POTOCI ŽUBORA, GDJE SVAKA PJESME GOVORI SVOJIM JEZIKOM
Šipić je od one vrste pisaca koji cijeloga života pišu jednu jedinu knjigu, pa je zato i moguće da u istome izdanju objedini Stepu, odnosno Koljnofske susrete, Triljsko nebo i otok Žirije, odnosno onog drugog pjesnika u sebi, očekujući da i njega kao Ahilejevo tijelo Tetida prenese na bijeli otok, u vječnu sol, gdje bi se poput kakva srednjovjekovna histriona kristalizirao, neprestance blizak, dapače u suodnosu s morem koje se još jedino ispriječilo između njega, pjesnika i Boga.
Ovakvo romantičarsko poimanje književnosti pretpostavlja vjerovanje kako svaka pjesma govori svojim jezikom, glasa se svojim glasom, dapače to se povjerenje daje i svakome stihu koji sad pjesničkim glasom izražava isključivo sebe, progovara jezikom koji nas uvijek i iznova vraća početcima, pričama, slikama i doživljajima koji otkrivaju neki novi svijet, i upućuju nas u njega, e da bi konačno stigli u «golo djetinjstvo». Tu razliku može shvatiti samo onaj koji život shvaća (i prihvaća) kao stalno putovanje, plovidbu, iz ovozemaljskoga vrta u rajski vrt, iz jedne vrtače u drugu, s jednog na drugi otok, iz sjena na svijetlo i iz svijetla u sjenu, koji ploveći, brodeći, jedreći, pa i plivajući  morem kroz dinamičnost njegovih valova, tako očišćen vodom, vraća se iznova pitanjima izvora, gdje će i izvor Cetine postati bešćutnim mogućnostima, kao što će «svi životi, svi brodovi Mediterana» ploveći zavičaju odlaziti k svome posljednjem utočištu. Ni na otok Žirje, k svome prijatelju i kolegi, pjesniku Roku Dobra, ne stiže se nikako drukčije do plovidbom, a sve kroz pletenice valovlja uvezane poput stihovlja, gdje lirski tekst neraskidivo je vezan s emocijama, kao i  obrnuto, gdje moć emocija živi kao tijelo teksta, pa je napisano svjedok svega onoga što se zbilo među pjesnicima, svaki «odnos noža i srca», svako pitanje u kojemu se mogu »pronaći moje tajne», kao i tajne onog drugoga na otoku, koji se našao na žuđenom orfičkome mjestu, u zlatorunoskome prostoru, okružen Postankom i Potopom.
Šipićeva poezija na taj način postaje i osobna biografija, ono što se namjenjuje svetim spisima tako može postati i intimnim dnevnikom, jer osobno i opće ovdje je samo jedno Janusovo lice s dvije maske, dvije obrazine, čiji će izrazi konačno «spojiti čitav svijet», kao kakav zatvoren prostor, triljski vrt, jadranski otok, ili panonsku stepu, svejedno, jer u svakome od ponuđenih slučajeva Igor Šipić pronalazi svojevrsno duhovno središte, izdvojenost sličnu kakvome gnijezdu besmrtnosti. Kod njega i obiteljska (ili prijateljska) privatnost prerasta u udaljenu «plavet mora», u traženje one male čestice «dobitne sreće» koja može na kraju biti i božja čestica, prostor koji nije dozvoljen nikomu do pjesniku samom i svim onima koje on u pjesmama doziva, a takvih nije malo, od Adama do alkara, svih onih koji štuju vječne kozmičke zakone, koji idu svijetom izdvojeni «krugljom na kruglje», koji poput lađa krenulih po potopu «i danas plove» podjednako «u dalekoj Panoniji», ili negdje «iza gorućih oblaka», tamo gdje se «ispinje more», gdje se preobražava po tisućiti put iznova povijest i predanja od Nina do Boke, od Sinja do Žminja, i kudikamo drugdje, uvijek gdje se može naći kakva «morska trava». Kod Šipića će se i  zagorsko-dalmatinski «kamen pretvoriti u brodove», brodovi će uploviti u Cetinu, jer jezik je njegov jezik mora, jezik Mediterana, jezik vode u kojoj i «udice čekaju u tami da bi nahranile ribe», jer na izvoru ne izvire samo voda, veći vrlina i milosrđe, čistoća i mudrost, moć govora, moć istjecanja i utjecanja, bivanja, Božja svemoć da bezoblično oblikuje kao klicu svih oblika.

Mediteranac uza sve i prije svega, ovaj čakavac, Vlaj koji je otočanin po nagnuću, jer je otok kao i kakav zatvoreni triljski vrt ili kraško polje Zagore, prostor između ovoga i onoga svijeta, uvezujući ovu triljsku ogrlicu, triljsku grotulju, uplićući je i saplićući, uvalovljavajući iz jednog u drugo prijelazno stanje, preobražavajući apstraktne mogućnosti zemljopisa, biofilije i morfologije, toponimije i topografije, memorablije i arkadije zavičaja, arheologije i povijesti, konačno svoje doživljaje, susrete, u nova materijalizirana, stvarna stanja i sjećanja, zapravo u snove u kojima konačno poezija i završava. Ili, od prvotnih snovitih prostora između Zrmanje i Cetine, na «triljskom nebu», preko Stepa i Mediterana, kuda se protegnula tajna pregolema, Šipić čas renesansno kao u suodnosu s Rokom Dobrom u pismima Žirijaninu, gdje pisma zapravo jesu pjesme, čas borhesovski moderno služeći se citatima, kao u ciklusu pjesama nazvanih Stepa, ispisuje niz asocijacija, poruka, misli, interpretacija, vizija, nudi toliko simbola i emocionalnoga naboja, da mu stihovi najčešće i teku kao voda, kao rijeka, kao more, ono što spaja i dijeli, što nas rađa, ubija i obnavlja, čemu se sve žrtvuje kako bi zadobili novu moć plodnosti.

Kao što je Jahve razdijelio more na dvoje da bi Izraelci mogli proći po suhu, ne bogohuleći oponašajući stvoritelja, već sebi dopuštajući ljudsku slobodu stvaraoca, Šipić s Cetine odlazi u Stepu, na suho, a potom je opet u kolijevci mora, u tvrđavama, u pradavnim gradovima koji su zatvoreni otoci, Atlantide, Sunca, gdje i Trilj vrlo lako može postati Tulom, utočištem i boravištem blaženih, ili bar izbavljenih i spašenih prognanika.
«Od jedne loze do druge loze», stih po stih, «kamen po kamen», po morima koje je Bog «dao mornaru», Igor Šipić kreće k onoj središnjoj točki koja je vrelo, vrilo, izvor, dakle riječ, jezik, istodobno Sudnji dan i dan Iskupljenja, put na povratku vodi, povratku zemlji, otocima, gradovima, vrtovima, svemu izdvojenom, zatvorenom, jedinstvenom i prijateljski sigurnom, jer:
 
«Ako je to ruka velikog Meštra,
nešto mora biti od bijela mramora,
ako je to riječ Božja,
moraju potoci dati žubora».