Vinkovci – Izložba Grupe 1999

Za umjetnika, izgrađivati se i sazrijevati u provincijalnom mjestu može biti svojevrsni poticaj ali zasigurno i neugodno egzistiranje na margini društva. Nerazumijevanje sredine za umjetničke promjene i kompleksnost likovne problematike mnogim je umjetnicima bila provokativni izazov da ustraju u svojim nastojanjima u izgradnji vlastitog prepoznatljivog izraza. Grupu 1999 čine individue, stilski autonomne i naizgled povezane samo područjem na kojem djeluju. Objedinjuje ih udaljenost od racionalnosti estetske redukcije i izbjegavanje filozofskih umjetničkih doktrina. Vraćaju se sadržaju i čovjeku kroz probleme ljudske egzistencije, vođeni iskonskim nagonima ne zaziru od grijehova i ljudskih pobuda. Kao aktivni kritičari društva ne zatvaraju oči pred moralnim i duhovnim dekadencijama provincije već potaknuti konzervativnom kulturnom klimom razvijaju načine izražavanja nezadovoljstva i pobune.

Služe se različitim tehnikama prema osobnom afinitetu i sposobnostima, od tradicionalnih tehnika, kojima materijal dobija život tek u procesu obrade i bliskom kontaktu s umjetnikom, do suvremenih načina kombiniranja sredstava i materijala radi afirmiranja teksture i plohe. Čak i u fotografiranju opredjeljuju se za istraživanje pojedinih segmenata tehničkih mogućnosti medija i postižu stilsku prepoznatljivost u moru trendovskih pojava. 

Inspiracija gradom vidljiva je u elementima urbanih vizura i progresivne gradnje, Želimira Fišića, u kojoj čovjekov duhovni prostor postaje sve manji izazivajući osjećaj otuđenosti i samoće, karakterističan za friedrichovsku romantičarsku viziju ljudske nemoći nad veličinom sudbine. Vizualni poticaj grada prisutan je u slikarstvu Crlenjaka, kroz dugogodišnje kolorističko promišljanje gradskih vizura, koje motiv ostavlja na rubu prepoznatljivosti a temu razvija u kolorističkim sintagmama. Ivica Zupković unosi elemente grada kroz simbol građanskog života, redizajnirani namještaj Alt Deutsch, koji u suvremenom domu postaje svojevrsni oltar umjetnosti.

Za Marka Šošića grad je nužni fizički prostor za događaj koji ostavlja emotivni trag i potiče podsvjesnu nadgradnju , takav subjektivno doživljen prostor je individualno označen i ne ostavlja prostora za tuđa iskustva. Arhetipska simbolika, na razini iskonske univerzalne prepoznatljivosti simbola i znaka, javlja se u Sertićevom simboličnom otkrivanju sadržaja i iskonskom procesu nastajanja forme Antuna Babića.

Ovu grupu umjetnika povezuje i udaljavanje od formalnih akademskih shvaćanja zbog čega se neki pronalaze u iskrenosti naivnog izraza. Iskazuju sklonost ornamentalnim formama u kojma sadržaj proizlazi iz likovnog znaka podređenim načelu horror vacui. Goran Kujundžić traži likovni smisao u teksturalnom otkrivanju površine i gušenju prostora afirmacijom sitnog grafičkog znaka, koji navodi oko na na istraživanje beskrajnih sitnih promjena. Kod Sertića se ukidanje prostora otkriva u mikrostrukturi nastaloj nizanjem linearnih elemenata, koja u strukturi djela egzistira kao podsvjesni sloj ličnosti. Jadranka Letinić u mediju fotografije lirski bilježi motive ornamentalnih struktura, vraćajući njihovu dekorativnost i linearni kontinuitet na zidove u svrhu dekoratvinosti zbog koje su i nastali.

Posebnu ulogu u ovoj šarolikoj družini imaju fotografi koji su zaokupljeni različitim aspektima fotografije i načinima fotografiranja. Sklonost manipuliranju tehničkom vještinom, koja je nestala s digitalnom fotografijom, i realizacijom teme kroz doslovni opažaj svakodnevnih motiva, temelj je stvaranja Dražena Bote. Interes za povećavanje i osamostaljivanje sitnog fragmenta potiče djelovanje Suzane Bote koja povećavanjem dijelova cvijeta postiže sugestivnost oblika karakterističnu za apstraktno slikarstvo. Pojavom Antuna Smajića vinkovačka sredina dobila je izravnog kritičara koji se nije ograničio na izražavanje buta spram svjetske politike već karikira prepoznatljive lokalne ličnosti i tradicionalna uvjerenja. Neposrednost izraza Gordana Panića vraća fotografiranju primarnu ulogu bilježenja stvarnosti u kojoj se autorski koncept otkriva u poretku prepoznatih i uhvaćenih elemenata a ne modificiranju stvarnosti.

Bez obzira na umjetničku profiliranost, akademsko obrazovanje ili samoukost, odabir medija i načina izražavanja, ujedinjeni su tvrdoglavim postojanjem i upornim opstajanjem na rubu kulturnog života. Bez diktata akademizma, ali s akademskom kvalitetom i postojanošću izraza, brane likovni život grada stvarajući alternativu koja je nužni faktor razvoja kulture.

ANTUN BABIĆ
Čovjek koji je čitavog života predan temeljnim umjetničkim vrijednostima, stvaralačkom i kritičarskom duhu, koji se ne stječe formalnim obrazovanjem i ne podliježe estetskim ni vremenskim utjecajima. Izrazito sarkastičan kritičar društva i moralnih slabosti inspiraciju crpi iz malograđanštine građana i nepatvorenosti seljaka. Izdiže se iznad pomodarstva i formalnog akademskog izraza , zaobilazi sve utjecaje modernog i pronalazi se u arhetipskom i naivno jednostavnom izrazu. Stvara potaknut iskonskim nagonom i traži bezvremene vrijednosti, kako u likovnoj estetici tako i u kvaliteti sadržaja, izdižući emotivnost i subjektivizam iznad racionalnog i sterilnog koncepta umjetničkog djela. Izbjegava impresivne vanjske utiske, površinske dojmove, inzistira na trajnim unutarnjim vrijednostima i temeljnoj kiparskoj sintagmi koja proizlazi iz odnosa prostora i mase. Predan zemlji kao majci iz nje crpi sva nadahnuća, kako u motivu tako i u stvaralačkom činu i tehnici. U izloženom Križnom putu, načinom obrade u plitkom reljefu bez ikakvih tendencija rasta volumena, izdiže vjeru iznad događaja i ostvaruje univerzalnost pokore i muke. Kroz male formate ova sakralna tema postaje čovjeku saglediva, kadrirani su „krupni planovi“ bez suvišnih likova i detalja. Odsutnost deskripcije događaja i svođenje na osnovnu atribuciju čini temu razumljivom na univerzalnoj razini shvaćanja vjere. Dozvoljava da materijal živi kroz neglazirane površine obojane samo engobom, koja otkriva proces nastajanja i dodavanja mase. Kroz robusnost prikaza postiže sjedinjavanje iskrene naivne vjerske misli sa sirovom pojavom materijala.

DUBRAVKO SERTIĆ
Slikar naivnog, infantilnog izraza neopterećen reprezentiranjem stvarnosti i akademskim formalnim vrijednostima gradi prepoznatljiv individualni stil kroz lirske odnose forme i sadržaja. Vođen egzistencijalnim ljudskim nagonima ispoljava iskonske slutnje i pokazuje kleeovski senzibilitet za univerzalne arhetipske vrijednosti oblika i glazbenu harmoničnost u gradnji kompozicije. Razvija individualnu ikonografiju simbola kroz biomorfne transformacije oblika, seksualne konotacije i falusoidne simbole dok su naslovi igre riječima, sugestivne zagonetke koje kriju skrivena značenja i smisao slike. Iskorištava medijske mogućnosti olovke kroz strukturu crteža koji odaje dvoslojnu gradnju, razdvojenost tonskih nadgradnji i linearnih oblika koji se prožimaju i nadopunjuju postižući tonska suzvučja glazbenih kompozicija. Mikrostruktura otkriva gušenje prostora gustim ispunjavanjem grafizmima i ornamentalnim motivima koji variranjem i kombiniranjem razbijaju monotoniju. Sadržaj se otkriva u prožimanju mikro i makrostrukture, kao dvije odvojene razine svijesti koje čine sveukupnost čovjeka.

GORAN KUJUNDŽIĆ
Grafičar, u crtežu ga odaje čvrsta racionalno kontrolirana linija, koja je bez obzira na sredstvo tektonična i čista. Racionalan u pristupu bez nagonskih impulsa zatvara emotivne doživljaje i estetske misli u proračunate geometrijske forme. Bira infantilne ali iznimno precizne tehnike, flomastere, bojice, kroz čiju primjenu pokazuje izvanrednu tehničku vještinu vladanja s medijem i ukroćivanje sredstva u službi racionalne ideje. Sve kompozicije određene su geometrijskim rasterom, koji je potka za slaganje istovrsnih grafičkih znakova čiji međusobni odnosi proizvode semantičku strukturu vizualnog kriptojezika. Isprovociran ništavilom praznog papira gusto ispunjava površinu jednostavnim crnim grafizmima, koje ritmično ponavlja u simetrijskim odnosima iz kojih nastaje ornamentalna struktura. Provocira oko promatrača da istraživački slijedi linerane tokove motiva i ponire u gustu mikrostrukturu, koja se nameće jednako snažno kao i njezina makro slika, te kroz teksturalno bogatstvo postiže optičko zasićenje. Kod Utopije čvrsta armatura kadra narušena je nježnošću pastelnih boja i njihovim prožimanjem u prijelazne nijanse dok se u Izmima igra znakovima i ikoničkim sugestijama stvarajući optičke iluzije.

MARKO ŠOŠIĆ
Zaokupljen fantastičnim nadrealnim vizijama, koje proizlaze iz intenzivnih podsvjesnih frustracija izazvanih osobnim životnim iskustvima, doživljava slikarstvo kao proces otkrivanja nesvjesnog bića u sebi i razrješavanja konflikta dva paralelna ali nedodirljiva svijeta, stvarnosti i sna. Iako često poseže za dekorativnim, ukrasnim materijalima kojima postiže obilje i uočljivost tekstura, bogatstvo sadržaja njegovo slikarstvo čini teško probavljivim i udaljava od dekorativnosti. Sklon grotesknom iskrivljavanju pojave lika, ne preza od „zlata i sjaja“ kojima sugerira moralno propadanje u estetskom i duhovnom smislu. Iz nagonske potrebe da prenese i vizualno vrati snove eksperimentira s različitim slikarskim efektima, suprotstavlja razlike u oštrinama pojava i zamućivanjem određene pojave u slici ostavlja nejasnima, simulirajući atmosferu sna. Opsjednut transformacijom predmeta i sadržaja, koju je do sada tražio u fizičkom deformiranju lika i smjelom kolorističkom bogatstvu, istražuje nove mogućnosti postojanja boje i njezine ovisnosti o svjetlosti. Fosforescentni pigment, koji se otkriva tek u potpunom mraku, nanosi na vizualno postojanu predodžbu i dvostrukim oslikom stvara pasliku sna. U slikama „svijesti“ reprezentira autentična mjesta kao asocijaciju na poticajni trenutak dok u slikama „nesvjesti“ ispoljava simboličnu transformaciju doživljaja. Paralelna postojanost nepodudarnih svijetova slike ukazuje na dvostrukost ličnosti u kojima su slojevi svijesti kao nedodirljivi polovi, ne susreću se osim na podlozi koja ih nosi.

ŽELIMIR FIŠIĆ
Rođen u gradu, ne oblikuju ga impresivni pogledi na slavonsku prirodu, već se posvećuje urbanoj tematici i razvija prepoznatljivu ikonografiju grada. Prikazuje iskustva gradskog života, gradske vizure koje su vizualna stvarnost posljeratnog društva, raspadnute fasade , oronuli zidovi, uništene površine i građevinski strojevi koji poprimaju antropomorfne karakteristike. Minorizira ljudsko postojanje fizički, smanjivanjem dimenzija ljudskog lika i potenciranjem veličine strojeva, ali i simbolički jer postiže osjećaje otuđenosti, tjeskobe i usamljenosti koji su svojstveni suvremenom čovjeku. Dominaciju predmeta postiže manipulacijom niskim očištima perspektive zbog koji se promatrač osjeća iznimno mali i beznačajan u okružju ostalih elementa slike. Odsutnost humanih elemenata života govori više od prisutnosti, uspijeva uhvatiti neopipljivo i postiže osjećaj praznine i duhovne pustoši. Afirmira plohu jednoličnim, gotovo monokromatskim nanošenjem u širokim površinama ali ju poništava linearnim arhitektonski postojanim crtežom, koji perspektivnim skraćenjima sugerira postojanje prostora. Iako je njegovo slikarstvo određeno pojavom predmetnog svijeta i bogato sadržajem, geometrijska jednostavnost u komponiranju i organiziranju formata srodna je minimalističkim razmišljanjima, kao i afirmiranje taktilnosti tekstura. Suprotstavlja glatke, sjajne, gotovo polirane površine brutalistički obrađenim dijelovima, iskorištava prirodne grubosti materijala , propušta njihovu teksturalnu sirovost i grafičke efekte. Perfekcionistički obrađuje površine i postiže različite kvalitete kolažiranjem, lakiranjem i različitim tehničkim obradama. Iako je Fišićevo slikarstvo autorefleksivno s prepoznatljivim elementima osobne ikonografije, u beznađu i tjeskobi vrlo lako se pronalazi svaki urbani čovjek.

DRAŽEN BOTA
Ne bježi od tehničke zahtjevnosti medija i pokazuje vještinu u postizanju akromatskog bogatstva crno-bijele fotografije. Posjeduje vitalni fotografski instinkt za voajersko hvatanje trenutka i sposobnost za oživljavanje doslovnog opažaja u elementima stvarnosti. Manipuliranjem svjetlosti koja stvara sliku, od bogate izgrađujuće sjene do oštrih prijelaza koji razgrađuju formu, preoblikuje uobičajene svakodnevne motive u stvaralačke refleksije.U seriji Kaos, promjenama odnosa pozitiva i negativa transformira predmetnu stvarnost u apstraktne univerzalne odnose i otkriva fizikalne zakone teorije relativnosti. Varijacijama istog motiva usmjerava na beskonačnost preobrazbi jednog elementa i njegovu paradigmatsku prirodu, odnosno sposobnost da se beskonačno mijenja u rukama i oku umjetnika. Zgusnutim nizanjem fragmenta uvodi red u kaotične strukture motiva koji su kadriranjem postigli samostalnost i funkcioniraju kao cjelina.

SUZANA BOTA
U ciklusu Kaleidoskop efektima makrofotografije otkriva ispod površine vidljivog i prikazuje mikrostrukturu inače neprimjetnu običnom oku. Iskorištava nedostatke takvog fotografiranja koji proizlaze iz malih fokusnih dubina i poigrava se dubinskim oštrinama postižući izobličenost polazne forme. Izaziva vakumu slična bestežinska stanja u prostoru formata. Fragmente dijelova cvjetova preobražava u apstraktne organske kretnje i sugestivne oblike. Blagi fluidni tonski prijelazi gotovo slikarske kvalitete nastaju na temelju stvarne obojenosti biljnog motiva manipulacijom boje eksponiranom svjetlošću.

JADRANKA LETINIĆ izlaže fotografije ornamentalnih motiva, za koje sama kaže da su nadgradnja serije mustre. Gaji poseban interes za šokačke motive i interesantne načine dekoriranja zidova doma koji su se danas izgubili u suvremenim tehnikama ukrašavanja zida. Hvata stilizirane motive proizašle iz linearnog pojednostavljivanja biljnog uzorka, koji su jednolično ponavljani stvarajući dekoraciju zidne plohe. Kadriranjem odvaja fragment od cjeline i osamostaljuje isječak koji prekida ponavljanje linearnog motiva. Prekid je ostvaren blago i nenasilno, promjenom boje koja ublažava oštrinu presjeka formata. Harmoničnost je postignuta analognim kontrastima i blagim prijelazima iz valera u valer, čime je ostvarena senzibilna ženska nježnost i nostalgija za motivima prošlosti.

BRANKO CRLENJAK
Slikar koji se kreće između postojanosti motiva kao kreativnog poticaja i apstrahiranja njegova sadržaja u kolorističke odnose. Ne dozvoljava da predmetna egzistencija motiva zasjeni doživljaj i postane nositelj sadržaja. Širokim potezima nanošenja boje gotovo briše postojanje motiva, elementi grada i arhitekture ostaju u tragovima, na granici prepoznatljivosti, dok je priroda potpuno apstraktan kromatski doživljaj. Instiktivno nanosi boju širokim površinama bez jasnih granica, bez nervoze i nekontroliranih impulsa. Boja je afirmirana intenzitetom postojanja i aktiviranjem kontrastnim odnosima, bez nepotrebnog afektiranja gestom i impastom. Stabilnost kompozicije ostvarena je uravnoteženim kolorističkim strukturiranjem bojom u kojem nadopunjavanje komplemenata završava traženje i postiže dojam zatvorenosti cjeline. Dorečeno i jasno , majstorsko kontroliranje kontrasta i dinamičkih svojstava boje u cilju je postizanja tektoničnosti kompozicije.

IVICA ZUPKOVIĆ
Redizajnira Alt Deutsch namještaj pronađen na otpadu, koji je simbol građanskog doma 19.stoljeća ali se zadržao i danas u brojnim kućama i podrumima. Promjenom boje i teksturalnih efekata unosi novi život u napuštene predmete, zanemaruje prirodnu grafičku teksturu drveta, prekriva ju monokromnim površinama crne, metalik i zlatne, kroz koje probija gruba istrošenost površine. Odsutstvo perfekcije u dodirima površina daje namještaju patinu starosti i romantičarski osjećaj za proteklo vrijeme. Crnom pozadinom ističe historicističke arhitektonske elemente i naglašava tektoniku predmeta koji ima koncepciju arhitekture. U kadriranim poljima, kao prozori u drugi svijet , umetnute su reprodukcije poznatih simboličnih tema, kojima postiže analogiju između simbolizma prerafaelitskih slikara opčinjenih grčkom mitologijom i modernog svijeta koji je više oblikovan na bajkama i pričama. Restauriranjem namještaju vraća nekadašnju funkcionalnost ali umetanjem poznatih slikarskih djela po principu rasklopnog oltara pridodaje mu značenje oltara umjetnosti u građanskom domu.

GORDAN PANIĆ
U umjetničkom radu prepoznatljiv je po fotoreporterskom karakteru fotografije koja bez tehničkog preoblikovanja dovoljno jako egzistira sadržajem. Izbjegava manipuliranje tehnološkim mogućnostima medija i svodi fotografiju na hvatanje trenutka, bilježi elemente stvarnosti, prepoznaje bogatstvo svakodnevice i spontanost životinjskog svijeta. Kadrira bizarne, spontane poretke koji slučajnim odnosima elemenata proizvode duhovita značenja, pronalazi višeznačnost u uobičajenim pojavama.

ANTUN SMAJIĆ
Bavi se sarkastičnim, često nadrealnim karikiranjem stvarnosti kroz relevantne političke događaje, osobe ili mjesta, koristeći opće poznata obilježja. Često poznatu političku simboliku transformira ili obogaćuje falusnim simbolima odajući svoj omalovažavajući stav prema vladavini i vlasti. Kroz karikaturu preispituje i kritizira lokalna značenja i vrijednosti, pridodavajući mediju konceptualni karakter jer zahtijeva poznavanje lokalnih osoba i događaja. Koristi nadrealni oksimoronski pristup, računalnom grafikom postiže perfekciju i preciznost u spajanju nespojivih elemenata varajući oko i percepciju stvarnosti, postiže dojam generički nastalog oblika. Izbjegava crtež i sakrivanje ideje iza estetike oblika koja je zbog uvjerljivosti realistične predodžbe često degutantna ali neprikriveno izravna. Suprotno novinarskom istinktu za dokumentarističko predstavljanje stvarnosti, kroz umjetničko djelovanje stvara značenja kombinacijama koje u stvarnosti ne postoje.

Lana Skender, dipl. povjesničarka umjetnosti i informatolog

Akademija-Art.hr
18.10.2011.