Zrinka Pillauer Marić, prof. načelnica Odjela kulture Službe za odnose s javnošću i informiranje MORH-a
galerija.zvonimir@morh.hr
Galerija „Zvonimir“, Bauerova 33, Zagreb
izložba u okviru programa Pasionske baštine
Ana Guberina, Marijan Jakubin, Leila Michieli Vojvoda, Željko Mucko, Zvonimir Šepat
Slutnja proslavljenog tijela u svjetlu duhovnog
od 14. 04. do (u 18.00 sati) 27. 04. 2011.
U galeriji MORH-a „Zvonimir“, 14. travnja 2011. godine, otvara se izložba u okviru programa Pasionske baštine, pod nazivom Slutnja proslavljenog tijela u svjetlu duhovnog. Autor izložbe je povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić, koji je za ovu prigodu okupio petoro umjetnika: Anu Guberina, Marijana Jakubina, Leilu Michieli Vojvoda, Željka Mucka i Zvonimira Šepata.
Slutnja proslavljenog tijela u svjetlu duhovnog
Dubina sakralne tematike vrhunac ima u scenama Kristovog golgotskog martirija i prizoru uskrsnuća. Za umjetnike silno su to inspirativni motivi, pa nije čudno da su kroz povijest i u slijedu velikih stilova nastajala, i brojem i izuzetnim dosegom, djela upamćena kao opća mjesta i baština čovječanstva. U najvećem broju nastajala u iskrenosti vjerskih uvjerenja pojedinaca koji su svoj umjetnički talenat označili upučenošću transcedentalnom. U interpretaciji scena Kristovog kalvarijskog hoda umjetničko i ljudsko predanje dolazi do posebnog izražaja, do potresnosti koji dušu dovodi do bola. Suvremena sakralna umjetnosti u današnjoj vjetrometini raznovrsnih izama i načina slikarska i kiparska uprizorenja Muke također dovodi u prvi plan. Sukladno brojnosti poetika slikari osobnim rukopisom oblikuju temu, tražeći svoju mjeru umjetničke autentičnosti. Znatan broj stvara u tragu tradicije,odnosno u poštivanju kanona vezanih uz određeni sadržaj. Dakako na toj potki postoje mogućnosti za razradu forme bliske suvremenom senzibilitetu. Koji uvažava i realističnu deskriptivnost, pažljivo navođenje činjeničnog uzdignutog kolorističkom uzbudljivošću ili tonskom odnjegovanošću u tvorbi likova i prostora. Ali autorski rukopisi kreću se i prema slobodnijem tretmanu forme, naznaci likova i pročišćenosti oblika do približavanja apstrakciji. Težište tada prelazi od opisnosti do izražavanja unutrašnjih stanja, do inzistiranja na ugođajnosti u opredmećenju zbivanja od prije dva tisućljeća. Ekspresija, metafizičnost prožimaju ikonografski odabir umjetnika , odražavajući individualan pogled urastao u univerzalno. Tenzije tvarnog dobivaju dimenziju duhovnog, kontemplativnost kroz intimno u isčitavanju zapisa evanđelista. Nova je to razina dijaloga, obogaćena emotivnošću umjetnika, načina direktnije, spontanije od postupnosti i doslovne vjernosti biblijskom izvorniku. Pri realizaciji djela zasigurno egzistira komponenta racionalnog, zadovoljavanje i literarnosti u doživljaju scene, no bitnije je razumjevanje treptaja, opis neopisivog, prepoznavanja čestica nebeskog u materijalnom. Poistovjećujemo ih sa svjetlom,onim blage difuznosti i snažnih udara. Bez potrebe za idealizacijom. Baš obrnuto.Svjetlo donosi dramu ali i ostavlja ambijentalnost lirskog. Prividno pojednostavljuje izglednost ali je čini i složenijom, harmonizira kompoziciju ali je i pomiće izvan prvotno zamišljenog kadra. Relativiziranje je to tjelesnosti kroz putenost svjetla, s obratima poradi širenja svjetla predvidivog rasporeda figurativnog. S koncentriranjem svjetla u aureoli (često i nenaslikanoj) no prisutnoj u osjetilnoj strani slike. A produhovljeno tijelo i slika se svjetlom,kojem boja daje vitalitet i taktilnost. U objektivnoj neopipljivosti, bljesku koji zalazi ispod epiderme. Kontrastiranom tami, negaciji božanske veličanstvenosti. Prosijavanje i otkucaji svjetla vidovi su preobrazbe oporosti. Znak naslućenog božjeg prisustva. Na Golgoti Krista bačenog u prašinu zemnog, raspetog na križu. Ali istinskim umjetničkim činom i iskustvom vjernika, ili bar darivanjem kroz stvaralački čin, tijelo u kalu i na drvetu nije okaljano. I to su u svojim djelima potvrđivali afirmirani hrvatski umjetnici koji čine tkivo ove izložbe u okviru dugogodišnje manifestacije „Pasionske baštine“ Ana Guberina, Leila Michieli, Marijan Jakubin, Željko Mucko, Zvonimir Šepat. I to ne samo u pojedinom ciklusu, ili od zgode do zgode, već u kontinuitetu svojih opusa. Otvorenih i drugoj motivici.
Ana Guberina uz scene raspeća, sa zanimljivim teološkim produbljivanjem Kristove žrtve oblikovala je gotovo ciklus vezan uz šestu postaju križnog puta „Veronika pruža Isusu rubac“. Izranjeno Isusovo lice utisnuto je u površinu platna najčešće oslikanog u korizmenoj boji ljubičastog, Ana gradi bezbrojem sitnih partikula, unutar kojih kapilarnošću forme naslućuje se ispaćen lik. Okružen aktivitetom plohe,sa suptilnim nijansiranjem boje.
Leila Michieli ekspresionističkom pokrenutošću interpretira motiv Pasije. Jakim grafizmima, srazovima oblika, slobodno nanjetim kromatskim partijama dolazi do dinamičnosti slikarske površine s razložnom deformacijom pojedinačne figure i mnoštva. Skraćenjima i neobičnom akcentuacijom te ekspresionističkom deformacijom u tjelesnom negira anatomsku preciznost, te se gestom približila duhovnom kroz nadilaženje minucioznosti mimetičkog.
Marijan Jakubin slojevitošću kompozicija apstraktnog karaktera i tek ponekim citatom realiteta ulazi u pojmovnost Golgote, stvarajući koridore intrigantnih prostora ispunjenih asocijativnošću koja vodi ka Kristovom križu. Složeni scenarij s notom enigmatskog ima suprotnost u znaku/gesti gdje Jakubin zgusnutošći crnila, s tragovima nestajanja boje (pojave svjetla) tijelo Spasitelja prevodi do znakovitosti univerzalnog.
Željko Mucko u svojim slikama od prizora Ecce homo do scene Pieta primjenjuje mrljolik potez, čvrstu strukturu slike s jasnim obrisima. Zasićenost formi bojom je maksimalno, i kod pretežno tamne palete, ali i kod svjetlije orkestracije. Pulsirajuća tekstura površine sadrži svjetlo, nasljeđa i treptaja trenutka, kojim magma tjelesnog daje volumenu tijela potresnost vidljivu u nizu varijacija na temu. Srodnoga u neprekidnosti obnavljanja.
Zvonimir Šepat u crtežima a i u svojim skulpturama (u kamenu i terakoti) lice Krista prekrio je velom. Nestajanjem ljudske portretnosti lik je okrenut duhovnom. S druge strane čistoća vela može primiti i naša lica, osobnosti koje prihvaćaju križ. Šepat je dao priliku za našu odluku o ostavljaju križa Kristu ili da velu bude iscrtano i naše lice. Na crtežima pažljivog tkanja na kojima i praznine i usjeci krajolika ravnopravno sudjeluju u cjelovitosti djela.
Odabrani umjetnici potiću nas na razmišljanje o sakralnosti umjetnosti. O sintezi motiva i likovnosti. Vrijednosnim dosezima imaju pokriće da sebe i nas obogaćuju. U umjetnosti koja osvjetljava zemlju. Kroz svjetlo tijela Kristovog.
Stanko Špoljarić
Ana Guberina, živi i radi u Zagrebu. U periodu od 1980 – 1990 živi u Zurichu, Parizu, Marseilleu, Los Angelesu i Hamburgu gdje studira i bavi se dizajnom. 1996. Diplomirala je slikarstvo u Privatnoj Akademiji u klasi prof. Dina Trtovca.Od 1990. više puta je studijski boravila u SAD i Parizu. Dobitnica je nagrade Pasinska baština 2002. godine. Članica je HDLU-a i CIVA (Christians in the Visual Arts).
Marijan Jakubin rođen je 1946. godine u Novom Virju. Školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu – Grafički odsjek završava l967. godine. Studij likovne kulture na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu diplomira l969. godine. Godine l979. godine diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Pedagoškoj akademiji zaposlen je od 1971. godine gdje i danas radi u trajnom zvanju redovitoga profesora u umjetničko-nastavnom području. Autor je nekoliko vrlo zapaženih udžbenika i priručnika iz Metodike likovne kulture. Jakubin je autor velikog broja djela u sakralnim prostorima (vitraja, mozaika, uljenih slika) i slika izlaganim u galerijskim prostorima. Samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu priredio je tridesetak.
Željko Mucko rođen je l959. godine u Koprivnici. Školu primjenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu 1978. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo u klasi Raula Goldonija. Kao stipendist austrijske Vlade boravi l994. godine u Salzburgu. Izlaže od 1981. godine na preko 30 samostalnih i više kolektivnih izložbi.
Leila Michieli rođena je u Zagrebu l952. godine. 1976. godine diplomirala je na PMF u Zagrebu na odsjeku biologije. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 1980. godine u klasi Nikole Reisera. Na zagrebačkoj akademiji zaposlena je od 1993. godine. Članica je HDLU-a od 1981. godine. Izlagala je na tridesetak samostalnih izložbi i nizu skupnih.
Zvonimir Šepat rođen je l951. godine gdje je i završio školu Primjenjenih umjetnosti l971. godine. Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1973. godine, a na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1985. godine. U tehnici ulja na platnu slika svijet primorskih krajolika, veduta, mrtvih priroda. Značajna dionica Šepatovog opusa vezana je uz skulpturu kojom najčešće oblikuje teme krščanske ikonografije.
Akademija-Art.hr
08.04.2011.
