Izložba MediJa6 u Galeriji Juraj Klović

Nakon serije portreta poznatih osoba, Željko Ašperger portretira Rijeku, njenu urbanu topografiju, Korzo, gradski sat, Hotel Continental, Mrtvi kanal, kao svojevrsni hommage gradu u kojem se školovao. Kombinirajući kompjutersku grafiku i slikarstvo, fotografsku i slikanu sliku, figurativnost i apstrakciju, Ašperger dinamizira percepciju i dokida njenu doslovnost. Iz takve mnogostrukosti, realna slika nastaje u sinergiji s promatračem, s individualno odabranim sastavnicama vizualnoga polja te tako varijabilna izmiče pojmovima jedinstvenog i neponovljivog u umjetnosti.

Za vizurno stiliziranim kadrom s oldtajmerom u srednjem planu i malo okolnoga prostora, Petar Đakulović poseže u žanr američkog gangsterskog filma. Prepoznatljivu ikonografiju podupire odrazima dvojice likova na karoseriji, a u suvremenost prenosi otvorenim prtljažnikom iz kojeg viri kompromitirajući sadržaj. Zelenom bojom, za razliku od klišeja crnih automobila, Đakulović aludira na kameleonsko lice korupcije, na njenu društvenu asimilaciju.

Stereotipima se koristi i Nikola Nenadić u alegorijama kukaca koje oblikuje u verističkoj maniri i materijalima à la arte povera. Nenadić ukazuje na umrežene anomalije društvenog establišmenta, osobito medija i političkih vlasti, u opoziciji spram ispravnih, ali nedjelotvornih etičkih normi običnoga čovjeka. Hiperrealistički kipovi cvrčaka-medija zavezanih očiju i balegara u sizifovskom guranju svoga tereta te instalacija s rudimentarnim likovima u nagonskoj radnji, gusjenice u kljunu vrane, eksplicitno odražavaju autorove stavove o pitanjima koja ga zaokupljaju. 

A. Saška Mutić koncept svoga intermedijalnog rada zasniva na jednom od monologa Howarda Bealea (Peter Finch) iz filma Mreža (Network, 1976.) redatelja Sidneyja Lumeta, koji završava rečenicom: „I’m as mad as hell and I’m not gonna take this anymore!.“ U gnjevnom govoru izbija nezadovoljstvo pojedinca čiji život determiniraju interesi političke i korporativne elite, bez mogućnosti vlastitog utjecaja, kojemu preostaje jedino njegovo ljudsko dostojanstvo. Referirajući se na njega u današnjici, autorica izrezuje fotografiju lica bijesnog muškarca i neprecizno ju spaja na novoj podlozi (gipsanoj ploči) s otisnutom Bealeovom rečenicom, podupirući asocijativni transfer fizičkim, prijenosom jednog medija na drugi.

Kompjuterske kolažirane grafike Igora Gržetića nastajuu interakciji vizualnog, psihoanalitičkog i lingvističkog pristupa. Naziv /sʌb’lɪmɨnəl/ naizgled je kriptirana poruka, no riječ je o fonološkoj transkripciji engleske riječi subliminal, subliminalan, jednoj od komponenti višeslojno strukturiranog rada. Multiplicirajući fetišističke prizore, autor se oslanja na mehanizme subliminalnih poruka koje apeliraju na našu podsvijest, naše pravo ili drugo ja, i stoga su djelotvornije, zašto se uvelike koriste u marketinškim strategijama. Gržetić emblematski aplicira prepoznatljivi crveni kvadrat nacionalnoga predznaka, što s psihoanalitičkog gledišta predstavlja nastavak sukoba između nagona i svjesnosti na sukob pojedinca i društva.

Medija6 nije sintagma riječke vizualne scene umjetnika mlađe dobi, ona to ne može biti iz više razloga, prvenstveno zbog suženih izlagačkih kriterija koji podrazumijevaju pripadnike jedne strukovne udruge, ograničavajućih tehničkih uvjeta koji onemogućavaju adekvatnu prezentaciju multimedijalnog i novomedijskog stvaralaštva, ili izlaganja unutar oficijelnog sustava koji ima svoja pisana, ali i nepisana pravila. Unatoč i usprkos ograničenjima, izložba je nastojala ukazati na individualne autorske orijentacije iz dijela riječkog kruga mladih i nedovoljno afirmiranih umjetnika, promatrano kroz prizmu određenog interesa. U izdvojenom kontekstu interakcije sa svakodnevnom realnošću, društveno nevidljiva zaokupljenost kreativnim i umjetničkim nerijetko uzmiče pred izvanumjetničkim prioritetima.

Sabrina Žigo

ŽELJKO AŠPERGER

Akademija-Art