Koncepcijska izložba Rekreacija na jednom mjestu okuplja radove koji se kritički odnose prema obrazovnom sustavu i obrascima koji se kroz taj sustav usvajaju. Iva Kovač je orijentirana na performativne umjetničke prakse i odnos estetike i etike u performativnoj produkciji.
Poljubac je kritička intervencija u tuđi performans s ciljem propitivanja idejnih postavki dotičnoga rada. (Re)produkcija opovrgava izjavu pročitanu u fakultetskoj ispitnoj literaturi koja tvrdi kako „žene nemaju potrebu baviti se umjetnošću jer imaju sposobnost rađanja“. Rekreacija, nagrađeni diplomski rad, nadovezuje se na prethodna dva rada, ali se za razliku od njih koristi klasičnim, slikarskim medijem i tekstom kroz koji autorica progovara o povijesnim uvijetovanostima sudjelovanja u polju umjetnosti.
Iva Kovač poznatija je po javnom projektu "Citati.plakete.googlepages.com" kojim je plakatima intervenirala u ulični oglašivački prostor umetanjem mizoginih izjava velikih mislioca.
Ne zaboravite da izložba traje samo pet dana, stoga požurite s posjetom.
Intervju kustosice Karle Pudar i autorice izložbe Ive Kovač
Ova izložba suma je tvoga rada kroz zadnjih nekoliko godina. Možeš li nam reći više o radovima i njihovim polazištima? Kako i zašto je došlo do ideje da sve radove, koji su nastali neovisno jedni o drugima, ujediniš u zajedničku priču kroz ovu izložbu?
Radi se o tri rada nastala kroz zadnje godine studija koji se odnose na moje vlastito iskustvo studiranja a nisu rađeni kroz uobičajeni proces mentoriranja već neovisno ili usprkos njemu.
Poljubac je kritička intervencija u tuđi performans koja služi propitivanju idejnih postavki dotičnoga rada. Kroz njega pokušavam govoriti o obrazovnom sustavu koji puno uspješnije prenosi informacije o formalnim aspektima rada dok se teže nosi s razumijevanjem idejnih postavki. (Re)produkcija je rad koji započinje rečenicom pročitanom u ispitnoj literaturi koja glasi: „Žene nemaju potrebu baviti se umjetnošću jer imaju sposobnost rađanja“. Izjavu negiram dijeljenjem serije plakata s likom djeteta i neformalnim razgovorom s publikom o motivima rada koje, kroz institucionalizaciju rada u galeriji, preobražavam u umjetničko djelo. Rekreacija, ujedno i moj diplomski rad, nadovezuje se na prethodna dva rada, ali se zbog konteksta za koji je stvorena koristi klasičnim, slikarskim medijem i tekstom koji, iako se može tumačiti kao standardno obrazloženje diplomskoga rada, je integralan a ne naknadno dodan. Za razliku od prva dva rada u kojima kroz vlastito prisustvo stvaram rad (izvodim performans), ovdje se osvrćem na performans kao temu, odnosno na jednu od njegovih specifičnosti. U vizualnim umjetnostima performans, preciznije body-art, često izvodi osoba koja ga i konceptualizira te se definira kao medij koji je emancipirao različite subjekte prihvaćanjem dvostruke uloge; ulogom autora/ice osoba se ističe kao subjekt (rada), istovremeno za publiku on/a je objekt (pogleda). Otkrivanjem tijela autora/ice potiče se diskusija o tome tko može i pod kojim uvjetima sudjelovati u polju visoke umjetnosti. Ja odabirem tri performansa u kojima autori i autorica iz različitih povoda postavljaju druge kao izvođačice te tako zadržavaju karakteristiku tradicionalnijih medija koji objektiviziraju, iako se po drugim osnovama postavljaju nasuprot tih istih medija.
„Rekreacija“ je tvoj diplomski rad u kojem si se bavila temom body-arta tj. umjetnicima koji za svoj performans koriste druge ljude kao objekte s kojima ne dijele autorstvo. Nije li tvoj odnos spram kolegice u performansu „Poljubac“ bio slične prirode?
Poljubac se manifestira kao odnos dvije ravnopravne autorske osobe te se kao ishod pojavljuju dva rada. Naš je međuodnos bio napet za vrijeme izvedbe jer intervencija nije bila isključivo simboličke prirode. No, ja sam verbalno zatražila i dobila dozvolu da intervenciju smatram vlastitim radom, a intervenirala sam u skladu s pozivom na participatorni performans. U performansima od Vanesse Beecroft, Piera Manzonija i Yves Kleina autorica i autori plaćaju zaposlenice koje izvode performanse te utoliko sudionici/ice u startu nisu ravnopravni/e; jedne su nadničarke a drugi/e poslodavci/ke. Ali problem koji spominješ u pitanju je bio direktan povod mom tematiziranju etičkoga te se na neki način kroz Rekreaciju razračunavam s vlastitim dilemama.
Većina radova nosi jaku društvenu poruku, poput „(Re)produkcije“ ili rada koji nije izložen ali je dostupan na tvojoj web stranici „Citati.plakate.googlepages.com“ te otvara prostor za diskusiju – smatraš li da su tvoji radovi društveno angažirani?
Citati.plakate.googlepages.com smatram društveno angažiranim radom jer je osmišljen kako bi isprovocirao reakciju te zainteresirao širu publiku što se donekle i dogodilo kroz razne internetske forume, dnevne tiskovine itd. No, za nastavak rada, na sličnim projektima, radije bih surađivala s organizacijama koje su posvećene isključivo društvenom angažmanu i posjeduju infrastrukturu putem koje su u stanju preseliti diskusiju iz umjetničkog u širi društveni kontekst. Mislim da je zbunjujuća pozicija umjetnika/ica kada za svoj umjetničko-društveni angažman počnu dobivati umjetnička priznanja koja, iako možda nisu u suprotnosti s društvenom korisnošću rada, svakako nisu međusobno uvjetovana. Šira publika umjetnost primarno doživljava kao ukras ili statusni simbol, što nije u potpunosti isključeno ni u slučaju konceptualnih praksi, a takva nesuglasja u percepciji otežavaju stvarni društveni utjecaj.
(Re)produkciju ne smatram društveno angažiranim već konceptualnim radom u kojem suprotstavljam dvije osnovne teze i nekoliko sporednih te koristim sebe i svoje moguće društvene uloge kao poprište za diskusiju. Riječ je o projektu kojem je institucionalizacija neophodna za učinkovitost. Mislim da svoje radove mogu nazvati društveno osviještenima.
Kao umjetnica mlađe generacije što misliš o današnjoj poziciji žena u umjetnosti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj?
Smatram da je samo umjetničko zanimanje izvor mnogih problema s kojima se suočavamo i ja i moji/e kolege/ice, a rodno usmjereni šovinizam nije obilježje ove umjetničke niše koje sam dio. No, iskustvo jako ovisi o kontekstu u kojemu se osoba nalazi i svjetonazoru koji joj je nametnut/prirođen. U mnogim kontekstima (kako lokalnim, tako i međunarodnim) pitanje ravnopravnopravnosti nije prestalo biti aktualno.
Smatraš li se feminističkom umjetnicom i koristiš li „žensko pismo“ ili nisi pobornik takvih podjela?
Ne smatram se feminističkom umjetnicom, ali se smatram feministicom. Pismo koje koristim je pismo koje se oslanja na tradiciju konceptualne umjetnosti, pismo koje koristi razne strategije kao što su subverzija, ironija, antiteza kako bi postiglo određeni efekt. Riječ je o jeziku kojega su neke umjetnice, a i neki umjetnici, koristili kako bi upozorili na rodnu nejednakost. Žensko pismo je pojam koji traži određene zajedničke crte među autoricama koje transcendiraju sve ostale okolnosti u kojima nastaje djelo. Također, žensko pismo implicira inferiornost u odnosu na normativ koji se ne naziva muškim pismom već umjetnošću. A iz svega rečenog proizlazi da nisam pobornica takvih podjela.
U radu „Poljubac“ intervenirala si u rad druge umjetnice, točnije u performans svoje kolegice, a u videosnimci njezino lice si zacrnila – koji je tvoj stav o cenzuri u umjetnosti i kakvo si iskustvo imala s tim?
U Poljupcu sam pristala na cenzuru u dogovoru s osobom u čiji sam rad intervenirala. Kako ne kritiziram osobu, već određeni pristup, cenzura ne utječe na razumijevanje moje intervencije. S institucionalnom cenzurom nisam imala iskustva.
Nezaobilazan dio „Rekreacije“ je i popratni tekst, kao i u nekim drugim tvojim radovima tekstualni segment je neizostavan i čini mi se temeljni pokretač priče – kako to komentiraš?
Verbaliziranje ideje sastavni je dio mog rada. Mislim da bi prva interpretacija trebala biti moja što ne isključuje mogućnost kritike, diskusije, osvrta itd. Ali obzirom da umjetnost radim svjesno i sa specifičnom idejom držim da osoba koja se na rad osvrće to treba imati u vidu. Splet okolnosti je doveo do toga da sam sama počela pisati tekstove o svome radu, ali tu sam okolnost i svesrdno prigrlila. Osim toga, pisanje me privlači neovisno o tome nalazi li se u sklopu vlastitog umjetničkog rada.
U diplomskom radu ti si zapravo „preslikavala“ ranije umjetničke radove. Koji je tvoj stav prema citatnosti, tj. prema odnosu citat – plagijat, pogotovo s obzirom da si se nedavno vratila s rezidencijalnog boravka u Aziji gdje je odnos prema „originalnosti“ znatno drugačiji nego na Zapadu?
U Rekreaciji sam iskoristila vizualnu dokumentaciju dostupnu u knjigama i putem interneta te ju prebacila u drugačiji kontekst od onoga u kojem su radovi inicijalno nastali. Gledano iz perspektive konceptualne umjetnosti nisam se okršila ni o kakvu normu jer je sam pojam originalnosti stavljen pod upitnik. No, kako se umjetnost definira sama i kako je definirana izvan umjetničkog konteksta nije uvijek u skladu. U sudskoj parnici u kojoj Art Rogers tuži Jeff Koonsa za plagijat, zato što je Koons prema motivu s razglednice napravio skulpturu, Rogers je pobijedio te dobio ogromnu novčanu odštetu što je povuklo mnoge slične tužbe. Ovaj slučaj proizlazi iz nesuglasja umjetničkog sistema s većinom komercijalnih i pravnih sistema što je dodatno istaknuto činjenicom da umjetnost ipak sudjeluje u komercijalnim nastojanjima samo prema drugačijim pravilima od većine drugih dobara. Zanimaju me takva nesuglasja kojima se bavimo u Art&Marketu, ostvarenom u suradnji s Elvisom Krstulovićem na rezidencijalnom boravku u Republici Koreji. No, kako nismo specifično tematizirali metode prisvajanja i citatnosti, nismo se susreli s azijskim pogledom na originalnost.
Akademija-Art.hr
10.05.2010.
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/iva-kova-rekreacija/&description=Iva%20Kovač:%20Rekreacija){kind=link}