Imamo li pravo mi obični ljudi na dostojanstven život?

Sjećate li se tamo s početka devedesetih sad već prošlog stoljeća one krilatice kojom je država poučavala narod da nije sastavljen samo od državljana, stanovnika i građana, nego i od poreznih obveznika? I da je svatko tko se rodi sve dok ne umre još i to – porezni obveznik?

U komunizmu taj porezni status nije bio baš nešto jasan običnome čovjeku. On bi u poduzeću dobio svoju buštu s plaćom svakog ovog ili onog u mjesecu, kako je gdje bilo utvrđeno, i tu je počinjala i završavala njegova priča o financijskom odnosu s državom. Niti je znao što su doprinosi, niti se bavio proučavanjem poreza, niti je mislio da nešto treba dodatno plaćati, s obzirom da se sve što je trebalo državi odbijalo od njegove mjesečne plaće.

„Plaćajte porez državi koju volite!“, upućivala je država tih ranih devedesetih godina svoje neupućene građane, aludirajući na tad iznimno jak osjećaj za povijesni značaj vreme na u kojemu je stvorena samostalna hrvatska država. Hrvatsku su državu tada ljudi stvarno voljeli. Ono u što se otad pretvorila preziru.

Nekad, u nešto kasnijim devedesetima, pljačkalo se kroz pretvorbu i privatizaciju. I što je veći bio pljačkaš, što nezasitniji, to ga je država više poštovala i štitila. Kasnije su pljačkaši postali sofisticiraniji. Pretvorili su se u poslovne ljude, navukli su skupa odijela i privezali fine kravate, pa s aktovkama u rukama obilazili državne urede, javljajući se na javne natječaje za državne poslove. Problem je bio samo u tome što natječaji nisu bili javni, odnosno dostupni svima, nego namješteni samo najpovjerljivijima, koji su naplaćivali napuhane fakture i dijelili plijen s onima koji su im to omogućili.

Danas imamo vlast koja je odlučila uvesti reda u sve pore društva. Natječaji, kažu, neće biti namješteni. Pljačka se, tvrde, neće tolerirati, nego strogo kažnjavati. Posebno su osjetljivi na poreznu zonu, jer u njoj je, vele, nestalo, 50 milijardi kuna. Neki ih likovi jednostavno nisu platili. Neki će morati nešto podmiriti, a nekima će moći staviti soli na rep. E, tako više neće moći, kaže državna vlast i prihvati se uvođenja reda i discipline među pomalo izluđeni narod.

Zadarska obitelj Vukić, njih devetoro, naletjeli su baš u trenutku dok je vlast u fazi  pokazivanja da misli ozbiljno kad kaže da uvodi nultu toleranciju na porezno dugovanje. Vukići su kroz rat ostali bez posla, otvoriti mali obrt u svojoj kući, posao im je propao jer je lokalna samoprava rastegnula javne radove (čitaj: raskopala im ulicu!) u njihovu kvartu na pune dvije godine pa im mušterije nisu mogle pristupiti. Obrt je propao, oni su ga zatvorili, ali ga nisu odjavili. Možda nisu znali da to trebaju napraviti, možda nisu mogli jer nisu uspjeli podmiriti davanja državi koju smo onih devedesetih voljeli.

To je nebitno. Država ne oprašta. Kroz godine dug prema državi, zahvaljujući kamatama, narastao je na 600.000 kuna. I što će poreznici? Poslali su na njih specijalce, a da je u državnim strukturama ipak ostala i mrvica humanosti vidjelo se samo po tome što su sa specijalcima poslali i hitnu pomoć. Sad su Vukići zbog proceduralnih pogrešaka privremeno vraćeni u svoju nekadašnju kuću, koja je za 40.000 eura na dražbi prodana strancu, koji ju je odmah dao na prodaju za 90.000 eura.

Što će biti s njima, tko zna. Dug državi mora biti vraćen, pa taman svi pocrkali. Jer, oni svojoj državi nisu poslovni partneri, ne obilaze državne urede, nemaju skupa odijela i aktovke. Oni su samo bijedni dužnici, koje neznanje u vezi poreznih obveza ne amnestira od odgovornosti. Tko im je kriv ako nisu znali da moraju odjaviti obrt? Ili, tko im je kriv ako nisu znali da to ne mogu učiniti dok ne podmire što su dugovali? I tko im je kriv ako nisu znali da će ih kamate zadaviti?

Državu nije, jer da jest, valjda bi ih netko od te njihove države na vrijeme informirao kako će se stvari razvijati, valjda bi ih savjetovao da što prije zatvore to što duguju.  

Istodobno dok država utjeruje dug od Vukića, koji nisu imali šanse dogovoriti se, naprimjer, o obročnoj otplati, ista ta država promovira otvaranje tvrtki za 10 kuna. Cilj je, kažu mjerodavni, omogućiti zainteresiranim ljudima da s malo novca pokrenu nekakav posao i riješe svoj radni status.

No, nije im rekla da ih u nekoj problematičnoj situaciji koja se u budućnosti može dogoditi, ako se nađu pred zidom i ne budu mogli podmiriti davanja državi, nepoznavanje poreznih propisa neće poštedjeti kazne. Nisu im rekli da će im zaračunavati kamate koje će ih ubiti. Tko vam je kriv, reći će poreznici. Morali ste znati u kakvu igru ulazite.

Možda će im Slavko Linić grubo poručiti da su idioti koji su se upustili u nešto čemu nisu dorasli. Možda će im Mirando Mrsić reći da mu je žao, ali da, eto, uvijek ima onih kojima se ni uz najbolju volju ne može pomoći. Možda će im Zoran Milanović kazati da je neplaćanje poreza pucanj u državu i da su oni zapravo ubojice države koju bi trebali voljeli.

No, postavlja se pitanje tko puca u državu. Pucaju li stvarno svi ljudi kao što su Vukići, koji su pokušali sami postaviti svoje živote na stabilne temelje, ali su se zapleli u zakonske i birokratske procedure s kojima se nisu znali nositi? Ili, pucaju oni koji pišu propise i puštaju ljude da se u njima koprcaju kao ribe u mreži, stvarajući propale ljude i uništavajući im živote?  

Foto: Zvonko KUCELIN

Hrvatska se država danas prema svojim malim ljudima ponaša neprijateljski.  Njih gazi i njima ne oprašta. Veliki su joj igrači partneri. S njima će se dogovoriti. Njima će ponuditi model otplate duga, ako im ga već neće otpisati. Oni neće završiti kao beskućnici. Njima se neće nuditi gradsko prenoćište kao spas od ulice. Oni nisu Vukići da ih se baca na ulicu.  

Foto: Pixsell
Izvor: Dalje