Ivica Raguž: Optužujem hrvatskog intelektualca zbog nebrige i ravnodušnosti

ivica raguz

ivica raguz

Dr. Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Đakovu, u povodu rasprave o ćiriličnim natpisima u Vukovaru

Optužujem hrvatskog intelektualca zbog nebrige i ravnodušnosti

»Summum ius, summa iniuria – Najveće pravo, najveća nepravda.« Tim su riječima stari Rimljani ovjekovječili drevno ljudsko iskustvo da su se mnoge nepravde, možda i najveće u povijesti čovječanstva, činile »u ime zakona«, a činili su ih »zakleti legalisti«. Upravo je judeokršćanska tradicija donijela novinu u ljudsku povijest, novinu koja je radosna vijest za sve nepravedno osuđene, za žrtve često puta predane zaboravu: caru treba dati carevo, a Bogu Božje. Pritom car i Bog uopće nisu ravnopravni. Posljednju ima Bog, a car, želi li biti pravedan, mora Bogu dati Božje… Na takva razmišljanja potiče čovjeka slučaj ćiriličnih natpisa u Vukovaru, koji je nedavno na noge digao hrvatsku javnost. Žustre i emotivne rasprave – eskalacija je izbjegnuta vjerojatno samo zahvaljujući razboritosti ljudi iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara – iznjedrile su prijedlog da se Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta i tako izuzme od krutog slova zakona. Za razgovor o čitavom problemu Glas Koncila je sugovornika pronašao u dr. Ivici Ragužu, profesoru na đakovačkom KBF-u, koji se kao fundamentalni teolog zanima za ona temeljna ljudska iskustva – kao što su osjećaj za pravdu i istinu, ljubav, ljudska spoznaja, ljudski suživot – u odnosu na njihov izvor, na Boga. Upravo se o tome, na kraju krajeva, radi u Vukovaru.

»Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca: kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa; univerzalist, ugrožen svojom nacijom; pluralist, ugrožen svojim identitetom; tolerantni relativist, ugrožen istinom; čovjek činjenica, ugrožen idejama. (…) I kakav onda drugi odnos prema Vukovaru očekivati od tipičnoga hrvatskog intelektualca? To može biti samo odnos bez brige i odnos ravnodušnosti. Toga intelektualca nije briga za Vukovar jer su Vukovar i vukovarske žrtve podređene njegovoj apstraktnoj, bezličnoj slici svijeta. Ne samo Vukovar, nego i Domovinski rat.« »Mnogi Židovi nakon Drugoga svjetskog rata nisu više htjeli ni govoriti ni pisati na njemačkom jeziku, ili im je to predstavljalo golemu traumu (primjerice Paul Celan), premda je mnogima njemački jezik bio čak materinski jezik! Zar bi netko razuman osuđivao i omalovažavao Židove, žrtve njemačke agresije, što im je njemački jezik postao odvratan?! Ili bi donosio stupidne argumente da nije njemački jezik kriv, da je to čak i njihov materinski jezik?!«

Foto: B. Čović, Intervju vodio Darko Grden/GK

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju Glasa Koncila, kao i u novome broju tiskanog izdanja