Galerija Vladimir Bužančić, Centar za kulturu Novi Zagreb, Trg Narodne zaštite 2, Zagreb
Ingrid Runtić
Prema svjetlu
od 23. 12. (u 19.00 sati) do 29. 12. 2010.
“Pokreće me motiv i slikarski užitak u njegovoj razradi. Zagreb me uvijek iznova nadahnjuje svojom nenametljivom ljepotom i životnošću. Zbog toga je i najviše zastupljen na ovoj izložbi. Trenutak i osjećaj doživljaja jedino je što pažljivo njegujem u svojim slikama – sam slikarski postupak podliježe mijenama boja, njihovim nebrojenim međusobnim odnosima i uvijek novim osobnim kolorističkim kombinacijama – zbog toga je za mene svaki motiv uzbudljiv izazov, a sam čin slikanja uranjanje u uvijek novu pustolovinu.” Ingrid Runtić
Glazbeni program uz otvorenje:
Elvira Voća (vokal), Miroslav Živković (vokal), Stjepan Mihaljinec (glasovir)
Izdašni pogledi, odražene čari
Slikarstvo užitka, čuvstvenog nagnuća, bujnoga iskaza… To su prvotni dojmovi pred slikama Ingrid Runtić, slikama kojima ova slikarica prenosi svoja uzbuđenja prizorom koji, premda običan, biva perceptivno podignut na neku višu razinu, barem malčice očuđen u svojoj umjetničkoj transpoziciji. Premda se prethodna konstatacija može učiniti primjerenijom za radove na kojima zatječemo motive akta, putenih tijela u erotskome ozračju (po kojima je slikarica zapažena u sklopu ciklusa The Best of), u čisto likovnom smislu ona se svakako uklapa i u slučajevima gradskih i inih pejzaža, a to je ono što nas prvenstveno i mora zanimati. Ako se zapitamo čime je ta slikarska naslada postignuta, onda na prvo mjesto dolazi, dakako, kolorit (jer doseći tako povišeni naboj moguće je jedino koloritom), a za njim rukopis i kompozicija. Budući da su polazišta ovih djela u okruženju kojim se Ingrid kreće, možemo inicijalno govoriti o zbilji i figuraciji, ali u nadasve slobodnoj interpretaciji prepoznajemo igru nedeskriptivnih jedinica apstraktnih formi, pretapanje ekpresivnoga počela u iluzionizam odraza nemirnih vodenih i krutih staklenih površina, susret ambijentalnih vrijednosti i simboličkih mogućnosti.
Međutim, ono što mi se čini naročito intrigantnim jest snažan naracijski potencijal koji se – naravno, svjesno – tek suzdržano, te stoga djelomično, realizirao u fotografski kadriranim scenama kako bi pobudio slutnju onoga što prethodi, odnosno dao naslutiti ono što slijedi, poput zatišja između dvaju trenutaka (naslovom ranije izložbe Trenutak u trajanju to je već i sama autorica jasno naznačila), moguće dviju radnji ili događaja. Pa ipak, nije tu prisutna samo blaga nostalgija (ona je eksplicite bila ugrađena u ciklu su Vremeplov) ili užitak distancirana promatranja dječje radosti, već i izvježbani pogled flaneura koji i u skromnim, reć’ bi zakutnim vizurama, uočava biserje urbanoga prosto ra (on tu nipošto nije viđen kao prostor opasnosti, ljudske otuđenosti ili bilo kakvih uličnih negativnosti).
U rasponu od široke vizure Gajeve do snježnom bjelinom izolirane parkovne klupe (drugim rječnikom: od totala do bliskoga plana), Ingrid uspijeva dočarati snovitu realnost obojanih sjena u kojoj se, pomišljamo, materijaliziraju čežnje (slika Venecija u odrazu za mene je primjer takve realizirane zemlje snova). Kada slikarica u gradske vizure uključuje prolaznike, oni su nerijetko zabilježeni sleđa. Kao da je i to odlika dokone šetačice čiji sporiji korak pretiču užurbani prolaznici koje ona, istina, može dočekati u prolazu kada joj dolaze ususret Zrinjevcem ili Ilicom ili, pak, dok komuniciraju pored štandova Dolca.
Moglo bi se učiniti da konkretnost prikazanih prizora ne poznaje kompromise, izgleda kako forma ne ostavlja mjesta imaginaciji. Međutim, mrljolike nejasnoće i svjetlost koja rastaEe oblike, unose određene konotacije, pa otuda i dojam odmaka od stvarnosti, odnosno transformacije svakodnevice. Ukoliko bismo pokušali uključiti slikarstvo Ingrid Runtić u teorijski i kunsthistoriEarski diskurs, onda bi određenje moglo glasiti: istodobna refleksija stvarnosti i projekcija imaginacije one su kategorije koje karakteriziraju njeno djelo. Ali budući da za empatijski osvrt takva kategorizacija nije nu žnost, dovoljno će biti ako u kompozicjima Ingrid Runtić doživimo kontemplativne utihe radosna životnog izobilja.
Nikola Albaneže
Ingrid Runtić je rođena 1967. godine u Osijeku. 1990. godine diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi pr ofesora V. Jordana. članica je HDLU-a od iste godine. Po završetku studija u Zagrebu, odlazi na stipendiju na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je i magistrirala 1992. godine kod prof. A. Lehmdena i A. Brauera. Godine1994/95. radi kao slikarica i scenografkinja u slikarskim radionicima austrijskih državnih kazališta (Elfriede Jelinek: Raststaette). Sudjeluje na međunarodnom skupu S koje strane granice u Novigradu s esejom Izložbeni Beč na razmeđu tisućljeća te radi na katalogu i postavi izložbe Tragovima Hrvata u Austriji u Beču i Zagrebu (HNK) u suradnji s Austrijsko-hrvatskim društvom iz Beča 1997. godine. Ingrid Runtić je majka dvoje djece. Živi i radi kao samostalna umjetnica u Zagrebu.
