U svom domu u Zagrebu, u 63. godini života, napustio nas je Josip Joško Fijucek, čovjek toplih očiju i velikog srca, jedan od najvećih likovnih znalaca kojeg je Hrvatska imala
Ispraćaj Josipa Joška Fijuceka bit će na zagrebačkom krematoriju (Mirogoj) u srijedu, 27. studenog 2013., u 12.10 sati!
Večeras je, 23. studenog. 2013. godine, u 21.15 sati, u svom domu u Zagrebu, nakon dvogodišnje borbe s teškom bolešću preminuo čovjek toplih očiju i velikog srca, jedan od najvećih likovnih znalaca kojeg je Hrvatska imala i koji će trajno ostati zabilježen u povijesti hrvatskog slikarstva. Ostat će pamćen, osim po stotinama svojih vrhunskih ulja na platnu koje je darovao najpotrebnijima, i kao čovjek koji je uvijek imao lijepu i blagu riječ za svakoga, jedinstven čovjek koji nikada nije povisio svoj glas. Joškova supruga Mila, sin Marko, obitelj, njegovi prijatelji, kolegice i kolege slikari kao i hrvatsko slikarstvo izgubili su nenadoknadivog čovjeka. Dragi Joško uvijek ćemo te se rado sjećati!
Josip Joško Fijucek rođen je 1950. godine u Đurđevcu, a od prvoga dana života živio je u Zagrebu. Likovnom umjetnošću bavio se od rane mladosti. Radove izlaže od 1968. godine. Priredio je više desetina samostalnih izložbi i sudjelovao na preko dvjesto skupnih izložbi. Sudjelovao na mnogobrojnim likovnim manifestacijama, dobrotvornim akcijama i likovnim kolonijama u domovini i inozemstvu (Beč, Paris, Graz, St. Petersburg i dr.). Stotine svojih djela, ulja na platnu darovao je u humanitarne potrebe. Dobitnik je više priznanja i nagrada, a između ostalih dobitnik je Plakete grada Zagreba za slikarstvo. Bio je jedan od utemeljitelja “Grupe 69” i Hrvatskog likovnog društva u Zagrebu, a od 2004. godine pa do danas i predsjednik HLD. Živio je i radio u Zagrebu.
Josip Joško Fijucek prikazuje slike gotovo antologijske vrsnoće. Snažne, a lake hitre ruke, bogate palete i osebujne game, Fijucek je slikar velika umjeća i osebujne „murtićevske” umjetničke darovitosti. Aristokratski reducirane ekspresivnosti, njegove su slike po mjeri odnjegovana duha, premda nisu i bez smišljene namjerne preciznosti i dopadljivosti, pa i one sentimentalne i sentimentalističke. Čini se da autorove slike čine neprikladnim i neprimjerenim sve školničke podjele na „figurativno” i „apstraktno”, „klasično” i „romantično”, „impresionističko” i „ekspresionističko”, „elitno” i „masovno”, „umjetničko” i „dopadljivo”. S onu stranu svake akademske diobe, onkraj svakog stereotipnog stručnjačkog razlikovanja i zdravorazumskih predrasuda, Fijucekove slike „samo” su slike te je ponajmanje priličito gledati ih kao neku metafiziku u likovnu ruhu. Stoga se čini, da će zanjima posegnuti i svojoj duševnoj i duhovnoj potrebi udovoljiti, kako oni koji su odgojeni u boljim umjetničkim običajima, tako i oni koji bi da ih krase gospostvene manire. (Prof.dr.sc. Veselin Golubović)
Od askeze do hedonizma. Premda se na prvi pogled može činiti kontradiktorno, ali ovaj naslov upravo odgovara dvojnosti koju iskazuje likovni opus Josipa Fijuceka Joška. Naime Fijucek je i kipar i slikar, pa iz tog proizlaze i njegova dva sasvim različita pristupa umjetničkom izrazu. U svojim prvim radovima, crtežima i skicama koje su prethodile skulptorskim izvedbama u metalu, Fijucek uz monokromnost inzistira na čistoći i profinjenosti linije bez suvišnih detalja, bez dodatnih „ukrasa” i bez „asketskog” odnosa prema ljepoti izrastaju negove skulpture koje me svojim jednostavnim, često „izduženim” linijama neodoljivo podsjća na neka Giacomettijeva djela. Kada se u zrelijim godinama okrene slikarstvu, nestaje sva ta suzdržanost. Dugo, možda i nesvjesno potiskivana radost života i življenja, najednom se takvom snagom „izlije” na platno pa otkrivamo jedno sasvim drugačije lice autora, neko „hedonističko” ali majstorsko poigravanje svjetlošću i bojom. Njegov potez kistom je siguran i čvrst a njegov namaz ponekad i pastozan ali nikad nametljiv. Autor stvara smione kolorističke kontraste pri čemu žuta najčešće igra dominantnu ulogu. Fijucek „viđeno” i „realno” svodi do blage stilizacije, postižući učinak profinjenosti i idiličnosti. Izborom i rasporedom detalja autor vrlo vješto gradi svoje kompozicije s uravnoteženim omjerom horizontala i vertikala. No vrlo ćesto dominantnu ulogu preuzimaju dijagonale koje svojim unutarnjom napetošću streme ka razbijanju okvira slike, kao da nam autor namjerno ili podsvjesno sugerira kako se slika „nastavlja” i izvan zadanih okvira platna. Možda upravo u tome i leži čar ovog susreta s jednom nadasve osebujnom autorskom (Milan Ilić, prof.)
Rab, lipanj 2008.: Joško razgovara sa svojom suprugom Milom u Zagrebu
){kind=link}