Izložba Bojana Doleneca: Epi–fauves

bojan dolenec 3

bojan dolenec 3

Izložba radova Bojana Doleneca, mladog akademskog slikara sa zanimljivom životnom pričom koja je utjecala na njegovo stvaralaštvo

Izložba radova Bojana Doleneca “Epi – fauves”održava se u galeriji “Kopjar”, Gundulićeva 11, u Zagrebu. Otvorenje – 22.10.2013 u 19 sati.

EPI – FAUVES

Više je razloga zašto punim srcem dajem podršku mladome umjetniku, slikaru Bojanu Dolenecu. Jedan je što svim svojim studentima i mladim ljudima koji su krenuli ili kreću na neizvjestan, ali uzbudljiv i privilegiran put umjetnosti, dajem podršku. Drugi, jer je Bojan bio mojim učenikom još davno u srednjoj školi, a pamtim ga kao skromnoga, pristojnog, odgojenog, inteligentnog i sposobnog mladića. Treći i najvažniji razlog jest taj što je dobar slikar, koji svoje slike temelji na vrlo intimnoj, dapače autobiografskoj pripovijesti. Naime, Bojan je u djetinjstvu i ran(ij)oj mladosti bolovao od epilepsije, iliti padavice. Jako mi je zanimljivo kako su mu više-manje sve slike koje je naslikao do sada tematski uvijek vezane za tijelo, zapravo za bolest. Tako i ciklus od devet slika predstavljenih na izložbi u galeriji ”Kopjar” nosi naslov Epi – fauves, jasno govoreći o epilepsiji i epileptičnim halucinacijama koje su koloristički gromko izašle na platna. K tome, imam i vlastito iskustvo s epileptičnim napadom. Doživio sam i iskusio grand – mal, teški epileptički napad, početkom prosinca 2006., no nisam postao epileptičarem, već je to bio potpuni neurološki otkaz poslušnosti neuroloških funkcija kao posljedica početka procesa upale mozga, a rezultirao je dubokom komom uzrokovanom meningo-encefalitisom. Ne sjećam se ničega iz epileptičkoga napadaja, kao što nije bilo ni ”bijele svjetlosti” u stanju duboke kome, ni onda kada sam klinički umro.

bojan dolenec 4

Nije bilo halucinacija, osim što su mi poslije prepričali da sam se, nesvjesno dakako, pri epileptičkom napadu, pretvorio u divlju agresivnu zvijer. Nasrnuo sam na tada malenu kći, u htijenju da je udaram šakama ili udavim. Ispričavam se zbog intimnoga pričanja o svojim iskustvima u predgovoru jedne izložbe, samo želim reći da su mi Bojanova iskustva tim zanimljivija. Nemam iskustva s halucinacijama iz epileptičnoga napada, za razliku od Bojana koji je od ove neurološke bolesti bolovao u djetinjstvu, te danas, kao zreo i darovit slikar, svoja (pri)sjećanja na bljeskovite vizije izazvane epilepsijom pretvorio u živopisno slikarstvo. Smještati Bojanovo slikarstvo u određenu modernističku ladicu, poput ekspresionizma -(što je u njegovom slučaju evidentno, odnosno postmodernističkog neokspresionizma, njegove osuvremenjene inačice u umjetnosti današnjega vremena, dapače na tragu njemačkih ”Novih Divljih” (”Die neue Wilden”) – možda bi bilo suvišno, upravo iz razloga što je njegovo slikarstvo, osim što je izrazito subjektivno i intimno, ipak prije svega ukorijenjeno na određenoj ikonologiji halucinantnih vizija, a ne toliko na formi kako su one izražene. Naravno da je gesta snažna, impulsi intenzivni, strast za slikanjem očevidna. Stoga rezultira iznimno ekspresivnim modusima. No, na svojim je slikama Bojan prikazao životinje: mačka, ribu, slona, lava, pticu, konja i šišmiša, a svaka predstavlja osjećaj u trenutku epileptičnoga napadaja. Riječ fauve iz naslova sugerira i fovizam, prvu matisovsku modernističku snažnu kolorističku slikarsku slobodu (1905.), a riječ fauves znači zvijer. Spretno se mladi umjetnik izrazio u smislu epileptične zvijeri, a ne toliko kao slikarski sljedbenik fovizma.

bojan dolenec 1

Od straha od epileptičnoga napadaja on postaje životinjom ili zvijeri, sam u svojemu biću, a ne u društvenom kontekstu da bi nekome mogao naškoditi. Zvijer u njegovom slučaju i u njegovoj interpretaciji predstavlja nešto nadnaravno i čini ga agresivnim da na kraju postaje zvijer, iz straha. To mi je mladi umjetnik sam objasnio. Međutim, meni se čini zanimljivim također kontekst u koji možemo staviti ovo slikarstvo, a taj je kontekst u teorijskom smislu onaj koji tretira bolest kao umjetnički motor, kao što je pisao Michel Faucault, i posebno Gilles Deleuze u tandemu s psihoanalitičarem Felixom Guatarijem, u djelu ”Antiedip”. Ovdje se uspostavlja, između ostaloga, psihoanalitička i socijalna analiza čovjeka i njegovoga tijela sa svim svojim manifestacijama u društvu i pogotovo, na psihičkom i psihoanalitičkom planu. Jedna od osnovnih postavki je ”tijelo kao stroj”, koje, rekao bih, uza sve svoje kaleidoskopske manifestacije i moguća tumačenja, ima važno svojstvo latentne bolesti, i vezanosti tijela, seksualnosti i bolesti uz psihološke, osjećajne, emotivne, senzorne, i ostale pretpostavke. Rado bih Bojanove neoekspresionističke slike životinja (zvijeri = fauve) povezao upravo s idejom emotivnoga, senzornog i psihološkog ustroja, u smislu ne smo starih strahova izazvanih predosjećajem epileptičnog napadaja, nego i kao svijest o našim ”tijelima kao strojevima”, podložnim različitim transformacijama uzrokovanih mnogobrojnim razlozima, od kojih razni vidovi bolesti imaju prvenstvo. A znamo da su (i) bolesti okidači najrazličitijih oblika strahova, i oblika psihosomatskih poremećaja. Bojanovo slikarstvo je, da se ne bi krivo shvatilo, vrlo zdravo i kvalitetno slikarstvo, izvan domašaja izravnih uzora i utjecaja (koje prije svega nalazi u sebi samome), kao što je on hvala Bogu, danas u svakom smislu, vrlo zdrav mladić i umjetnik.

Želim reći, stara bolest mladome umjetniku služi kao izvanredan, dapače ekskluzivan, pa i ekstravagantan, gotovo neiscrpan, izvor diskursa i narativa, odnosno tematske okosnice osobnoga i osebujnog slikarstva.

Enes Quien, u Zagrebu, rujna mjeseca 2013.

bojan dolenec 2

Bojan Dolenec rođen je 1979. u Zagrebu. 1992 bio je polaznik likovne radionice Tanay. Završio je školu primjenjene umjetnosti i dizajna ( slikarski dizajner ). 2001 godine.2002 godine pohađao je školu likovni centar Rokov Perivoj. 2009 kao student likovne akademije postaje član HDLU-a. Diplomirao je na Akademiji lkovnih umjetnosti, nastavnički smjer ( slikarstvo ) 2012. godine, u klasi profesora Damira Sokića i profesora Emila Roberta Tanaya i stekao titulu Profesor likovne kulture. Živi u Zagrebu.

Grupne izložbe :
Studentski centar, smotra sveučilišta 2008.
Studentski centar, smotra sveučilišta 2009.

Samostalne izložbe :
Izložba Galerija Kristofor Stanković, Gradska skupština grada Zagreba