Roko Dobra: Zapis o čakavskoj zbirci pjesama „ŽIRAJSKA SVITLA I ŠKURINE“ Ivana Dobre Žirjanina
Matica Zadrana Zadar, 2003.
Prije no što išta kažem o pjesmama Ivana Dobre Žirjanina u ovoj mu najnovijoj zbirci pjesama koja je nazvana "Žirajska svitla i škurine“, htio bih posegnuti za jednim svojim ranijim tekstom* i ovdje citirati jedan njegov dio:
"Međutim, kad je o zavičajnosti riječ, kao u ovom tvom slučaju, valja mi reći da su se i mnogi pjesnici (kao što su: Pere Ljubić, Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Zlatan Jakšić, Slavko Govorčin i dr.) vraćali užem zavičaju, tematikom i izrazom, budući da im se ritmička struktura dijalekata nametala kao unutarnji imperativ, kao stvaralački izazov. Prisjetimo se (još) i Dragutina Domjanića, Frana Galovića, Ivana Gorana Kovačića, i poslužimo se, usput, mišljenjem Miroslava Šicela koji je u svojoj "Hrvatskoj književnosti", pišući o Vladimiru Nazoru kao čakavskom pjesniku, rekao: ‘Nazor je znao čakavštinom izraziti i najdublje osjećaje kao što je tuga majke nad grobom mrtvog djeteta, izražena toplim lirskim, kratkim stihovima (Seh duš dan), jer se vezivao čakavskom riječi na motiv čovjeka koji je čvrsto utkan u zemlju, u život realnosti, svakodnevice“. Pa, ako se na taj način gleda na izričajne i ine mogućnosti čakavskog dijalekta, mogu se, istina, doseći zavidne uzvišice kreativnog, ali se, isto tako, i s obična brežuljka može vrlo lako – pasti u golu deskripciju, u artificijelnost, ukoliko se pribjegne jedino imperativu oživljavanja i očuvanja baštine …"
Sada bismo se tek trebali upitati: gdje je tu onda Ivan Dobra Žirjanin? Dokle je došao u ovim svojim pjesničkim nastojanjima da se potvrdi kao pjesnik koji također piše na idiomu govora svoga školja, svojih voljenih Žirja? U svakom slučaju, stigao je do vidnih poetskih rezultata, uvelike izbjegavši ovaj put ranije propuste, učinjene jednako i na izričajnom i na doživljajnom planu, te je, sada, s više, s mnogo više zanatskog umijeća, odgovornosti i ustrajnosti prišao u gradnji ovih svojih doživljajima bremenitih stihova, a koji su uglavnom ostvareni u formi katrena, očito se naslanjajući na tradicionalnu formu koju je upamtio još u djetinjstvu, slušajući svoje stare – navlastito svog pradjeda Franu, koji je naširoko zračio nadarenošću poput kakva osebujna mjesnog rapsoda, pjevajući (iz glave po starinsku) narodne pjesme, najčešće one epske, junačke …
Odabirući Ivanove pjesme za ovu impresivnu i nadasve iskrenu mu pjesničku zbirku iz tri ranije objavljene sveske stihova („U starom kraju“, „U starom kraju II., „Kućo stara, dome moj“), te iz dvije grupne zbirke hrvatske iseljeničke lirike, izišle u S.A.D. ("Šestero putnika“ i „Ka domu svom“), kao i iz brojnih rukopisa koje mi je tijekom dvije posljednje godine znao predati za svojih kraćih boravaka u Žirju, ili mi ih je, s vremena na vrijeme, slao iz New Yorka, gdje se razapinje evo već preko dvadeset velikih godina, odlučio sam se isključivo za one mu pjesme u kojima sam pronašao istinske drhtaje jedne osjećajne i nedaćama životnim izranjene ljudske duše i u kojima sam otkrio svu onu čovjekovu tragiku našijenca u tuđini, potresnu do očaja i bolnu do krika, onog i onakvog krika, rekao bih, kakvog su i više nego dobro poznavali i velikan pjesništva Federico Garcia Lorca i nadahnuti čarobnjak slikarsta Edvard Munch.
Inače, Ivan Dobra Žirjanin itekako je imao (i ima!) što nam saopćiti, iskreno i neposredno, pateći, doduše, poradi činjenice: ako ne saopći sve do kraja što nam je nakanio saopćiti, odnosno ako ga misao vodilja ne ponese brzacima matice do ušća joj, do ishodišta – ne miri se u svom naumu da sve to ne iskaže širokom gestom pripovjedača, a što pjesnika uglavnom dovodi do nepotrebne retoričnosti koja, kadšto,"zaškripi" falsch-tonovima u sferi istinski proživljenog trenutka ili, pak, jedne čitave vječnosti. Ali, ako bi se, opet, išlo isključivo s kraćim, lapidarnim izričajem u avanturu pjevanja i pjesničkog saopćavanja, onda se, razmišlja pjesnik, ne bi uzmogla do kraja izreći prava istina o svemu onome što se namjerava ispričati ili predočiti. Jer, pjesnik je tu da saopćava i tumači sve što ga tišti, sapinje, progoni, osim samome sebi, i – drugima. Otuda i naslanjanje na tradiciju u preuzimanju forme ili pjesničkoga ruha. Otuda i vezani stih, i svi ti, najčešće, osmerci i deseterci koji su najpogodniji za izricanje pjesnikovih preokupacija i doživljaja na način tumača u doslovnom smislu te riječi.
Onako jednostavan i prostodušan kakav jeste, on, pjesnik, sve da i hoće, ne može iz okvira takvog poimanja „svrhovitosti“ same pjesme, a onda i poezije uopće. Pjesma je njegova on sâm; alfa je i omega svega onoga što ga pokreće i što ga ispunja puninom življenja i ponosom. Ivan čega se god takne, želi pretvoriti u pjesmu, pa se, tako, toliko zanese, kažem, da taj svoj pjev stavlja ispred svega, pa i ispred nekih vrlo relevantnih premisa, presudnih za esenciju i ljepotu poetskog uratka …
Međutim, u ovom odabiru Ivanovih pjesama, bez obzira na netom iznesene neke primjedbe, toliko je lijepih i prihvatljivih pjesama, koje nisu samo obećanjem da njihov tvorac može i bolje, i više, nego su, zasigurno, i evidentnim dokazom nesumnjivog pjesnikova talenta koji će se, zahvaljujući tek ovoj pjesničkoj zbirci, konačno, izvući iz dosadašnje čahurice i visoko se vinuti na krilima najnovijih svojih pjesama! A takvih je pjesama ovdje puno! Zato su, uostalom, i ušle u knjigu. Naravno, ušle su one ponajbolje, u koje je pjesnik Ivan unio sva svoja raspoloženja i sve svoje doživljaje, nastale i proživljene u rasponu od najranijih sjećanja do današnjih zbivanja. Istina, nije ih pisao onim redom i s onim namjerama kako su ovdje, u libru mu ovom, poredane. Rekao bih da ih je pisao uvijek, izazvan dubokim unutarnjim razlozima, te nisu plod ni njegova kaprica, ni njegova hobija da se u dokolici, tek tako, bavi i poezijom.
Zapravo, ovaj našijenac, nostalgično okrenut i kraju i otoku djedovine, tematikom je raznolik i šarolik toliko da nema stvari vezane za prostore od kojih je daleko – preko velike bare, a da ih nije opjevao. Jer, "pjesma se pravi od svega i vrlo često nastaje slučajno, kao i sam život, što bi mu ona htjela biti sukus", kako bi (još davne 1979. g.), mudro rekao veliki naš poet Luko Paljetak u pismu autoru ovih redaka. Jednostavno, Ivan je Dobra Žirjanin pjesnik. Pjesnik u svakom pogledu. Da to nije, ja se, da budem iskren, ne bih sigurno bio ovoliko angažirao oko ovih njegovih pjesmotvora. U početku sam mu, moram priznati, prišao sa skepsom, no što sam, vremenom, sve dublje i dublje silazio u njegov stih, u suštinu i način mu pjevanja, uvelike sam se osvjedočio da se, iza toga prečesto nekritičkog odnosa naspram napisanom, u stvari krije senzibilna poetska realnost i pronicljivi duh poete. Sugerirao sam mu ozbiljnost pristupa pjesmi, njenoj rimi, ritmu, prozodiji. Upozoravao ga na zamke koje mu prijete od prebrzog pisanja, da ne kažem stvaranja, jer stvaranje podrazumijeva i vrijeme, i napor, i muku. Sve što lagano nastaje, obično je – lagano. Naravno, da se preko noći ne postaje pjesnik. No, Ivan ima prilično dugo pjesničko iskustvo, i već je napisao to što je napisao; kvantitetom nije malo, sigurno, ali je sve to skupa ipak jedan garant da će već u bliskoj budućnosti pjevati i još ljepše pjesme.
U prvom ciklusu ove mu zbirke (ODLAZAK) zapahnjuje nas sjeta i tuga rastanka s dragim mu školjom Žirjem i rodnim mu gradom Šibenikom. Drugi mu je ciklus (SIĆANJE) isto tako prepun tlapnje i nostalgije za minulim djetinjstvom u roditeljskom domu, a u kojemu "sve je sada tako pusto". Treći ciklus (PAĆENICI) sadrži pjesme koje pjesnik posvećuje svojima najmilijima (djedu, baki, ocu, majci) na način svojstven istinskom i vrlo osjećajnom pjesniku. ŽELJE su četvrti ciklus u kojima je gotovo sve u znaku čežnje za ponovnim susretima sa starim prijateljima u dalekom zavičaju. U ciklusu MORE, inače petom po redu, nastavlja razmišljati o povratku iz tuđine, jer "skoro će kvarat vika / od lutanja mog po svitu". Dok u šestom ciklusu (POVRATAK) opjevava zanosno, ali s natruhama nemira i patnje zbog turobnog zatečenog stanja, koje učini "nevoljno vrime", pošto ga … "niko ne čeka ki mi je bija drag"! Nego se na svomu, rođenomu školju osjeća kao furešt, kao stranac. U ovaj su mu ciklus također uvrštene i dvije predivne pjesme "Ariva je barba Toni" i "Molajte ga". RIBARSKA BALADA je sedmi ciklus u kojemu je riječ o nekadašnjem načinu ribarenja, u kojemu je, poput hvarskog renesansnog pjesnika Petra Hektorovića, sudjelovao i sâm pjesnik. Pjesme ljubavnog sadržaja, u kojima iskrenosti i tuge ne manjka, objavljene su mu u osmom ciklusu STINA NA SRCU. Deveti ciklus IZMEJU (ustvari INTERMEZZO) sadrži samo dvije pjesme ("Možda dojdeš" i "Nova cura") pošto po svome sadržaju, prožetim žaokama gotovo jetkog humora (naročito u pjesmi "Nova cura"), nisu mogle biti uklopljene u neki drugi ciklus. ŠKURINA je pak naslov desetog ciklusa u kojemu su mu pjesme obojene tamnim, tragičnim tonovima i kad je riječ o izgubljenoj ljubavi, i kad je riječ o samoći, ali i kad se pjesnik pita "Ča će bit", "A vitar u provu"?! (Ova je potonja pjesma, zapravo, sonet) Također je Ivan napisao i još jedan vrlo interesantan sonet -"Sonet zakljetve", a koji je unesen u jedanaesti ciklus (STRAŠNE SLIKE), posvećen ocu brutalno ubijenog mu sina Edia Mati Miši Kovaču, pjevačkoj legendi iz Šibenika. Uz pjesmu "Godišnjica", u kojoj se autor prisjeća teških dana Domovinskog rata, u ovom mu je ciklusu objavljena i potresna pjesma "Mojoj braći, blizancima", a kojom je ovaj humani pjesnik reagirao na onaj strašni događaj od 11. rujna 2001. godine kada su teroristi srušili dva slavna tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. No, nekoliko vrlo uspjelih nabožnih Ivanovih pjesama sadržajem su dvanaestoga ciklusa MOLITVA.
U trinaestom ciklusu (ŽIRAJSKA BALADA) tiskana je jedna oveća pjesma koju smo, naime, zajednički napisali te je i skupa potpisali), i jedna kraća pjesma, a koje su, rekao bih bez straha da ću pogriješiti, apoteoza našega školja Žirja. Na kraju, pod znakom simbolična SVITLA, zatvara se ova lijepa i vrijedna knjiga čakavske poezije Ivana Dobre Žirjanina sjetnom, ali i optimističnom pjesmom "Tri moje zvijezdice", a koju je pjesmu ovaj u biti jako ranjiv i preosjetljiv pjesnik posvetio svojim kćerima.
Nadovezujući se na gore izneseno Šicelovo kazivanje o Nazoru koji je pisao uspješnu poeziju i na čakavskom dijalektu, ovih sedamdesetak pjesama napisanih na govoru otoka Žirja i raspoređenih u sve ove cikluse, dokazom su, kako sam već ranije ustvrdio, i poetske uspješnosti našega poete Ivana Dobre Žirjanina, koji nije, eto, samo "žirajski" po tome što je svom čestitom imenu i prezimenu pridodao i atribut "Žirjanin". To je samo jedna od komponenti koja mu potvrđuje pripadnost korijenima zavičajnim; pripadnost "Žirju mistu, školju najboljemu", kako poentira u sugestivnoj i zanosnoj pjesmi "Pismo prijatelju". On je "žirajski", prije svega i iznad svega, po svome i ljudskom i pjesničkom odnosu spram svemu onome što ga neraskidivim "kadenama" veže za ovaj "nazubljeni komadić kopna otrgnut od matičnog kontinenta, na rezidui atlantidskog izobilja …", kako bi to slikovito rekla izvanredna zadarska književnica Helena Roguljić-Visković u nadahnutoj i refleksijama bogatoj studiji o sonetima autora ovih redaka.
Da zaključim: nesumnjivo je da se u golemom broju pjesama, otisnutih među koricama ove najnovije pjesničke zbirke („Žirajska svitla i škurine“ – zrcali njegovo Žirje!
*Ulomak je uzet iz pjesničke epistole upućene značajnom maloiškom čakavskom pjesniku Slavku Govorčinu, autoru čuvene mu zbirke pjesama "Uljenica moje matere", a koja je epistola bila tiskana u kolumni pisca ovoga zapisa "LICENTIA POETICA" u „Zadarskom tjedniku Regionalu“ 19. ožujka 2003. godine pod naslovom "KAKO ČUTI NEČUVENO I VIDJETI NEVIDLJIVO“.
