Ivica Malčić: Too Much Too Soon

Slikarstvo Ivice Malčića (Zagreb, 1964.) može se svesti na jednostavan brojčani niz. Kao što iza svake digitalne slike postoji specifičan binarni kod, kao što iza putanja satelita stoje određeni matematički proračuni i brojčane sekvence, tako se Malčićevo slikarstvo može svesti na šifru – „12 / 122 / 80 / 108 /115 /112 / 103 / 108 / 158 / 113 / 143 / 103 / 107 / 105 / 111 / 105 / 60 / 97 / 87/ 113 / 129“. Ovaj, naizgled koliko banalan toliko i neprotumačiv brojčani niz, predstavlja Malčićev slikarski „bar-kod“, slikarske „mjere“ umjetnika koji često svoj proces umjetničkog stvaranja bilježi kao statistiku manufakturne proizvodnje.

Prva brojka Malčićeve brojčane sekvence označava godinu 1991., i 12 slika nacrtanih tokom njenog kalendarskog razdoblja; druga brojka označava godinu 1992. i godišnju produkciju od 122 slika, itd. Malčićev „bar-kod“ ne otkriva puno. Manufakturna slikarska produkcija uspostavljena je 1992. godine, i potom se kretala u prosjeku od stotinjak slika (u raznim izvedbenim varijantama) godišnje. Proizvodni vrhunac dogodio se 1999. godine s 158 zabilježenih slika, a produkcijski minimum 2007. godine, kada je slikar na jedno kraće vrijeme ostao bez ateljea. Sveukupno, Malčić je u više od 20 godina proizveo, zaključno s 26. ožujkom 2012. godine – 2222 slika; uz napomenu da se sve broji, i da niti jedna slika za statistiku nije bezvrijedna.

Statistika proizvodnje objašnjava i prvi dio naslova izložbe „Too much, too soon“, nazvane prema čuvenom albumu proto-punk grupe New York Dolls, koja je s „previše“ toga, „prerano“ istrčala na brisani prostor. Za prvu izložbu slika nakon 2006. (2007. i 2009. izlagao je godišnje slikarske dnevnike) Malčić je pripremio oko 400 „dasaka“ (izbor od 482 slika) i 200 „papira“ (izbor od oko 400 kolaža i skica za velika platna). Dakle, „too much“ iz naslova izložbe u Malčićevu slučaju stoji za „pun k…“ slikarstva.

Malčićeva opsesivno-kompulzivna proizvodna statistika, pedatno naznačena uz svaku od dosadašnjih 17 premijernih izložbi, jedna je od dviju najprovodnijih i najučljivijih karakteristika njegova autorskog izričaja. Očito, slikarstvo je za Malčića zanat, proizvodni proces koji se odvija u određenom proizvodnom ritmu, i u biti se ne razlikuje od proizvodnog procesa, primjerice, postolara. No daleko od toga da Malčić na svoje slikarstvo/umjetnost gleda kao na proizvodnju škornji. Upravo suprotno. Druga najprovodnija i najučljivija karakteristika njegova slikarstva upravo je isticanje samog sebe kao umjetnika, te mistifikacija same umjetnosti.

Na svojim slikama Malčić se pojavljuje u raznim obličjima i raznim simbolima: kao slikar (s kistom), kao slikar u bundi (bogati slikar), slikar s erekcijom (zločesti slikar), ili kao kukac-nametnik (slikar kojeg uzdržava supruga). Među desetinama različitih alter-ega nalaze se i Mickey Mouse, Superman, Gerd Mueller, Lou Reed (album Blue Mask i znak „bolje prošlosti“), Winnetou/Old Shatterhand (simbolika pravih prijatelja koji su spremni jedan za drugog stati i pred metak, baš kao i Malčić za svoju umjetnost), odnosno autoportreti umjetnika kao vrtnog patuljka, školskog učitelja, ili legionara-trubača (koji objavljuje koliko se slika proizvelo, naznačujući time da se i dalje proizvodi/slika/živi). Među zanimljivijim Malčićevim auto-simbolima prisutna je i figura papagaja – onog koji stalno ponavlja „ja sam slikar“.

Pitanje umjetnosti kod Malčića je prvenstveno pitanje identiteta. Malčić ne postavlja pitanje što je umjetnost, što je slikarstvo danas, već „papagajski“ ističe samog sebe kao slikara, legitimirajući se kao umjetnik. Time se slikarstvo predstavlja kao poziv i profesija kojom se slikar izdigao iz svoje prigradske radničko-seljačke socijalne okoline. Umjetnost je znak uspjeha. Umjetnost je znak profesije – baš kao što je i statistika proizvodnje i bilježenje izložbi znak ispunjenih umjetničkih „normi“ i kvalifikacija. No predstavljajući slikarstvo kao zanat i profesiju, a umjetnika kao znak socijalnog statusa i socijalnog uspjeha, Malčić ne demistificira slikarstvo i umjetnost. Dapače, kao što je to govorila postmoderna, „Orfejova glava je odrubljena ali i dalje pjeva“. Čitav Malčićev opus „urbanog-naivca“ mistifikacija je umjetnika i umjetnosti: sve što je vezano uz umjetnika, svaki segment njegove prošlosti ili njegova okružja je bitan; cijeli umjetnikov svijet živi je muzej, prostor od umjetničke važnosti, a umjetnost – statusno i zanatski definirana – mistični je kanal umjetnikove samorealizacije i socijalnog potvrđivanja.

Mistifikacija umjetnosti ujedno se odnosi i na drugi dio naslova izložbe. Na pragu pedesetih Malčić sigurno nije u nježnoj životnoj dobi kada je za neke stvari još uvijek „prerano“. Ako je za nešto u 48-godini „too soon“, koju godinu onda treba čekati – sedamdeset-osmu? Uostalom, oni najveći često su i umirali prije 48-godine, a kamoli da su strpljivo čekali da mine „impulzivna“ sredovječnost. Pojam „too soon“ ne smije se doslovno čitati. On prvenstveno predstavlja šifru mistifikacije umjetnosti, opasne borbe s umjetnošću i za umjetnost, s kojom Malčić živi i na pragu šestog desetljeća.

Dakle, poklič 18. premijerne izložbe Ivica Malčića jest: „too much“ – nikada; „too soon“ – oduvijek. Nikad premalih proizvodnih kvota ili preslabog romantičnog naboja.

Dragan Jurak

Akademija-Art