Hrvatski učenici Friedricha Schmidta

Gliptoteka HAZU, Galerija III., Medvedgradska 2, Zagreb
u sklopu Dana otvorenih vrata HAZU-a
Hrvatski učenici Friedricha Schmidta – bečka Akademija i hrvatska arhitektura 19. stoljeća
od 26. 11. (u 12.00 sati) do 18. 12. 2011.

Izložbu otvara akademik Boris Magaš, tajnik Razreda za likovne umjetnosti HAZU
Ravnatelj Austrijskog kulturnog foruma g. Lack, a o projektu govori prof. dr. Zvonko Maković, član suradnik HAZU
Financijska potpora: Zaklada HAZU, Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja I športa RH, Gradski ured za obrazovanje, kulturu I šport grada Zagreba, Austrijski kulturni forum
Dizajn kataloga Studio Sanja Bachrach i Mario Krištofić
Likovna postava Mario Beusan, prof.

Izložba Bečka akademija i hrvatska arhitektura 19. stoljeća. Hrvatski učenici Friedricha Schmidta donosi pregled života i stvaralaštva šestorice hrvatskih arhitekata koji su u Schmidtovoj klasi završili Akademiju likovnih umjetnosti u Beču ili su radili u njegovom ateljeu: Hermana Bolléa, Josipa Vancaša, Janka Holjca, Martina Pilara, Vinka Rauschera i Janka Josipa Grahora. Nakon što su tijekom druge polovine 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća završili studije ovi su arhitekti donijeli u Hrvatsku novi pristup odabiru stila pri projektiranju građevina, pristup koji je tražio čistoću stilskog izraza, karakterističan za razdoblje visokog historicizma. Uveli su, nadalje, nove poglede na zaštitu spomeniku a veliku su pozornost obraćali i na unaprijeđenje umjetničkog obrta. Na izložbi će biti izloženi ponajprije najvažniji arhitektonski projekti spomenutih hrvatskih arhitekata nastali od kraja 70-ih godina 19. do 20-ih godina 20. stoljeća.

Bilješka o autoru izložbe

Doc.dr.sci. Dragan Damjanović rođen je 1978. godine u Osijeku. Diplomirao je u rujnu 2002. studij povijesti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Odsjeku za povijest umjetnosti istoga fakulteta magistrirao je 10. 3. 2005. s temom „Arhitekt Fran Funtak”, te doktorirao 14. 12. 2007. s temom „Ðakovačka katedrala”.
Zaposlen je od 1. 3. 2003. kao znanstveni novak na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu na projektu prof dr.sc. Zvonka Makovića. Od 2009. docent je na istoj instituciji na kojoj predaje umjetnost 19. stoljeća. Glavno područje istraživačkog interesa vezano mu je za povijest hrvatske i srednjoeuropske arhitekture 19. i 20. stoljeća, ponajprije za historicizam (neogotika, neoromanika, neobizant), te secesiju. S toga je područja dosad publicirao brojne znanstvene članke u hrvatskim i stranim časopisima i zbornicima, kao i niz stručnih te nekategoriziranih radova, i četiri knjige (Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom. Povijest episkopalnog kompleksa, Zagreb, 2005.; Vukovarski arhitekt Fran Funtak, Zagreb, 2009.; Đakovačka katedrala, Zagreb, 2009.; Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i sakralna baština župe Molve, Zagreb, 2010.). Sudjelovao je na nizu domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova.

Izložbene cjeline


Vrijeme katedrala
Druga polovina 19. stoljeća vrijeme je kada je od sedam katedralnih crkava u Hrvatskoj (tri rimokatoličke: đakovačka, zagrebačka i senjska, jedna grkokatolička: križevačka i tri pravoslavne: srijemskokarlovačka, pakračka i plaščanska) jedna iznova sagrađena, a šest temeljito restaurirano. Između 1866. i 1882. podignuta je najprije nova katedrala u Đakovu prema projektima Karla Rösnera i Friedricha Schmidta, koji je izradio i projekte za restauraciju zagrebačke katedrale (s radovima se za počelo 1879.). Uslijedile su restauracije ostalih stolnih crkvi.
Od šest restauriranih hrvatskih katedrala pet će biti restaurirano prema projektima Schmidta i njegovih učenika. Bollé je izradio projekte prema kojima je završena restauracija zagrebačke katedrale te provedena restauracija pravoslavne pakračke i grkokatoličke križevačke katedrale. Prema Vancaševim projektima restaurirana je pak senjska katolička katedrala, a projekte za restauraciju pravoslavne plaščanske katedrale izradio je Janko Holjac.
Na samo jednoj katedralnoj crkvi, pravoslavnoj srijemskojkarlovačkoj, nisu radili Schmidtovi učenici. Restaurirana je prema projektima Vladimira Nikolića, učenika bečke Akademije, no iz klase Theophila von Hansena.
Glavna rimokatolička prvostolna crkva susjedne Bosne i Hercegovine, katedrala Srca Isusova u Sarajevu, također je izgrađena prema projektu Schmidtova učenika: Josipa Vancaša, koji će projektirati i dio opreme tamošnje pravoslavne saborne crkve.
Neogotika kao dominantan stil sakralne arhitekture
Druga polovina 19. stoljeća u cijeloj je Europi obilježena potpunom dominacijom neogotike u sakralnoj arhitekturi za katolike i protestante. Slična je situacija i u Hrvatskoj. Nakon preseljenja u Zagreb Bollé se brzo prometnuo u glavnog neogotičara Hrvatske. U početku je poput svojega učitelja promovirao univerzalno korištenje toga stila ne samo u sakralnoj već i u stambenoj i javnoj arhitekturi (Samostan svetog Josipa na Josipovcu, kurije na Kaptolu 6 i Novoj Vesi 5). Od druge polovine 1880-ih projektira uglavnom sakralne građevine u neogotičkom stilu s iznimkom zgrade Brodske imovne općine u Vinkovcima iz 1909-10., jedne od najvećih profanih neogotičkih zgrada Hrvatske. Od većih neogotičkih Bolléovih crkvi valja osobito istaći evangeličku crkvu u Zagrebu zatim katoličke crkve u Granešini, Erdeviku, Franjindolu, Dugom Selu i Tounju te grobnu kapelu Pejačevića u Našicama i kapelu na Ilirskom trgu u Zagrebu. Originalnošću se ističe osobito nerealizirani projekt za crkvu u Rudama kod Samobora koja je zamišljena kao građevina centralnog tlocrta.
Uz Bolléa glavni stručnjak za projekte u neogotičkom stilu, kako je istakao još 1905. Iso Kršnjavi, u svojem antologijskom tekstu o povijesti hrvatske umjetnosti s kraja 19. stoljeća u Kolu, bio je Josip Vancaš. Osim katedrale u Sarajevu u neogotičkom je stilu Vancaš projektirao još cijeli niz novih crkvi: u Buiji u Italiji (nerealizirana), u Bledu (prerada Schmidtova projekta), Prečni i Mirnoj Peči u Sloveniji, a u Hrvatskoj je u ovom stilu restaurirao niz crkvi i podigao kapelu na đakovačkom groblju. 
Neogotika je imala veliki značaj i u arhitekturi Vinka Rauschera, projektanta novih katoličkih crkvi u Slatini i Dalju.
Neogotika je bila dominantan stil i u restauraciji srednjovjekovnih crkvi o čemu će kasnije biti više riječi.
Varijante neobizanta
S obzirom na veliki politički značaj srpskih stranaka u hrvatskom političkom životu kraja 19. i početka 20. stoljeća znatna su se javna sredstva izdvajala za restauraciju starih i gradnju novih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj. Većina ovih restauracija i novogradnji izvedena je u raznim stilskim varijantama neobizanta. Četiri Schmidtova hrvatska učenika rade za pravoslavnu crkvu i razvijaju svoje verzije neobizantskog stila. Bolléova je bazirana na sintezi elemenata bizantske, kasnoantičke i neorenesansno-neoklasicističke arhitekture kako pokazuju primjeri zagrebačke parohijske crkve Preobraženja Gospodnjega, grkokatoličke crkve sv. Ćirila i Metoda ili kapele Kukulj na Mirogoju, manjih crkvi poput one u Štikadi u Lici te Šegestinu na Baniji te nerealiziranoga projekta za novosadsku crkvu. Holjac i Vancaš oslanjaju se u većoj mjeri na elemente neoruske arhitekture, kako pokazuju primjeri restauracije katedrale u Plaškom, nove grkokatoličke crkve u Petrovcima kod Vukovara ili Božjeg groba iz pravoslavne katedrale u Sarajevu.
Rauscherov neobizant blizak je Bolléovom, osobito pri projektiranju unutrašnje opreme (radio je brojne ikonostase). Arhitektonski jezik koji Rauscher primjenjuje na pročeljima svojih pravoslavnih crkvi nešto je jednostavniji od Bolléovog i s većom dominacijom neoromaničkog arhitektonskog vokabulara (kako pokazuju primjeri pravoslavnih crkvi u Voćinu i Marindolu i grkokatoličke u Mitrovici).
Odjeci neoromanike
Neoromanika nije imala tako veliki značaj u sakralnoj arhitekturi kao neogotika. Najkvalitetnija su ostvarenja ostavili ponovno Bollé i Vancaš. Bollé se prvi puta okreće neoromanici, na jednoj većoj građevini, pri restauraciji petrovaradinske hodočasničke crkve na Tekijama 1880. Od ostalih primjera ovoga arhitekta valja istaći kuriju na Kaptolu 21 (1885.) te crkvu u Velikoj Gorici (1892.). Najvažnija mu je neoromanička građevina kompleks vojnog groblja u Karlovcu podignut za Prvog svjetskog rata. Iz gotovo istoga vremena je i ključna neoromanička Vancaševa građevina – crkva Svetog Josipa u Sarajevu.
Holjčeve neoromaničke crkve (u Nevincu i Kozarcu kod Bjelovara) podsjećaju uvelike na neogotičke Bolléove, samo što su im prozori zaključeni polukružnim lukom, a slično se može reći i za Rauscherove projekte u tom stilu.
Neorenesansa u sakralnoj arhitekturi
Među najzanimljivije radove hrvatskih učenika Friedricha Schmidta pripada čitav niz, uglavnom nerealiziranih projekata, za monumentalne sakralne građevine okrunjene kupolama. Dobar dio ovih projekata nastao je vezano uz inicijativu o podizanju nove crkve svetoga Blaža u Zagrebu. Za ovu je crkvu sačuvan niz raznih verzija Vancaševih projekata s kraja 19. i početka 20. st. (ne samo u neorenesasnom već i u drugim stilovima), te jedan projekt Martina Pilara. Crkva na kraju neće biti riješena niti po jednom od ovih projekata, no Vancaš će rješenja koja je primijenio pri njihovom projektiranju iskoristiti pri gradnji pojedinih crkvi u Bosni (Sv. Ćiril i Metod u Sarajevu, crkva samostana u Fojnici). Najvažnija Bolléova neorenesansa kupolna crkva katolička je kapela na Mirogoju kojom su efektno povezana dva niza arkada s paviljonima. Kapelu je nakon Bolléove smrti dovršio Vinko Rauscher.
U neorenesansnom stilu projektirane su i longitudinalne sakralne građevine bez kupole poput župne crvke u Podvinju kod Broda Martina Pilara ili samostanskog kompleksa u Kraljevoj Sutjesci u Bosni Josipa Vancaša. 
Neorenesansa – dominantan stil stambene i javne arhitekture
Neorenesansa (u svojoj talijanskoj i njemačkoj verziji) je prevladavala u stambenoj i javnoj arhitekturi svih Schmidtovih učenika, kao i u cijeloj europskoj arhitekturi toga vremena. Od većih javnih građevina podignutih u neorenesansnom stilu prema projektima Schmidtovih učenika valja istaknuti osobito Prvu hrvatsku štedionicu u Radićevoj ulici i zgradu Kotarskog suda na Zrinjevcu u Zagrebu Janka Josipa Grahora, zatim nekadašnju palaču Pongratz Hermana Bolléa, najveću zgradu na zagrebačkom glavnom trgu krajem 19. stoljeća, te zgradu Obrtne škole s Muzejom za umjetnost i obrt na Trgu maršala Tita istoga arhitekta. Vancaš je imao prilike projektirati javne i privatne zgrade po cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj, ali i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini (Palača Normann u Osijeku, zgrada Kotarske oblasti u Đakovu, sjemenište u Dubrovniku i Ljubljani). Martin Pilar u okviru poduzeća Pilar, Mally i Bauda projektira na području Donjega grada nebrojene stambene građevine, većina kojih ima pročelja riješena u neorenesansnom stilu.
Povratak baroku
Prema baroku kao stilu Friedrich Schmidt, kao i većina arhitekata njegove generacije, imao je negativan stav. Pojedini njegovi učenici, pod utjecajem buđenja interesa za ovaj stil te njegova sve češća korištenja u stambenoj i javnoj arhitekturi krajem 19. st., katkad će znati posegnuti i za arhitektonskim jezikom barokne arhitekture. Sklonost prema baroku pokazao je osobito Janko Holjac, kako se jasno može vidjeti na njegovoj obiteljskoj grobnici na Mirogoju te u rješenjima pročelja isusovačke crkve Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, a donekle i na zgradi suda u Osijeku. Pred kraj karijere neobaroku se okrenuo i Josip Vancaš pri obnovi župne crkve u Radeču u Sloveniji, pa čak, u određenoj mjeri i Herman Bollé, pri obnovi upravne zgrade Brodske imovne općine u Vinkovcima te na projektu za dogradnju župne crkve u Moravču. Vinko Rauscher dobio je pak priliku projektirati nadogradnju brojnih baroknih crkvi koje redovito izvodi u svojoj verziji neobaroknog stila.
Potraga za narodnim stilom
Povijest arhitekture svih europskih naroda u 19. stoljeću obilježena je, u većoj ili manjoj mjeri, potragom za nacionalnim stilom. Za Srednju Europu, pa tako i za Hrvatsku karakteristično je da se nacionalni arhitektonski stil nastojalo izgraditi oslanjanjem na tradicijsku „narodnu“ arhitekturu sela. Uz Isu Kršnjavoga ključnu su ulogu u traženju hrvatskog narodnog arhitektonskog stila odigrali Janko Holjac i Martin Pilar svojim crtežima arhitekture hrvatskoga (ponajprije slavonskog i srijemskog sela), koje je djelomično kasnije koristio Herman Bollé na svojim projektima u „narodnom“ stilu – kapeli u Gustelnici u Turopolju, na nekoliko drugih nerealiziranih drvenih kapela te realiziranih vila i ladanjskih objekata (npr. vili Weiss u Zagrebu, vincilirskoj kući Odescalchijevih na pustari Višnjevci kod Rume, itd.). U narodnom stilu Bollé je projektirao i paviljone za Hrvatsku na izložbama u Trstu 1882., Budimpešti 1885. i 1896., te u samom Zagrebu 1902. godine.
Na sličan načina kao Bollé u Hrvatskoj u Bosni i Hercegovini Josip Vancaš nastoji pronaći specifičan narodni stil, ponajprije u stambenoj i javnoj arhitekturi, koji sjedinjuje u sebi oblike tradicijske i orijentalne arhitekture te zemlje.
Secesija
Iako u pojavi secesije u hrvatskoj arhitekturi Schmidtovi učenici nisu odigrali onako značajnu ulogu kao Wagnerovi jedan od njih, Josip Vancaš realizirao je brojna ključna djela ovoga stila u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu (Zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Ljudska posojilnica i Hotel Union u Ljubljani, Glavna pošta u Sarajevu). Secesijska varijanta jednoga od njegovih projekata za crkvu svetog Blaža pokazuje kako se Vancaš inspirira neposredno bečkom, Wagnerovom, secesijom.
Secesiji se okrenuo i Martin Pilar na brojnim primjerima stambene arhitekture. Herman Bollé ostao je u većoj mjeri vjeran historijskim stilovima, no na pojedinim projektima, na primjer za nadgrobne spomenike, usvojio je secesijski oblikovni rječnik. I Janko Holjac ostavio je zanimljivih secesijskih realizacija poput kuće Stjepana Antolkovića na Zrinjevcu.
U razdoblju pred Prvi svjetski rat Vinko Rauscher projektira cijeli niz školskih zgrada s elementima secesije, od kojih se osobito ističe škola u Krapini.
Sepulklarna arhitektura
Najvažniji spomenik historicizma u Zagrebu, uz restauriranu zagrebačku katedralu, bez sumnje je mirogojsko groblje, koje se kvalitetom arhitekture ubraja u najbolja ostvarenja srednjoeuropskog historicizma uopće. Arkade groblja podizane su po Bolléovim projektima od 1879. do kraja Prvog svjetskog rata.
Osim samih arkada Bollé je na Mirogoju projektirao i katoličku i pravoslavnu kapelu te niz grobnica, u raznim historijskim stilovima, a poslije 1900. i u secesiji. Osim na samom Mirogoju Bollé je projektirao niz sepulklarnih objekata – grobnica i grobnih kapela po cijeloj Hrvatskoj, a autor je i drugog ključnog primjera planiranog groblja u Hrvatskoj – vojnog groblja na Dubovcu u Karlovcu.
Od radova ostalih Schmidtovih učenika na polju sepulklarne arhitekture valja istaknuti Pilarove kapele Stanić u Vukovaru i Mikšić u Kostajnici te Holjčevu obiteljsku neobaroknu grobnicu na Mirogoju.
Restauracija spomenika
Poput svoga profesora Friedricha Schmidta dio njegovih hrvatskih učenika prometnuo se u glavne restauratore spomenika graditeljstva. Kako u Hrvatskoj sve do pred Prvi svjetski rat nije postojalo povjerenstvo koje je vodilo računa o zaštiti spomenika takove je zahvate nadzirao Odjel za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Odabir građevina koji će se restaurirati bio je motiviran stoga ponajprije političkim razlozima, a često i financijskim mogućnostima crkvenih općina dok je povijesna ili umjetnička vrijednost građevine bila na drugom mjestu. Četvorica učenika koji su se posvetili u većoj ili manjoj mjeri sakralnoj arhitekturi ostvarili su i na polju restauracije spomenika dosta traga – Bollé, Vancaš, Holjac i Rauscher.
Najveći broj restauracijskih zahvata za katoličku crkvu Bollé je izveo u neogotičkom stilu: restauracije zagrebačke i križevačke katedrale, franjevačkih crkvi u Zagrebu i Iloku, te djelomično župne crkve u Remetama. Pojedine restauracije izveo je u neoromaničkom stilu (npr. župne crkve u Velikoj Gorici), a brojne i u stilu njemačke neorenesansne, koju je koristio pri obnovama baroknih građevina (Marija Bistrica, župna crkva na Dolcu u Zagrebu, crkve u Jastrebarskom, Kostajnici, nerealizirani projekt za Trsat). Pri restauraciji pravoslavnih crkvi (Zagreb, Plaški, manastir Grgeteg), koristio je dakako oblike neobizantske arhitekture.
Gotovo sve Vancaševe restauracije izvedene su u neogotičkom stilu – poput restauracija župnih crkava u Krapini, Oštarijama, Desiniću i Dragotinu, no ovaj je arhitekt, kako pokazuje primjer crkve u Radečama u Sloveniji, znao posegnuti i za oblicima baroka. Najvažniji Holjčev restauracijski zahvat izveden je na pravoslavnoj katedrali u Plaškom, dok je Vinko Rauscher projektirao restauraciju crkve svete Ane u Donjoj Vrijeski i burga Brinje u neogotičkom stilu. Prve projekte za restauraciju burga u Brinju još su 1880-ih izradili zajednički Martin Pilar i Janko Holjac.
Svi Schmidtovi učenici pri restauracijskim zahvatima uglavnom se pridržavaju postulata o čistoći i jedinstvu stila. Uklanjaju tragove postsrednjovjekovnih epoha, ako restauriraju romaničke ili gotičke građevine, dok pri obnovi novovjekovnih apliciraju novi arhitektonski jezik kako bi građevine dobile reprezentativnije lice.
Industrijska arhitektura i Schmidtovi učenici
Niti jedan od šest hrvatskih učenika F. Schmidta nije se specijalizirao za industrijsku arhitekturu. Dio ih se ipak imao prilike okušati i na ovom polju. Budući da je zgrada u kojoj se održava ova izložba Tvornica koža, djelom projektirana upravo od strane jednog od Schmidtovih učenika, Janka Holjca, djelatnost Schmidtovih učenika na polju industrijske arhitekture predstavlja se ovom građevinom.
Gesamtkunstwerk kao koncept uređenja unutrašnjosti
U uređenju sakralnih interijera svi se hrvatski učenici Friedricha Schmidta nastavljaju na principe koje je promovirao njihov profesor: projektiraju sve elemente unutrašnjosti, ne samo veću crkvenu opremu (oltare, propovjedaonice, vitraje, ikonostase…), već i liturgijsko posuđe, odjeću, oslik. Koliko je dosljedno proveden koncept Gesamtkunstwerka ovisilo je ponajprije o materijalnim mogućnostima investitora. Najveći broj do danas sačuvanih reprezentativnih interijera uglavnom je djelo Hermana Bolléa (zagrebačka katedrala, grkokatolička katedrala u Križevcima, crkva manastira Grgetega na Fruškoj Gori). Od Holjčevih sakralnih interijera najbolje je ostala sačuvana oprema isusovačke crkve u Palmotićevoj, od Vancaševih desinićke crkve, a od Rauscherovih unutrašnjost župne crkve u Slatini.
Među projektima za unutrašnje uređenje crkvi osobito su atraktivni projekti za dekorativni oslik. Svodovi se obično slikaju plavom bojom, koja je posuta zlatnim zvjezdicama, pojasnice između svodova, te zidovi bogato se ornamentiraju, uglavnom fitomorfnom ornamentikom. Figurativne su površine dosta male i rijetke.
Koncept Gesamtkunstwerka nastojao se prenijeti i u stambenu i javnu arhitekturu, no rjeđi je negoli u sakralnoj. Ključni su primjeri ponovno djelo Bolléa (interijer palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, interijer nadbiskupskog dvora u Zagrebu, itd.) i Vancaša (pasaž tzv. Oktogon i banka unutar oktogona u Zagrebu).
Ostali učenici Friedricha Schmidta u Hrvatskoj
Osim spomenute šestorice arhitekata povremeno je djelovalo na području današnje Hrvatske još nekoliko Schmidtovih učenika, realizirajući tu i tamo pokoje djelo. Svi su osim jednog, Hansa Paschera iz Graza (radio na projektima za restauraciju trsatske crkve), iz Beča – Rudolf Schwengberger (radio na katedarli u Đakovu), Victor Luntz (djelom preinačio Schmidtove projekte za crkvu Madona del Mare u Puli), Richard Jordan (nadogradio župnu i franjevačku crkvu u Vukovaru, završio osječku župnu crkvu) i August Kirstein (sudjelovao na natječaju za župnu crkvu u Osijeku) i Budimpešte – Sandor Aigner (projektant Državnog šumskog erara, danas Hrvatske banke za obnovu i razvoj na Strossmayerovu trgu) te Ernő Foerk (autor s Gyulom Sándyjem Uprave pošta u Jurišićevoj ulici u Zagrebu). Stilska raznolikost, katkada i izrazita osebujnost pojedinih njihovih ostvarenja odraz je potrage za originalnošću te odustajanja od koncepta jedinstva stila u kasnom historicizmu.
Schmidtovo naslijeđe: Luntzova škola na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču
Nakon Schmidtove smrti 1891. njegovu katedru na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču preuzima njegov učenik Viktor Luntz koji u promoviranju gotike i drugih historijskih stilova nastavlja putem koji je započeo njegov profesor. Zahvaljujući Luntzu po principima zasnovanim za Schmidtova djelovanja na Akademiji obrazovat će se niz hrvatskih arhitekata od kojih osobito treba istaći Ćirila Metoda Ivekovića i Stjepana Podhorskog na čije je djelovanje snažno utjecao i Herman Bollé budući da su niz godina radili u njegovome ateljeu. Iveković je, uz Vancaša, među rijetkim hrvatskim arhitektima koji je projektirao i u neomaurskom (neoislamskom) stilu budući da je godinama živio i radio u Bosni. Podhorsky je prvi dio karijere, pod utjecajem Luntza i Bolléa, često projektirao u neogotičkom stilu, da bi se kasnije okrenuo svojevrsnom hibridu secesije i historijskih stilova na projektima za sakralne građevine.

Akademija-Art.hr
25.11.2011.