Hodočašće članova zagrebačke podružnice HKLD-a u Istru

 
Hodočašće je organizirano prigodom blagdana svetih Kuzme i Damjana
23. i 24. 09. 2012.

I ove godine podružnica Zagreb Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva organizirala je hodočašće povodom blagdana naših nebeskih zaštitnika svetih Kuzme i Damjana, zaštitnika liječnika i ljekarnika. Za ovu godinu smo kao destinaciju svoga hodočašća odabrali Grožnjan, mali gradić u Istri, u kojemu se nalazi crkva posvećena ovim svecima iz 1554. godine. Tom prigodom organizirali smo ne samo posjet Grožnjanu već dvodnevni obilazak nekoliko značajnih kulturnih i sakralnih institucija Istre u Pazinu, Rovinju, Novigradu, Grožnjanu i Motovunu. To je ujedno bila i prilika za našu duhovnu obnovu koju je predvodio duhovnik naše podružnice fra Draženko Tomić. 

 

PAZIN

Grad Pazin, administrativno središte Istarske županije, smješten je u središtu istarskog poluotoka, na zaravni koju okružuju brda formirajući kotlinu. Stari grad smješten je nad strmim liticama ispod kojih se nalazi ponor rječice Pazinčice tvoreći geološki fenomen Pazinska jama. Rječica Pazinčica u svom toku stvara i  vodopad Zarečki krov.

Grad Pazin prvi se put spominje 983. kao tzv. Pazinska utvrda (lat. castrum Pisinum). Od 12. st. je središte Pazinske knežije, nad kojom su 1374. vlast preuzeli Habsburgovci. Austrija je 1822. godine Pazin učinila upravnim središtem Istarskog okruga. Pazinski je kraj u 19. st. bio većinski hrvatski, no vlast su držali Talijani i talijanaši. Hrvati su bili mahom težaci i koloni, a Talijani i talijanaši su bili trgovci, veleposjednici i pripadnici slobodnih profesija. Zadnjih desetljeća 19. st. podiže se važnost Pazina zbog čega hrvatski, talijanaški i talijanski pokret svoje središte prebacuju u taj gradić. U tome su pravcu utemeljene podružnice narodnjačke Istarske posujilnice radi uništavanja posla zelenašima. Istarska posujilnica je bila štedno-kreditna ustanova organizirana na zadružnim načelima, a počela je djelovati 1891. godine. Pokrenuo ju je i vodio Matko Laginja. Nakon I. svjetskog rata talijanske su vlasti ometale njezin rad i zadrugarstvo Istre općenito, te je 1928. likvidirana čime je uništeno hrvatsko zadrugarstvo u Istri.


U to vrijeme je markgrofovija Istra bila izrazito nepismena, izuzevši Krk i Kastavštinu, sve kao posljedica dotadašnje talijanaško-talijanske politike. Tako nepismeni predjeli nisu ni mogli dati kvalitetnih kadrova koji bi vodili nacionalni preporod. Stoga se poslalo preporoditelje iz pismenijih djelova, s Kastavštine i s Krka, da pokrenu kulturni preporod Istre. Tako je u drugoj polovini 19. stoljeća Pazin postao jednim od središta hrvatskog kulturnog preporoda, te su osnovane Čitaonica, Hrvatska gimnazija i Narodni dom. Sve te institucije ukinute su kada je nakon I. svjetskog rata Pazin 1918. okupirala, a potom anektirala Italija. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon što je Italija kapitulirala, Pazin su u rujnu 1943. zauzeli istarski partizani. U tom je gradu Pokrajinski NOO za Istru donio odluku kojom se Istra priključuje Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ta je odluka 1947. potvrđena Pariškim mirovnim ugovorom. Nakon što je Hrvatska 1991. godine postala neovisna, iz povijesnih je razloga Pazin, iako ekonomski slabiji od Pule, određen sjedištem Istarske županije.


Zgrada Pazinskog kolegija izgrađena je 1913./1914. godine prema projektu Anselma Wernera u neorenesansnom slogu, kao konvikt što ga je Đačko pripomoćno društvo (utemeljeno u Pazinu 1899.) osnovalo kao potporu Državnoj gimnaziji na hrvatskom jeziku. Nakon 1918. talijanske su vlasti zaplijenile zgradu, pa je 1927.-1943. u njoj bio internat za đake na talijanskom jeziku. Na kraju II. svjetskog rata zgrada je vraćena u crkveno vlasništvo te je u prosincu 1945. u njoj otvoreno Biskupsko sjemenište s Hrvatskom klasičnom gimnazijom, godinama središte odgoja katoličkih svećenika. Sjemenište je tijekom više desetljeća pohađalo preko 1300 štićenika različitih nacionalnosti (Hrvata, Slovenaca, Mađara, Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca) među kojima mnogi vrijedni djelatnici iz crkvenog i javnog života, npr. kardinal Josip Bozanić, biskupi Josip Pavlišić, Dragutin Nežić, Antun Bogetić, Antun Tamarut, Metod Pirih, Slavomir Miklovš, Ivan Milovan, Mile Bogović, Ivan Devčić, više doktora teoloških znanosti, misionara, uglednih znanstvenika i mnogi drugi. No, zbog smanjena broja Sjemenište je 1980. zatvoreno, da bi kratko tijekom 1991./93. u zgradi privremeno bila smještena sjemenišna gimnazija iz Zadra. Tada se počela ponovo javljati ideja o pokretanju škole kao mogućoj ustanovi u tada neiskorištenoj zgradi. Smatralo se da je školska djelatnost najbliža poslanju Crkve, njezinoj tradiciji i svrsi za koju je zgrada bila i izgrađena te da je ulaganje u obrazovanje i odgoj mladih najvažnija investicija za budućnost. U proljeće 1992. godine porečko-pulski biskup mons. Antun Bogetić zadužio je Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole. U rujnu 1993. započela je prva školska godina čime je započeo rad nove ustanove, Pazinskog kolegija (klasične gimnazije) pod zaštitom sv. Josipa. Sljedećih školskih godina upisivane su nove generacije tako da se iz godine u godinu povećavao broj učenika, razrednih odjela, zaposlenih profesora i ostalog osoblja. Usporedno s tim uređivao se prostor za potrebe školske nastave i domskog smještaja učenika.


Župna crkva Sv. Nikole u Pazinu podignuta je 1266. godine o čemu svjedoči latinski natpis na glavnom pročelju.  U prošlosti je imala status prepoziture što je značilo da je bila nadređena župama porečke biskupije na području habsburške Istre. Prvobitna župna crkva bila je mala, jednobrodna građevina oko koje se prostiralo groblje za pazinske župljane. Kao i u mnogim drugim primjerima i ona je s vremenom proširivana i obogaćivana vrijednim umjetničkim inventarom. Prva značajna intervencija bila je izgradnja velikog, izduženog svetišta  1441. godine.  Čitav  prostor svetišta našao se pod visokim svodom iznad mreže kamenih rebara što je u ono doba predstavljalo inovaciju, pravi građevinski pothvat. Bila je to novost u crkvenoj arhitekturi koja će se iz Pazina proširiti cijelom Istrom i ostati u upotrebi do konca 16. stoljeća. Slobodna polja unutar kamenih rebara tridesetak su godina stajala prazna, neoslikana, da bi ih oko 1470. godine oslikao danas nepoznati slikar iz južnog Tirola; danas ovaj ciklus predstavlja jedan od najznačajnijih primjera istarskog kasnogotičkog zidnog slikarstva. Kao predložak mu je poslužila Biblia  pauperum, knjiga ilustracija u drvorezu tiskana u 15. stoljeću u dalekoj Nizozemskoj. Na svodu je prikazano Stvaranje svijeta, onako kako se to može pročitati u Genezi, iza glavnog oltara je veliko Raspeće, a uz sve to je naslikan veliki broj prizora iz Novoga i Staroga zavjeta. Od 1659. do 1764.  godine crkva je proširivana dogradnjom bočnih kapela s novim oltarima. Početkom 18. st. izgrađen je novi glavni oltar, a kraj crkve je 1705. podignut zvonik. Vrijedne primjere  inventara  predstavljaju orgulje iz 1780. godine, djelo poznatog  graditelja Gaetana Callida (1901. preuredio ih je Carlo Vegezzi- Bossi), renesansna kustodija sa simbolima četvorice evanđelista, kamena krstionica, više natpisa i nadgrobnih ploča.

 

Na hodočašću je sudjelovalo četrdesetak članova Društva među kojima i najstarija članica HKLD-a prim. dr. sc. Vlasta Vince Ribarić koja je prolazeći podno Učke i rodne Ćićarije nazočne oduševila recitiranjem stihova čakavske poezije Drage Gervaisa

Ovogodišnja proslava blagdana zaštitnika liječnika i ljekarnika svetih Kuzme i Damjana održala se 23. rujna 2012. u Grožnjanu svečanim misnim slavljem u kapeli posvećenoj ovim svecima iz 1554. godine.

Tom prigodom podružnica Zagreb HKLD-a organizirala je dvodnevno hodočašće u Istru što je bila i prilika za našu duhovnu obnovu koju je predvodio duhovnik fra Draženko Tomić. Kapelu je prigodom obnove 1989. godine oslikao poznati hrvatski slikar Ivan Lovrenčić. 

Na hodočašću je sudjelovalo četrdesetak članova Društva, članova obitelji, prijatelje i simpatizera ali i potencijalnih budućih članove Društva. Uz odličnu organizaciju hodočasnici su tijekom cijelog putovanje uživali u međusobnom druženju i upoznavanju, razgledanju istarskih znamenitosti i zajedničkoj molitvi.

U subotu, 22. rujna, rano ujutro krenulo se autobusom iz Zagreba. Po dolasku u Pazin hodočasnici su posljetili Pazinski kolegij uz stručno vodstvo tajnice Kolegija. Zatim je upriličen posjet i razgledanje župnoj crkvi sv. Nikole iz 1266. godine uz stručno vodstvo kustosa prof. Josipa Šiklića.

Istoga dana u Rovinju, nakon ručka, u crkvi sv. Eufemije i sv. Jurja, u 18 sati slavljena je euharistija. Misno slavlje predvodio je mjesni župnik vlč. Milan Zgrablić Nakon toga, uz stručno vodstvo kustosa Ante Teklića upriličeno je razgledanje svetišta.

Hodočasnici su nastavili put za Novigrad u kojem je organizirana večera i noćenje u pansionu Emaus. Nakon večere slobodno vrijeme je iskorišteno za za razgledavanje Novigrada odnosno druženje u mediteranskom vrtu pansiona Emaus vl. Enija Teklića.

Sutradan, u nedjelju, nakon doručka organiziran je dolazak u Grožnjan u kojemu je naš duhovnik predvodio svečano misno slavlje u crkvici svetih Kuzme i Damjana iz 1554. Nakon mise priređeno je razgledavanje starog grada i ručak.

Hodočasnici su posjetili i Motovun i baroknu crkvu sv. Stjepana koja je izgrađena 1614. na mjestu starije crkve. Uz crkvu je zvonik-kula iz 13. stoljeća, s nazubljenim prsobranima, građena kada i prva crkva na čijim temeljima je sagrađena sadašnja.

Svi zadovoljni i raspoloženi hodočasnici u 20 sati vratili su se u Zagreb.

Glavni organizatori hodočašća povodom blagdana naših nebeskih zaštitnika bili su iz zagrebačke podružnice HKLD-a fra Draženko Tomić, duhovnik, dr. Rok Čivljak, predsjednik i Slavica Grubišić, tajnica, uz braću Enija, Eugena i Antu Teklić iz Rovinja.


ROVINJ

Rovinj je gradić na zapadnoj obali Crvene Istre (crveno tlo, crljenica) u čijem se arhipelagu nalaze 22 otoka od kojih su Sv. Andrija i Sv. Katarina najveći. Na sjeveru graniči s općinom Vrsars kojim dijeli zaljev Limski kanal, a na jugu s općinom Bale. Prvi spomen Rovinja kao Castrum Rubini nalazimo u djelu Cosmographia ravenskog Anonimusa iz kojega se zaključuje da je nastao u razdoblju od III./V. st. No okolica današnjeg Rovinja je, prema arheološkim nalazima, bila nastanjena već u prapovijesnom razdoblju, brončanom i željeznom dobu, kada u Istri cvate kultura Histra koji su tu živjeli i trgovali s Grcima i Etrušćanima. Nakon mirne vladavine Rimskog carstva, a pred navalama Vizigota, Huna, Gota i Bizantinaca, stari Romani su, u potrazi za sigurnošću, naselili otoke Mons Albanus, Sv. Katarinu, Sv. Andriju i Cissu (potonji je navodno potonuo za vrijeme velikih potresa u drugoj polovici VIII. st.).

Castrum Rubini lociran na mjestu današnje crkve Sv. Eufemije, postaje Ruigno, Ruginio, Ruvigno i preživljava razorne napade s kopna i mora: Slavena (Domagoj 876.g.), Neretljana (865. i 887.g.) i Saracena (819. i 842.). Nakon bizantinske vlasti Rovinj je najprije pod vlašću Langobarda, a potom pod Franaka. U feudalnoj Istri Rovinj gubi veći dio autonomije starih rimskih municipija. Međutim kao važan grad, o čemu govori činjenica da kao castrum sudjeluje na Rižanskoj skupštini (804.), uspijeva se izboriti za određene olakšice. Od 10.-12. st. uspješno se odupire pritisku Venecije i stječe autonomni status, sa skupštinom građana i Velikim vijećem. Dolaskom pod Veneciju (1283.) gradska samouprava gubi svoja demokratska obilježja. U 17. i 18. stoljeću Rovinj je razvijeni pomorski grad. Poslije pada Venecije (1797.) građani su sami preuzeli upravu grada i zadržali je za vrijeme austrijske (1797.-1805.) i francuske administracije (1805.-1813.). Sve do druge polovice 19. stoljeća Rovinj je bio najveća luka na zapadnoj obali Istre. Godine 1918. okupirala ga je talijanska vojska, a 1920. Rapallskim ugovorom pripao je Italiji. Nakon kapitulacije Italije 1943. Rovinj se pridružio ustanku Hrvata u Istri da bi definitivno 1947. pripao Hrvatskoj.


Crkva sv. Eufemije (poznata i kao sveta Fuma) najpoznatiji je spomenik u Rovinju. Otkako je u ranu zoru 13. srpnja 800. godine do rovinjske obale čudesno doplovio mramorni sarkofag s tijelom sv. Eufemije, Rovinj je postao nerazdjeljivo povezan s ovom mučenicom. I kao što je panorama Rovinja nezamisliva bez visokog vitkog zvonika njezine crkve, sa svetičinim kipom na vrhu koji kao da stražari visoko iznad gradskih krovova, uspona, stuba, borova i galebova, družeći se tek s oblacima i zvijezdama, tako je i duga njegova povijest. Naime, zvonik se gradio 26 godina (1654.-1680.) po uzoru na onaj na mletačkom Trgu Svetog Marka. Na vrhu zvonika visokog 62 metra (najviši u Istri) nalazi se bakreni kip Sv. Eufemije postavljen 1758. godine, na mjesto ranijeg drvenog kipa kojega je 1756. godine uništio udar groma. Da bi se sagradila crkva tako velikih dimenzija, na platou iznad starog grada, trebalo je porušiti kasnoantičku crkvu sv. Jurja (10. st.) te još druge dvije: sv. Uršule i sv. Mihovila. Nova (današnja) barokna, trobrodna i troapsidna crkva sv. Eufemije građena je od 1728. do 1736. prema nacrtima mletačkog arhitekta Giovannija Scalfarotta, čiji projekt nije u potpunosti zadovoljio građane pa ga je dopunio Giovanni Dozzi. Nebrojeno mnoštvo ljudi, upravo rijeke hodočasnika stoljećima su se iz cijele Istre slijevale osobito na svetičin blagdan (16. rujna) u njezinu crkvu, pred sarkofag u kojem se čuva tijelo svete djevice. Pred tim se sarkofagom zavjetovalo i izvršavalo zavjete, molilo i zahvaljivalo, kajalo i palilo svijeće, u zanosu iskrene pučke vjere koja je u najvećoj mjeri i sačuvala ovaj narod na njegovim križnim putovima, škrtoj crvenici i povijesnim vjetrometinama.


Pansion Emaus u Novigradu
Adresa: V. od Kastva 8, Novigrad, Cittanova, Croatia, tel: 052 726 339

Smješten u središtu slikovitog gradića Novigrada, Pension Emaus je okružen velikim parkom s mediteranskim borovima i nalazi se u neposrednoj blizini nove marine Nautica. Udaljen samo 100 metara od mora i 10 minuta hoda od centra grada, pansion nudi 22 udobne, dvokrevetne sobe, blagovaonicu, dvoranu za sastanke za oko 40 ljudi i kapelu. Na raspolaganju vam stoji parkiralište i sadržaji za igranje stolnog tenisa, badmintona, odbojke i boćanja u parku. Teniski tereni i nogometno igralište udaljeni su 100 metara od Pensiona Emaus.

GROŽNJAN

Spuštate li se drevnom cestom via Flavia od Buja prema Vižinadi, opazit ćete s lijeve strane stožasti brežuljak, s čijeg vrha, sred kuća, strši zvonik. To je Grožnjan, drevna Graeciniana. Brežuljak, prekriven terasama i vjekovima bogat maslinama i vinogradima, zapravo je pješčaničko uzvišenje nastalo usijecanjem tla što su ga prouzročila dva potoka: Kanistran i Pision. Iz Grožnjana možete uživati u vidiku na dvadesetak okolnih sela, a pogled na polja na padinama Bolare i Kostanjice slijeva, njive na obroncima Bijelih zemalja i Baredina zdesna, dolinu Mirne u podnožju te na more od Novigrada do Umaga, otkriva jedan od najljepših i najrodnijih krajeva Istre. Mjesto, nekoć poznat kao kaštel, bilo je opasano debelim zidinama, čiji ostaci se brižljivo čuvaju; u prošlosti je imalo dvoja vrata, od kojih su ona sačuvana – Velika vrata, imala i podizni most. Između tih dvojih vrata, na malom trgu izvan zidina, nalazi se crkvica svetih Kuzme i Damjana iz 1554., kako navodi natpis uklesan u kamen nad ulazom. Obnovljena je 1834., a ima i sačuvanu preslicu, bez zvona; 1954. obnovljene su unutrašnjost i velika lopica poduprta krhkim stupovima; 1986. unutrašnjost crkvice oslikao je poznati hrvatski slikar Ivan Lovrenčić.


Grožnjanska apsidalna katedrala, sagrađena u 14. st. u središtu mjesta, preuređena je u baroknom stilu 1770. Izvorno posvećena Majci Božjoj, danas je crkva svetih Vida, Modesta i Krešencije čije mučeništvo u rimskom Koloseumu prikazuje velika slika u dnu crkve, poznata kao slika Zaštitnika (Ermengildo De Troya). Zaštitnici Grožnjana slave se 15. lipnja. U crkvi se nalazi i oltar s moćima koje je papa Pio VII 1800. godine posebnom papinskom odlukom dodijelio grožnjanskoj crkvi. Pored glavnog oltara nalaze se rezbarene korske klupe iz renesansnog doba (1711.), primjer umjetnosti nadahnute narodnom tradicijom. U crkvi su 4 manja mramorna oltara: 1) Milosrdnoj Djevici Mariji; 2) Srcu Isusovom; 3) sv. Blažu, sv. Sebastijanu, sv. Roku i sv. Valentinu (slikarski motiv iz 1716. djelo je Francesca Travi); 4) sv. Antunu Padovanskom, sv. Antunu Opatu i arkanđelu Mihaelu. Od 2008. na ovom oltaru je i slika blaženog don Francesca Bonifacia (proglašen blaženim 4. 10. 2008. u Trstu), koji je živio i radio na području Krasice i Grožnjana gdje je 1946. pogubljen kao Kristov svjedok. Oltar posvećen sv. Blažu, suzaštitniku Grožnjana, posjeduje privilegij trajne indulgencije na temelju posebnog papinskog ukaza iz 1801. Pored župne crkve uzdiže se zvonik visok 36 metara, sagrađen između 1603. i 1682. Na groblju se nalazi crkva sv. Nikole (19. st.), a nedaleko nje kapela sv. Duha (1598.). U župi Grožnjan nalaze se još crkva sv. Vida s grobljem, crkva sv. Ivana Krstitelja (XV st.), crkva sv. Blažene Djevice Marije od Baštije (XV.st., ponovno sazidana 2000.), crkva sv. Florijana (XIV st.) i crkva sv. Antuna Opata (1919. sagrađena na ruševinama stare). U starim dokumentima spominju se i crkve sv. Roka i sv. Martina, ali nisu očuvane.


Venecijanska loža fontika iz 1557. ostala je, na sreću, netaknuta. Ima četiri stupa i pod od vapnenca, a u njoj se nalaze četiri rimske nadgrobne ploče. U toj drevnoj loži zasjedao je sud, budući je Grožnjan imao vlastiti statut sastavljen na talijanskom u notarskom spisu iz 1558. i podijeljen na četiri knjige. Čini se međutim da je Grožnjan statut imao već po izlasku iz feudalizma 1358. kada je ušao u sastav Venecije. Zakonik sa statutom pisan je na pergameni, a sadrži i minijaturan prikaz Gospe, sa sv. Vidom s jedne, a sv. Modestom s druge strane, te gradskim grbom u dnu. Prema predaji, suci su prvoga dana Korizme radili fritule koje bi jeli i dijelili prolaznicima, a ovi su bili dužni iskazati poštovanje ili pak platiti globu. U Grožnjanu su se kroz stoljeća izmjenjivali razni narodi i vladari. Tu su živjeli i borili se za prevlast: Histri, Iliri, Kelti, Grci, Rimljani, Ostrogoti, Longobardi, Franci, Germani, Slaveni, Talijani i drugi.


Grožnjan je u prošlosti bio rimska utvrda, o čemu svjedoče pronađeni natpisi, kovanice i mozaici, ali i okolni toponimi, npr. Vrh Roman. Prvi povijesni spomen utvrđenog grada Grožnjana seže u 1102.g. kada su istarski markiz Ulrich II i njegova žena Adelaida poklonili svoja istarska imanja akvilejskom patrijarhu. U tom dokumentu burg se naziva Castrum Grisiniana. Godine 1277. izvjestan je broj slavenskih porodica pozvan da obrađuje neobrađenu zemlju feuda Pietrapelosa. Vicard II Pietrapelosa daje 1286. grožnjanski kaštel patrijarhu Rajmundu u zalog, kao jamstvo ratne odštete. Iduće 1287., dok se još zajedno s patrijarhom borio protiv Venecije, Vicard prelazi na neprijateljsku stranu i ustupa Grožnjan Veneciji. Po svršetku rata kaštel je vraćen zakonitim vlasnicima. Nakon smrti Vicarda II Grožnjan je ponovno postao vlasništvom patrijarha koji ga je dao u feud furlanskim plemićima de Castello. Potom dolazi u ruke Ulricha Reifenberga, ali 1358. on prodaje taj feud Veneciji kako bi podmirio ranije dugove. Reifenberg je 1356., tijekom rata između Venecije i Mađarske, pružio u grožnjanskom kaštelu snažan otpor mađarskim trupama. Mjesto su po svemu sudeći zauzele mađarske i hrvatske jedinice pod zapovjedništvom Mikize, sina hrvatskoga bana. Budimski arhiđakon, koji nas o tome izvještava, naziva mjesto Krisignan Volricha Rosumberka. Venecija je mjesto zauzela 1358., a pod njenom je vlašću ostalo sve do njene propasti 1797. godine.


Još prije no što je Venecija kupila Grožnjan, nove su slavenske porodice naselile u 14. stoljeću pusta sela ovoga kraja. Umaški se kapetan Pietro Dolfin 1359. seli u novo grožnjansko sjedište,  1360./1367. obnavlja zidine i gradsku palaču te jača obranu grada. Kapetanat se tu održao do 1394. kada je prebačen u Rašpor, zajedno s onim iz Svetog Lovreča Pazenatičkog, čime je stvoreno jedinstveno zapovjedno tijelo za cijelo područje. Od 1394. mjestom upravlja mletački plemić s naslovom podestata. Od početka 16. stoljeća grožnjanski podestati biraju se među koparskim plemstvom. U 15. stoljeću Grožnjan je stavljen pod sudsku nadležnost Pietrapelosa, a 1446. obnovljene su zidine, radi zaštite od mogućih turskih napada. Nakon jezive epidemije kuge 1630. područje općine Grožnjan pretvorilo se u gotovo napušteno područje. Radi obnove područja vlast Republike Svetog Marka slala je talijanske porodice iz Veneta, Karnije i Furlanije koje su naseljavale gradiće, a radi obnove poljoprivredne proizvodnje vršila je kolonizaciju područja slavenskim obiteljima. Svim došljacima u Istru državna je vlast besplatno davala neobrađeno zemljište uz obavezu da ga za pet godina privedu kulturi. Nakon propasti Napoleonova carstva i njegovih Ilirskih provincija 1813. Grožnjan postaje sastavni dio Habsburškoga carstva. Kada je 1816. austrijski car Franjo I. obišao istarske posjede kupljene nakon Napoleonova poraza, prošao je i kroz Grožnjan, gdje se susreo sa svećenstvom i stanovništvom.


U vrijeme vladavine Austrije područje općine Grožnjan je doživjelo procvat. Zahvaljujući izgradnji uskotračne željezničke pruge Parenzana (1902) razvila se trgovina pa se i poljoprivredna proizvodnja povećala. Vino, ulje, jaja i drugi poljoprivredni proizvodi bez problema su se prodavali u Kopru i Trstu. Grožnjan je imao liječnika, poštu, školu, odvjetnika, bilježnika, uljaru, pekaru, trgovine hranom i odjećom, dvije mesnice, nekoliko gostionica i više drugih obrtnika: postolari, kovači, krojači, stolari… Pad Austrije i dolazak Kraljevine Italije kao i svjetska ekonomska kriza u mnogome je obilježila i ovo područje. Zbog brojnosti obitelji 1920.-tih godina iz Grožnjana je počela ekonomska migracija: mnogi su posao potražili u Trstu i prekomorskim zemljama. Padom fašističke vlade Italije 1943. buknuo je ustanak u kojemu su uz Hrvate i Slovence sudjelovali i talijanski antifašisti koji su se do 1945. borili protiv njemačke okupacije. U rujnu 1943. Narodnooslobodilački odbor za Istru donio je u Pazinu proglas o sjedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom. Odluku je potvrdio novoosnovani Pokrajinski NOO za Istru, a zatim i ZAVNOH i AVNOJ. U Parizu je 1947. potpisan Sporazum o miru sa Italijom. Istra je podijeljena između Jugoslavije i Slobodnog teritorija Trsta koji je podijeljen na zonu A kojom je upravljala anglo-američka vojska i zonu B kojom je upravljala jugoslavenska vojska. Grožnjan je spadao u zonu B. U listopadu 1954. u Londonu je potpisan Memorandum kojim je regulirano da zonom A upravlja Republika Italija, a zonom B upravlja FNRJ. Godine 1975. Osimskim sporazumom definirana je granica između Republike Italije i SFRJ čime je zona B definitivno pripala Jugoslaviji. Londonski Memorandum posebnom klauzulom predviđao je mogućnost optiranja što je uz mjere nacionalizacije, konfiskacije, prisilnog zadrugarstva, raznih restrikcija, loše agrarne politike (umjesto tradicionalnog obrađivanja vinograda, maslinika i voćnjaka morala se sijati pšenica), prekid ekonomskih veza sa tradicionalnim zaleđem Kopra i Trsta, narušavanja vjerskih prava, prisilno mijenjanje škola, sijanje straha… i sve to pogodovano jakom talijanskom propagandom, do travnja 1956. s ovog područja je iselilo 2/3 stanovništva, a u samom Grožnjanu ostalo je svega nekoliko obitelji.

Godine 1965. Grožnjan je proglašen gradom umjetnika. Likovni umjetnici pokreću ponovno oživljavanje grada. Članovi društva likovnih umjetnika Slovenije i Hrvatske naseljavaju grad i otimaju ga od daljnjeg propadanja. Likovni umjetnici organiziraju u starim napuštenim kućama likovnu koloniju koja se kasnije pretvara u mjesto boravka i rada mnogih autora. Drugi  dio kuća dan je na korištenje Međunarodnom kulturnom  centru hrvatske glazbene mladeži, a također je pokrenuta ljetna međunarodna filmska škola. Tako je Grožnjan od grada obrtnika postao grad umjetnika. Sada ljeti među obnovljenim kućama i po malim trgovima, s ložama i majušnim lukovima, valjkastim dimnjacima i arhitravima s grbovima i datumima, ukrašenima kovanim željezom, odjekuju popločanim uličicama zvuci čarobne glazbe koji ne dopuštaju da Grožnjan utone u zaborav.

Grožnjanština
tj. područje koje obuhvaća župa Grožnjan dijelom je brdovita, a dijelom ravna, vrlo je plodna, s lijepim nasadima maslina, vinove loze i voćaka. Čim izađete kroz gradska vrata, nailazite na groblje Sv. Nikole s brojnim čempresima, a na kilometar prema sjeverozapadu pruža se pitoma zaravan sv. Vida, sa starim napuštenim grobljem i crkvicom. Na rubovima te zaravni nalaze se Peroj i Rimska palača gdje su pronađeni komadi mozaika i rimske kovanice, te ostaci bogatog naselja i puta. Grožnjanština obuhvaća i Sveti Florijan na Krasu, a na jugu završava na Mirni, gdje se nekoć nalazila luka Baštija; još je 1500. rijeka Mirna bila plovna sve do toga pristaništa. Na zapadu se Grožnjanština protezala do Nove Vasi, mjesta kraj Brtonigle.
 

MOTOVUN

Motovun je najbolje sačuvana srednjovjekovna istarska utvrda koja se razvila na vrhu strmog brežuljka. U prapovijesnim vremenima ilirska i keltska plemena gradila su svoje utvrde na mjestu današnjeg Motovuna. Ime mu je također keltskog porijekla, a nastalo je od riječi Montona, što znači grad u gori. Povijest Motovuna započinje prije rimskog vremena, kada su na ovom mjestu digli svoje naselje Sekusi (keltsko pleme). Motovun čine tri dijela grada. Na samom vrhu najstariji je dio, ispod njega je Podgrađe, a noviji se dio Gradiciol spušta niz padinu. Gradić je do danas sačuvao srednjovjekovni izgled. Obranu Motovuna činila su dva prstena zidina. Unutarnji prsten oko najstarijeg dijela grada datira iz 13. i 14. stoljeća. Kroz njega vode unutarnja vrata grada. Oko Podgrađa nalazio se drugi prsten gradskih zidina u koji se ulazi kroz vanjska gradska vrata iz 15. stoljeća. U njima je danas lapidarij. Između dvoje vrata nalazi se vanjski gradski trg. Na trgu je, pokraj unutarnjih vrata, gradska loža iz 17. stoljeća, predivan vidikovac na okolicu. Središnji trg nazvan je po renesansnom skladatelju i tiskaru nota Andrea Antico, rođenom u Motovunu u drugoj polovici 15. stoljeća, izumitelju notnog pisma. Na trgu je barokna crkva sv. Stjepana, izgrađena 1614. na mjestu starije crkve. Uz crkvu je zvonik-kula iz 13. stoljeća, s nazubljenim prsobranima, građena kada i prva crkva na čijim temeljima je sagrađena sadašnja. Malo je poznato da je na istom mjestu u kasnoj antici bila starokršćanska bazilika, još veća no što je današnja crkva sv. Stjepana. Nasuprot crkve je Komunalna palača, građena u 12. stoljeću, a u 16. i 17. stoljeću proširivana i obnavljana. Ispod trga je velika cisterna koja je opskrbljivala vodom Motovun. Do vrha Motovuna vodi uspon od 1052 stube, što ga čini najdužim stubištem u Hrvatskoj. Kroz Motovun je prolazila željeznička pruga Parenzana čime je mjesto ostvarivalo dobru povezanost s Porečom na zapadu te sa Slovenijom i Italijom na sjeveru. Kolodvor je sačuvan i nalazi se podno brežuljka na kojem je smješten stari dio grada, neposredno prije ulaska u tzv. motovunski tunel. Hrvatski književnik Vladimir Nazor smjestio je mjesto radnje svog poznatog djela Veli Jože u Motovun. U Motovunu je nekad djelovala katedra Čakavskog sabora. Danas se u njemu ljeti održava Motovunski filmski festival, kao i Motovunska ljetna škola zdravlja u organizaciji ŠNZ „Andrija Štampar“.


BIOGRAFIJE SVETACA

Sveti Kuzma i Damjan
su najpoznatiji sveti liječnici, braća blizanci arapskog podrijetla, koji su svoj kratki životni vijek burno i legendarno proživjeli na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Predaja kazuje da su umijeće i vještinu liječenja naučili u Siriji, pri čemu ostaje dvojba jesu li bili pravi liječnici ili pak taumaturzi (čudotvorci). Svoj su život nesebično i bez ikakve naknade posvetili liječenju i ranarništvu, odnosno svima kojima je pomoć trebala. Glas o njihovim čudesnim iscjeljenjima i kirurškim zahvatima brzo se proširio cijelim Bliskim istokom tako da su ih posjećivali i bolesnici iz najudaljenijih krajeva. No kako su uz to kao istinski kršćani uspješno propovijedali i Božju riječ, zamjerili su se rimskim vlastima te su u doba Dioklecijanova progona kršćana bili osuđeni na smrt. Tirani ih najprije pokušaše utopiti u moru, ali ih anđeo izbavi. Slijedila je lomača, ali im vatra ne naudi. Ostali su živi i nakon kamenovanja na križu pri čemu je bačeno kamenje usmrtilo one koji su ga bacili. Nemajući drugog izbora, krvnici im naposljetku odrubiše glave.

Niti stotinjak godina nakon njihove smrti brojne crkve podignute njima u čast počele su se pretvarati u svojevrsna utočišta bolesnika koji su, dane i noći na ležaljkama ili prostirkama, u dubokoj vjeri čekali da im se u snu jave sveti mučenici i podare pomoć ili utjehu. Jedna od najčešće prikazivanih legendi o uspješnosti njihovog liječenja jest ona o transplantaciji noge netom umrlog Crnca na mjesto amputirane noge Bijelca koji je zbog gangrene i nesnosnih bolova došao potražiti pomoć u jednu od tih crkava. Za njegova sna pojaviše se sveta braća s kirurškim instrumentima i lijekovima i dok je jedan amputirao nogu, drugi je na obližnjem groblju pronašao tijelo preminulog Crnca. Brzo i spretno im zamijeniše noge, a kad se bolesnik probudio, ostao je zatečen promjenom, ali ipak zadovoljan jer su bolovi prestali. Na brojnim slikama i kipovima sv. Kuzmu i Damjana redovito prikazuju zajedno, a karakteristične prepoznatljive oznake su im liječnička odora s crvenom pregačom i kapom, u rukama najčešće drže čašu za pregled mokraće, mužar, tučak te posudu s ljekarijama.

Sv. Eufemija
je kršćanska mučenica, zaštitnica grada Rovinja. Poznato je da je rođena 289. kao kćerka uglednog građanina iz Kalcedona, blizu Carigrada, a kao kršćanka, u vrijeme cara Dioklecijana, zatvorena je i mučena te na kraju bačena lavovima koji ju nisu rastrgali. Navodno je umrla od ozljeda koje joj je u areni nanio medvjed ili lav. Najčešće se prikazuje s palmom i kotačem, a uz nju jedan ili više lavova. Umrla je 16. rujna 304. godine. Pobožni kršćani su sačuvali njeno tijelo koje je kasnije preneseno u Carigrad gdje je car Konstantin u njenu čast podigao veliku crkvu. Tu je sarkofag ostao do 800. godine kada je jedne olujne noći nestao i 13. srpnja 800. godine dospio do rovinjske obale gdje ga je jedan mladić sa svoje dvije mršave kravice uspio dovući na brežuljak do crkvice sv. Franje. Rovinjci su od tada sveticu počeli štovati kao svoju zaštitnicu, a sarkofag se i danas čuva u crkvi sv. Eufemije. O događajima vezanim uz život i mučeništvo sv. Eufemije govore tri legende iz Rovinjskog iluminiranog kodeksa iz XIV/XV stoljeća.
 

SVECI ZAŠTITNICI OD BOLESTI

U času bolesti, pogibelji ili bilo kakvom drugom teškom trenutku čovjek osjeća potrebu za nekim kome će se povjeriti, koji će mu vjerovati i pomoći. Kao što je od praiskona bolest zacijelo najveća nedaća koja prati čovjeka, tako je i zdravlje najveće bogatstvo koje on priželjkuje. Najstarije medicinske kulture prepoznat će svoje bogove i božice kao uzročnike bolesti, ali i njihove zaštitnike i pomagatelje u liječenju i čuvanju zdravlja.


Po kršćanskom uvjerenju, Bog je primarno izvor zdravlja, a ne onaj koji prijeti i kažnjava bolešću. Zato se kršćani u svim bolestima i nevoljama života najprije njemu povjeravaju. U Evanđelju, osobito Lukinu, koji je i sam bio liječnik, Isus je predstavljen kao liječnik. I to ne bilo kakav, već onaj koji neumorno liječi i dušu i tijelo. Potom su sveci oni koji kao Božji ugodnici preko kojih Bog daje razne milosti pa i zdravlje. Među svecima je na prvom mjestu Blažena Djevica Marija koju kršćanska pobožnost naziva Salus infirmorum – Zdravlje bolesnih. Ona se u nas štuje i kao Gospa od zdravlja.

Kršćanska Crkva u svojim redovima nadalje izdvaja osobe koje su se za života istaknule kršćanskim krepostima i umrle „na glasu svetosti“, te su službenim postupkom proglašene blaženima. One koji su te odlike iskazali u herojskom stupnju te su za života ili poslije smrti činili i čudesa Crkva je nakon rigoroznog postupka proglasila svecima. Prvi službeni martirologij (popis mučenika i svetaca) u 4. stoljeću sastavlja sv. Jeronim, dok 1586. izlazi novi Rimski martirologij koji postaje osnovom slijedećih hagiografskih determinancija.

Pogledamo li plejadu svetaca i svetica koji se tradicionalno štuju kao zaštitnici u nevoljama i od mnogih bolesti ostat ćemo zatečeni njihovom brojnošću i snagom kultova koji tijekom svih ovih stoljeća, usprkos svekolikom napretku medicine, ne gube na značenju. Isto tako na osnovi vremenskog pojavljivanja (hagiokronologije) i rasprostranjenosti (hagiotopografije) pojedinih kultova nebeskih zaštitnika možemo rekonstruirati dinamiku općeg i lokalnog morbiditeta i mortaliteta. Takvim pristupom možemo ustvrditi da su vodeći javnozdravstveni problemi u prošlosti bile zarazne bolesti. S druge strane, druga skupina svetaca dojmljivo nas podsjeća na i danas aktualnu patologiju svih organskih sustava: dišnog, probavnog, koštano-mišićnog, krvožilnog… U mnogim je slučajevima zaštitnu moć predodredila asocijativnost s bolešću od koje je svetac bolovao i hrabro se s njome nosio.

Posebnu pozornost u sakralno-medicinskoj tradiciji, osobito Srednje Europe pa i u nas, od 16. stoljeća zaslužuje skupina tzv. Četrnaest svetih pomoćnika (Quattuordecim auxiliatores), pomoćnika u nevoljama i bolestima duše i tijela. To su: Akacije (smrtna tjeskoba i sumnja), Barbara (pomoć u smrtnome času i zaštita od groma), Blaž ili Vlaho (bolesti grla), Cirijak (smrtna borba), Dionizije (glavobolja), Egidije (milost dobre ispovijedi), Erazmo (tjelesne boli), Eustahije (životne teškoće), Juraj (bolesti domaće stoke), Katarina (bolesti jezika), Kristofor (protiv iznenadne smrti), Margareta (saštitnica rodilja), Pantaleon (liječnik), Vid (zaštita od padavice). Na našem su području štovanje ove skupine svetaca najvjerojatnije proširili franjevci. Od doba baroka prikazuju se ti sveci na oltarnim slikama u brojnim crkvama sjeverne Hrvatske. Obraćanje svecima zaštitnicima, osobito svetom Roku, Sebastijanu i Fabijanu, tradicionalnim zaštitnicima od kužnih bolesti, doživljava svoj uspon u 19. stoljeću zbog pojave do tada nepoznate bolesti u Europi — kolere.

Raširena su hodočašća u svetišta koja su slovila kao čudotvorna, a hranila su grob, moći, kip ili sliku pojedinog sveca. Svako je vrijeme ovisno o svojim zahtjevima, u prvi plan isticalo određene svece, a isto su se tako pojedini aspekti svetačke zaštite prilagođavali i nadopunjavali trenutačnim potrebama. Za zdravlje su se štovali, a štuju se i danas, određeni sveci koji nisu poznati u cijeloj Hrvatskoj, već samo na određenim područjima ili u pojedinim gradovima, osobito u Istri i Dalmaciji. U njih spadaju sveta Foška (zagovornica protiv kostobolje, reumatičnih bolova, neplodnosti i glavobolje), Klement (zaštitnik stoke i općenito zdravlja), Gaudencije (zaštitnik od zmijskog ugriza), te Šimun, Reparata, Duje, Eufemija i brojni drugi sveci.

Prema zapisima iz knjige Petra Berke Kinch oszebuini szlavnog orszaga horvatczkog, objavljene u Grazu 1775. godine, možemo pratiti sve patnje i bolesti milosnim uslišanjima po zagovoru Majke Božje Bistričke navedena, odnosno, zbog kojih su se zdravstvenih problema ljudi u to doba obraćali Majci Božjoj Bistričkoj. Autor navedene knjige bilježi 135 različitih čudotvornih utjecaja Majke Božje Bistričke, od kojih 57 govori o tjelesnim izlječenjima. Među njima su čudotvorni utjecaji na smetnje vida, sluha i govora, bolesti ruku i nogu, smetnje začeća i porođajne komplikacije, zatim kožne bolesti, rane, krvarenja iz zubnog mesa, zubobolja, kila i boginje. Tu su navedeni i poremećaji psihe s agresijom i suicidnim idejama te epileptiformni napadi.

Brojna svetišta diljem Hrvatske svjedoci su vjere u svetačku moć liječenja te su i danas okupljališta brojnih vjernika koji traže pomoć. Već su apostoli, kao Isusovi nasljednici, liječili bolesne, a od ranog se kršćanstva na grobovima svetaca okupljaju potrebiti i događaju se čudotvorna izlječenja. Tako se na našem području štuju sljedeći sveci:

 

Svetac

 

Organ, bolest – značajke

 

Blagdan

Agata
dojilje i majke koje su izgubile mlijeko
5. veljače
Ana i Joakim
neplodnost, teškoće u porodu, zaštitnici braka
26. srpnja
Antun Padovanski
zdravlje općenito, porod, sterilitet, zaštitnik djece
13. lipnja
Apolonija
bolesti zuba i glavobolje, zaštitnica stomatologa
9. veljače
Augustin Kažotić
razne bolesti i teške situacije, trudnice
3. kolovoza
Blaž (Vlaho)
liječnik, zaštitnik bolesti grla
3. veljače
Elizabeta Ugarska
zagovornica ubogih i gubavih, zubobolja
17. studenog
Fabijan
kuga i kužne bolesti
20. siječnja
Ignacije Lojolski
upala crvuljka, vrućica, grizodušje
31. srpnja
Josip
dobra i sretna smrt, zaštitnik od bolesti uopće
19. ožujka
Juraj
kužne bolesti, ugriz zmije, bolesti domaće stoke
23. travnja
Katarina Aleksand.
bolesti usta i jezika, nesretni slučajevi, lak porod
25. studenog
Kristofor
padavica, živčane bolesti, kuga, nepredvidiva smrt
25. srpnja
Kuzma i Damjan
bolesti žlijezda, epidemije, zaštitnici liječnika i ljekarnika
26. rujna
Lazar
Guba
17. prosinca
Lucija
bolesti očiju
13. prosinca
Luka evanđelist
Liječnik
18. listopada
Nikola
zaštitnik od bolesti uopće te zaštitnik djece
6. prosinca
Oton Pulski
istarski traumatolog
3. Došašća
Ozana Kotorska
razne bolesti
27. travnja
Petar i Pavao
grčevi, ugrizi zmija, nagluhost, opsjednutost
29. lipnja
Rita
teška i bolna, bezizlazna stanja, rak
22. svibnja
Rok
zaštitnik od kuge i ostalih kužnih bolesti
16. kolovoza
Sebastijan
zaštitnik od kuge i ostalih kužnih bolesti, rane
20. siječnja
Valentin
zaštitnik od padavice, glavobolje, živčanih bolesti i djece
14. veljače
Vid
zaštitnik vida, gluhonijemih, padavice, nesanice
15. lipnja
 

ORGANIZATORI HODOČAŠĆA

dr. fra Draženko Tomić, duhovnik
dr. Rok Čivljak, predsjednik
Slavica Grubišić, tajnica i
braća Teklić iz Istre (Enijo, Ante i …)
 
Hodočašće je jedna od najrasprostranjenijih pojava u duhovnoj povijesti ljudskoga roda, vrsta osobne pobožnosti kojom se želimo približiti Bogu, biti nešto više u intimnom zajedništvu s Njime. Sama riječ hodočašće govori “hoditi” i “častiti” Boga. U tom smislu i s tim ciljem mnogi vjernici hodočaste u mnoga svetišta, pa tako i u Pazin, Rovinj, Grožnjan…

Svatko od nas ima svoj razlog, svoje nakane zbog kojih kreće na ovaj put. Svakoga od nas nešto privlači svecima u čijim ćemo se svetištima pomoliti; svatko od nas na neki je način blizak i sličan tim svetim ljudima koji nas privlače. Privučeni tom neobjašnjivom privlačnom silom, privučeni svetošću svetih Kuzme, Damjana, Eufemije,… hodočastimo u ove gradove da molitvom u njima posvećenim svetištima, u doticaju s njihovim zemnim ostacima, primimo barem djelić njihove snage, ojačamo svoju vjeru, nadvladamo slabosti, te po njihovu zagovoru nasljeđujemo primjer njihovih života uz pomoć Božjeg milosrđa.

Foto: Stela Katić/Akademija-Art