Istinskim stvaralaštvom do bogastva baštine

mladen bjazic


Roko Dobra: Uz zbirku pjesama „Nevere  i bonace“ Mladena Bjažića

Knjižnica „Juraj Šižgorić“ Šibenik, 2006.


„Nevere i bonace“, s podnaslovom, kao objašnjenjem –  „da nan ČA ne uteče“, zbirka je pjesama poznatog i priznatog zlarinskog pjesnika Mladena Bjažića, napisana na varijetetu govora rodnog mu otoka Zlarina.Zapravo, ovdje je riječ o dvadeset i sedam klasično koncipiranih pjesama koje su već ranije bile objavljene u određenom tisku ili, pak, među koricama izišlih mu knjigā, a kojima je naš autor pridodao i stotinu i devetnaest haiku napisanih, sudeći po dataciji njihova nastanka, u tijeku 2005. godine, tako da su mu u ovom libru te pjesme, po čuvenoj japanskoj formi skrojene, ugledale po prvi put svjetlost danju još 2006. godine.

Nego, prije svega, trebalo bi, već na samom početku, izreći nekoliko  napomena o nekim relevantnim čimbenicima na relaciji pjesnik, kao stvaralac, i baština, kao ishodište, iz koje se crpi i građa i jezik u jeku, odnosno u procesu stvaralačkog čina.

Naime, nije Mladen Bjažić, kao strasni zaljubljenik u svoje korijene, u taj osobni, duboko u sebe usađeni prabitak, usamljeni čuvar baštine koju nam namriješe preci „na nazubljenu komadiću kopna otrgnuta od matičnog kontinenta …“, kako bi slikovito rekla izvanredna pjesnikinja zadarska Helena Roguljić-Visković za naša mala napučena i širokom moru u nemilost prepuštena školja. Ima još na tucete novonastalih nazovi­-pjesnikā što ih je iznjedrio, u novije doba, upravo zov baštine, za razliku od naših čakavaca klasika kao što su Pere Ljubić, Vladimir Nazor, Drago Ivanišević, Mate Balota, Drago Gervais, Zvane Črnje …, kao i oni koji ih, na crti njihova ranga, gotovo uz bok slijede – Zlatan Jakšić, Igor Šipić, Drago Štambuk, Slavko Govorčin i drugi, kojima zacijelo baština nije bila od presudna značaja da se pokušaju ostvariti i kao čakavski pjesnici.

No, da se ne ponavljam, evo jednog mog razmišljanja o toj pojavi u nas u zadnji decenij i nešto više, posebno na zadarskom području, gdje je tih i takvih baštinoljubaca napretek, od kojih uvijek ona većina uglavnom opisuje viđeno, a ne doživljava slućeno:

„… poslužimo se, usput, mišljenjemMiroslava Šicelakoji je u svojoj ‘Hrvatskoj književnosti’, pišući o Vladimiru Nazoru kao čakavskom pjesniku, rekao: ‘…Nazor je znao čakavštinom izraziti i najdublje osjećaje kao što je tuga majke nad grobom mrtvog djeteta, izražena toplim lirskim, kratkim stihovima (Seh duš dan), jer se vezivao čakav­skom riječi na motiv čovjeka koji je čvrsto utkan u zemlju, u život realnosti, svakodnevice’. Pa, ako se na taj način gleda na izričajne i ine mogućnosti čakavskog dijalekta, mogu se, istina, doseći zavidne uzvišice kreativnog, ali se, isto tako, i s obična brežuljka može vrlo lako – pasti  u golu deskripciju, u artificijelnost, ukoliko se pribjegne isključivo imperativu oživljavanja i očuvanja baštine…, a čega u poplavi čakavaca i čakavštine, kako rekoh, ima napretek. Treba se svakako okaniti općih tema i okrenuti se vlastitu doživljaju, radeći na detalju, filigranski, osobnom metaforikom. Drugim riječima, trebalo bi stvaralaštvom do baštine; nikako obrnuto: baštinom do cilja, do pjesme, pošto pretjerana zaljubljenost u bilo što može i pogubnabiti!“*

Dakle, s obzirom na sâm gornji naslov i podnaslov ovog mu poetskog libra što samo prividno „miriše“ na kakav programski tretman i na očuvanje naslijeđenih bašćinskih datosti, Mladen Bjažić, inače vrsni i pronicljivi poeta, imajući, osim baštinsko, i svoje istinsko, bogomdano poetsko čulo, ne daje se tek tako svladati toj i takvoj napasti, nego, naprotiv, opjevavajući tu zlarinsku mu bašćinu, to suho zlato svoje ushitne inspiracije, ne klizi površinom i ne zaustavlja se kupeći, valovljem života nanesenu, priplovinu po žalima svojega djetinjstva i svoje mladosti, roni dublje, duboko, do samoga dna izvorišta izričajne mu ljepote i osebujnih doživljaja.

A o tomu nam svjedoče rukoveti njegovih pjesmama koje je nakanio, evo, ponovo ili po prvi put objaviti u ovoj svojoj zbirci čakavskih stihova.

Pođimo, stoga, redom. Naravno, za svoju uvodnu pjesmu odabrao je onu s naslovom „Ča“, u kojoj se osjeća i duša i srce pjesnikovo, sva njegova slatkoća i opojnost koju je okusio svim čulima svoga djetinjeg bića netom ga je prvi put, kako reče, čuja:

„Prvo čâ sän čûja

bilo je ČĀ

čä mi jë zazvönilo u ûhu

i ostälo za vâzda vikũn“

Ali, kao rođeni čakavac koji se diči svojim ČĀ, dolazi na ideju da mu u ovoj zbirci jedna njegova druga pjesma, također s identičnim naslovom, bude otisnuta na istoj stranici s čuvenom Domjanićevom popevkom KAJ, da se, tako udružene, zagrljene, nađu na istom uzvišju. Ne, nije ju s kajkavskog doslovce preveo na čakavski idiom, već je, ispisujući stih po stih, nastojao i uspio ostvariti vlastitu pjesmu, pokazujući i dokazujući time da su Domjanićevi kajkavski i njegovi, Bjažićevi, čakavski stihovi gotovo jednako milozvučni i lijepi, ali i da su, s obzirom na različita im podneblja, moguće i izvjesne razlike, pa kod Dragutina Domjanića:

 

„Vre tičeki spiju,

A šume mučiju …“,

a kod Mladena Bjažića:

„U nâs tïce i ne spũ,

Bôri nïka ne mučũ!“

Treba mi, nadalje, s radošću pripomenuti da ovaj naš, zlarinskim i mediteranskim izričajnim rekvizitima eksponirani pjesnik, pjeva jednako o stvarima, ljudima i pojavama koje ga okružuju, ne birajući posebno specijalne i specifične teme i dileme, držeći se one davne preporuke akademika i poete Luka Paljetka, upućene autoru ovih redaka, kako se „pjesma pravi od svega i vrlo često nastaje slučajno, kao i sâm život, što bi mu ona htjela biti sukus“, tako da mu ništa strano i neprihvatljivo nije: ni „Leroj“ (sat), ni „Na pêći“, ni „Moja strîna“, ni „Meštar Ive“, ni „Slikar“ ni „Prpetävica“ (osoba, obično žena koja, bolesno radoznala, svukud zabada nos (: „Völi, ëto, / Böže mi prôsti / u sväčigove stvâri / nös zabösti

…“, te je (čak!) poredao mjesece po zlârisku sačinivši pjesmu pod naslovom „Misêci“. (Prisjetimo se, usput, da je, svojedobno, i zadarski pjesnik Ante Tičić prezimenā svojih Povljanaca na Pagu također poredao u pjesmu.

No, nekoliko je veoma interesantnih i prihvatljivih pjesama u ovoj zbirci koje je pjesme pjesnik Bjažić posvetio sumještanima, u kojima je jednakom ljubavlju i simpatijama ocrtao sve odreda voljene ljude iz rodnog mu Zlarina, ne vodeći posebna računa jesu li slikari, likari, meštri ili su to skromni i gotovo s životne margine „naši povratnici iz tujega svita“, mineri, pekari, kolojani (koledari) ribiči, beštimaduri…, a među kojima se, ipak, izdižu iznad svih i iznad svega bližnji njegovi. rodbina, već spomenuta mu stroga strina, posebno mati i otac u izuzetno impresivnim pjesmama „Moja mati“ i „Oče“, od kojih nije baš lako opredijeliti se za onu najbolju, budući da su mu i jedna i druga pjesma, s ovako do grla, do vriska nabijenim preteškim akcentima zlurade zbilje, potresna svjedočanstva o našim ljudima na našim otocima kada se moralo trbuhom za kruhom preko velike bare u daleki i nepoznati svijet, u svijet prepun neizvjesnosti i odricanja, pa, evo, i svojih najmilijih kojima je jedino preostalo vječno čekanje i – ufanje.

Konkretno: dok se u pjesmi „Oče“ pjesnik Mladen Bjažić, opisujući jedno svoje tragično iskustvo u svezi s rođenim ocem kojega nije upoznao nikada, budući da ih je napustio kad mu je bilo svega devet mjeseci, obraća svom ocu, davno već umrlom i zakopanom u argentinskom Colon Entre Riôsu, prijekorom razumijevanja i blagosti:

„Nïčemu me nîsi učïja,

nije të bîlo uza mê

ûnda kadä san te najvïše trïba,

kaï i ča te i sâda trïban“,

dotle nam u pjesmi „Moja mati“ nudi svu moguću tragiku naše otočke žene koju je napustio i zapustio i muž i otac njezina nedužna jedinca. Poput, rekao bih, svoje velike sumještanke i poetese Vesne Parun koja je početkom šezdesetih prošloga stoljeća bila napisala potresnu poetsku dramu „Marija“ na ovu istu temu – o otočkim bijelim udovicama kraj živih svojih muževa porazbacanih po meridijanima i paralelama ove nam kugle zemaljske; s tom razlikom što su, u ovom slučaju, razdaljina i godine izbivanja učinili svoje, dovevši partnere do totalnog otuđenja i do nemogućja bilo kakvog im zajedničkog  daljnjeg  trajanja!

Ipak mu u ovoj pjesmi o materi valja istaći i ono nešto više, jedino uočljivo kod velikana poetske riječi, što ju, kao izvrsnu poetsku tvorevinu, izdvaja iz prosječnosti i izdiže u sfere najvećih dosega i ne samo u recentnoj hrvatskoj poeziji, a to je uvijek kreativni aspekt prisustva ironije u pjesničkom iskazu, što je ovoj pjesmi, uz ostalo,  osiguralo i zasluženo mjesto u skorašnjoj antologiji hrvatskoga pjesništva:

„Môja mäti je bîla püno srïćna žẽna.

Nïka je mûž nije tũka,

ni mü je trïbala gäće präti,

……………………..

ni košülje šumprešävati …“

Također mu je i pjesma koju posvećuje „našim povratnicima iz tujega svita“ pod naslovom „Pustïte gä“,  puna brige, ljubavi i razumijevanja za našijenca koji se, nakon tolikih godina sprovedenih u tujini, vratio odande gdje:

„Tûji svît mu jë mlädost poïja

i najbölja njëgova godïšća

dökle je srïću ïšća,

a üvik je, kükav, šćêdija,

sparinja i stĩšća.“

Ton mu je u ovom sjajnom pjesničkom dragulju daleko tamniji i s puno više sjete i tuge, no što je to u poznatoj pjesmi „Lumbrela“ barda današnje čakavske poezije u Hrvata Zlatana Jalkšića, a u kojoj je pjesmi riječ o našim povratnicima  iz Amerike i Argentine: prvom koji se vraća s dvadeset i dva zlatna zuba i s kvintalom droba, te drugom, siromašku, koji se prsi novom, neduperanom lumbrelom, kojoj može zahvaliti „ … da je i on, Bogu fala / doni iz Amerik / ništo kapitala.“ Ishodište je, uglavnom, u humoru, kao u većini njegovih, Jakšićevih pjesama, sazdanih, ponajčešće, od sretnih i spretnih dosjetki.


Isto je tako, u krajnjem ishodištu, i s našim mediterantsko-zlarinskim poetom Mladenom Bjažićem, koji je, istina, kadar svoju duboku bol iskamčiti iz sebe i pretočiti je u snažne i dirljive stihove manirom senzibilna, ali i ne bolećivo sentimentalna pjesnika, ali koji je, također, i u svojoj čakavskoj poeziji nenametljiv, spontan i dosjetljiv stvaralac, u kojega je, kako rekoh, i drugačijih, oporih i trpkih tonova, ponekad i humorom obrubljenih koji nas podsjećaju na Gogoljev smijeh kroz suze, kao što je to, recimo, i u turobnoj mu pjesmi  „Stari miner“, s natruhama upravo takvog humora. Riječ je, naime, o atipičnom domaćem stvoru koji je izabrao vrlo riskantnu zanimaciju: umjesto, udicom, vršom, mrežom …, odlučio je loviti – minom, pa mu se, kao što to obično biva, desila nevolja, tako da mu je, zbog krive korde, mina u ruci eksplodirala. Pjesnik kaže: „Näšli su ga na stîni / ïspo bôra, / kräjin sâmoga môra, / kâko minër stâri, / bez rïči, / drži črîva / i krväri.“ No, spoj apsurdnog, nemogućeg i nazovimo-normalnog dosiže svoj vrhunac u trenutku kad netko, u bolnici, škarama pokušava razrezati hlaće  unesrećenom, na što on, zagrizavši usnicu, prozbori:

„Nemöj, doktore,

to su mï jedîne gäće!

I sâmo čâ je to izustïja

dûšu je ispustïja.“


Jer, pored svega što je, kao dijete bez očeve ljubavi i zaštite imao itekako debelog razloga za tlapnju i rezignaciju, on, Mladen Bjažić, i kao poeta i kao čovjek naginje ipak više vedrini i zdravom raspoloženju, kako u osobnom životu, tako i u svojim lijepim pjesmama, prožetim blagoslovom kruha („Têpli krüh“), ishodištem sreće („Slikar“), radoznalošću snova („Na pêći“), žestinom ćudi ljudske (Moja strîna), radošću svakidašnjice („Meštar Ive“), osunčanošću škrte zemlje i bogatstvom masline („Maslina“), blagoslovom sunca („Ûlje“), željama za dragim rukama („Težätan“), svetošću blagdana („Nedïlja …“) i tako dalje.


A što se, pak, tiče Bjažićevih haiku, odnosno čaiku, (kako tepa ne njima, nego svojemu omiljenomu ča!), to su osmišljene i optimalno dorađene poetske cjeline, to je niza perli blistava sjaja, pa me, kao takve, podsjećaju na onu čuvenu preporuku iz 1924. godine Maksima Gorkog na moskovskom skupu mladim piscima kada im je rekao neka  pišu tako da im riječima bude tijesno, a mislima prostrano. Međutim, ovdje, u ovim haikuima, razvrstanim u tri ciklusa, od kojih jedan – Mediteranski  brevijar“, svojim punim naslovom preglasno asocira na onaj maestozni Matvejevićev, pjesnik Mladen Bjažić poseže za raznovrsnim temama u kojima prevladavaju različiti sadržaji, ali ponajviše, ipak, oni iz njegova okoliša, iz njegove svakidašnjice. Stoga nam uopće nije problem koji ćemo haiku izdvojiti i citirati kao primjer izuzetnoga poetskog dometa na planu ove vrsti japanske poetske esencijalnosti (5+7+5 slogova), a danas, eto, i svjetske poetske lirske forme koju krasi, pored ostalog, lapidarnost, refleksivnost i metaforičnost, a opet su, u isto vrijeme, tako opširne i tako prostrane:

„Mâle marëte

Drču jena za drugun.

Pljûskaju žalo.“       

(„Na žâlu“)


„U igrî dicê

Žubôr čudnïh jazïkov

I razumü se.“    

(„Dîca“)

Reći mi je još na kraju: ako se u zbirci ovoj i nađe ponešto stihova, koja strofa ili pokoja pjesma s elementima faktografskog unutar poetskog i upečatljivog izričaja, onda je to, s obzirom na postignuti kvantum kvalitete ogromne većine pjesničkih mu uradaka, naprosto zanemarivo. Jer, izvrsne su ove „Nevere i bonace“ pjesnika Mladena Bjažića, koji je, eto, uspio svoju duboku bol, kao i svoju raskriljenu radost, s toliko zanatskog umijeća i kreativnog duha, pretočiti u još jedan pjesnički vrijedan libar i pridružiti ga svom bogatom književnom opusu, a koji nam je libar eklatantni primjer kako se, zapravo, istinskim stvaralaštvom dolazi do bogatstva baštine!

* Citat iz epistole «Kako čuti nečuveno i vidjeti neviđeno», objavljene 19. ožujka 2003. u kolumni autora ovih redaka «Licentia poetica» u «Zadarskom Regionalu», a u kojoj je epistoli bila riječ o zbirci pjesama «Uljenica moje matere» Slavka Govorčina.