Ivan Fanuko (1933. – 2011.) in memoriam – mala retrospektiva

 
U organizaciji Centra za kulturu Općine Omišalj, pod pokroviteljstvom Grada Omišlja i uz potporu Primorsko-goranske županije, u subotu, 21. srpnja 2012. u 21 sat  u Galeriji Vijećnica u Omišlju otvara se IN MEMORIAM IZLOŽBA „Moj Omišalj“ (mala retrospektiva) istaknutog hrvatskog slikara i rođenog Krčana, prošle godine preminulog IVANA FANUKA. Tom izložbom grad Omišalj odaje počast i sjeća se ovoga vrsnoga umjetnika i može se reći svoga sugrađanina, jer je Fanuko cijeloga života pola godina boravio u Omišlju, te tako za svoje slikarstvo vrlo često birao omišljanske motive, a onda ih na svojim platnima slikarski obrađivao, pa ih kroz izložbe učinio u svom rukopisu poznatima i likovno cijenjenima.

Autorice izložbe su Mirjana Šigir i Višnja Slavica Gabout, povjesničarke umjetnosti i likovne kritičarke, koje su i autorice predgovora/eseja u katalogu izložbe. Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, koja će izložbu i otvoriti.

Pogledajte galeriju radova!

Ivan Fanuko, jedan od Omišlju i omišljanskim motivima najposvećenijih akademskih slikara, cijeli je svoj stvaralački vijek i svih svojih pet desetljeća profesionalnoga rada kročio svojom sasvim osebujnom slikarskom stazom. Nikad se nije puno osvrtao na aktualne trendove, pravce i stilove, slušajući jedino svoj unutarnji umjetnički glas, te tako ostajući uvijek sebi vjeran. Njegovi motivi s Krka – ponajviše vedute Omišlja i njegovih rubnih zaseoka, maslinika i gromača, ali i uvala s dragim mu brodicama, no isto tako i brojne mrtve prirode u primorskom interijeru, bili su na neki način „zaštitni znak“ njegova slikarstva. Ugnijezdili su se oni na njegova platna poodavno, poput bliskih i dragih prijatelja, pretvarajući prolaznost u vječnost i otimajući – kistom jedne lirske slikarske i u ovo podneblje zaljubljene duše, realnost od zaborava. Bio je on po tim motivima prepoznatljiv, ali su ga oni i likovno definirali, smještajući to stvaralaštvo u područje intimističkoga, ali istodobno i koloristički ekspresionističkoga slikarstva, te na trasu bogate tradicije našeg zavičajnog pejzažnog slikarstva. A ono je u ovoga umjetnika, prema mijenama njegovih emocija, nekad bilo pjevno, zvonko i razdragano, a nekad sjetno, kontemplativno, metafizičko – čak mistično. Odražavajući promjene raspoloženja, ali i pokazujući pronicljivost likovnoga promatranja. Jer ovaj je umjetnik znalački u prirodi i u ambijentu uočavao nijanse boje i količine svjetla, već prema dobu dana, ili godišnjem dobu, pa onda to virtuozno pretakao na svoja platna. Stvarajući ozračja koja su uvijek bila gotovo opipljiva: jednom je sve bilo utopljeno u magičan, gotovo mističan suton, pri čemu je dojam balansirao na tankoj niti realnoga i irealnoga, dok je drugi put sve bilo okupano suncem i svjetlošću Mediterana, oslikano otvorenom, žarkom bojom i temperamentnom gestom.

Ivan Fanuko nikad se u svome slikarstvu nije udaljavao od klasičnoga koncepta slike, a motiv mu je uvijek bio u većoj ili manjoj mjeri prepoznatljiv, u zavisnosti od gestualne snage poteza, ili od ekspresivnosti boje. Cijeloga života rado je citirao naputke svoga profesora i uzora Marina Tartaglije („slikarstvo koje se postiglo radom, tek obradom daje sliku“; „slike na kojima se ne očituje čin slikanja nisu slikarstvo“; „tek slojevima verzija nastaje tijelo djela“). Ali se tog nauka on i držao, pa je kultivirano gradio izričaj na profinjenom uravnoteženju svih elemenata slike, pomno pazeći na gradnju kompozicije, na odnose boja, na intenzitet svjetla… Motive je naposljetku, nakon stalnoga kritičkoga propitivanja, te nerijetko i morfološkoga simplificiranja, reducirao na onih nekoliko osnovnih, za njega karakterističnih, koje je stalno varirao, brusio i likovno pročišćavao, bivajući godinama fasciniran upravo s tih nekoliko istih, ali uvijek na drugi način oslikanih omišljanskih veduta, krajolika i mrtvih priroda, stvarajući kroz njih vizualno bogatstvo uhvaćenog trenutka. Pritom dokazujući (kao i Tartaglija) da je u motivu važno ne samo ono pričljivo i prepoznatljivo, nego i „ono drugo“, čisto likovno, na čemu je Fanuko u svome slikarstvu inzistirao – na disciplini slikarskoga jezika i na čistoći vokabulara, pa je stalno kritički preispitivao odnos oka i ruke, crte i poteza, nanosa boje i izboja svjetla. Neke svoje slike zato je, s prekidima, slikao godinama, često im se vraćajući, dorađujući ih i usavršavajući – i zbog toga ih rijetko datirajući. Motive međutim koje je multiplicirao – najčešće one s Krka i iz Omišlja, ponavljao je jer su oni stalno živjeli u njemu, sa svim svojim bojama i ozračjem, ma gdje on bio i stvarao.

Višnja Slavica Gabout

OMIŠALJ – KORIJENI I NADAHNUĆE

Još samo pred godinu dana, nakon što se zloćudna bolest naizgled povukla i zaliječila, Ivan Fanuko s obnovljenom je snagom i optimizmom prionuo završiti narudžbu, još jedan u nizu motiva Omišlja u ulju, i pripremao se za svoj prvi samostalni nastup u lipnju u Krku, za izložbu kojoj se posebno radovao. Zatim je uslijedila i izložba u Labinu i tjedni boravka u Omišlju, u obiteljskoj kući gdje je proveo mladost i kojoj se svakoga kasnog proljeća s veseljem vraćao, nevoljko je napuštajući tek u kasnu jesen. Započeo je i neke nove slike, za udicu u njegovoj staroj barci s novim motorom i opet su se uhvatile neke nove ribe, obnovljeni su ljetni susreti sa starim prijateljima uz čašu vina i slastan zalogaj… A onda mu je u kolovozu pozlilo i on je morao u bolnicu. Ali nakratko, kako je vjerovao, pa će se i opet vratiti u Omišalj.

U životu Ivana Fanuka sve se vrtjelo oko Omišlja i otoka Krka. Mada je pola godine boravio u Zagrebu, gradu svoga studija, zasnivanja obitelji i profesionalnih obaveza, a slikao u miru svoga atelijera u Vrbovcu, iz Omišlja i s otoka Krka on zapravo nikada nije otišao. Svoje je korijene posvuda sa sobom nosio, pomno ih njegovao i na njima se okrepljujuće slikarski nadahnjivao.

Priklonivši se nakon studija tzv. slikarstvu kontinuiteta, u čijem je krilu kao slikar stasao (presudan utjecaj učitelja Marina Tartaglie), Ivan Fanuko istančanim je senzibilitetom uvijek iznova nastojao interpretirati svoj intiman, poetično lirski doživljaj svjetla, boja, prostora i mirisa otočkoga podneblja iz kojega je potekao i kojega je toliko volio, a u čijoj je ljepoti prepoznavao iskru božanskoga, kako je govorio. Stoga se izbor motiva sam od sebe nametao: usamljena kamena kuća sa suhozidom i samotnom bijelom cestom što pored nje vijuga u daljinu, osunčana glavna ulica, kuća ili zakutak Omišlja, njegove panorame, brodice na vezu u zrcalu mora, boca likera i pletenka vina s pepeljarom, voćem i čašom na stolu, tanjur s knezovima, arbunima ili srdelama koje je sam ulovio… cijeli jedan mali, naizgled obični svijet viđen njegovim očima.

Budući da su u idejno likovnom smislu Fanuku u središtu bili svjetlost i boja i njihov međuodnos koji je neumorno propitkivao, ovakav izbor motiva nadavao se upravo idealnim. Uvjeren kako izvorna likovna misao počiva baš na ta dva međuovisna čimbenika, pa to jest i mora biti primarna tema svakoga pravog slikarstva, Fanuko nije imao potrebu otvarati neke nove motive ni sadržaje, vjerujući da još ni ove nije ni približno likovno iscrpio. Umjesto toga, upuštao se u brojne kromatske varijacije, a time i finu igru promjena oblika, što ga je slijedno, vodilo do logično sročene kompozicije slike. A ona je pak, što zbog intuitivnog shvaćanja prostora i ozračja slike, što zbog odlične naobrazbe, ali i dugogodišnjeg marljivog rada, istraživanja i promišljanja, uvijek građena skladno, u harmoniji zlatnoga reza. Baš zato su Fanukove slike gledateljima i dan danas toliko privlačne i duhu ugodne.

Podsjetimo ovom prigodom na još jednu, nadasve zanimljivu značajku Fanukova opusa – na stanovitu dozu regresije u povijesnom slijedu njegova likovno formalnog izričaja, kojom je svojedobno namjerno iskočio iz tada prevladavajućih trendova na domaćoj likovnoj sceni. U mladosti je, naime, pod utjecajem Tartaglie i drugih slikarskih autoriteta, sukladno trenutku u kome je stasao, Ivan Fanuko krenuo stazom redukcije likovne forme gotovo prema sezanovski kubističkom receptu, a i paleta mu je težila monokromnosti. Međutim, u desetljećima koja su slijedila, došlo je do zaokreta, do svojevrsnog vraćanja ishodištu samoga slikarstva. Ivan Fanuko se otvorio onom po čemu je danas prepoznatljiv i na čemu je izgradio svoj slikarski rukopis, a što ga svrstava u krug pojedinačnih umjetničkih osobnosti izrazite postmoderne osjećajnosti.

Usredotočivši svoj likovni interes na snagu i raskoš boja i nenadmašne mijene svjetla, u ekspresiji tako barokno bogato i i snažno, Fanuka je to neminovno vodilo k određenoj dozi raspoznatljivosti slikanoga motiva. No, u formalnom smislu, Fanuko nikada nije prešao granicu čistoga realizma, jer je duboko vjerovao učiteljevu savjetu: valja slikati bitno! Za Ivana Fanuka bio je to prikaz, točnije: interpretacija njegova doživljaja svijeta, svijeta kojega je Bog stvorio tako lijepim, pa zašto, govorio je, da i sam ne pokuša naslikati barem jedan njegov dio… onako kako ga on osjeća.

Tako, davno svjesno odabravši put slikara samotnjaka nasuprot trendovskom mainstreamu (što se odrazilo i na broj održanih samostalnih izložbi i na autorov slikarsko-društveni status u proteklom vremenu), Ivan Fanuko se našao u poziciji slikara čiji značajan i nadasve zanimljiv opus suvremena likovna kritika tek treba u potpunosti prepoznati i valorizirati. A mora to učiniti zato da hrvatska povijest slikarstva ne ostane zakinuta za jednu doista profinjenu, istančanu, lirsku i likovno nadasve relevantnu osobnost. Prilog tomu jest i ova mala retrospektiva njemu u spomen.

Mirjana Šigir

Ivan Fanuko (Krk 1933.- Zagreb 2011.), akademski slikar rođen na Krku, ponajprije je znan kao zavičajni slikar krčkih krajolika i veduta. Rođen u gradu Krku, u 13. je godini, zbog bolesti, izgubio sluh, pa je školovanje nastavio privatno i maturirao 1949. Godine 1954. završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a potom 1959. i zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, u klasi prof. Marina Tartaglie, koji je presudno utjecao na njegovo slikarstvo. Od završetka Akademije Fanuko je djelovao kao profesionalni umjetnik, živeći jedan dio godine u Zagrebu i stvarajući u svom atelijeru u Vrbovcu, a drugi dio godine na Krku, u Omišlju, pa su tamo nastajale njegove znane vedute, krajolici i mrtve prirode. Pritom je znalački odabrao nekoliko svojih karakterističnih motiva, a onda ih godinama dorađivao, jer ih je shvaćao kao stalne likovne izazove, pa otud mnogi „prepjevi“ Fanukovih pogleda na Omišalj… 
Samostalni istupi ovoga umjetnika bili su malobrojni, jer je on, po ugledu na svoga velikog profesora, uvijek imao potrebu da dugo brusi i cizelira svoje radove, zbog čega je relativno kasno započeo samostalno izlagati i za života održao mali broj samostalnih izložbi:

– 1979. Vrbovec

– 1984. Zagreb, Galerija Spektar

– 1988. Omišalj, Galerija Lapidarij

–  2005. Karlovac, Zorin dom

–  2006. Omišalj, Galerija Lapidarij

–  2007. Ivanić Grad, Pučko otvoreno učilište – Dom kulture

–  2007. Zagreb, Galerija Ulrich

–  2009. Zagreb, Galerija Hrvatske kulturne zaklade

–  2011. Krk, Galerija Decumanus (mala retrospektiva)

–  2011. Labin, Gradska galerija Labin (mala retrospektiva)

To ipak ne znači da je Ivan Fanuko bio stvaralački neaktivan. Naprotiv! Za njega se čak govorilo da je „čovjek s tisuću talenata i stotinu zanata i hobija“. Jer ovaj osebujan i svestran – ali ipak samozatajan umjetnik, premda se tek u svojim pedesetim godinama odlučio samostalno izlagati, slikao je s dušom cijeli svoj život. I to od svoje rane mladosti. Dakako, slikarstvo je u njegovu stvaralaštvu bilo primarno, ali iako je prevladavalo, nije bilo jedina kreativna umjetnička disciplina kojom se bavio. Jer bavio se on aktivno i fotografijom, grafičkim dizajnom, ilustracijom i opremom knjiga (izdanja „Školske knjige“), stripom (“Mali koncil“) i restauracijom umjetnina (freske u „Gradskom podrumu“ u Zagrebu, oltari crkve Sv.Vida u Vrbovcu, freske na otočiću Košljunu), te pantomimom, pisanjem pjesama, kao i pisanjem tekstova i režijom kazališnih komada (u svojstvu poduzetnoga aktivista Saveza osoba oštećena sluha, te suosnivača i voditelja Amaterskog kazališta Trupe zagrebačkih pantomimičara i Studija za pantomimu).

Za razliku od samostalnih, Fanuko je sudjelovao na većem broju skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Zabilježen je njegov nastup u Rimu, Wiesbadenu, Madridu, Zagrebu i Moskvi, gdje je 1970. osvojio Zlatnu medalju za slikarstvo.

Bio je član HDLU-a i LIKUM-a, ovoga potonjega gotovo od osnutka.

Izložba IVAN FANUKO – IN MEMORIAM: “Moj Omišalj“ (mala retrospektiva) moći će se  razgledati u Galeriji Vijećnica u Omišlju do 10. kolovoza 2012., u redovno radno vrijeme galerije: svaki dan od 10 do 12 i od 19 do 22  sata. Ulaz je slobodan.

Anivija Baldigara Badurina

Akademija-Ar