Piše: Tvrtko Jakovina
Hrvatska se od rata naovamo u Bosnu i Hercegovinu uplitala ili na način koji nije osobito koristio tamošnjim Hrvatima, a onda se nije uplitala gotovo ništa ili sasvim sigurno nedovoljno, čime je štetila i sebi i susjednoj zemlji. I u trenucima kada je samu sebe prozvala regionalnom silom ili ključnom državom regije, morala je znati koji su joj ciljevi, da nestabilna BiH ne može biti dobra za sigurnost i stabilnost Hrvatske, da Hrvati u BiH imaju pravo na stvarnu i za sve korisnu pomoć donosi Tportal
U ljeto 1992 godine Hrvatska je po drugi puta nakon međunarodnog priznanja, birala na višestranačkim izborima. Dobroslav Paraga, koji je tada bio na čelu Hrvatske stranke prava, predsjednika Franju Tuđmana nazivao je ‘generalismus Franjo Tuđman I’ i oštro govorio protiv HDZ-a. Izbori su održani ionako samo nekoliko dana prije no je u zasjedi, u međuhrvatskom obračunu, likvidiran general Hrvatskih oružanih snaga Blaž Kraljević s osmoricom tjelohranitelja. HOS se doskora raspao i priključio HVO-u, Paragu je nešto kasnije na čelu HSP-a zamijenio Ante Đapić, a rat Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini postao je krvav, trajao sve do 1994. O tome vremenu, vremenu sukoba dva naroda koji su rat započeli na istoj strani, dogodilo se ono što je opisano u Haaškoj presudi šestorici Hrvata od 29. svibnja 2013.
U ljeto 1992 godine, kada su Hrvati po drugi puta izabrali HDZ, kada je kao planina velik bio uspjeh SDP-a koji se izborio za niti osam posto glasova, gost vladajućih posvuda je bio i šef bosanskohercegovačkog HDZ-a Mate Boban. Na središnjem požeškom Trgu svetog Trojstva, negdje krajem srpnja, pozdravio je sve, ‘naročito moje Hercegovce’. Bilo je to i logično, jer ne malo se ljudi iz toga kraja, kao i ostalih dijelova zemlje, borilo i u Mostaru i drugdje u – Herceg Bosni. Veza dva područja bila je bliska, mnogi iz BiH došli su u Hrvatsku tijekom 1991, jednako tako mnogi su unovačeni ili su se išli boriti u BiH. Svi su i tada i kasnije dobivali plaće i mirovine iz Zagreba, dodijeljeni vojni činovi bili su međusobno priznati, vojnici koji su bili na dužnostima u Hrvatskoj vojsci prelazili su u Herceg Bosnu i obrnuto. Sve je bilo jasno i nitko nije skrivao, ako već nije odviše glasno reklamirao, da su dva sukoba spojena. Nisu ni bila, jer Slavonski se Brod nije napadao iz Srbije, već iz Bosne i Hercegovine, golemi broj izbjeglih, najprije Muslimana i Hrvata, prelazio je u Hrvatsku, a onda na Zapad. Škole su privremeno bile pretvarane u prihvatilišta za izbjegle, nastavnici koji su trebali tumačiti djeci, dijelili su konzerve ribe izbjeglima koji su još često bili odjeveni u kućne haljine i pidžame. Bez operacije Oluja ne bi bilo slobode za Bihać, bez suradnje Hrvatske i muslimanskih postrojbi (ili vlasti) veliki dijelovi Bosne i Hercegovine bili bi još etnički čišći no što su to danas. Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini ratsu započeli i završili zajedno, na istoj strani. I kada je među njima trajao rat, jedina pomoć koja je dolazila do BiH išla je preko Hrvatske. Isto je tako istina da su zajedno glasovali za neovisnost na referendumu. (Izvor: Tportal.hr)
