Skip to content

Izložba Marina Marinića “Mi Hrvati” u galeriji Zvonimir

Izvrsna izložba u Galeriji Zvonimir (Bauerova 35, Zagreb) do 12. prosinca

Foto: Višnja Serdar
 
Akademski kipar MARIN MARINIĆ

MI HRVATI
Piše: Enes Quien


Marin Marinić je već dugi niz godina artikulirano formiran kipar. Ovaj vrsni majstor poznaje sve kiparske tehnike. Većinu svojih skulptura izrađuje od poliestera. Posljednjih se nekoliko godina skulpturom bavi ne bi li razgovijetno pričao priče koje ga osobno okupiraju, a radi se o analizi hrvatskoga mentaliteta. S jedne strane, slavi nepokolebljivu srčanost, hrabrost i neustrašivost Hrvata koji su u obrani domovine od velikosrpske agresije izvojevali pobjedu. S druge strane, kipovima priča priče o drugoj strani medalje, o stvarima koje ga u hrvatskom mentalitetu smetaju. Idu mu na živce. Dozlogrdilo mu je gledati nepravde, laži, licemjerje i prijetvornost mnogih ljudi, pogotovo nekih Hrvata. On skulpturom reagira i jedino njome zna i može reagirati na mentalne devijacije nekih pripadnika svojega vlastitog naroda. Odavno je prestao biti istraživač kiparskih oblika, svojevrsni larpurlatist čiste kiparske forme, jer je to apsolvirao, to sve zna, i krenuo je dalje. Iskustvo i znanje Marinićevo, kipara srednje generacije, na vrhuncu stvaralačke i životne moći, dozvoljava mu da se skulpturom bavi kao određenom formom politički angažirane umjetnosti, s filozofijsko-sociološko-psihološkim diskursom. Kao što je književniku dana moć riječi da opisuje svijet kako ga vidi, kako to slikar može činiti bojom, a glazbenik notama, Marinić to čini onim što najbolje zna i umije: kiparskom formom. Drugim riječima, kiparske forme mu postaju ono ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju, i naprosto, za formiranje vrlo konkretnih narativa svojih kiparskih djela i cijelih ciklusa. Kiparsku je morfologiju pretvorio u sintaksu, kojom dojmljivim kipovima priča priču o hrvatskom mentalitetu, o sklonosti nekih pojedinaca (najčešće iz vrhuške političke moći) da izdaju neke druge važne i vrijedne, sada već povijesno relevantne, pojedince hrvatskoga društva. To čini, i jedino može činiti, realističkom formom svojih skulptura. Nije tu pitanje jeli rasna, čista, jezgrovita figuracija Marinićevih kipova sama sebi svrhom. Nije. To je jasno. Figurativna umjetnost danas ponovo dominira svjetskom umjetničkom scenom, i to nije sporno. U tom je kontekstu Marinić posve suvremen kipar, i k tome, vrlo kvalitetan.(1)  Jedan je od najistaknutijih i najboljih kipara u Hrvatskoj svoje generacije.


SVETAC I RATNIK


U začetku ideje o Hrvatima zamislio je izraditi dvije figure u nadnaravnoj visini, oko dva metra, dvojice paradigmatičnih Hrvata sredine i druge polovice 20. stoljeća za koje zna svaki Hrvat: nadbiskupa zagrebačkog, kardinala blaženog Alojzija Stepinca, i heroja Domovinskog rata, generala Antu Gotovinu. Priču svi znamo: kardinala blaženog Stepinca je odmah po završetku Drugoga svjetskog rata u montiranom sudskom procesu osudila komunistička vlast. Tužitelj je bio Jakov Blažević, po direktivi SKJ. Završio je u kućnom pritvoru gdje je i umro. Generala Antu Gotovinu nova je hrvatska vlast "locirala, pratila, i uhitila", kako je tražio visokopozicionirani hadezeovac, tadašnji potpredsjednik Hrvatskoga Sabora. Uhićen je u Španjolskoj gdje se sklonio od harange za njim. Svi koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu znamo da je general častan čovjek, sjajan profesionalac, i da nikada nije izdao naredbu da se maltretiraju i ubijaju ni ratni zarobljenici, ni, pogotovo, civili. Moralan kakav jest, morao je uteći, jer je to bio jedan od primarnih zahtjeva, među bezbroj koje je uvjetovala Europa. Izdali su ga upravo oni među Hrvatima kojima su puna usta hrvatstva i koji su si umalo izbušili rupu od silnog busanja u hrvatska prsa. Dakle, dvojicu istaknutih Hrvata izdali su vlastiti sunarodnjaci. Prvoga iz ideoloških razloga (komunizam ne poznaje Boga, i morao je iskorijeniti utjecaj Crkve, optužbom i uhićenjem njezina čelnika), bez obzira što kardinal nije kolaborirao s fašističkim i nacističkim vlastima, niti je bio pobornikom nacionalističke, prije svega protusrpske politike. Naprotiv, protivio se politici harange i progona pripadnika drugih nacionalnosti, poglavito Srba i Roma, a poznato je da je pomagao Židovima u sklanjanju od antisemitističkoga progona nacističke marionete endehazije, zbog čega je i proglašen "pravednikom među narodima". Vatikan ga je beatificirao zbog toga što je stradao od komunističkog režima kao nedužna žrtva. Drugoga su izdale aktualne hrvatske vlasti nakon Domovinskoga rata, koji zacijelo ne bi bio isti s, ili bez generala Gotovine. Stradao je i dobio drakonsku zatvorsku kaznu zbog nepokolebljive strasti da obrani svoju zemlju od agresije. Ako je i bilo nedužnih kolateralnih civilnih žrtava, a bilo ih je, to je uvijek tako u ratovima gdje najviše stradavaju nevini civili, a ratni profiteri izbauljaju iz svojih štakorskih rupa i vode amoralnu igru, isključivo u svoju materijalnu korist. General je robijom platio težnju za slobodom svojega naroda, a nije naređivao nepotrebne egzekucije, naprotiv, uvijek je zapovijed bila "poštediti stanovništvo", i kod njegove vrhovne naredbodavne vojne pozicije, kao uostalom i one pokojnog generala Janka Bobetka. Bobetko se smrću oslobodio velike i teške ljage kada mu je, moralnoj i stručnoj vertikali, uručena optužnica. Svi znamo da je stradalo mnogo nedužnih kako to u ratovima obično biva. Naravno da je bilo pijanih i drogiranih vojnika, punih mržnje prema svemu srpskom, pa su počinili mimo zapovijedi nedopuštena maltretiranja civila nakon konačne pobjede.  Rat je gadost. Zanimljivo je da su i blaženi kardinal i general optuženi i uhićeni nakon rata, Drugog svjetskog, odnosno Domovinskog, zbog svoje uloge i svojega ponašanja u njemu.  To je razlogom zašto kipar Marin Marinić izrađuje njihove figure, ne bi li ukazao na izdaju. Blaženi Stepinac i Gotovina su prototipovi značajnih ljudi koji su postali žrtvama jedne ili druge, podle i pokvarene, licemjerne politike, koja gleda samo svoje interese i svoju korist, a najmanje sluša vox populi. Mišljenje naroda ih ne zanima, a narod voli i poštuje svoje velikane, što kardinal i general sigurno jesu. To je krunski argument i dokaz koji u potpunosti legitimizira Marinićeva htijenja, razmišljanja i inspirativno vrelo.

SPOMENIK VELEBITSKIM DIVLJIM KONJIMA


Spomenik velebitskim konjima jedan je od rijetkih spomenika podignut ovim lijepim i plemenitim životinjama. Marinićev spomenik velebitskim divljim konjima izravno je vezan za Domovinski rat, u kojemu je Republika Hrvatska izvojevala pobjedu i potvrdila svoju slobodu, samostalnost, neovisnost i integritet kao država i kao narod. Naime, i danas na Libinju, ispod Sv. Brda na Velebitu luta oko stotinu prekrasnih konja u nekoliko krda. Tu su ostali i razmnožili se nakon Domovinskoga rata. Nekoliko ih je početkom rata 1991. godine dovedeno na Velebit da donose braniteljima streljivo i hranu na obrambene položaje. Danas su turistička atrakcija, a u vlasništvu su nekoliko obitelji, od kojih samo obitelj Petra Kneževića posjeduje njih četrdesetak. Žive potpuno slobodni i divlji. I oni su jedni od heroja Domovinskoga rata. Nisu ljudi, ali su hrvatski konji i doprinijeli su na svoj način pobjedi Hrvatske. Kako oni žive divlji i slobodni, mogu se smatrati amblematičnim simbolima slobode, tog najuzvišenijeg ideala svakoga živog bića. Odlična je ideja podići spomenik konjima, toj čovjeku najfunkcionalnijoj životinji kroz stoljeća i tisućljeća povijesti. Marinić zasluge tih životinja uzima kao hvalevrijedan doprinos, veliku čovjekovu vrijednost, koje prije svih zaslužuju da im se oda počast. Međutim, način na koji im Marinić odaje počast osebujan je. Naime, njegov velebitski konj kao zaslužan junak Domovinskoga rata  ujedno je i hrvatski branitelj, hrabri junak obrane domovine. Iz tijela konja uzdiže se tijelo ratnika, viteza, i pretvara se u kentaura. Kentaur kao mitološko biće snažan je, neustrašiv i praktički nepobjediv protivnik. Mitološke kentauromahije (borbe kentaura) stari su Grci klesali na frizovima Partenona, jer im demokracija – gdje su svi pojedinci podjednako važni, a samo je vrhovni strateg, na primjer Perikle, "jednakiji među jednakima" – nije dopuštala da ikoga istaknu. Kentauromahije, gigantomahije i amazonomahije bile su u formi skulpturalnoga reljefa alegorije stvarnih bitaka Grka s Perzijancima. Oni su svi međusobno znali tko je tko, no u bitkama, kao i u životu, bili su svi ravnopravni. I svi su bili junaci bitaka protiv do dvadeset puta mnogobrojnijih perzijskih zavojevača. Marinićeva skulptura također je alegorijska. Velebitski divlji konj izrasta u kentaura, a ljudski dio tijela, tijelo je hrvatskog neustrašivog ratnika – viteza. U desnoj mu je ruci štit sa šahovnicom, a u lijevoj mač koji upravo zabada u tijelo neprijatelja, prikazanoga u formi divlje zvijeri s krilima, također odajući svoj mitološki karakter. Mitološkim alegorijama kipar ističe mitski karakter hrvatske borbe protiv neprijatelja koji mu je htio okupirati zemlju, a koji je u konačnici poražen do nogu. Pobjeda u zalog slobode ovdje je kiparu velika tema, neiscrpna tema, tema koja nadahnjuje. Konj se propeo na zadnje noge dok se prednjim rita naprijed i brani se od nasrtaja nemani koja ga napada. Reklo bi se da se ovdje radi o zamamnoj zamisli i monumentalnom djelovanju kipa. Izrazito je dinamičan u snažnoj evokaciji pokreta, i svakako pripada neobaroknoj obitelji suvremene postavangardističke umjetnosti. Dakako da ovaj kip djeluje poput Fernkornova Sveti Juraj ubija zmaja, idealne forme konja i konjanika – viteza u žestokoj i nezaustavljivoj akciji uništenja neprijatelja. U konačnici, radi se o uzvišenom idealu stalne borbe između Dobra i Zla, gdje pobjeđuje Dobro.

A onda, nakon potenciranja i isticanja počasti herojskim osobama i djelima hrabrih i moralnih pripadnika hrvatskoga naroda, Marinić stvara skulpturalnu skupinu pod nazivom Mi Hrvati, po kojoj i cijeli projekt dobiva ime. Ova skupina tjelesa rječita su alegorija licemjerja, podlosti, nepoštenja, nemorala i lukavosti nekih pripadnika hrvatskog naroda. Ta skupina tjelesa poznaje jedino argument šake ne bi li izborila silom pravo na svoje stanovište, koliko god ono bilo krivo. Samo budale i primitivci misle da su uvijek u pravu, i da o svemu sve najbolje znaju.

MI HRVATI

Složena je skulpturalna cjelina ona pod nazivom Mi Hrvati. Mnogobrojna isprepletena tijela u grčevitim i dinamičnim, borbenim pokretima se tuku. Hrvaju se, šakaju, grizu i ne biraju sredstva da gorljivom strašću "objasne" svoje argumente, kakvi god bili. Jedini govor koji poznaju u raspravama i borbi za svoje svjetonazore iskazuju silom svoje fizičke snage. Ovo mišljenje je kliše, općenita etiketa koju mnogi lijepe Hrvatima, koliko god među njima ima (i) mnogo obrazovanih, moralnih, stručnih, marljivih i vrijednih osoba. No, Marinića zanima ona strana sirove snage i sile koja ne bira sredstva u obrani svojih partikularnih interesa.

TARARE I HAKA


Marinić modelira osam figura Tarara kako plešu i viču haku. Crne, gotovo zastrašajuće figure Tarara i imaju za cilj uliti strahopoštovanje. Moćne su to ljudeskare i u stvarnosti. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novog Zelanda kako bi kopali kauri gumu. Zbližili su se s lokalnim domorocima Maorima. Oženili su Maorke. Maori su Hrvate prozvali i zovu Tararama zbog brzoga pričanja i česte upotrebe slova r. Na Novom Zelandu dakle, imamo Hrvate Tarare, mješance s Maorima. 15. ožujka svake godine održava se Tarara dan kada se slavi zajedništvo Hrvata i Maora na Novom Zelandu. Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi, vrlo energičnim i odrješitim pokretima, stupanjem raširenim nogama o tlo i udaranjem rukama u butine i naizmjence, u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Ima nekoliko vrsta haka, a najpoznatija je Ka Mate haka, posvećena maorskom ratnom vođi Te Rauparahu. Kada ratnici stanu jedan do drugoga u dva ili više redova, dok stupaju u raskoračnom stavu i busaju se u prsa, viču ratni poklič. Vođa vikne Kia rite! (Pripremi se!), Kia manu hi! (Ruke na bedra, klekni u stav!) a nakon uvodnog bojnog pokliča slijedi središnji motiv izazova i zastrašivanja: Ka mate! Ka mate! Ka ora! Ka ora! (Umrijet ću! Umrijet ću! Živjet ću! Živjet ću! Haka završava riječju hi (zora) u kojoj ratnici ispuštaju dah. Dok izvode svoje energične i ratoborne pokrete i viču, istodobno prave grimase i plaze jezik. Sve su to elementi koreografiranoga rituala koji treba zastrašiti neprijatelja, ali i potvrditi jedinstvo u odlučnosti Maora. Haku je u cijelome svijetu popularizirala ragbi reprezentacija Novoga Zelanda, višestruki svjetski prvaci, u kojoj igraju i mnogi Maori. Prije svake utakmice ti impozantni momci izvedu haku pred protivničkom momčadi i publikom na čitavom stadionu. Ne bi me čudilo da je među igračima i poneki mješanac Hrvata i Maora, poneki Tarara.

GLOBALIZACIJA ATLASA


Globalizacija Atlasa skulptura je koja poput pripovijetke, u doslovnoj narativnoj formi (kao uostalom i ostale Marinićeve skulpture), objašnjava autorov stav, a mnogi bi se s njim složili, kako je globalizacija u svijetu štetna i opasna za stotine milijuna ljudi. Vladaju i bogate se goleme kompanije i korporacije, prije svega telekomunikacijske, banke, osiguravajuća društva, i slično. Samo jedan posto ljudi na svijetu se bogati i vlada nevidljivom silom ostatkom čovječanstva. Posjeduju kapital, a s njime i ekonomsku moć. Uz ekonomsku moć dakako, ide i politička moć, i utjecaj. Siromašni su još siromašniji, a bogati još bogatiji. Novi liberalni kapitalizam i tzv. kasni kapitalizam (Frederic Jameson) ne mare previše za humanost, socijalnu i inu pravednost. Zakon kapitala jedini je zakon. Novac je Bog. Oni nemaju vjere, klanjaju se zlatnom teletu. Nema tu pravde, ali takvo je stanje stvari. Marinić stvara impozantnu figuru Atlasa, uz zgodnu dosjetku kako je u mitologiji rečeno da Atlasi drže kuglu zemaljsku. I on modelira Atlasa kako drži globus, kuglu zemaljsku u visoko podignutoj desnoj ruci. U lijevoj drži neku divlju zvijer, neukrotivog zmaja, alegoriju globalizacijske nemani. Marinićeve skulpture, pa tako i Globalizacija Atlasa, posjeduje nešto od istinske monumentalnosti, upravo svojom namjerno iskarikiranom teatralnom impostacijom. On nije ilustrativni kipar, već rasni majstor forme koji znade kipu dati pečat uvjerljivosti njegovom antropološkom idejnošću, i pripovjedačkom iscrpnošću. Duhovite su, prije svega, ali to je ironijsko – cinična duhovitost, od koje se zaledi osmijeh i zastane knedla u grlu. Provokativan u otvaranju mnogih pitanja koji se tiču same srži i biti egzistencije Hrvata, Marinić ne daje odgovore, nego konstatira činjenice koje ga osobno iritiraju, a tiču se mentalnog sklopa nekih Hrvata, razmišljajući o svim aspektima hrvatskoga bića, bilo gdje u svijetu. Tako su i Tarare došle u obzir za razmatranje "hrvatskog pitanja", kao i svi Hrvati u dijaspori. No, o tome ćemo drugi put, kada Marinić izradi i izloži na drugoj izložbi i sakralni ciklus (Križni put i Raspelo), i gastarbajtere i još neka ugodna kiparska iznenađenja koje nam zna prirediti.

Enes Quien
(1) Jedan od najznačajnijih teoretičara kulture danas, engleski profesor teorije književnosti Terry Eagleton piše: Kada je riječ o kulturnom establišmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je i realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona vrsta umjetnosti koja je odslikavala svijet u kojemu bismo se prepoznavali. Ali, zašto se to smatralo tako vrijednim, vrlo je teško reći. Odgovor više ima veze s magijom negoli s estetikom. Realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na nekubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen. (Terry Eagleton, Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005., str. 63.).

 


Akademski kipar Marin Marinić rođen je 1967. godine u Zagrebu.  Pohađao je Školu primijenjene umjetnosti te Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.  Diplomirao je 1993. godine na kiparskom odjelu Akademije, u klasi Profesora Šime Vulasa. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu.  Autor je nekoliko javnih radova, između ostalih, skulpture novinarske rock nagrade Hrvatske Crni mačak 1998. i 1999. g.  Radio je, također, na restauriranju mnogih objekata nulte kategorije, uključujući Zagrebačku katedralu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Samostalne izložbe

1988. g.  Samobor, Muzej grada Samobora
1990. g.  Samobor, Muzej grada Samobora
1993. g.  Zagreb, Dom umjetnika Hrvatske
2001. g.  Zagreb, Kaptol Centar (Proljeće u Kaptol Centru)
2001. g.  Vis i Komiža, izložba na otvorenom
2002. g.  Motovun, 4. Motovunski filmski festival
2002. g.  Rijeka, Multimedijalni centar Rijeka – Galerija O. K, izložba ’After Party’
2003. g.  Zagreb, Galerija Vladimir Nazor, izložba ’After Party’
2003. g.  Ljubljana, Slovenija, Galerija Kapelica, izložba ’Plastika’
2003. g.  Dubrovnik, Art radionica Lazareti
2004. g.  Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, izložba ’After Party’
2005. g.  Zagreb, Galerija Stančić, izložba ’Zvijeri, palme i dvije gole žene’
2008. g.  Split, Galerija Ghetto, izložba ’Anđeli čuvari’
2012. g.  Zagreb, Galerija Greta, izložba ’Mi Hrvati’
2012. g.  Zagreb, Matica hrvatskih iseljenika, izložba ’Mi Hrvati’
2012. g.  Tučepi, Srida sela, izložba ’Anđeli čuvari’ u sklopu projekta ’ka Kultura u Tučepskim zaseocima’
2012. g.  Zagreb, Zvonimir Galerija MORH-a, izložba ’Mi Hrvati’
Skupne izložbe

1987. g.  Zagreb, OK Lapidarij
1991. g.  Zagreb, Triennale hrvatskog kiparstva
1991. g.  Zagreb, Galerija Karas, Svjetski sabor hrvatske mladeži
1992. g.  Zagreb, MGC Gradec, ’Rat u Hrvatskoj’, izložba radova apsolvenata ALU
1992. g.  Zagreb, Galerija ’Vladimir Nazor’, izložba radova apsolvenata ALU
1992. g.  Zagreb, Galerija Studentskog centra, izložba radova apsolvenata ALU
1993. g.  Zagreb, Galerija ULUPUH, ’Izložbe u izložbi’
1993. g.  Zagreb, Plato Gradec, ’ALU Platz 3’
1993. g.  Zagreb, LOGhaus, izložba skulptura za stambeno naselje za prognanike u Lipiku/Topolik
1998. g.  Jakovlje, park dvorca Sixta
1998. g.  Okučani, Galerija Sv. Vida, prodajna izložba u korist izgradnje crkve u Okučanima
2000. g.  Zagreb, Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka, Triennale hrvatskog kiparstva
2000. g.  Zagreb, Kinoteka/Gjuro II, 4. Revija filmova Europske Unije
2001. g.  Zagreb, Zagrebački velesajam, 26. Salon mladih
2001. g.  Zagreb, Studentski Centar, Artiljerija — projekt Pokreta za UNapređenje KulTure, PUNKT
2002. g.  Bale, Festival suvremene umjetnosti ’Bale — Novi hrvatski turizam 2002’
2002. g.  Zagreb, Maksimir, Akupunktura, projekt PUNKTa
2002. g.  Forlì, Italija, ’Contemporanea — Salone d’Arte Moderna’
2003. g.  Zagreb, Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka, Triennale hrvatskog kiparstva
2003. g.  Rijeka, Galerija Grad, tematska izložba ’Kič’ (17 hrvatskih autora)
2003. g.  Forlì, Italija, ’Contemporanea — Salone d’Arte Moderna’
2004. g.  Zagreb, Galerija Josip Račić, Grafička mapa PUNKT-a
2007. g.  Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, ’Povratak izgubljene generacije’
2010. g.  Vis, Galerija Izgubljeni pomedor, izložba ’wwwvis.kom’
2010. g.  Komiža, Gradska čitaonica, izložba ’wwwvis.kom’
2010. g.  Split, podrumi Dioklecijanove palače, gost izlagač na izložbi ak. slikara Vanje Pagara
2011. g.  Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, izložba ’Pop Art Is Not Dead’
2012. g.  Zadar, Crkva Sv. Donata, izložba ’Častimo Te, Križu sveti’ (u organizaciji Laudato Corde, galerije hrvatske sakralne umjetnosti, u sklopu Verbumovih Dana kršćanske kulture)
2012. g.  Zagreb, Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti, Gliptoteka, Triennale hrvatskog kiparstva
Samostalni javni radovi

1997. g.  Jakovlje, park dvorca Sixta, 4. Međunarodna kiparska kolonija, skulptura ’Tok misli’
1998. g.  Čakovec, izvedba skulpture novinarske rock nagrade Hrvatske ’Crni mačak’
1999. g.  Rijeka, izvedba skulpture novinarske rock nagrade Hrvatske ’Crni mačak’
2002. g.  Zagreb, Pučko otvoreno učilište — Otvoreni atelier, skulpture iz serije ’Dolazak ostalih Slavena na hrvatski Jadran’
2004. g.  Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, skulptura ’Prkos’ u stalnom postavu Muzeja
2004. g.  Zagreb, Park Stara Trešnjevka, skulptura ’Kikiriki’
2005. g.  Zagreb, Park Stara Trešnjevka, skulptura ’Kikiriki II’
2012. g.  Mrzle Vodice, obala jezera, skulptura ’Posejdon’
2012. g.  Lokve, prostor pred O. Š. Rudolfa Štrohala, skulptura ’Vilok’
2012. g.  Rogotin, brdo Trovro, Raspelo
Nagrade
1993. g.  apsolventska nagrada ALU (izvedba male plastike u bronci)
2002. g.  Forlì, Italija, prva nagrada ’Contemporanea — Salone d’Arte Moderna’ u selekciji hrvatskih umjetnika za projekt Rotori