Tajanstveni Venac na Ljubačkoj kosi
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
ISTI PRAVAC POVEZUJE TROJU – LJUBAČKU KOSU I PARIS
TROJA, MIT I ZBILJA 17
Ovdje se sad događa nešto svojski originalno: po uzoru na prethodnu ortogonalu, koja iz Ljubljane vodi u feničku Uticu, ortogonala pariškog trokuta znakovito prati vrh Lovćena, zatim nadilazi luku Siracusa, potom sami vršak najjužnije točke Italije – sicilijanski rt Correnti, pa luku La Valletta na Malti…
Pravac, koji povezuje Pariz, Troyes, Ljubljanu i Troju ciljano vodi u priobalni vrh planine Keldag (Yayladagi) koji se izdiže 1739 m iznad mora. Vrh je, dakle, gotovo jednake visine kao i velebitski Vagan, a njegove koordinate 35º57’N i 35º58’E zacijelo su geografska iznimnost spram sjecišta gotovo jednakih koordinatnih vrijednosti.
Da se radi o originalnom modelu mjerenja udaljenosti koji sustavno povezuje lokalitete i gradove od značenja za svjetsku kulturno-povijesnu baštinu, ilustrira novi primjer otkriven analizom položaja grada Pariza, koji se kao antroponim javlja u imenu trojanskog mitskog junaka Parisa. Produžen u smjeru sjeverozapada, pravac Troja – Troyes vodi u samo središte francuske metropole (48°52’N, 2°20’E).
Pariz i Troju
Nemalo je, dakle, iznenađenje da se sva tri grada – Troja, Troyes i Paris – nalaze na istom pravcu koji se pod kutom od 28º pruža longitudinalno naspram paralele 40 stupnja sjeverne geografske širine. Stoga je bitno što se događa na njegovoj jugoistočnoj strani, sve do crte bliskoistočne obale, ako je doista riječ o modelu mjerenja međuobalnih udaljenosti. Karta K01e pokazuje da se točka u kojoj pravac presjeca obalu nalazi na geografskoj širini od oko 35º58’N i dužini od oko 35°56’E, unutar uskog pojasa između sirijsko-turske obalne granice i ušća rijeke Orontes (Draco, Typhon, Axius). Povijesno i geografski, to je glavna antička rijeka Levanta uz koju se, nešto sjevernije, smjestila luka grada Samandaga, nekadašnja Seleucia Pieria. Utemeljio ju je 300. pr. Kr. Seleucus Nicator, general Aleksandra Velikog. Ubrzo je postala glavna mediteranska luka helenističke i rimske ere, a stradala je konačno u potresu 526. godine. Kao srednjovjekovna luka Antiohije, pod imenom St. Simeon, Samandag je igrao značajnu ulogu na strani križarske vojne 1089.
Na taj lokalitet, kao i u primjeru Ljubljane, također značajno utječe topografska situacija. Pravac, koji povezuje Pariz, Troyes, Ljubljanu i Troju ciljano vodi u priobalni vrh planine Keldag (Yayladagi) koji se izdiže 1739 m iznad mora. Vrh je, dakle, gotovo jednake visine kao i velebitski Vagan, a njegove koordinate 35º57’N i 35º58’E zacijelo su geografska iznimnost spram sjecišta gotovo jednakih koordinatnih vrijednosti. Njegov izgled, snimljen putem Google Eartha, upriličuje se neobičnim oblikom stožaste gomile vrlo pravilnog kružnog oblika. Zapravo ponajviše odaje dojam gradinske tvorevine. Pozicija vrha zacijelo je bila izvrsna orijentacijska točka u plovidbi k Levantu, jer se nalazi svega 2′ istočnije od ubicirane točke na ušću. Njena geografska dužina poklapa se s dužinom rta i istoimenog aktualnog grada Bafra na crnomorskoj obali Pontijske Grčke. Meridijanska os na toj geografskoj dužini u Iskenderunskom zaljevu, kardinalnoj poziciji Sredozemnog mora, prolazi oko 4′ zapadnije od najsjevernije točke zaljeva, ili preciznije, od meridijana 36 stupnja istočne geografske dužine. Tu se nekoć na obali nalazio rimsko-antički, danas arheološki lokalitet poznat pod imenom Halai (Alai), otprilike u poziciji turskog grada Gölovasi koyu, gdje se danas nalaze naftni terminali. Nešto je to sjeveroistočnije od Yumurtalika (35º47’E), drevne luke naimenovane Ayas te, po Pauzaniju, Aegea i Aegeae. Na novcu je poznata pod imenom Aigai po uzoru na makedonsku istoimenu prijestolnicu.
Dr. sc. Igor Šipić na ljubljanskom Vrtolomu
Od ušća Orontesa do Ljubljane
Na zapadnoj strani, geografska dužina Pariza ujedno je i dužina najzapadnije točke otoka Mallorca gdje se smjestio gradić San Telmo ili Sant Elmo i otočić Dragonera (2°21’E). Na afričkoj obali, topografski gledano, dužini Pariza odgovara uzobalni vrh (905 m) koji se nalazi 5′ zapadnije od alžirskog grada Tipaza ili Tipasa (Timesis), nekadašnje feničke, a poslije rimske vojne kolonije (2º26’E). Zanimljivo je da se sa zapadne strane uzvišenja smjestio grad Cherchell, druga fenička luka (4. st. pr. Kr.) nazvana Iol ili Jol, a poslije rimska Caesarea. Nemojmo zaboraviti, u vrijeme dok su gradovi određivali samostalno početni meridijan za izračun longitude, i ova os nekoć je bila nulti meridijan, nakon što je francuski kralj Louis XIV. 1666. naložio podizanje kraljevske zvjezdarnice u Parizu, što je proveo francuski astronom Jean Picard. Jednu godinu poslije (1667.) Francuzi su počeli računati geografsku dužinu po meridijanu te zvjezdarnice. Kasnije je taj početni meridijan preuzela Austro-Ugarska, potom i Kraljevina Jugoslavija.
U rasponu, po longitudinali smjera JI↔SZ, između geografske dužine Pariza i točke Orontes na bliskoistočnoj obali, polovica udaljenosti, označena točkom „P“, se nalazi na geografskoj dužini kojom prolazi i meridijan na polovici udaljenosti između Aleksandrije i Alessandrie. Na karti K02e obilježen je točkom „A“. Na pravcu od Aleksandrije do talijanske Alessandrie ona je također polovica njihove međusobne udaljenosti što će biti detaljnije eksplicirano kod ovog para eponimskih gradova. Istodobno, točka „P“, koja se po svom geografskom položaju nalazi na oko 42º47’N i 19º11’E, dakle, na geografskoj dužini Nikšića, ali oko 15′ istočnije od njega. Najvjerojatnije je to jedan od sedam vrhova crnogorske planine Maganik koji se nalazi 4′ zapadno od mjesta Gornje Velje Duboko na jednakoj geografskoj dužini. Inače, točka se pozicionira vrlo pravilno u središtu trokuta kojeg zatvaraju tri najviša planinska vrha područja: Lovćen (1749 m), Komovi (2484 m) i Durmitor (2522 m). Međutim, kuriozitet i ove projekcije jest činjenica da se ponovo javlja proporcija zlatnog reza i to: kraća dužina, od ušća Orontesa do Ljubljane, odnosi se prema većoj, od ušća do Parisa, u omjeru 1,618 (38,8 : 23,98 cm). Silno je značajno pripomenuti da se zlatni rez mjeri i na meridijanskoj osi od libijske obale u najjužnijoj točci Sredozemnog mora, Al ‘Uqaylah, do točke „A“, te od nje do točke „P“. Paralelnu situaciju nalazimo također i na meridijanskoj osi od libijske obale, tj. luke Misratah do grada Palinuro, te od njega do ljubljanske točke „T“. To su izraziti primjeri sustavnosti primjene tzv. svete geometrije.
Ortogonala koja iz Ljubljane vodi u feničku Uticu
Ovdje se sad događa nešto svojski originalno: po uzoru na prethodnu ortogonalu, koja iz Ljubljane vodi u feničku Uticu, ortogonala pariškog trokuta znakovito prati vrh Lovćena, zatim nadilazi luku Siracusa, potom sami vršak najjužnije točke Italije – sicilijanski rt Correnti, pa luku La Valletta na Malti, a na libijsku obalu pada u poziciji jednog od triju najstarijih feničkih gradova sjeverne obale Afrike – Sabrathe. Neki tu luku datiraju kasnije (oko 500. pr. Kr.) kao feničko trgovište robom koja je stizala iz afričkog zaleđa. Ipak, većina je stajališta da je grad postojao i prije dolaska Feničana. Geografska pozicija Sabrathe, zapravo njena geografska dužina (12º29’E), po meridijanskoj osi prati krajnje zapadnu obalu Sicilije (pravac prolazi najzapadnijom točkom sicilijanske obale u poziciji luka-gradova Marsala (punski Lilybaeum) i Trapani kojeg su nastanjivali Elimljani, stari narod iz brončanog i klasičnog doba) te prolazi središtem Rima (12º30’E). U Jadranu pak obilježava najistureniji dio ušća rijeke Po, ali, i te kako je značajna činjenica, i samo ušće povijesne rijeke Rubikon, pokraj Riminija. Podatak o krajnjoj zapadnom omeđenju Sicilije bitan je s motrišta feničke nazočnosti na otoku. Naime, u doba grčke kolonizacije Sicilije od 8. do 6. stoljeća, Grci nailaze na faktorije Feničana od kojih one na krajnjem zapadu, Mottija, Panorm i Solunt, kao najstarije, ostaju i dalje feničanske. Stoga je ta markacija topografski značajna posebno i stoga jer je spona na putu prema jugu i Tuniskom zaljevu, gdje je prisuće mnogih gradova uzrok gustoj mreži plovidbenih putova. To je ujedno razlog da rt Bon, sa Tuniskim zaljevom, ima stratešku ulogu u dužobalnoj i slobodnoj plovidbi tijekom feničke kolonizacije. Polovica je to puta na Zapad i mjesto čvrste kontrole Sjevera.
Uz to, mjesto gdje se sijeku dva pravca, t. „P“ – Sabratha i Troja – t. T’, multisjecište je i ujedno središte kružnice čiji polumjer je udaljenost do najbliže kopnene točke libijske obale, istočno od Tripolija, te, usuprot, do sicilijanskog rta Correnti. Tim sjecištem prolazi i jedan krak jeruzalemskog trokuta koji također od libijske obale vodi u švicarski grad Sion. O tomu će biti riječi u zasebnoj cjelini, međutim, kartografska je posebnost vršna točka aleksandrijskog istokračnog trokuta, koja, ako se radi o povijesnim lukama, može biti samo Gaphara, kao jedina zabilježena antička luka između Tripolija i Leptis Magne. Iako ju Plinije bilježi kao Taphra, Ptolemej kao Garapha Portus, a Skilaks Gaphara, arheološki nije potvrđena, pa bi ovo mogao biti dobar put u njenu ubikaciju.
Pariz – Notre Dame, gotičko remek djelo
Zlatna sredina svete geometrije
Rijeka Orontes, glavna antička rijeka Levanta, dobiva na značenju činjenicom da na jugoistoku izvire pod najvišim vrhom Libanona (3068 m). Za Egipćane uvijek je bila markirna granica. Označavala je sjeverne dosege Amorita, semitskog naroda, koji je zauzeo široke dijelove Mezopotamije od kasne druge polovice 3. milenija prije Krista. Također, bila je i istočna međa Fenicije. I bitka za Kadesh se vodila na rijeci Orontes.
U daljnjem radu ušće rijeke Orontes uzet ćemo kao geografski marker bez obzira što je točka vrlo bliska i poziciji luke Samandag.
Iskenderunski zaljev u helensko doba bio je poznat pod imenom Issus po istoimenom gradiću na Pinarus rijeci u čijoj blizini je Aleksandar Veliki 333. pobijedio Darija III. Bitka je poznata kao Prva bitka kod Issusa.
Kada se govori o kraljevskoj zvjezdarnici u Parizu po kojoj su francuzi počeli računati geografsku dužini ne smije se zanemariti ni crkva Saint-Sulpice u Parizu kroz koju prolazi tzv. „Ružina linija“, mesingani trak sa obeliskom koji ju simetrično dijeli na pola po osi postavljenoj u smjeru sjever-jug. Stručnjaci je danas drže gnomonom za određivanje zimskog solsticija te proljetnog i jesenskog ekvinocija. Ugradio ju je engleski sat-majstor i astronom Henry Sally 1727. a, navodno, na njenom se tragu nalaze crkva Sacré-Coeur i drevni pariški opservatorij. U ezoterično-okultnom smislu zapravo je neka vrsta svete staze – „izvorni prvotni meridijan zemlje, prva nulta longituda svijeta“. Današnja crkva Saint-Sulpice podignuta je na ranijoj romaničkoj crkvi iz 13. st. U vrijeme templara bila je, navodno, i sjedište Sionskog Priorata pa je drže i „masonskom osi“. L. Picknet, u knjizi The Templar Relevation, piše da je Pariški meridijan dizajniran prema Zlatnoj sredini svete geometrije.
Akademija-Art.hr
03.04.2011.
){kind=link}