Hrvati vjeruju Predsjedniku, Crkvi i Gotovini

 

 

U njih i mogu samo vjerovati jer fenomen nezavisnog intelektualca odavno ne stanuje na ovim prostorima. Ako je netko za takvu rijetku zvjerku i čuo, dobro krije njeno postojanje. Intelektualci u Hrvata su neangažirana i letargična bića, a ako se koji od njih i angažira na kakvom pitanju, to najčešće završi u talibanizmu ili antiintelektualizmu (u kolektivnom pamćenju pogledati pod S. Horvat i M. Kapović). Poražavajuće je po društvo, ne samo politiku, što Hrvati nemaju povjerenja u Vladu Republike Hrvatske (4,8 posto), Sabor (3,3 posto), sudstvo (2,7 posto). Tri osnovne poluge vlasti u demokratskoj državi – zakonodavna, sudska i izvrš-na – ocijenjene su tako nisko da im bilo najbolje da se od srama samoukinu. Tko da traži pravdu na sudu kojemu vjeruje svaki trideset i sedmi stanovnik ovih nesretnih prostora? Zašto uopće imamo narodne zastupnike koje smo birali na izborima ako u njih povjerenja ima svaki trideseti od nas? Čemu Vlada ako joj ne vjeruje devetnaest od dvadeset njenih poslodavaca, građana Republike Hrvatske?Sva sreća što uskoro ulazimo u Europsku uniju jer u njene institucije, valjda zato što su još maglene i nepoznate, vjeruje 5 posto ispitanika. Više, dakle, tuđim birokratima nego vlastitima. Valjda nas tako uči povijesno iskustvo. Najžalosnije je što se ni za koga nije moglo odlučiti 15,8 posto ispitanika. Oni u Hrvatskoj ne vjeruju nikomu. Političke stranke zasebna su priča. Njima vjeruje samo 2,8 posto ispitanika, barem su bolje od sudova. Međutim, ako znamo da u nešto više od stotinu političkih stranaka članske iskaznice posjeduje gotovo pola milijuna građana – više od deset posto – lako je zaključiti da Hrvati ne vjeruju ni samima sebi.

Ako je sve to točno, a anketa pokazuje da jest, zašto su se ispitanici odlučili povjerenje dati baš predsjedniku, generalu i Crkvi. Ni jedno od tog trojstva ne može im ni na koji način pomoći, ni za milimetar poboljšati njihov životni standard, olakšati im svakodnevne brige, niti platiti račune. Sva su egzistencijalna pitanja izvan dohvata ovog trolista. Možda se baš u tome krije odgovor na postavljeno pitanje. Ako već ne mogu pomoći, ne mogu ništa ni pokvariti. Predsjednik Republike lišen je bilo kakvih izvršnih ovlasti, izuzmemo li obranu teritorijalnog integriteta zemlja, koji na sreću nije ugrožen, i malene uloge u vanjskim poslovima. U Crkvi se može eventualno tutnuti koju kunu u škrabicu i nadati se pomoći s nebesa. Doduše, Crkva djeluje i karitativno, no teško da može ispuniti sve socijalne zahtjeve koji su u ovim kriznim vremenima pojavljuju. Štoviše, za to crkveni velikodostojnici i ne pokazuju, već godinama, previše interesa. Važnije im je zidanje zdanja u kojima će narodu nuditi duhovnu okrjepu, nego da gladne okrijepe kakvim krepkim varivom. Na koncu, general Ante Gotovina im može najmanje pomoći. Otkako se vratio iz Nizozemske u Hrvatskoj vlada prava Gotovinomanija.Gotovina se zagrlio s Karamarkom. Gotovina dvaput ručao s Milanovićem. Gotovina će prvi dobiti odličje junaka Domovinskog rata. Gotovini se svidio naslov knjige. Ljilja Vokić pozvala novinare u školu jer je Gotovina došao informirati se o djetetovu uspjehu na polugodištu. Gotovina pozdravio ovoga, Gotovina izbjegao onoga. General Ante Gotovina, haaški oslobođenik, dugogodišnji bjegunac i otmičar hrvatske sudbine, ratni zapovjednik, vojnik legije stranaca, u slobodno vrijeme širitelj poruka mira i tolerancije, postao je najtraženiji plijen političkih elita. Dvije najveće stranke vuku ga za rukav ne bi li ga privele u svoje obore i time si osigurale što bolju izbornu prođu. Gotovinomanija je uzela toliko maha da će se uskoro pojaviti reklame: "Omekšajte rublje našim omekšivačem i Gotovina ga je jednom koristio", "Želite generalov osmijeh, kupite našu pastu za zube", "Najbolje vino 2012. Gotovina je dvaput prošao pokraj našeg vinograda". Njegovo ime toliko se eksploatira da su ga u manje od tri tjedna uspjeli pretvoriti u mjeru svih stvari, arbitra dobrote, ljepote i pravednosti. A on u toj pažnji očito uživa ili je se ne zna otarasiti i zato je opasan.

Cijeli članak pročitajte u dvobroju 21. stoljeća