Igor Šipić o „Križevima“ Tomislava Marijana Bilosnića

Pogledajte galeriju fotografija!

Temeljni motiv svakog prikaza pasije jest činjenica da se žrtva uvijek vezuje uz napore oko dugotrajnog pamćenja, što opravdava i uporabu simbolike križa. Pojednostavljeno, križ je žrtveno neosjetljiv sve do časa sjećanja, kad kao kompleksnost suživljuje sve zaplete i rasplete dramatike nadasve jedinstvenih kršćanskih fenomena Križnog puta i Muke.

On tada od svog materijala, svog drva, kamena, bronce, stakla, nije bitno, odlazi u živi enformel – figuralno nepojašnjeni, ali zato slojeviti unutrašnji svijet emocija i duhovnosti, odlazi u apstrakciju plohe koja živi u potpunoj dominaciji boje umjetnika.

Jedan od slikara koji tako lako prijeđu iz pasivnog u osjećajnost, T. M. Bilosnić, u nekoliko posljednjih salonskih javljanja se motivski čvrsto uporio i izoštrio u kršćanskoj tematici. I u ovoj izložbi, koju je nazvao „Križevi“, svoje ekstaze nastavlja širiti i podupirati novim istragama lomljenja i končenja forme, prenošenja težišta s ruke i kista na intuiciju kapanja, slijevanja, gotovo pa prava slobode medijski snažnog komuniciranja boje. Tehnikom njene izražajnosti i likovne materije odbacio je predodžbu kao usiljenu smetnju pollockovskom raspoloženju. Izrazito ekspresivne, uglavnom u crveno crnoj konfrontaciji, s blagim purpurnim, bijelim i ponegdje limunom zrelim, ulagivanjima, kao sukobi energija tvorbe križa gube se iz stvarnog domašaja prelazeći iz progresije poniženja i sramote u slavlje. I kad ona nije jasno naznačena, preobrazbom svega beztežinskog u bešćutje omekšava vjerničku spoznaju olakotnog u zatajenju uskrsnute žrtve. Stvarajući zamršenost strukture, pa čak na momente i groteske, kao da razlučuje put k onozemaljskom svijetu porukama Jungove katalizatorske mašte.

Ovaj nadrealist, apstraktni ekspresionist i enformelist ne traži oblike, put do metamorfe i sâm ga izabire iza ruba onostranosti. Mondrijanski s njih odbacuje sve što je suvišno i osobno, težeći k unutrašnjem sebe. Slijevajući se u bojama ponekad svjesno, najčešće ne, usmjerava u željenom pravcu kompozicijsku usuglašenost križa. Neklasičan pristup feničkom patibulumu širinom križa razbio je i tjeskobu antenne razlijevajući se u slojevitosti nanosa zasebnosti i zdruga. Držati je u njegovim vizijama nazočan strah od ljepote koji će nestati s onim slućenim u zatočenju. Bilosnićev slikarski jezik u stalnoj je igri nemira, kreta i promjenljivosti koja se osjećajnom iskustvu nadaje posebnim naglascima nadnaravnosti. U škrtosti likovnog govora tako se ostvaruje u bogatstvu nadrealizma prostorne litorale. Mediteranizam, naime, ostaje i dalje neiscrpno vrelo njegove pastorale.

Akademija-Art.hr
11.04.2011.