Riječ uz predstavljanje Tomislava Marijana Bilosnića u Noći muzeja

Piše dr.sc. Igor Šipić

U svijetu umjetnosti postoji jedno pravilo: David stoji danas kako ga je isklesao i ostavio njegov stvaratelj, kipar, veliki renesansni mag Michelangelo. Ali uđemo li u povijest njegova klesanja, što je sve prolazio taj genije, kako je djelo nastajalo, u kojim povijesnim uvjetima i okolnostima, razumjet ćemo da umjetnika nikad ne potvrđuje njegovo vrijeme. Zato postoje predosjećaji, intuicije, pa čak i proročanstva, vijesnici velikih stvari, i vremenski tijek na kojeg čovjek ne može utjecati, nenasilan put ka postizanju cilja, ako cilj uopće kao sredstvo u umjetnosti i postoji izvan onog što danas zovemo velika svjetska umjetnička baština.
 
Stoga ne treba isuviše očekivati od kritike današnjice, koliko god se čini da je sudbina autora u njenim rukama, i ona je samo običan čovjek. Toliko za uvod o umjetniku, Tomislavu Marijanu Bilosniću, pjesniku, književniku, slikaru, feljtonistu, publicistu, fotografu i, tek sada shvaćam – kiparu, čovjeku koji svoje ideje estetičkih ideala, ljepote i savršenstva umjetnosti oblikuje vjerujući još jedino živu kamenu.
Kad napišete knjigu koja nosi naslov Život na sudbini vulkana poslije godinu dana naravno da pođete vidjeti što se dogodilo s „vulkanom“, je li se primirio, vrije li i dalje, hoće li eruptirati ili se zauvijek ugasiti u zemaljskoj utrobi. Spram uvodnika, možda sam i pogrješio u času otvaranja obljetnice, 18. siječnja 2012., kada sam kazao: „Koliko god to izgledalo apsurdno … zašto ne reći istinu još za života, ili, parafrazirano – ova je knjiga „sahranila“ Bilosnića živog“, ali ne smijemo prešutjeti činjenicu stvaralačkog mita. Bilosnić je rođen i stvarao je u drugoj polovici 20. stoljeća, stoljeća dvaju svjetskih ratova, čovjekova hodanja Mjesecom, osobnog svjedočenja i učešća u ratu koji je i njegovoj domovini donio državotvorni status nakon toliko stoljeća pogibelji, nemira, rušilaštva, sluganstva, umora zemlje i mora, pustošenja ljudskih duša i sudbina.
Kako je sebe život formirao u sudbini hrvatskog čovjeka današnjice drugo je pitanje, nešto što tek čeka odgovor na sve društvene i gospodarske promjene, ali je kristalno jasno da se Bilosnić kao umjetnik u posljednja dva desetljeća do kraja iscrpljuje upravo na temama čovjeka, njegove uvijek upitne moći i vidljive nemoći da odgovori na krucijalna pitanja odnosa s nadnaravnim, kozmičkim, božanskim i, na kraju, sasma obično ljudskim. Na suvremen način, neorenesansno problematizira povijest erosa i thanatosa da bi nam približio čovjeka u njegovoj kobi stradanja, patnji i bola, neumitnosti domovinstva, zajedništva obitelji, vjere i ljubavi prema istinskim vrijednostima kršćanski i entitetski očekivanog. Tomu u prilog govore sva njegova djela navedenog razdoblja, ali možda mu to ponajviše i zamjeraju oni koji nisu u stanju prihvatiti umjetnički kreirane političke teze na kojima se dokazuje kao istinski domoljub i humanist ravnopravan idejama renesansnog čovjeka i pjesnika. U njemu je i trubadurskog i obnoviteljskog, i Tristana i Zoranića, i Gudrun i Vile Velebite, ali i „nemilosrdnog“, kuharićevski principijelnog: „Razgovarajte s velikima držeći se principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.“ (kardinal Franjo Kuharić, Predsjednički dvori, 29. rujna 1997.)
Njegova djela nastala na osisju kulturno-povijesne mediteranske mezalijanse, što uključuje i sve aspekte toponomastičkih i antropogeografskih vrednota kršćansko-europskog korijena, poput Molitava, Kuće, Hrvatske ogrlice, Listopada i drugih (impozantna bibliografija je dostupna na internetu), hrvatske su perjanice nacionalne postmoderne posljednjeg desetljeća. Međutim, djela poput Tigra ili Afrike nose i odlike vizionarstva te su zacijelo dio svjetske antologijske lirike. Među prvima sam na uvid dobio Afriku, a prvi i napisao: „Afrika je poput umješnosti gotičke statike. Može kandidirati za, svijetom prizvana, najviša književna ostvarenja.“ Bilosnić nije samo kreativac koji se trudi pokazati da „sve može“, on je konceptualist koji samostalno rješava budućnost svoga proizvoda uvezujući ga u povijesni nosač riječi, misli, slike, fotografije ili tehničko-dizajnerskog rješenja. Sadržajno i rekvizitarijem njegovo je djelo egzemplar izniknulog Davida koji se ne klanja nikomu, stoji i čeka. Ali što čeka, priznanja? Bilosnić grješi samo u jednomu: u uvjetima dirigiranih demokratskih društava, univerzalno djelo neovisno je o nacionalnoj skrbi, a njegovo je upravo takvo. Čini se najtežim autora uvjeriti u to, učiniti da povjeruje svojim djelima.
Ne treba priznavati ono što iz sebe već govori istinom. Nju se može propitivati kritički palijativno ili akademski, ali će zacijelo tek ona sama iz sebe, kad izmigolji kritici, dopuzati do najviših vrhova Parnasa. A za to treba vremena, vrhunsko umjetničko djelo nije i ne smije biti nestrpljivo. Zato Tomislave Marijane Bilosniću, ne čekaj da te potvrde, nego potvrđuj sebe! Rijetki su pjesnici koji danas, uz dobar stih, nude i divers koji autora tjera u izmicanja već viđenom, pasatističkom, narativnom, doživljenom, sholijastičnom, imaginativno-anovatorskom. Kad bismo opusno htjeli zaokružiti njegovu slobodnu misao stjerali bismo je u ples između vrhunske umjetničke kreacije i naravi glasa kakvog ne poznamo. O tomu odlučuje on sam u svojoj darkonskoj košulji ili proljetnom nizu sjajnih ravnokotarskih viješća, stilski, ritmički i kompozicijski uvezanih u strast za pisanjem.
To je kumulativno gledanje na 45-godišnji opus umjetnika, no, ako je već riječ o vulkanskom habitusu, pokušajmo gledati na njega seizmički, od „udara do udara“. Od samog početka svog stvaralaštva Bilosnić se nametnuo hrvatskoj književnosti izvrsnošću stila i didaktike. Premda o tom periodu suzdržanije kazujem iz osobnih razloga, po onomu što znamo i što je osvjedočeno, već tada je svojom „seizmikom“ unio velike promjene u ustajalost forme i jezika moderne približavajući se tadašnjim suvremenicima književnog europskog Zapada. Dokaz tomu su mnoge uspjele kritike, anali referencijalne literature duž čitavog razdoblja socrealizma, potom i njegova rušenja te, konačno, rata za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Baš tu se desio lom u nešto poput svjetlosti, što danas zapažamo kao osviještenost, prosvijetljenost, oslobođenost umjetnika od uma sputanog i zauzlanog društvenim normama, represivnim sustavom programatski savršenog, svega planiranog, ali prokreativno nedovoljnog. Upravo to je zbacilo s njegovih leđa stvaralački gubitak prelamajući ga zrcalno iz sunčeve zrake u kazujuću razuzdanost šarma, ljepote i koloristike slobodnog izraza na svim razinama umjetničkog komuniciranja. Premda, razularenost zna biti najeklatantnija upravo u trenutcima „slavlja“ revolta. Ovo samo znači da umjetnici uvijek djeluju u političkim prilikama.

Na tom postamentu stoji Tomislavljeva figura danas kad sve dublji i slobodniji njegovi „udari“ postaju češći i snažniji, pa stoga kritici atraktivniji. Bilosnić stvara, ali njime se i bave. U netom završenoj godini ostvario je rijetke rezultate koji ga u djelatnom smislu čine nedodirljivim, a u umjetničkom gotovo utemeljiteljskim: uz pet objavljenih knjiga (Ahilej u virovima Vrtoloma, Ogledalo, Der Tiger, The Tiger is the World, Osamljeno drvo/A Lonely Tree), tri knjige kazuju o njemu (I. Šipić, D. Šalat, F. Lovrić). Tigar je sad već preveden na sedam jezika, a sedam znanstveno priređenih radova raspravlja o njegovim književnim megastrukturama i dosezima (S. Knežević, I. Šipić, D. Gligora, F. Lovrić, Đ. Vidmarović). Ostvaruje jedanaest nagrada, zahvalnica i nominacija, među kojima svakako valja izdvojiti Nagradu za životno djelo zavičajne mu općine Zemunik Donji, te Prvu međunarodnu nagradu „Vlado Puljić“ za knjigu pjesama Afrika. Uključen je u tri antologije, priređuje sedam samostalnih likovnih izložbi te po jednu umjetničke fotografije i vlastitih izdanja. Gostuje i nastupa na dvadeset osam priredbi, susreta i predstavljanja, o njegovim knjigama u stručnim časopisima objavljeno je dvadeset ogleda. Tu su još ogledi na web stranicama, desetina pjesama posveta, javljanja u zbornicima i katalozima, darovanja, članci i novinski tekstovi, serijali, recenzije i ogledi na djela drugih autora. Golem je niz, oko sto šezdeset, internetskih objava. Među njima i preporuka uglednog kritičara struke Johna Taylora koji uvrštava Tigra u engleskom izdanju (The Tiger is the World) u osamnaest favorita najnovije književne kolekcije američkog tržišta.

Stoga neka mi je dopušteno kazati bez zadrške: nije više ni bitno komu i kamo pripada Bilosnić; ne umanjujući nipošto vrijednost njegova opusa, Tigar i Afrika djela su nadnacionalnih domašaja, pripadaju svjetskoj književnoj baštini i svog će autora trajno obilježiti. Samo je jednom Čovjeku uspjelo dvije tisuće godina biti vladarom, a da te ne progoni većina. Moderni vladari pokušavaju se ostvariti demokracijom, zemno vladanje prepuštaju većini, a sami prelaze na podzemno upravljanje. Bilosnić je to shvatio. Izazvan hipertehnološkim hedonističkim materijalizmom te neoliberalnim korporativnim kapitalizmom, u posljednjem desetljeću, poput svojedobno nagih likova Sikstinske kapele, šokira nas reostvarivim i moralno opravdanim čovjekom koji razvija priznanje i brani, kako kaza papa Benedikt XVI., „neotuđivo dostojanstvo svake osobe, jedincate i neponovljive, koja je određena za odnos i društvenost“. Suprotiv tendencijama antropološkog ateizma, tj. isprepletenosti materijalističkog viđenja čovjeka i velikog tehnološkog razvoja, duboko svjestan čina oslobođenja, kumuliran u sebi, jezično neomundijalno prilagođen, svojim djelima provocira stršeći iz hrvatske prozodijske mase. Tu se moraju tražiti svi oni koji s nacionalnih gledišta još uvijek imaju problema s procesom priznanja.
Svijet je na velikoj prekretnici, neki ludi skretničar odlučuje o našoj sudbini: Idemo rušiti svijet, idemo ikonoklasti, pa ako srušimo Rim zašto onda ne bismo srušili i Pariz, i Versailles i Louvre, Duomo u Firenci, Davida, Mojsija, i bečki Novogodišnji koncert, sve stereotipe, zašto ne bismo još jednom pregazili Afriku? Doba je ljudi velikih poruka. Stoga će iz jubilarne 2012. godine, kad se Bilosnić ostvario u svojoj jasnoći čovjeka, ostati pamtljivo: Bonjour RenaissanceDobar dan moja Ponovno rođena, predajemo ti pjesnika u ruke.

25. siječnja 2013.