Indijski pisci na tribini u Zagrebu

Jedan je upit bio vezan uz posebnosti pisanja na gudžaratskom jeziku, a Yashaschandra je usporedio razvoj književnoga pisanja s onim u Europi, kad se do pojave Dantea pisalo na latinskom, a nakon njega na narodnim jezicima. U Indiji se do 12., odnosno 13. stoljeća pisalo na sanskrtu, a onda su prevladali izvorni jezici, rekao je dodavši kako je na gudžaratskom jeziku pisao Mahatma Gandhi, a tek onda se prevodilo na druge jezike. Još je Yashaschandra naglasio kako na književnost u Indiji još od antike postoji grčki utjecaj, te je dodao kako je roman krenuo na svoj književni put iz Indije preko Arapa, koji su ga proširili u Španjolsku pa se on odatle proširio Europom. Istaknuo je kako Indija otvara svoje prozore svim utjecajima i dodao kako, unatoč tomu nikom ne da da ju obori.

Pjesnik na bengalskom jeziku Sri Ranajit Das istaknuo je kako se u Indiji modernizam javlja 30-ih godina prošloga stoljeća, kad je skupina pjesnika prekinula s Tagorovom književnom tradicijom. Istaknuo je kako u Indiji postmodernizam nije u velikoj opreci s modernizmom kako je to na Zapadu jer je on vezan za indijsku tradiciju. Tvrdi i to kako je Indija zemlja multikulturalizma, univerzalizma, mira i duhovnosti te dodao kako čvrsto vjeruje u kozmički pogled na radost.

“Živim kao parazit jer živim na piscima”, rekao je predstavljajući se kao književni kritičar Nath Choudhuri, te je nastavio: “Književni kritičari nikad nisu dobrodošli kao ni gramatičari jer nastupaju poput njih tek kad je jezik gotov, istaknuo je dodavši kako jedni i drugi dolaze da kao kritičari utjeraju strah.” Ustvrdio je I kako je indijska književnost –  jedinstvo u raznolikosti.