbijevala se vjerojatno galijama iz trogirskih brodogradilišta. U XIII. i XIV. stoljeću Trogir ratuje, radi raznih povlastica, darovnica i granica, sa susjednim gradovima Šibenikom, Splitom i Omišom. Trogirani dva puta pobjeđuju Splićane u pomorskim bitkama 1243. i 1244. s trijerom i dvije liburne, lađama s kojima se koristio i ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. koji je 1242. bježeći pred Mongolima našao u Trogiru sigurno sklonište. Godine 1316. Trogir gradi arsenal za brojne svoje lađe i brodski materijal. Najstariji dosada poznati trogirski jedrenjak bio je navigij „Sv. Franjo” navigio vocato Sanctus Franciscus. Ugarsko-hrvatski kralj Sigismund dao je 1417. godine, pred sam pad Trogira pod mletačku upravu, graditi novi, prostraniji arsenal, i to na zapadnoj strani izvan grada, na lokalitetu Konacvine (groblje Segeta Donjeg).

Razvoj brodogradnje na našoj obali i otocima, pa tako i u Trogiru, ovisio je dobrim dijelom o snazi Venecije i njenom položaju na Mediteranu. Iako je Venecija poslije okupacije 1420. ostavila dalmatinskim gradovima i dalje njihovu autonomiju, ona ju je ipak znatno sužavala, a naročito je ograničavala razvoj njihova pomorstva. Mletački senat je 1502. zabranio svim brodogradilištima u Dalmaciji gradnju brodova iznad 2000 stara nosivosti čime je potpuno uništio i paralizirao razvitak dalmatinskih brodogradilišta. U takvim nepovoljnim uvjetima održavala se trogirska brodogradnja sve do kraja XV. stoljeća i pokazala svu žilavost i otpornost u borbi za samoodržanje. U XV. stoljeću djelovala su istovremeno dva gradska škvera u trogirskoj luci; jedan se nalazio pokraj južnih gradskih vrata blizu crkve sv. Nikole, a drugi blizu crkve sv. Dominika. U vrijeme mletačke vladavine Trogir je imao vlastiti galiju koja je sudjelovala u ratnim pohodima mletačke mornarice. Trogirska galija sudjelovala je u bitki kod Lepanta 1571. za vrijeme mletačko-turskog rata. Tijekom XVI.-XVII. stoljeća malo je vijesti o trogirskoj brodogradnji; ne spominje se u izvješćima koje su trogirski knezovi slali u Veneciju. Pred kraj mletačke vladavine, oko 1780. niz škverova u Dalmaciji polako se gasio. Jedino je trogirski, uz dubrovački i korčulanski, zbog dobrog glasa, još uvijek radio.

Tijekom XIX. stoljeća djelovalo je više brodogradilišta i škverova u Trogiru. Spominju se škverovi obitelji Pjerotić, Cindre, Lubin, Paladini te jedan općinski. Najznačajniji je bio škver Košćina koji se spominje od XVI. stoljeća, Katalinić, Petrić i Strojan. Gradili su brodove za domaće, talijanske, grčke i turske brodovlasnike. Prvi parobrod doveo je u Trogir 1870. Petar Petrić koji je s njim putovao do Šibenika, Splita i Metkovića. Koncem vladavine Kraljevine Jugoslavije djelovalo je u Trogiru nekoliko brodogradilišta, koja su uglavnom radila popravke drvenih brodica. Okupacijom od strane Italije 1941. godine, škver Strojan preuzela je talijanska firma Cantieri navalli della Dalmazia sa sjedištem u Rimu koji je odmah počeo s novogradnjom manjih drvenih brodova. Radnici koji su tada radili kod navedene firme činili su sve moguće da se započeti brodovi ne završe bacavši radni alat i pribor u more. Godine 1944. dolaskom Narodno-oslobodilačke vojske brodogradilište je preuzela JRM.

Početak gradnje novog brodogradilišta uslijedilo je 1946., a od 1948. djeluje samostalno kao poduzeće Jozo Lozovina – Mosor. Kasnije u svom sastavu ima RO Brodogradilište, RO Brodoremont i RZ Zajednički poslovi. Glavni objekti građeni su 1951.-1953. godine, a jedan manji dio 1956. godine. Veliku prekretnicu čini prijelaz na gradnju čeličnih brodova 1957. godine. Izvozna orijentacija postaje primarnom preokupacijom, a serije brodova indonezijskog, sovjetskog, švedskog, indijskog… programa osigurale su mu dragocjeno povjerenje naručitelja. Grade se najsuvremenije novogradnje za strane i domaće naručitelje, kao što su suvremeni tankeri za prijevoz nafte i naftnih derivata od 40.000 tdw ili veliki dok-gigant za SSSR. Brodogradilište je osposobljeno graditi čelične putničke brodove od 1000 BRT, a teretne od 6000 tona nosivosti. Nadalje posjeduje i vlastiti dok, koji može dokovati brodove do 1600 tona. Nakon Domovinskog rata brodogradilište djeluje kao Brodotrogir d.d. Dobitnik je brojnih nagrada.

Dana 06. travnja 2013.g. vlasništvo nad Brodotrogirom d.d. preuzela je tvrtka Kermas Energija d.o.o. u vlasništvu g. Danka Končara. Budućnost Brodotrogira je restrukturiranje u efikasno i moderno poduzeće koje će biti spremno odgovoriti na sve izazove tržišta te osigurati pozitivno poslovanje i kontinuirani rast. A kad se to uspije, osigurat će se budućnost za nove naraštaje i prosperitet cijeloj lokalnoj zajednici.

Danka RADIĆ