Galerija Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb
od 23. 10. 2012. (u 19.00 sati)
Doba dok je još vladala ljepota jednostavnosti
Izložba studentskih i ranih radova dvaju kolega i dugogodišnjih prijatelja Tomislava Premerla i Hrvoja Devidéa djelić je moguće retrospektive dvojice likovnih djelatnika- arhitekta i dizajnera. Ona ima neminovno povijesni predznak jer su to radovi nastali 60-ih godina dvadesetog stoljeća, u ono poslijeratno doba drugog avangardnog uzleta europskih relacija, doba "Novih tendencija" od kojih su se obojica, već tada argumentirano distancirali upozoravajući na opasnost svake isključivosti. Zanimljivo da su elaborat u četiri točke o "Novim tendencijama" objavljenim u listopadu-studenom u Poletu 1965. pisali i potpisali obojica: Hrvoj Devidé i Tomislav Premerl.
Radovi su nastali dakle u doba koje danas prepoznajemo kao značajno za rast i razvoj hrvatske likovne umjetnosti. Hrvoj Devidé u svom tekstu nabraja Exat, Gorgonu, Nove tendencije, Krugove, Polet, Muzički bijenale, Galeriju suvremene umjetnosti, Galeriju Studentskog centra: Mogli bismo tu listu proširiti na Studentsko eksperimentalno kazalište, na Zagrebačku školu crtanog filma ( s Oskarovcem Vukotićem 1962.!) a dalo bi se još opisati svu širinu i plodnost toga razdoblja važnog za potpuno razumijevanje ovih radova, to jest za njihovu punu valorizaciju. Duboko uronjeni u svoje doba, ovi su profinjeni crteži ravnopravni nositelji sofisticiranog i istinskog senzibiliteta onog miljea i vremena. Do te mjere autentični da lako probijaju granicu svakog ograničenja te jednako kao i kontekst u kojem su nastali zadivljuju sugestivnom snagom mogućeg trajanja.
Nije slučajno, dakle, što su autori poželjeli ispremiješati svoje radove u postavi i u katalogu, pokazujući time da su i jedan i drugi, premda rukopisno različiti, nositelji istih i sličnih misli i poticaja. I ako se nadovežemo na Premerlov tekst o crtežu kao nedjeljivom procesu mišljenja, kao onom koji analizira misao, sintetizira je, razgrađuje i gradi, onda je jasno da je bliskost ovih radova proizašla iz bliskosti pogleda i senzibiliteta. I jedan i drugi autor tananošću te strune zvane grafitna crta, (ponegdje flomasterni trag ili trag kakove druge pisaljke) grade svoje kompozicije; neke u studentskom zadatku; neke u slobodnoj stvaralačkoj igri. Može ih se svrstati u trag velikih umjetnika i crtača, pedagoga Kamile Tomple i tadašnjeg asistenta mu, danas akademika Josipa Vanište. U njihovom tragu oba tada mlada autora, Premerl i Devidé, slikaju apstraktne forme kao i one apstrahirane; na primjer iz krajolika Vele Luke. Ova izložba kojom se objedinjuju dva autora i dva rukopisa (Premerl skloniji apstrahiranju opserviranog, Devidé skloniji konstrukciji odabranim elementima) ipak ima za cilj pokazati njihovu bliskost: postojanje jedne vrlo određene likovne misli, proizlašle iz zapadnog konteksta (Klee, Miro, Calder itd.) i zaživljenog u zagrebačkoj sredini intenzivno, živo i plodonosno, ali ne kao sporedni događaj, već kao samo mijesivo vremena, tu, odmah i u tijeku sličnih doživljaja i promišljanja.
Važno je naglasiti da je riječ o projektantima, o kreatorima arhitekture, "kraljice" svih likovnih vrsta, o onima koji odgovorno i svrsishodno ovijaju prostore i grade unutrašnje. Najviša razina likovnosti koju pokazuju njihovi radovi, koji su ujedno i prolazili na aktualnim likovnim izložbama (osobito Hrvoj Devidé, dok se Premerl više specijalizirao za teoretsko-kritičarski put) govori u prilog osobnih talenata, ali moguće i visokokvalitetnog školovanja, jer su mnogi arhitekti onoga doba uključeni u likovna zbivanja u kojima se nije razdvajalo primijenjeno od umjetničkog. To jest, vladao je oblik kao vrijednost po sebi i za sebe. Tako se i sama arhitektura, bilo u tlocrtu ili presjeku gdjekad "prevalila" u crteže naših autora, u likovnost po sebi, u oblike, kojima ne možemo osporiti ljepotu.
Izložba pokazuje ljepotu jednostavnosti, ljepotu spontanosti, ljepotu slobodne kompozicije, ljepotu te ukupnosti, u kojoj je sklad crte, sjenčanja, ili neki drugi trag vješte ruke imao još puni značaj.
Branka Hlevnjak
