Bilosnić, Šipić i Šalat
KOLAŽIRANA SLIKA JEDNOG UMJETNIKA
Riječ Igora Šipića na predstavljanju njegove knjige „Život na sudbini vulkana“ posvećenje umjetničkom portretu Tomislava Marijana Bilosnića, a povodom Bilosnićeve 65 godišnjice života i 45 godina rada
I nije bilo lako pisati osjećajući strahopoštovanje, prije svega, prema onima koji su o Tomislavu Marijanu Bilosniću do tada već izrekli svoja kritička stajališta. Pisao sam i zbog ljepote i zbog nepravičnosti koju u sebi nose sve ljudske gluposti i jali, ali i kontekst književnog tržišta. Bilosnić nije samo jedan od vodećih pisaca, značajan za hrvatsku postmodernu, erudita i lirik koliko mora biti i jedan slikar, već i snažna simbolička figura, prečesto izložena udaranjima, izvrgnuta kojekakvim divljanjima
Život je sam po sebi veliki esej i nikad mu dosta kritike. Držao sam stoga kako unutar tih granica mora postojati nešto što nije čista kritička masa, jer inače, najprije bih sebi postavio pitanje – tko sam ja da sudim, kad je samo jedan sudac s toliko kompetencije! S druge pak strane, nikad nisam isuviše držao do prijepora, zamjerki, pokuda, prigovora, osuda, negativnih stavova uopće. Jer, ako nismo svi istih stajališta i ideologija, jesmo korijena, pa zašto onda pisati ružno i trošiti riječi na nekoga ili nešto što za nas nije vrijedno, ali za drugoga možda jest. Da bih prevladao sve te dileme i sumnje, da bih mogao lučiti, prosuđivati, poslužio sam se esejom kao izrazom potrebe za prokritičkim dijalogom, dakle pristupom koji dopušta mnogo više maštovitosti i slobode.
I nije bilo lako pisati osjećajući strahopoštovanje, prije svega, prema onima koji su o Tomislavu Marijanu Bilosniću do tada već izrekli svoja kritička stajališta. Pisao sam i zbog ljepote i zbog nepravičnosti koju u sebi nose sve ljudske gluposti i jali, ali i kontekst književnog tržišta. Bilosnić nije samo jedan od vodećih pisaca, značajan za hrvatsku postmodernu, erudita i lirik koliko mora biti i jedan slikar, već i snažna simbolička figura, prečesto izložena udaranjima, izvrgnuta kojekakvim divljanjima. No, rezime svega ipak je radost knjige, knjige koja obilježava jednu značajnu obljetnicu, koja je poklon tom iznimnom čovjeku, njegovom radu i životu.
Naša suradnja počela je kasno, no sve da je i ranije, kao čovjeka, upoznat ćete ga samo onoliko koliko vam i „tigar“ dopusti da mu se približite. I tu je, zapravo, ležao moj najveći dobitak. Mi smo, naime, uvijek negdje iza naših licâ, preče su nam maske od vlastite kože, a ja sam imao taj privilegij zaviriti pod nju. Tamo gdje je ispovijed i biografija nema laži, ali je izazovno. Zadaća je ocjenjivača pronaći put do svake individualnosti, što, učinilo mi se, kod njega to još nitko do kraja uradio nije.
S proslave Bilosnićeva jubileja
Kao potrošač umjetnosti, imao sam tu sreću da strast za dobrom književnošću zadovoljim tu nedaleko, pred kućnim pragom. Zapravo, i sam prostor koji nas je povezao, a riječ je o idili ilirskog i starohrvatskog miljea od Zrmanje do Cetine, izvan je osrednjosti koja danas u društvu zauzima svaku bitnu poziciju, diktira trendove i kreira događaje. Premda mi je time bio olakšan susret, nije bila manja i odgovornost za riječ. Uzgred, besmisleno je podilaziti čovjeku kojem su dodijeljene gotovo sve prestižne nagrade, kojeg mnogi vide u samom vrhu europske književne ljestvice, čija su djela objavljena na desetine svjetskih jezika, autoru jednako snažnom u poeziji, prozi i publicistici, slikarstvu, fotografiji, kolumnistu nadahnutom svim civilizacijskim i kršćanskim na dobrobit čovjeka. Takvu osobnost ničim ne možete kupiti doli istinom.
Što je, međutim, ona? Držim da je to više od urbaniteta kojeg mu se dodjeljuje – istina traži priznanje koje se zaslužuje veličinom prešućene činjenice. Među ostalima, poglavito posljednja mu Afrika, djelo je koje iz opće produktivnosti prelazi u ponos i povod racija humanizma. Dok sam čitao tu njegovu briljantnu etičko-antropološku apokatastazu, stalno mi se javljala slika Ivana Pavla II. Ako je smogao snage ispričati se u ime Crkve svijetu, svijet se mora ispričati Africi. Poruke takvog volumena imaju zadaću izvršiti vrijednosnu ocjenu, ukazati na prave i istinske vrijednosti koje ne mijenjaju svijet, ali su dragocjena iskustva uvodima u neslućenu pogubu tehnokracija postindustrijskog i postdemokratskog doba pred nama. Hrvatska povijest književnosti mora smoći snage suočiti se s Bilosnićem kroz dimenziju obične ljudske krhkosti.
Motivom, ova je knjiga naravnošću kolažirana slika jednog umjetnika, konstruktom, međutim, svojevrsna je revizija neučinjenog, pa time i ispravak nepravde nanošene piscu tijekom dužih razdoblja, ne samo pokatkad zloćama i zavjerama, već i kolokvijalnim, građanskim pristupom kritici građenoj na tzv. dijagonalnoj estetici. Time je zamagljen, propušten i prešućen proosjet najvitalnijeg dijela njegova stvaralaštva – prostorno-zavičajni aspekt – izvornik bez kojeg nijedne dobre umjetnosti nema.
Zato treba još nešto reći, vrlo bitno za hrvatsku kulturnu, pa i političku scenu: dok u nas ne suživi svijest o demetropolizaciji odlučivog, marginalizacija i provincijalizacija vrhunskih postignuća i ponajboljih umjetničkih strasti i dalje će biti mrlja na duši moćnika, neprofesionalna, krnja i štetna po društvo u cjelini. Mladoj državi, kakva je Hrvatska, to neće pomoći u bržem prevladavanju većine, povijesno gledano, nametnutih ekonomskih, kulturoloških i ideoloških razlika.
Naslovnica Šipićeve knjige o Bilosniću
Bilosnić nije samo frivolno i kurtoazno „ugledni hrvatski pisac“; on je, prije svega, veliki radnik, živući izvođač svoje domovine i svog zavičaja – mlado zasađenog maslinika i starog vinograda. Ova je knjiga stoga pisana kako ne bismo, slušajući nekrolog, ridali nad grobom mrtvog pjesnika. Koliko god to izgledalo apsurdno, jer danas svečarimo nad njegovom velikom obljetnicom, zašto ne reći istinu još za života, ili, parafrazirano – ova je knjiga „sahranila“ Bilosnića živog. I to je dobro, tako i treba biti!
Odabrani esejistički pristup utoliko je i biografski zapis. U Završnom eseju, koji je odredio naslov knjige, a u izravnoj je vezi s mitološkom definicijom Vulkana, božanstva vatre i kovačke vještine, stoji: „Lako je rasti na vodi, hajde rasti kad te progone suše, kad ti ne da disati ono što udišeš, gušiš se od svoga. Je li to pravedno, pitamo se, dok tražimo najbolje rješenje dima vulkanske erupcije. Ovaj pjesnik,s potpisom porfira, doista živi na sudbini vulkana noseći se s utvarom razaranja.“
Igor Šipić, 18. siječnja 2012.
