Gradska galerija Orsola, Buje
Andrej Zbašnik
ARTIKULACIJA
od 3. 08. 2012. Godine (u 20.00 sati)

Izložbu će u prisutnosti autora predstaviti
Eugen Borkovsky
 

pravilno; vidjeti; putem; stvaranja

Sokrat: „Znaš, Fedre, ima nešto čudno kod pisanja što ga čini vrlo sličnim slikanju. Naslikani likovi stoje ispred nas kao živi ali ako ih upitaš nešto oni sablasno šute. Isto vrijedi i za napisane riječi; naizgled govore kao da su razumna bića, ali ako ih upitaš išta o onome što govore iz vlastite želje za spoznajom, one ti neprestano ponavljaju već rečeno. Kada se jednom nešto zapiše, zapis, kakav god da je, vrluda svukuda, i dospijeva u ruke ne samo onih koji ga razumiju, nego i u ruke onih koji ga ne razumiju; zapis ne zna kako govoriti pravim ljudima a izbjeći krive ljude…“, Platon, Fedar

Poput malih ekrana oko nas se nižu živopisni isječci. Njihov autor Andrej Zbašnik geometrijskom strogoćom i isključenjem klasičnih likovnih sredstava poput poteza, linije, mrlje, dovodi nas u teškoću percipiranja radova. Tome pridonosi naporan kolor, napadne kombinacije boja i tekstualni zapisi. Razumijevanje ovog projekta traži od nas prilaženje svakom pojedinom radu i udubljivanje u njegov sadržaj.

Autor ciklus naziva „Artikulacija“. Radi se o trideset i šest panoa, ekrana, poruka. One su raznorodne po obliku i po značenju. Umjetnik na pozadinu umeće horizontalne vrpčaste formacije boja na koje upisuje riječi / pojmove. I podloge i trake snažnih su, naočitih kolora. Kompozicija je određena jačinom pojedinog segmenta na kojem su raspoređeni slovni znakovi. I tekstovi su različitih boja ali su uvijek čitljivi bez obzira na intenzitet podloge. Gledajući odozgo prema dolje uvijek su u pitanju četiri reda teksta odvojenih područjima boje. Svaka horizontalna linija sadrži tri pojma, u pravilu istog značenja ali na tri jezika: latinskom, hrvatskom i engleskom što umjetnik komentira: „…želim naglasiti sustav čitanja od jezika koji je “mrtav”, latinski, preko mog književnog jezika, hrvatskog, do jezika globalističke dominacije, engleskog…“

Navedeni smo na dvije opcije komentara: potaknuti vizualnim dojmom prisjećamo se napadnog i upornog bombardiranja reklamama. Uz to, prilazeći pojedinom radu možemo se prepustiti dešifriranju smisla, povezivanju riječi sklopljenih cjelina. I jedan i drugi način čitanja ovog projekta dovesti će nas, u najmanju ruku, na paralelnu stazu smisla.

Reklamokracija je u funkciji postizanja ideje društvenosti. Više i ne nudi predmet već frazu, ideju zajedništva. Reklama funkcionira za uvjeravanje puka u neku političku opciju ili grupu pretplatnika. Okruženja gradskih ulica, televizijskih programa, javnog prijevoza, internetskih stranica prepunjena su zamornom nametljivošću poruka. Bombardiranje logotipovima rezultira nesvjesno prihvaćanje nekog znaka kao poznatog pojma. Vjerske institucije reklamu su već odavno apsolvirale i dovele do vrhunaca napadnosti i neukusa. Svako raskršće, lijepi brežuljak, krasna dolina unakažena je nekim religioznim vizualnim zagađenjem. Jean Baudrillard tvrdi: „…Svi prvobitni kulturni oblici, svi određeni jezici apsorbiraju se u govoru reklame, jer je ona bez dubine, trenutna i trenutno zaboravljena.“ U ovom Zbašnikovom ritualnom činjenju niza, problematiziranje smislenosti / besmislenosti poruke, postignuto je njenim atribucijama: kombinacijama uporabljenih boja horizontalnih polja i grupama poruka / riječi. Autor eksperimentirajući i promišljajući kombinacije pojam propagande izvrgava upitu. Ovdje su mediji znakovi u obliku slova i znakovi u obliku boje. Oboje se ponaša poput reklame: boja privlači na prvi dojam a riječ nosi ponudu smisla.

Nesklad kolora i tekstova referira se na nezgrapno vrijeme u kojem živimo. Umjetnik upotrebljava medije agresivnih karakteristika i promišljene nizove pojmova. Time nam brka rasuđivanje i ustaljeni poredak vrijednosti. On propituje temu simulakruma, zamjena za realno. Na način dodvoravanja reklami kojom smo prožeti, postavlja ju ispod ponude promišljenih značenja. Iako radove možemo doživjeti kao plasman mudrih izreka, strategija procesa i plasmana radova postavlja ih kao provokaciju.

Postavlja se pitanje da li je ovo likovna izložba ili letrističko istraživanje. Slovni znakovi pojavljuju se kroz povijest kao pojašnjenje, potkrepljivanje slike ali i kao vizualni segment likovnog rada. Nalazimo ih na heraldičkoj lenti, na plakatu, naročito secesijskom, gdje  slova imaju značajno mjesto. Futurizam, Ruska avangarda, Dadaizam sa Picabiom, Kubizam na čelu sa Georgesom Braque-om također posežu za slovima u gradnji radova. Paul Klee se ne libi unijeti u rad slova ili zapis. Karel Appel plasira tekst usporedo sa slikom, poput aktivističkog pamfleta, pisano – crtanog zahtjeva. Nadalje, Roy Lichtenstein slova uklapa u stripovsku kompoziciju. Joseph Beuys ispisuje čuvenu frazu „Kunst = KAPITAL“ koja pripada likovnoj inicijaciji osvješćivanja. Mario Marz 1968. godine ispisuje znakovitu rečenicu vezanu za ratnu problematiku a Jenny Holzer svjetlećim trakama podražava reklamu. Ovo površno nabrajanje postaje suvišno jer svjedočimo sasvim osebujnoj kombinaciji likovnog i tekstualnog koje nosi ideju uprizorenja umjetnikovog osjećaja trenutka u prostoru i vremenu.

Strah od radikalnog gubljenja smisla zapadnu civilizaciju prepunjava simulakrumima. Nepostojeća stvarnost nadoknađuje se društvenim mrežama, reklamama, religijama, demokratskim izborima. Sve to daje dojam osobnosti, postojanja, značenja pojedinca. Ove inscenacije komunikacija, objave stavova, mutiranje masovnih medija, donosi gomilanje informacija. Konglomerat informacija rastvara smisao. Društveno postaje vrtlog vijesti a jedinke su sve dalje od realnog. Tako prestajemo pokušavati pronaći ritam tijeka jer bivamo zamoreni formalnim znakovima. Svoje površno mišljenje izgovaramo na nekoj društvenoj mreži i nakon nekoliko lajkova bivamo umirene savjesti.

Zbašnik reagira bezglasnom vizualnom bukom. On nastavlja osobni niz izlagačke prakse kojeg je još 2003. godine nazvao  Organizam žive umjetnosti. Ovaj put na rubu aleatorske ponude stvaranjem meta cjeline. Umjetnik oblikovanje postavlja na oštricu. Dok s jedne strane oblikom, sredstvima namjerno provocira s druge strane, ukoliko se posvetimo radu, bivamo nagrađeni plemenitošću sadržaja. Izčitavajući pojedinu sekvencu brzo apsolviramo horizontalna značenja i logiku niza. Pokušavajući upotrijebiti logiku križaljke, kod okomitih povezivanja nailazimo na teškoće. No, uskoro pronalazimo ključ i otkrivamo bogatstvo značenja na rubu mudrosti, asketizma, pjesništva. Značenje je poput haiku poezije, malo teksta puno smisla. Autor ne izgovara cijelu frazu, usmjerenu misao oblikovanu rečenicom. On slaže natuknice koje sami povezujemo u smislenu cjelinu. Nema suvišnih spojnih riječi već samo pojmovi koji, čitani u slijedu insinuiraju ideju. Povremena stilska, gramatička nedosljednost ne remeti doživljaj. Tako uočena značenja progovaraju o osobnim promišljanjima, mudrostima prihvaćanja života, o kreativnosti i umjetnosti.

Završio bih aktualnim, okomitim citatom jednog od radova: „Politika, često, muči, slobodu“. 

Eugen Borkovsky

 

Andrej Zbašnik rođen je 16. VI. 1976. godine u Rijeci. Opću gimnaziju završio 1994. godine u Čabru. Iste godine upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci, sadašnji Filozofski fakultet, odsjek za likovnu kulturu. Za dodatni izborni predmet izabire slikarstvo, uz vodstvo akademskog slikara Marijana Pongraca i akademske slikarice specijalistice Ksenije Mogin. Diplomirao 1999. godine kao profesor likovne kulture. Aktivno se bavi likovno – umjetničkim promišljanjem zbilje i pisanjem. Do sada realizirao više samostalnih izložbi te sudjelovao u nekoliko umjetničkih projekata i skupnih izložbi. Živi u Čabru.


Slađan Dragojević, voditelj programa GG Orsola Buje

Akademija-Art