Tomislav Marijan Bilosnić: Odisej, pjesme, Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2013.
Piše: Dr. sc. Igor Šipić
Odisej, autora T. M. Bilosnića, spjev je u sedam pjevanja: Trojanski konj, Molitva Ateni, Helena i junaci, Muze nimfe i ostala bića, Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju i Itaka. Referiramo se sintezom na vrednote djela koje bi pri svakoj budućoj analitičkoj prosudbi mogle biti temelj znanstvene rasprave i put u vrelo teatarsko-dramaturške postave.
Mediteranizam – živi helenikon podzemnog svijeta
Kad vas nakon čitanja nekog rukopisa obuzme osjećaj nemoći, mrtvog mora koje vam ne dopušta ustati, onda tek shvatite: pristupiti knjizi, ne daj Bože, površno, kao da ste prešli preko „ljepotice tjedna“ za dvije i po minute, značilo bi ono najbolje ostaviti drugome. Čitajući, doznajemo tako, najljepše se vraćati. To je jedna strana medalje. Drugu, pak, otvaraju biocentristi, koji kažu kako su vrijeme i prostor samo sredstva pomoću kojih ujedinjujemo sve informacije proizvedene u našem mozgu unutar istog okvira, dakle, živimo u bezvremenskom i bezprostornom svijetu, a u takvom svijetu ni smrt ne postoji, nije konačna. Doduše, istina jest uvijek negdje u sredini, u sadašnjosti, koju Ž. Senečić, vidi kao prosječnost, virus osrednjosti, moralnu i duhovnu pokvarenost, birokrate koji vladaju sredstvima, sudbinama, ljudima, kulturama i ekonomijama, mediokritete koji sjede i donose zakone bez razumijevanja i shvaćanja što uopće čine i čime se trebaju baviti pod izlikom općeg dobra. Uvažavamo njegovo stajalište kako ništa nije nekada bilo ni bolje, ni lošije nego danas, jedino nisu vladali mediokriteti kao danas, ali ono istom upućuje na velikog umjetnika krvavo dnevnih tema, proze i pjesama, u kojima je natprosječnost pobijedila prosječnost. Mi smo odabrali / riku / koja ne prestaje krvariti, pjeva Bilosnić.
Što je potrebito da se po tko zna koji put reciklira Homer i tema Odiseja, a da izađe nova i još bolja knjiga? Znači li to da Mediteran uistinu opstaje kao živi helenikon podzemnog svijeta, biće-vrelina kojoj je dobrodošao svaki vjetar. To more u čovjeku, kolijevka i prijenosnik, nataloženost ontofilogenetska, i sama piše knjigu, integrira i produbljuje, kako smo već poučeni uz velikane mediteranstva, poput Braudela, Valeryja, Frangeša i mnogih drugih. Mi, njegova djeca, nosimo u sebi specifičan kulturni kôd koji je za toliko i drugačiji od većine kontinentalnog entiteta. Stoga, trebamo priznati: premda je daleko teže biti svjestan njenog sadržaja, nema popuštanja iskrenosti kritike, jer ona ponajviše pripomaže življenju književnog djela. Raduju, naravno, i svi oni koji još nisu prihvatili ocjenu o originalnosti Bilosnićeva metodološkog pristupa književnoj vrsti i temi, jer ga upravo šutnjom počinju i sami produbljivati izostavljanjem onih čimbenika povijesnog mentaliteta koje do čitanja njegovih djela nisu ni primjećivali ili su ih, zbog specifičnosti intimističkog podražaja, redovito preskakali.
Dakako, svaka knjiga koja u svom sadržaju ima ponešto od onog što se, na tren, doimlje skliskim, u pravilu nas upućuje na višestruko čitanje i promišljanje rukopisa. Stoga i ne čudi da, primjerice, u kontekstu Bilosnićeve inkulturacije grčkom mitologijom, s njegove strane, ovdje i drugdje, ponuđena reinterpretacija mitova i mitoloških likova, i, u svezi s time, drugačiji pogled na Ilirik, danas već zvuče za toliko logičnije koliko su više zapuštene ravnokotarske arheološke ruine. Iz dana u dan, iz djela u djelo, pjesnički raste podastirući nam inovativnost kao snagu književne teorije koja će zacijelo utjecati na dugovječnost i afirmaciju njegova djela. Jer, možda to mnogi neće primijetiti, a ne mogu ni znati, Odiseja je napisao inatno, dispetno, kako bi se autoreferentnost i dalje samostalno nosila s dugotrajnim zanemarivanjem njegova opusa, s težinom osobnog života i pričinjenih mu nepravdi. Napisao ga je da bi najavio promjene, u vrijeme uveo događaje, kad će se razotkriti grad koji započinje i završava vrijeme / nadživljujući priču / preuzetu iz geometrijskih oblika.
Tema grada u Bilosnićevoj lirici
Tema grada učestala je u Bilosnićevoj prozi i lirici. Kao izvrstan poznavatelj biblijskih tema, zna za epizodu o Lotu koji je živio u gradu Sodomi. Već tada se začinju ti vražji gradovi, koji će Lotovu ženu, na putu za Sodomu, natjerati da uzvrati Abrahamu: Grad je budućnost! No, osvrnuće na grad u plamenu, kojeg je sam Bog nakanio uništiti, pretvorit će ju u stup soli. A sve je, zapravo, započelo svađom oko pašnjaka, nikad zastarjelog antiteorema. Čovjek je napustio zemlju, napučio gradove, umnožio razvrat, zato znamo odakle to, njegovo, Odisejevo, itačko, u dosluhu s Ahilejom s virova Vrtoloma, Trećom dimenzijom Apolona, to neponovljivo, nespojivo s ničim – on sam od krvi i mesa, Zadar krvavih tabana (roman, Listopad), izranjavani vukovarski spremnik (poema, Vukovar), uvijek iznutra, s obrnute strane, kako i Troja.
Troja je jedini grad
kojega nema
Troja je priča o drevnom mraku
Troja je sva od heksametra
od neviđenoga
Troja je okrugli topli kruh
bačva vina
u kojoj si jednom sa mnom živjela
davno prije nego li smo znali za sebe
Gradovi su pusti / toliko da im ni traga ne naziremo – u blatu kipti krv diljem cijeloga planeta. I doista, psi su uznemireni, trgaju se sa uzica, bogati se povukoše na svoje puste otoke, novca više nema, banke čerupaju ostatke čovjeka, zlato je naglo otkupljeno… Nije li sve to već viđeno? Netko je rekao da ne zna kako će izgledati Treći svjetski rat, ali će Četvrti zacijelo biti s toljagama. Pisati proročanski ne znači ništa drugo nego govoriti istinu! Kako se obnavlja ratnički čovjek s njim je i svaka civilizacija osuđena na povratak. Nažalost, nisu sve zavjere. Od onog što bogati žele da budu valja oduzeti (izuzeti) trampu, budućnost koja još jedino može spasiti i povezati rastroj prirode kapitala i čovjeka prirode. To leži u samoj srži Odisejeve praizvedbe plovidbe i inih mu pustolovina.
Stoga nam i pruža iznimno introvertirano viđenje grada (Itački grad nije kao svaki drugi grad […] Njime vlada plahost nježna […] gdje se s vječnošću raspravlja / o gozbi / i metaforama […] itački je grad / ograđen od svijeta) i Trojanskog rata iznutra, rata-iznutrice, koji ima svoje zakone, oni, pak, organske funkcije, da bi živio kao tijelo, kao drvo, kojim će svi biti pobijeđeni, jer u njemu su divovi, u njemu je vatra, u konju su more i brodovi, jer drvodjelje ne pile drvo, već sve što je u granama blagoslovljeno, sijeku snagu / i ugrađuju je u most… Sjajno! Veliko! Sinon podiže klapnu iz koje će iskočiti ratnici, za Bilosnića to su vrata utrobe rasporene Troje, s očima u posudi zvjezdanog neba, rastvorenim poput začuđenih usta. A zapravo njegova je to Ljuba, Ljubljana (Ljubačka kosa), gdje sunčani sat ne baca sjenu ni ljeti ni zimi, gdje se podne podudara s položajem ponoćne zvijezde, gdje je tijelo okružena grada elipsa / s tunelom k dubini zemlje, grad u kojem živi mit i kada se povuče / u kutove, u vječnu bol, žeđ / za snagom, svjetlošću i znanjem, grad-kamen s kojega gavrani polijeću / kljujući trbuh mora. Grad, koji se zidovima odvojio od tame, za neke ljude i civilizacijsku uljuđenost trebao bi biti astronomska poruka: Svakoga časa trebalo bi granuti / sunce istrgnuto iz očiju / jedini trag života. Što to hoće reći?
Te razlike, koje introvertiranost kontinuirano atribuira kao novostvorenu vrijednost između podignutih bedema i grada u pepelu, temelj su i filozofija njegova stvaralaštva, filozofija kao ispovijest filozofa, na neki način autobiografija, knjiga kao ispovjedna tajna, pjesma s ključem, poput pjesme Prelje ili Srušiti sjenu Troje, …grad kojega nema u sjećanju / ni u poeziji. Nastavljajući Mumfordovu viziju grada-žene ili žene-grada elipsastog oblika, poput Afroditinih prsiju, do dana današnjeg / ne zna se točno / je li čovjek [..] Odisej koji traži ženu... Odisej je priča koju ne može obnoviti ni život koji isteče u izmišljenu Troju, jezik njegove noći / udara krvlju / sunčeva zalaza / kao pjesništvo… Trojanski konj, stoga, nije mudrost kako se prevarom može osvojiti opsjedani grad, to svi mogu i znaju, ali valja ponuditi konja kao duhovni labirint koji do prevare vodi (Na kraju puta labirint / U labirintu zmije). Odisejevo „drvo“ razlika je između dosezanja vesala i unutarnjeg posezanja riječi za smislom veslanja (Pjevaj veslima mojih brodova), što je čista spiritualistička poezija, nakon tri tisuće godina, ponovno uspostavljena interakcija između homerskog grada koji još postoji, premda duboko ukopan, i onog koji je to tek onda kad prijeđe tu čudesnu granicu starog 7. stoljeća i dospije u ruke prvih grčkih logografa. Mitologija se u antičkoj književnosti ne veže samo uz pjesništvo, što će svatko i očekivati, nego i s historiografijom, a ta se u starini ne da odvojiti od geografije i etnografije. To je ključna Katičićeva rečenica koja utječe da Bilosnić u Odiseju, premda pjesnički smjelo i pomalo larpurlartistički neobuzdano, prihvati tezu o epovima kao simboličkim zemljovidima, što su vrlo rano prepoznali Apolonije, Vergilije i drugi, sastavljajući dijelove sredozemne logografije u toponomastičku sliku koja se zadržala sve do danas. Jer, Mediteran je put na kojem ne smiješ stati, „…more je / kamen / koji više nitko neće prepoznati / sjedeći na njemu / kao na sudbini… Zato Odisej i nema svoje zemlje. Briljantna entitetska opservacija! Strahotama unatoč, uz takvo pjesništvo osjećamo se sigurnima na moru koje, svjetlonosno-ekspozicijski, ne bi ni mrava zgazilo, ali je u stanju smrviti svaku pa i najmanju drveno-željeznu nadu mornara, konstrukciju, mostara, čovjeka koji naplaćuje prijelaz s jedne na drugu obalu, što je povijesno često značilo prijelaz iz jedne u drugu državu, civilizaciju, ili, pak, potpuno novi svijet. Pjesnik čini to isto, ali neinteresno, iz duše, poput Harona, splavara na rijeci Aheront, sinegdohe Hada, prevodeći nas iz frivolnosti stvarnog u duhovni, unutarnji svijet nevidljivo-besmrtnih duša. Njegovo je djelo antistatično što znači da u sebi podržava procese koji odbijaju prašinu. Jednom će knjižnice, škole i druge kulturne institucije Bilosnićeva kraja nositi njegovo ime, ali to neće biti zbog aktualnog oskvrnuća umjetnika, nego njegove životne korespodencije s tijekom kozmičkih događanja koji ga nagoni na strast – ljubav, vječiti plamen antimonogamnosti, koji se sa svakim novim stihom rasplamsava univerzalnošću svoje prirode.
Žena – stup Bilosnićeva djela
Nešto najljepše što je antička arhitektura proizvela stupovi su, korintskog ili jonskog stila, međutim, čak i oni neusporedivi su s karijatidama, u umjetnosti ženskim kipovima plesačica na Artemidinim svečanostima, dekorativnim i funkcionalnim elementima koji zamjenjuju stup i nose arhitrav, da bi se još snažnije istaknula nosivost žene u korpusu antičkog helenikona. Upravo tako trebamo gledati na ulogu žene u Bilosnićevim djelima, što zaslužuje posebnu kritičku pozornost, možda čak i poseban tematski skup na kojem bi se rasvijetlila ta otvorenost puta u ružin pupoljak iz koje progovara jezikom kojim mnogo ne govori, i nikad suvišno, a hrani se svijetom hermeneutičke svegladi. Žena koju će reinvestirati u nova briljantna rješenja Kirke, Nausikaje i Kalipse (Helenin rubac / nad čitavom zemljom), žena uz bok Odisejevih pjesama (Troji sam dao konje [..]. Penelopi ostavio godišnja doba), žena što mu je oduzela dar govora i stavila pero u ruke kojim će spasiti i promijeniti svijet mrači – sva tri rata započeta nesretno, Helena, koja će se vratit na drvenom konju (Neka ga jaše Helena), koliko god mrak bio velik. Njegov literarni odnos prema ženi pravno je obrana šutnjom, mehanički, unutarnje sagorijevanje, što sinergijski trajno rezultira uvijek začudnim rješenjima Nike pobjede. Čak ni biografski to ne zvuči imalo drugačije (Znao sam da će me usud uplesti / u kosu harpije). U umjetnosti to uvijek svjedoče velika imena, pa se i ovdje pozivamo na kvalifikaciju predočivosti, jer su prelje, koje bdiju i sudbinu predu, tri žene / tri niti / sudbina moja / jedna me nit vodi pod Troju / druga na mora mediteranska / treća na Itaku… Pjesma Prelje čini se ključem autorova života, koji se dalje umnožava u stilsko-dinamičku različitost kompakcije ljubavničkog trolista Kirke, Nausikaje i Kalipse, sve do pjesme I vidjeh posljednji dan svijeta. Betoniranje je to, armiranje najčvršćim željezom, puta za kojeg svi misle da se izvrzao / da je od luke ostao tek zagrljaj / Ali put je stvoren iz ljubavi / sve što se događa na ovome svijetu / na njemu je. Tri žene, tri borbe, tri rastrganosti tigrovih žrtava koje jedu same sebe, koje će ili spojiti svijet u jednu jedinstvenu maternicu ili sve pretvorit u kaos dima, pepela i vatre (…I vidjeh tlo bez čarolije / nebo od dima i pepela…). Jedino na Mediteranu moguće je uvijek i ponovno oživjeti prošli, mrtvi Mediteran: Nisam znao zašto i dokle putujem / i što je s mojim junaštvom / nisam se nadao kraju puta.
Tomislav Marijan Bilosnić
Bilosnić vlada erotikom poput aromatičnih nedosega koji govorom tijela čine kozmos malenim za spoj trenutka i ukupne ljudske povijesti, spoj trenutka i čovječanstva izrečen Zeusovim glasom koji poput magle prekriva / izlaz spilje vlažne i šutljive poput ljubavnoga plača. Širina njegove raspjevanosti nema vrata, širina koja se neprekidno vraća u sebe, poput vode u slapovima i kaskada u vodama, vraća svomu polazištu, vrelu ljubavi koje nam je dano da bismo se uopće mogli suprotstaviti tolikim zvijezdama. Na račun njegova stihotvorenja držimo da se ne može pretjerati u nezasitnosti kritike riječi što vapi za postankom koliko i za nastavkom života, jednostavno, njegov jezik je seksualna moć, naprosto traži, zahtijeva objašnjenje mjesta dodira i časa sredine. Makar to bilo i kompozicijski po načelu naslova ili velikog slova – pjesme nad pjesmama, na primjer u pjesmi Kiklop:
Vina mi daj, zvijer vina
…
Neka Kiklopu srce od mjedi izgori
…
S ranom od kolca na čelu
…
Vina daj težega od svijeta
…
Vina u sablji koja zasijeca vid
…
Ili, pak, u pjesmi Nausikaja:
Gol sam do nje doplivao
…
Gol pred njom kao sudbina
…
Gol između vode i kopna
…
Gol kao lutanje
….
Gola me pred oca dovela
…
(ne bih li iz svoga srca
iščupao Itaku)
Itaka je očito njegovo posljednje utočište, mlado kakvo janje, Artemidin pupak, u kojeg će kao tigar u samoći Azije skriti sve svoje strahove i zazubice. Tenzije tu rastu u geometriju naših očiju, iz kaleža ruže vjetrova / pije se voda Mediterana, a on, Mediteran, svira na povijesnoj fruli / trudan! Bilosnićeve su metafore paradoksalna abeceda sudbine putovanja (plovidbe) – dokaz da je Odisej transcendirano biće u obliku vremena. Sjajno! Naprosto, sjajno! Hoću li stići / onoj kojoj sam utisnut u misli. Ako to shvatimo kao pitanje, a ne kao stav, sudbina je ipak ono što sami izaberemo: Evo me na Itaki! Tako moderno izrečen ilijadno–odisejni zaključak, dostojan svojega prauzora, uvlači nas u bit istine tolike opstojnosti, toliko dugo nas vuče za nos zanos nečeg što je obično poput gola ljudska tijela, a neobično s ženom u njemu, isklesanom po Lisipu, podrijetlu ili izvoru života po Courbetu, formi putenosti koju opjevava Bilosnić: Evo me, među proscima […] Primiče mi se stari list murve / žut poput jantara / i ja ga privinu na svoju ranu. Briljantno! a to ćemo naći u svakoj sljedećoj pjesmi kojoj odgovara karika prethodnog uzdizanja, prosjedanja, provlačenja, nestajanja i ponovnog degenijskog rađanja gorskog lanca, a nitko, pa ni svinjar, ne vjeruje njegovim riječima. Zašto bi drugačije upleo, uveo u priču svinje! …nije li posljednji onaj koji bijaše prvi.
Odvojio sam se od svega vidljivog, kaže Bilosnić. Trgovina solju najstarija je na Mediteranu da bi se njome obilježilo i prepoznavanje znaka odluke (…znajući kako će nam sol prvoga znoja / zauvijek ostati znak prepoznavanja). Zato i slijedi pjesma Penelopa sluša pjevače, vrelo pjesnikove katarze, izboj termalnih toplih ljekovitih voda Hierapolisa, u kojima će uskoro okupati svoju dragu – svoj izbor, s kojim će leći u svileno-rumene plahte rana praskozorja. Na prosce neće trošiti riječi, ali će se zato Telemah poistovjetiti sa sudbinom sinova (Na Itaku doplovi Telamah / i druga moja neimenovana djeca). Velika je to obitelj, pa ga i ne prepoznaše od bljeska njegovih metafora, ni svinja ministarskih novčanih potpora, ni tvrđa književna, okoštala, oguglala družba utaborena pred Trojom, kipovi u pješčanoj oluji, koji ne otvaraju oči nad otvorenom ranom. Nisam li sam sebe dočekao / ogorčen! Borba Erosa i Thanatosa u čovjeku nikad ne sustaje, ni rušenje Troje ne pripomaže, ni internetskim mrežama unatoč.
Zato valja nešto napisati o tomu zašto je samo drvo starije od pisca: nitko se ne može toliko grmoliko raširiti iz svog korijena kako je to distihom učinio Bilosnić u pjesmi Brazgotina na nozi, nitko toliko some ne može uzeti zemlji da iz dvije zlatne kapi pokrene i iscijedi čitavi jedan svijet intrauterinog s naglašenim tonovima autosugestivne retrospekcije (Kroz brazgotinu prosjeka na nozi / Penelopa krenu putom na kome sam je ljubio). Vrhunski pjesnik ne oprašta se u Zeusovoj pijanosti (opijenosti). Ima li u tomu svijesti o čovjeku današnjice, ili samo prošlosti? Gledajući u mirno more mi nismo ni svjesni koliko uljana individualnost u sebi nosi gorljivosti uljanice koju kod Bilosnića prepoznajemo po neraskidivom korijenju prstiju […] dok sam je dodirivao po rubovima čežnje. Takvo što, na kulturološki nepocijepan, umjetnički kolosalno feminiziran način, može ispisati samo osjećaj gravure fertilnosti. Nakon Odiseja, Odisejeve pjesme okrenut će suncu svoje drugo, Janusovo lice. Divljenje se može izraziti na mnogo načina, čak i izravnim osobnim priznanjem.
Bilosnićeva ljubavna pjesma je melodramsko distribuiranje krvi tamo gdje obične vode ne dopiru i ne mogu ništa proživljaju ljudske seksualnosti, posebice ženske – Freudovog tamnog kontinenta. Ono što je nekoć radio Homer (ako jest Homer), danas čine vrhunski znanstvenici poput biopsihologa J. P. J. Pinela. Bilosnić integrira jednog i drugog, pridružujući vremenu prolaska prijenos emocija. Pred njegovim djelom ostajemo razočarani za još jedno osobno neiskustvo. Očito je da će se ubuduće ovakvim pjesnicima i njihovim djelima sve manje baviti klasični književni kritičari, a sve značajnije, interdisciplinarno, uspješnici novih znanstvenih disciplina. Jer, ne može ostati psihoanalitički netaknutim onaj komu je grad zapravo njegova Itaka, otok, draga, metafora u igri žene i soli, obračun poznatog i nepoznatog, obrati iz kobi u bezvremenost (nije moguće vremenom / prognati / onoga kojega se čeka), žena koja može razoriti nerazorivo, Ehidna, apokaliptična razvratnica, vatra podzemnog svijeta, razdražena želja koja će zauvijek ostati nezadovoljena. Otud intimno i kentauri, harpije, nimfe, muze, vjetrovi… sve što razdražuje, raspiruje mržnju prema sudbini vidjevši je prije začetka. Kada sin (Telemah, koji bdije zaštićen ovčjim runom, op.a.) upita za oca, neka siđe u podrum i vidi temelje / koliko su duboki, to može samo značiti, kako već naglasismo, samopriznanje u središtu / samoga sebe. Otud će i ova hekatonhirska, poput Briareja, čudovišna razgranatost samoispovjedna biti jedan od stupova kritičke prosudbe u budućim biografskim razmatranjima Bilosnića.
O stilu se, međutim, može na stotine načina. On je jednako oštar i poreziv kako je lirska noživa kornatska stijena. Obje strane, naime, povezuje nago tijelo ležeće žene. Taj trenutak svojom crno-bijelom kamerom uhvatio je zadarski umjetnik Joso Špralja, u beskonačnost ga je razvukao Bilosnić. Opsesija spojem putenosti i kamena prešla je u posesivnost nad objektom njegova umjetničkog izričaja, ovdje konstrukta stiha. U njemu je slikovno, međutim, podosta ploha kubizma nalik na isječke velikog razbijenog prozorskog stakla, koji, kad se ponovno spoje, na sebe preuzimaju odgovornost pikasovske kontuzije (portret Dore Maar). Dok god je u meni sumnje / ja ću od straha stvarati slavu / ljubeći ženu koja me odbila, ženu koja će mi oči istrošiti / prije nego li se zraka sunca / odbije o sjajni mramor, koja otvara svoj cvijet / na laticama njegovim sjeme oluje, koja daleka od svega, napuštena / jedina zna kako nema spasenja / u tajni otvorenih vrata, u rasponima pjeva Bilosnić. Time tek djelimice otvaramo put u maternalizaciju njegova odnosa prema najtemeljnijoj, paleolitski staroj, venusnoj kulturi ženskog akta, kojeg materijalizira prozorsko staklo. Ovaj pjesnik, jednostavno, vidi što se događa unutra. Fascinantna je ta njegova visoka moć transcedencije svega što prelazi granice iskustva, što je izvan dohvata prirodnog svijeta. Pokatkad su i grudnjaci planine, e da bismo ispeli najviše vrhove.
Poezija kao novostvorena vrijednost
Čovjek kojemu je planeta Zemlja mjesto stalnog boravka, koji hoda svijetom bez adrese, koji je osviješten pravnom državom toliko da doručkuje izravno za bancima tržnice jedući žive mrkve, sad bismo se mogli upitati ima li takav čovjek veze s Bilosnićem? Ima, itekako ima, jer nazvali bismo to pravim užasom slobode kojim vas modelira parlamentarna demokracija instituta institucija koje rade svoj posao u ime nekog (a kojeg to?) bijelosvjetskog liberalizma. Na sreću, visoka umjetnost ne prepoznaje se izvana nego iznutra. Ne znamo da je itko ikada u lik Odiseja, pa i u pjevanje uopće, unio tako snažnu osobnost da se obračuna sa svima i svime što stoji iza njegovih životom nadahnutih metafora čini poput znanja graditelja još uvijek nepoznate tehnologije Gizinih piramida. To, kako je simultano-supstrukcijski kreirao likove u Trećem pjevanju (Helena i junaci), kako je povijesno vratio milo za drago Grcima (grčka vedrina koja se poslije toliko vremena mrači), kako se profinjeno-arhitektontski uvukao u svaku njihovu aspiraciju, impresivne su vizure umjetnosti osvrtanja, moderne su megalitne samostojeće skulpture Nemruta zarobljene strastima, poput Ahileja koji se zapleće o niti oca svojega / vječan kao i ljudska borba za besmrtnošću. Gotovo bismo mogli kazati da Bilosnić pjeva u arhitravu, idejno nepresušan, dinamički nezaustavljiv, originalan nadasve: Ne prevodi, brate, ni jedne pjesme […] pjevaj je pjevaj, sokole […] pjevaj i usta ne otvaraj, i, kada si preslab za borbu / zagrli neprijatelja! Eto zašto je netočno da u Hrvatskoj nema velikih umjetnika: nepošteno je u mediteranskim gradovima podilaziti trivijalnosti i lokalnim cawboyima, a biti slijep pred vrijednostima djela što ih vlastitom narodu i svijetu, poput ogledala istine, nudi narasli pesimizam provincije.
No što nam to kazuje? Velike promjene u književnosti događaju se unošenjem geološke paradigme ili načela redizajnirajućeg događaja. To je nešto iznad proste reprodukcije materijalnog, što zacijelo rezultira novostvorenom vrijednošću, dobiti kojom impulsiraju novi početci, razvojni ciklusi, nove teorije, epohe. Tako je, čini se, poslije Bilosnićevih legendarnih Odisejevih pjesama, sad i s aktualnim mu rukopisom Odisej, koji se može držati i jedinstveno-kompleksnim i sedmoknjižjem. Zašto je to tako, a on veliki umjetnik upravo i dolazi iz pitanja, i s pitanjem, zašto u Hrvatskoj ili Europi danas više nema velikih umjetnika. Jednom smo već kazali kako gradovi više nikog ne afirmiraju (Bilosnićeva vizija života koja zrači duhovnom slobodom, u: Život na sudbini vulkana). Pariz, London ili Rim danas više ne mogu biti duhovna središta slikarskoj impresiji ili pisanoj riječi u kojoj paralelno prebivaju i problem i ideja i rješenje, pa i sama molba da se problem riješi (Ž. Senečić), pa upravo zato Bilosnić i može pjevati, gotovo ironizirajući bruxellesku svagdašnjicu simbolikom elitne epike: Odisej smišlja konja / dušu mu zadržavajući za sebe. On je pjesnik uzimanja, samohranosti, monologiziranja dubina svjesnosti kojima mijenja poglede na temeljni odnos urbi et orbi, kakvog smo na Mediteranu naviknuti gledati u strogo povijesnim uvjetima. Već i sami naslovi pjesama sugeriraju ekstemporalnost putova traženja novih rješenja izvan skupinske umjetnosti. Svoju osobnu eksterno-nutrističku sinergiju ostvaruje meditacijom, molitvom, unutarnjim viđenjem očiglednog, opuštanjem i otvaranjem energiji, zazivanjem i praćenjem poruka, vježbanjem intuicije i njihova primanja, jednostavno, poput anđela je, koji nema kud s materijaliziranim tijelom, dolazi s valovima blještave zlatne svjetlosti (…griva koja lijeva zlato klasja u usta...), uokviren silnom energijom i toplinom.
Ako smo negdje zatajili prošlost, ono što, manje-više, svi činimo kad svodimo životne račune, doista, priznajemo očinstvo, a kad se to događa u pjesniku, kad se lomi kamen, u kamenolomu je tišina – u jednom času, javi se kao odustajanje od života, udaljenost, dan u kojemu se prema svodu / podižu skale. No, kako to radi Bilosnić ozbiljan je rad na besmrtnosti upravo onako kako je vide biocentristi. Njegovi stihovi, kao jezični mahovi svetih pisama, uistinu su lirska besmrtnost (pjesma Deset godina čekam), nova vrijednost, endemska divlja planinska trešnja, koju će vjetar rasploditi i s njom učiniti bolji i pravedniji svijet, nadživljujući i samog pjesnika – korijen koji je sisao majčino mlijeko, uvlačeći nebo u zemlju mijenjajući joj boju. Ali, koliko će trajati prelazak sna u tišinu? Sljedeći stihovi nevjerojatan su refleks na njegov podzemni svijet (otud i učestalo spominjanje zmije), simbolički mastodont smrti čiji je izravni počinitelj ljubavna lirska pjesma:
Sanjao sam da ću u snu k tebi stići
dok su mi usne izbijale posvuda po licu
dok si ih redom ljubila kao što se trešnje jedu
zaboravljajući prethodnu zbog one među zubima
Bilosnić očito trenutno prolazi katarzu, kao da iz trešnjina cvata u plod odlazi ono od čega se iz njega obnavljamo, a tada, čovjek je najjači u iskazu. U pjesmi Zamisli to čudo, slijede stihovi za pamćenje:
Ženo, tvoji su svatovi samotne suze
dok slušaš priču o plovidbi morem
Svjetlost to snažnije bliješti što u veći mrak toneš
U pjesmi, pak Svakodnevno vraćanje u zavičaj:
u spiljama koje slijede mahovinu
patnja kamena pritišće moje tijelo
…
Prag se kotrlja prema žalu
postajući oblutak olupine
…
Bez kajanja među razvaline silazim
među litice ispunjene sočnim šipcima
…
Bez velikog nemira, velike nestalnosti (život je postao onaj trenutak srca / kada se pokušavamo domoći sebe […] Već godinama skrivam se od svijeta / u svome strahu, pjesma Moje zadnje putovanje), nema ni velike misli, to nam je bilo jasno od prvog časa: mi gledamo u zemljin omotač, poput kaputa, okrenut s postavne strane. Nevjerojatno što sve čovjek može, i što sve nismo znali, što dolazi s kataklizmom. Ovo je psihološka drama koju je obnovio čovjek što ne zamišlja cilja / izvan vrta svoga / klijališta svih tajni / i nema mu kraja. Ta nadsvođenost o kojoj kazujemo kao o poeziji novo-stvorenog, koje uranja u ponor i iz njega izlazi još snažnije, vezica je između svakog završetka i svakog novog početka, pa i ovog, našeg, u kojem je ratnik sidro bačeno u staru vodu / daleko u postelju / u koju ću leći s ljubavlju. Jer, zapravo, sve se ponavlja, i u paklu / i u raju, a život je u zemlji i ženi. Ali, priča tako ne završava, jer u pitanju je osobni život umjetnika, rodoslovno stablo koje funkcionira po načelu prve riječi kojoj kazujem ovu priču:
Ne okrećite mu leđa
i ne dirajte ga
ne spominjite ga ni po jednom glasniku
Neka ostane kako je zamišljen
kraljević o kojemu nam je malo znano
Stoga je uvjerljivost rukopisa ujedno i stanovito priznanje, ne možda toliko bitno samoispovjedno koliko autoreferentno vrijedno. Ako sad, kao suvremenici Bilosnića, na razini književnog jezika vidimo tek rudimente bakra, bronce ili željeza treba proći naraštajno vrijeme da bismo prepoznali kovinu kao novi arheološki sloj, poeziju kao novostvorenu vrijednost, ubojitije od prethodnog oružja umjetnosti pjevanja. Još od Homera, naime, a to znači i ranije, problem je uvijek isti, humani, reinterpretiraju se samo likovi kao kvalitativne razlike dvaju perioda. Dramaturški, vezani su za svoje izvore i vrela, eksploatacijski, pak, osuvremenjeni, oslobođeni su okova obveze prenošenja antičkih poruka.
Od kada znam za sebe
nisam rekao ni jednu riječ
u koju bi stao prijevod istine
o mome stradanju
Psihodramski moderni tekstovi, u kojima su imenom nepoznati, ali sudbinama predvidljivi likovi lako ranjivi, istodobno i visoko rangirani pjesnici, ne nadaju se kao poetski dronjci, već prava koja razmatraju najtemeljnija egzistencijalno-reprodukcijska pitanja ljudskog roda od čijeg profita i danas na Akropoli stoji savršeno geometrijski sagrađen Partenon. Stoga ćemo završit kako je i sam dovršio svoje epohalno djelo: Bilosnić ne presađuje cvijeće, njegove pjesme rastu iz onoga što vjetar donese. U gaju Zemunika, u vinogradu, uljiku ili pod murvom, upravo je vrijeme cvata uvijek zagonetnih ljubica. Iz dana u dan, one rastu, ne samo u očima kritičara, nego i u površini sunčeva diska. Kakav bi to Odisej bio kad bi ostao dužan Ahileju slave! On, lice koje nije izvješeno poput rublja:
Ime i lice Itake
zemunički lugovi u kojima svjetluca
prostor između mene i mora
gdje su gostima radi
i gdje se bogova boje
