1 RITAM katalog 1

Gradska galerija Fonticus Grožnjan
od 14. 05. 2013. (u 19.30 sati)

Uz otvorenje prezentacija knjige poezije: MRLJE NA NJENIM RUKAMA.
Stihove će interpretirati autor, pjesnik Mirko Božić i gost, glumac Zoran Josić.

Autor projekta: Eugen Borkovsky

foto-galerijaradovi

foto-galerijapostav i otvorenje

Autori zastupljeni u projektu:
Nataša Bezić, Igor Blagonić, Marijan Blažina, Atanas Botev, Mirko Božić, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Tajči Čekada, Samir Cerić Kovačević, Bruna Dobrilović, Karlo Došen, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Krešimira Gojanović, Voljen Grbac, Igor Gustini, Slavica Isovska, Sanja Janković, Marija Kauzlarić, Ivan Kelava, Silvana Konjevoda, Jelena Kovačić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Zoran Kuzmanović, Miranda Legović, Josip Madračević, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marušić, Mirjana Matić, Goran Nemarnik, Mirko Ognjanović, Tereza Pavlović, Bojana Radenović, Aleksandra Rotar, Maja Rubinić, Lenka Šajina, Miljenka Šepić, Krešimir Sokol, Damir Stojnić, Noel Šuran, Bojan Tankosić, Zlata Tomljenović, Jelena Vojinović, Roberta Weissman Nagy, Ružica Zajec, Andrej Zbašnik

RITAM / RITMO
RITAM ulice, RITAM srca, RITAM disanja, RITAM muzike, RITAM plesa, RITAM igre, RITAM vremena, RITAM riječi, RITAM velegrada, RITAM rituala, RITAM kretanja, RITAM prehrane, RITAM kiše, RITAM utrke, RITAM sunca, RITAM Jin i Jang-a, RITAM promjene, RITAM putovanja, RITAM kapitala, RITAM zločina, RITAM filma, RITAM noći, RITAM života, RITAM i blues, Radio RITAM, RITAM filma, odmjereni RITAM, skladan RITAM, harmonija RITMA…

Ritam prepoznajemo svugdje, u vidljivoj i nevidljivoj prirodi, u strukturi i ustrojstvu života. Primjećujemo ga kao stalnu mijenu što je osobina vremena i prostora. RITAM je značajka postojanja, stalnog tijeka. Ritmovima smo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini potpuno obuhvaćeni. Formiranjem i razvojem ljudske svijesti, događa se prepoznavanje ritmova unutar našeg tijela. To je ritam srčanih otkucaja i disanje. Čovjek je primijetio da se ti ritmovi mijenjaju mentalnim i fizikalnim poticajima npr. strah, erotsko uzbuđenje ili fizička ozljeda. Zapažamo svakidašnji tempo života te ritam mijene koja počinje rađanjem, stasanjem, starenjem pa do umiranja. Izvan tijela događaju se ritmična izmjenjivanja poput izlaska i zalaska sunca / mjeseca te klimatske promjene, godišnja doba. Primjećuju se cikličke putanje zvijezda na nebeskom svodu. Ljudski rod je, u strahu od smrti, pokušao smisliti rješenje za besmrtnost. Otkriva se da sunce svojim ritmom pojavljivanja daje život pa se rađaju kultovi i religije. Zaratustru, koji je živio najmanje 1500 godina prije nove ere, smatramo prvim velikim prorokom svjetskih religija. Odustajući od indijske / iranske / arijevske ili kineske tradicije, razvija dualizam, podjelu na dobro i zlo te razrađuje ideju nastavka života postojanjem poslije smrti. Redaju se religijske škole koje, ovisno o vlastodršcu, rezultiraju milijunima vjerskih žrtava. Na žalost, i tu raspoznajemo ritam kao kategoriju interesnog mijenjanja uvjerenja ili ritam uništavanja neistomišljenika.

Nakon više tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i zabrana znanstvenih istraživanja, pojavljuju se načela kvantne fizike. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, prostor dobiva još jednu kategoriju – vrijeme. Vrijeme u sebi sadrži ritam. Vrijeme nije samo linearni protok kroz prostor. To je skup ritmiziranih dimenzija koje prenose fizičko kretanje u postojanje. Sve što zovemo univerzumskom ili božjom kreacijom, energija je koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to se čini gušćom; ako vibrira bržim ritmom to ima manju gustoću i čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Veoma brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg naših pet osjetila mogu opažati.

Einstein: Mjere prostora i vremena zavise od (ritma) kretanja promatrača. Pod određenim uvjetima mogu se vremenski događaji jednom promatraču prikazati u jednom slijedu, a drugom u različitom. Ova tema golica maštu i izaziva na razmišljanje. Danas se govori o višestrukim stvarnostima jer mnogi znanstvenici hvataju korak s misticima, medijima koji posjeduju spoznaju da je ovaj „fizički” svijet samo jedna stvarnost unutar beskrajne svijesti. Znanstvenici kažu da su druge stvarnosti paralelni svjetovi ali dio jedinstvenog energetskog polja. Kvantna fizika, koja istražuje stvarnost ispod „fizičkog” svijeta atoma, govori slično kao mistici koji spominju različite ritmove, frekvencije i dimenzije postojanja. Na scenu stupaju filozofsko – fizikalni znanstveni rezultati istraživanja. (Teorija relativnosti, kvantna fizika, fraktali, bozoni, teorija struna…). Fizika je već dokazala da je sastav svih tijela zapravo energija, odnosno elektro-magnetske energije u stanju različitih napetosti.

Naša civilizacija opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Okolina se opaža samo prema uzorcima koje možemo doživjeti našim skromnim čulima. Oslanjanjem samo na njih bazira se doživljaj okoliša i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Druga osjetila se ne njeguju. Zapušteni smo jer znanost, sociologija, kaže da je to tendenciozna okosnica zaokupljanja pažnje ljudi. Ljude je lakše obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije i nadahnuća. Živimo upravo u takvom vremenu zavođenja i obmana. Zapadna civilizacija je u krizi: ritam kapitalizma, kroz bankarske sustave i političke elite pokušava širiti zavisnost. Šačica vlasnika krupnog kapitala posegnula je za životima onih koji su ih stvorili, stanovnika zapadnih demokracija. Od pohlepe previđa da time uništava vlastito postojanja. Ali, kategorija „ritam materijalnog bogaćenja” je samo jedan od nižih vidova ritma. Pred nama je ritam promjena.

Eugen Borkovsky, kustos projekta, 2013.

www.groznjan-grisignana.hr
15. 06. 2013. obilježavanje Dana Općine Grožnjan / Grisignana

GROŽNJAN Grad umjetnika      1965-2013      GRISIGNANA Cittá degli artisti

 
 
RITAM / RITMO, selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt
komentari o radovima, autorima…
 

Bezic-Natasa

Nataša Bezić na temu ritam predstavlja diptih izveden akrilom na platnu. Snažna gestualnost primjetna je na svim elementima rada. Na formatu nalazimo oblike koji asociraju na krila leptira. Oni se ponavljaju predstavljeni iz različitih perspektiva. Ovim postupkom ostvareno je upečatljivo kompozicijsko rješenje. Krhka krilata bića nalazimo na podlozi ispunjenoj linijama, rasterima i tonovima geometriziranih oblika izvedenih prostoručno. Osim leptirovih krila sve ostalo je u sivim tonovima. Tek rijetko pronalazimo odjeke tonova toplog kolora. Pažnju privlači slovni zapis. On je pravilan iako umrljan i u neskladu je sa biomorfnim oblicima. Čini se da je umjetnica željela sukobiti ideju slobode, prirodnosti sa nemilosrdnim zadatostima okruženja. Šifriranu poruku i parceliziranu pozadinu kao da remete bešumni i slobodni zamasi leptirovih krila. Slično slobodarskom duhu okruženom pravilima. Iako je leptirov let uvijek kratak on se ipak dogodio unatoč svim krutostima sistema. Neminovan je ritam promjena.
 

Blagonic-Igor

Svakodnevnicu, okolicu, mnogo puta ponavljanu, često više ne primjećujemo. Tek trenuci napetosti okreću nas percepciji koja se izoštreno obraća okolini. Igor Blagonić zamjećuje stepenište kao izvorište oblika i uvodi osobni doživljaj. Urbana svakodnevnica tako dobiva dramatičan prizvuk. Tajnovitost sasvim običnih stvari dolazi na uvid. Autor bilježi geometrijski kod arhitektonskog rješenja. Ovo nije bogato stepenište neke raskošne vile već je jednostavan, skromno oblikovani prostor koji ujedinjuje sve stanovnike višekatnice. Niski stropovi, tanki zidovi, vjerojatno loša infrastruktura. U sumrak se više ne vide grafiti, išarani zidovi, zaflekani prekidači ili pak odlomljenim dijelovi stepenica. Prostor dobiva geometrijsku čistoću uz dojam otuđenosti i samoće. Ljudske jedinke koje svakog dana prolaze tim javnim prostorom ne mogu od njega primiti nikakvo ohrabrenje niti poticaj. Svelo ih se na brojčanost i neophodnost. Tek da ne žive na ulici jer su kapitalu još uvijek korisni. Blagonić se odlučuje poigrati uočenim pa udvostručava scenu priključujući originalu zrcalnu fotografiju. Ovom neobičnom simetrijom dojam je doveden do snažnog dokumenta o prostoru i iskazu trenutka stanja senzibilnog autora. Ritam interijera prelama se u ritam doživljaja promatrača.

 

Blazina-Marijan

Marijan Blažina na zadanu temu odgovara likovnim promišljanjem čije je oblikovno utočište meandar, zemljopisni pojam koji označuje vijuganje rijeke kroz ravnicu. Kad rijeka prijeđe u nizinski dio toka, slabi dubinska, a pojačava se bočna erozija tla. Ta pojava uzrokuje vizualnu zanimljivost u krajoliku. Mnogo je autora, mnogim medijima, tijekom svog opusa dotaknulo oblik meandra. Naravno, odmah se prisjećamo Knifera. On je, tijekom četrdeset godina inzistiranja na motivu, meandar lišio sadržaja učinivši ga simbolom. Srećući se sa Kniferovim radovima prihvaćamo ih kao relevantno mjesto suvremenog likovnog govora no uvijek ih ponovno smijemo propitivati. Ideju motiva Blažina zamjenjuje oblikom meandra. Igra nadovezivanja na Knifera, postavlja na upit rad drugog autora koji, posežući za prošlim vremenskim okruženjem, oblikovanje ograničuje na okosnicu već pozicioniranog tuđeg opusa. Marijan Blažina poštuje opus Julija Knifera. Njegove reminiscencije na radove predhodnika baziraju se na podjeli slikarske podloge. Blažina ne poštuje umjerenu, pasivnu ispunjenost Kniferovih radova koji graniče sa dizajnom. On im dodaje drugačiji energetski naboj. Gestualno ispunjavanje podloge trakastim formama snažnog kolora ograničeno je provjerenim / samozadanim oblikom. Ispunjenost bojama donekle konkurira karakterističnoj ritmičnosti glavnog oblika na formatu. Pred sobom nalazimo referiranje na Kniferove meandre samo u osnovnom obliku a ispunjene drugačijom estetikom snažnog kolora i poteza. Meandar se ovdje nudi kao brand. Blažina dodatno inicira značajku proizvoda podastirući fotografiju, print umjesto svog originalnog slikarskog rada. Autor sam kaže da bi rad nazvao Homage a Knifer. Prezentirati ćemo ovo referiranje na Knifera kao još jedan homage pokojnom kolegi i kao zanimljivi rad na temu ovog projekta.

 

Botev-Atanas

Kapital mijenja okolinu ubrzanim ritmom. Intervenira se u prirodu sa nepopravljivim posljedicama. Brza zarada jedina je motivacija koja prečesto rezultira ekološkim katastrofama. Neke primjećujemo odmah a neke posljedice uočavamo sa zakašnjenjem. Perfidnim potezima, pod najrazličitijim izgovorima, stopiraju se ili minoriziraju akcije udruga širom svijeta poput Greenpeace. Mediji, koji su u vlasti korporacija, preskaču objavljivati o njihovim akcijama a vlast progoni aktere pod raznim iskonstruiranim izlikama. Atanas Botev svjedoči jednom agresivnom posegu u urbanu strukturu grada Skopja. Pored mnogih dosadašnjih upitnih intervencija pod izlikom uljepšavanja grada, ritmu izgradnje „još starijeg i ljepšeg“, priključuje se rušenje kompleksa bivšeg željezničkog kolodvora. Bila je to jedna od velebnijih željezničkih stanica na Balkanu ali je potres 1963. godine urušio dio zdanja. Cijelo Skopje je nanovo podignuto a ostavljena je željeznička stanica kao spomenik koji se vremenom pretvorio u zaštitni znak grada. Botev fotografira daljnju devastaciju nijemog svjedoka katastrofe. Umjetnik nas obavještava: miću se peroni da bi na njihovom mjestu bio sazidan novi robni centar. On podastire odličnu fotografiju situacije koja u kompoziciji ima usađenu ideju ritma. Uz to protestira protiv devastacije urbanog javnog prostora.

 

Bozic-Mirko

Potez kistom, točka, fleka, linija, nakupina, raster, utor, procjep, uzdignuće i još mnogi rezultati intervencija segmenti su djelovanja kojima se sačinjava likovno djelo. U ovom slučaju, Mirko Božić, umjesto nekog od nabrojenih resursa akcije, koristi slova. On je pjesnik. On nabraja misli, zapažanja, doživljaje. Nama podastire slike, scene, dogodovštine, nizanjem slovnih znakova koji smislenim grupiranjem donose sadržaj. Uronimo li u ove znakove pred nama se pojavljuje niz humornih zapažanja. Autor koristi geometrijske pojmove da bi pojednostavio i što zornije naglasio poruku. Ova pjesma je umjetnikovo viđenje, doživljaj stanja socijalne okoline. Mirko Božić iskazuje ljudsku priču o pasivnosti i inertnosti. Njegov poetski rad snažno progovara o bijegu ljudi od razmišljanja, od odluka, od sebe samih ka uobičajenom. Lakše je opstati u krdu nego kao pojedinac sa stavom. Umjetnik se ruga „sigurnom svijet bez kutova„. Unutar projekta Ritam ovaj rad nije slikarev već pjesnikov zapis. Promatrač može, slijedom svoje imaginacije, smislene nizove slova pretvoriti u sliku. Time se približava pjesnikovoj premisi, znakovima oblikovanoj situaciji na koju nas želi upozoriti. Možda je dobro pjesmu pročitati više puta.

 

Brajkovic-Darko-Njapo-06-kompozicije

Darko Brajković Njapo podastire kompozicije na formatu listovnog papira sačinjene od višekratno otisnutih malih pečata. Radovi su izdvojeni iz ciklusa Ured za nebirokraciju. Ovo su grafički otisci izvedeni bez uobičajene tehnologije. Umjetnik sam proizvodi matrice koje kasnije otiskuje na podlogu. Dio pečata propituje pojam umjetničkog i poziciju autora unutar nerazmrsivog klupka potrebe za stvaranjem i licemjernih krugova tzv. službene umjetnosti. Drugu grupu sačinjavali bi radovi koji promoviraju aktivističku, liberalnu, skoro anarhistički odjenutu autorovu viziju svijeta. Umjetnik je aktualan jer radovi sarkastično progovaraju o birokratskim situacijama koje se danimice množe. Evo, tu su još i najnoviji briselski napuci koji, pod krinkom demokracije, više ne diskretno, ugađaju krupnom kapitalu, nagomilavanju profita. Brajković je i univerzalan jer komentira pravila ureda koji od kada postoje usporavaju i kompliciraju obične živote. Dosjetkama, koje se često cinično obraćaju promatraču, nerijetko koristeći provokaciju, umjetnik nas pokušava upozoriti, izazvati na razmišljanje. Izloženi radovi, grafički listovi, unikati su iako sačinjeni iz otisaka od kojih se neki ponavljaju. Pojedini pečati, otisnuti u osmišljenim kombinacijama, od znaka prelaze u poruku. U konačnici postaje očito da Brajković izgovara niz doživljenih impresija koje u obliku komentara podastire promatraču. Intenzitetom tijeka igre oblicima / porukama, umjetnik u kompozicije uvodi otisak svog prsta. No, i to mu se čini premalo osobnim, pa kreće u oblikovanje svog portreta na gabarite pečata. Ovim slijedom otkriva proces materijalizacije ideje a uz to iskazuje želju za provjerom osobne poruke koju odašilje.

 

Burul-Vedran

Fenomen zalaska sunca opisan je vizualno nebrojeno puta pa već na prvi pogled većinu takvih radova svrstavamo u drugorazredne. No, Vedran Burul podastire poetsku vizuru, tog, oku ugodnog doživljaja, koja izaziva pažnju. Spori ritam neizostavne mijene dana u noć događa se u kadru. No, nama je onemogućen direktni pristup događaju. Možemo ga tek nazrijeti kroz niz žicom povezanih trstika koje dijele prostor. U ovim vremenima, pomislimo da vjerojatno trebamo nešto platiti kako bismo prisustvovali direktnom viđenju bez barijera. Na žalost, to nas ne čudi. Već plaćamo čudne račune kao npr. slivne vode, komunalnu naknadu, snagu električne struje i slične administrativne izmišljotine. Vodu nam i tako preskupo naplaćuju. Komunalna naknada je već plaćena kroz stanarine i visoke poreze. Struja je već preplaćena visokim tarifama. O mobitelima čiji impulsi razlikuju kad smo prešli granicu pa se plača tzv. roaming radije ne treba komentirati. Tako nam je pristup obali, javnom dobru ograničen od strane turističkih resorta. U crkve se mora platiti ulaz. Šume su državne ili nečije pa je i šetnja ograničena. Vodu nam žele oteti. Takvih primjera ima mnogo, sve više i više. Vedran Burul, majstor fotografije atmosfere, vjerojatno nije sve ovo zamišljao priliko vizualnog istraživanja objektivom. On zapaža neuobičajenu situaciju i instinktivno ju bilježi. Fotografski rad ima nekoliko planova koji su podijeljeni horizontalno. Začudnost očitavamo s duplim scenama, kao da su pred nama dva zalaska sunca, dva mora, dva kopna. Realitet umjetnikove interpretacije nudi dramatičnu atmosferu. Raster okomica odjeljuje nas i inicira želju za prelaskom ili micanjem barijere. Moramo se potruditi i sami, na terenu, maknuti nametnute zabrane.

 

Cekada-Tajci

Autoportreti najčešće žele iskazati i stav umjetnika o okolini. Osobna stanja nisu lak motiv. Eksperiment, slućena slučajnost može donijeti odlične rezultate. Tajči Čekada se često igra. Njena igra je uvijek slobodna ali nije nepromišljena. Igra je osobenjačka, maštovita i uvijek otkriva osobno. Uzdajući se u instinkt primjećivanja autorica sve situacije pretvara u artefakt bez obzira da li je to dugotrajna artistička transmisija ideje u materijal ili samo događaj, isječak trenutka. Svaka igra u sebi ima ugrađen ritam. On se manifestira u sporom izvođenju ili u sasvim brzom odsjaju trenutka. Jedan takav, trenutni, brzi niz bljeskova umjetnica materijalizira i podastire kao triptih. Ona iskorištava mogućnosti sipke materije koju koristi za otisak vlastita obličja. Primjećujući likovnost ponavljaju se otisci u snijegu koje bilježi fotografskom tehnologijom. Za ovaj projekt, iz serije snježnih memorija, izdvaja triptih koji plasira ritmičnu gradaciju osobnog stanja. Bez obzira da li su ovo glumljene ili doživljene situacije, ne ostavljaju nas ravnodušnima. Ove geste se preklapaju sa situacijama koje nerežirane viđamo na internetu. Na žalost, ne na službenim stranicama javnih glasila jer su ona pod kontrolom kapitala već u privatnim izvješćima obespravljenih stanovnika Plavog planeta. Na ovim radovima, raspon dojmova od nevjerovanja preko panike do krika, razvidan je i saopćen promatraču. Uklopljen o povijesni trenutak djeluje kao upozorenje, intuitivno a realno, osobno a univerzalno.

 

Ceric-Kovacevic-Samir

Trenuci uživljavanja u tuđi kreativan trud uvijek iziskuju napor. Čak i ako je u pitanju slušač u parteru. Također, uvjerljivo bilježenje ekspresivnih trenutaka predstavlja umijeće. Samir Cerić Kovačević uspijeva predstaviti virtuoznu izvedbu solo dionice na instrumentu violini. Ritam je očit po osobinama fotografije i po portretnim karakteristikama violinistice. Trenutak pregalaštva interpretacije zvuka preklapa se sa naporima izvjestitelja. Oboje koriste znanje i senzibilitet. Duga ekspozicije, potresenost, tehnički tzv. nedostaci fotografije u korist su izražajnosti. Čini nam se da čujemo uvjerljivo izvedene kadence. Ovo nije dokument, ovo je vješto zabilježen doživljaj izvedbe. Izuzetna interpretacija dojma progovara o sukladnosti trenutka oboje umjetnika, violinistice i fotografa.

 

Dobrilovic-Bruna

Predmetu ali i osobi možemo prilaziti sa više strana. Ponekad dodirujemo oble bridove događanja a ponekad oštre koji ostavljaju trag nemira u nama. Poslije, u mislima, sve presložimo na način da pod svaku cijenu budemo pobjednici u neformalnom duelu. Barem moralni, barem u vlastitoj interpretaciji. Bruna Dobrilović ritam problematizira oblicima koji djeluju opasno, oštri su i ušiljeni na jednoj strani. Moguće da je autorica željela podsvjesno zaštititi svoj integritet kad je posegnula za oblicima koji nemaju funkciju ali imaju značenje. Odnos sa okolinom i režim preživljavanja u nemilosrdnom kapitalizmu neminovno inicira nelagodu. Svi smo svjedoci divljanja kapitala. Sigurnost postojanja traži zaštitu. Umjetnicima su njihovi radovi jedini štit pred realnošću.

 

Dosen-Karlo

Ideja predstavljanja, dokumentiranja svog postojanja čuči u svakome od nas. Umjetnici imaju slobodu da, bez da ih se razglasi za egoiste, predstave svoju svakodnevnicu. Tako Karlo Došen sakuplja ekipu kreativaca koji stanuju u istom kvartu i koji, zbog nemogućnosti nekog drugog načina, koriste javni prijevoz. Tako se nekoliko umjetnika više žanrova redovno vozi linijom br. 6 u gradu Rijeci. Autor ovog filma nagovara ih da učestvuju u snimanju događaja, namjernih ili slučajnih, tijekom prijevoza javnim prometalom. Rezultat je dokumentarno – režirana verzija događanja. Bez velikog fonda, gotovo bez pokrića troškova, snimatelj Igor Paulić bilježi događanja po direktivama Karla Došena. Snimljeni materijal montira Esta Dešpoja. Možda se cijela ideja ne bi realizirala da u priču ne uskače producentica Irena Grubiša iz udruge „Movi se“. Zanimljivo je pogledati što se ili što se može događati na putovanju jednim od gradskih autobusa u Rijeci.

 

Dragojevic-Sladjan

Vječnost, slijedeći ili drugi život, život poslije života teme su koje od praiskona golicaju maštu stanovnika Plavog planeta. Danas znamo da znanstvenici otkrivaju druge dimenzije koje titraju drugačijim ritmom od onoga koji je dostupan našim osjetilima. No, kroz povijest, maštoviti Zemljani, kroz kontroliranu prizmu raznih vjera, nisu se dali zaustaviti u naumu za vječnim životom. Tako su nastali anđeli, bića s krilima koja bi trebala biti besmrtna. No, Wim Wendersov izuzetan film iz 1987. godine Nebo nad Berlinom, svjedoči kako nas ljubav drži ovisnima o materijalnom u ovoj dimenziji. U filmu, tek kad se muški anđeo zaljubi u smrtnicu počinje kolor. Slađan Dragojević svom anđelu ne dodaje boju. On ga zadržava vječnim. Znači da je on hladan, neprimjetan i da ne može učestvovati u ljudskim sudbinama. Mi ipak vidimo krilatog jer idolopoklonici u svojoj uobrazilji krilatog obljepljuju zlatom. Pretpostavljamo da je kip pozlaćen jer je to česta gesta klera – bez obzira na siromaštvo vjernika. Umjetnik nas bez najave odvodi na mjesto vječnog počinka, na groblje. Ovdje, u prostoriji zadnjeg boravka na zemlji, tijelo bez života biva klanjano. Iznad njega proviruje anđeo koji ga niti ne gleda. U pitanju je status živih koji se žele riješiti mrtvog tijela. Nema kompromisa. Načine i gabarite mjesta za zadnji počinak oblikuju živi. Mrtvi sa ovim bizarnim okruženjem nemaju nikakve veze. Instinktivno se pitamo: da li mi, još živi, želimo ovakav odlazak? Slađan Dragojević na rubu sarkazma postavlja isto pitanje.

 

Duzbaba-Bogomir

Nagla i beskrupulozna privatizacija, u zemljama koje su prisiljene prodavati resurse da bi ih se priznalo, čini da nekad uspješni pogoni bivaju podcijenjeni i kroz organiziranu pljačku zatvoreni. Kapital je isisan a prostori, često na profitabilnim lokacijama, bivaju prodavani u bescjenje izabranim politički podobnim osobama. I Bogomir Duzbaba je svjedokom ovakvih scenarija u našoj nam domovini. Ritam prozora, otvorenih i zatvorenih, razbijenih ili cijelih, kao da zaziva one koji su ga gradili, voljeli. Ova vapijuća ritmizirana fasada  dokumentira divlji kapitalizam koji se ne libi uništiti ili režirano preprodati vrijednost a ljude poslati na ulicu. Umjetnik je postigao dva rezultata bilježeći opisano. Uspio je svjedočiti stanje države i iznijeti osobnu reakciju na situaciju. Ritam divljanja ratnih profitera ponešto usporava ali se još ne naziru konzekvence osobama na vlasti koje su omogućile takav raspad sistema i oslabljivanje nove, tek oformljene države. Likovno fotografski rad u potpunosti zadovoljava kvalitativne kriterije. Kompozicija, kolor, tema uklapa se u ideju projekta Ritam. Sadržajno nas snažno upozorava da više ne dozvolimo nacionalistička divljanja koja su, u sprezi s agresivnom većinskom vjerskom udrugom, omogućila ove pljačke. Bilo bi lijepše da nam s prozora veselo mašu zadovoljni radnici pogona.

 

Gojanovic-Kresimira

Ritam energija oduvijek fascinira ljude koji ga slute ili mogu osjetiti. Ovu temu problematizira Krešimira Gojanović. Njen rad najprije želite maknuti iz vidokruga ali ga kasnije, podrobnijim uvidom prihvatite. Umjetnica na podlozi beskrupulozno miješa stilove i načine interpretacije oblika. Tu je, na istom radu prisutna estetika, način reprezentacije oblika iz 70, 80 godina prošlog stoljeća uz uvjerljivo podražavanje stila kineskih majstora prije više stoljeća, tisućljeća. Ona kaže: ”Ritam Jin i Jang – Zmajev ples, predstavlja ciklički ritam neukroćene prirode, u kojoj se dualnosti svjetla i tame, te muškog i ženskog načela skladno prožimaju, tvoreći bezbrojne forme materijalne pojavnosti…“ Ovu tezu uspijeva ostvariti na formatu rada. Mi ne znamo da li je pred nama dio kineske, istočnjačke vaze ili kompilirani dezen. Stilske karakteristike i pozlata podastiru ideju istoka unutar konvencija zapada. Problem ritma ovdje je zaoštren. Dva ritma se sukobljavaju: razrađeni ritam istoka koji je po smislu umjeren i stilizirani ritam zapada koji je po smislu histeričan. A sve na istom radu.

 

Grbac-Voljen

Micanje tijela, satena i tila izaziva ritam. Kao da čujemo potiho tapkanje balerinki u dramatičnoj izvedbi baletnog performancea. Ritam plesa, ljudskog pokreta, miješa se sa ritmom šuštanja tekstila. Grupni oblik pokretanja doživljaja, ples, želi uvjeriti promatrača. Drama je dvostruka: u plesaču i u očekivanju publike. Pridružuje se fotograf. Izvedba plemenitog plesa, u vizualnoj interpretaciji Voljena Grbca odiše napetošću a u isto vrijeme govori o efektnoj uvježbanosti aktera. Zvuk, ritam zvuka, navodi promatrača na doživljaj a aktere na napor uvjerljive izvedbe. Sve to svjedoči fotograf koji se bori sa doživljajem izvedbe i iskustvom bilježenja  vizualne interpretacije. Rezultati nisu upitni, pred nama su.

 

Gustini-Igor--a

Vrijeme mladosti nosi ideju moći. Njome se zanosimo i pokušavamo ostvariti dvije elementarne ljudske želje: da budemo ostvareni kao osobe i da budemo bitni okolini. Kad to ne uspijemo, odustajemo od nametanja i usredotočujemo se na blisku okolinu. Tako postajemo normalni. Igor Gustini spoznaje ova htijenja pa umiruje želje te se okreće bitnom. Kao odgovor temi ovog projekta podastire personifikaciju osobnog. On se igra sa tuđim životom, igra se sa životom popularnog tipa automobila. On ga prikazuje kao novog, mladog, u naponu snage a na kraju albuma kao raspadnutu, ostarjelu tehničku napravu. Paralela sa životom nije daleko. Uz automobil se pojavljuju junaci u naponu snage tijekom aktivnog „života“ sprave za vožnju. Kasnije nema ljudi, automobil je ostavljen, sam, raspadnut. Poput albuma automobila kojeg predstavlja, možemo listati album sa našim osobnim fotografijama.

 

Isovska-Slavica

Kult mačke, zbog njenog hrabrog i dostojanstvenog držanja, postoji od davnina. Egipatska božica Baset bila je crna ženka mačke. Štovana je kao božanstvo. Religije se mijenjaju i prilagođavaju vlastodršcima pa je tako kroz povijest kult crne mačke usklađivan sa hijerarhijama mističnih bića. Kršćani su prirodne pojave i stare kultove falsificirali te ih pretvarali u svoje. Nastojeći se odreći i obrisati sve tragova starih religija u koje se prije vjerovalo, na Indeks je dospjela i crna mačka. Ta mržnja prema drugačijosti dovela je do masovnog uništavanja mačaka crne boje. Ljude, naročito žene koje su se brinule o mačkama, naročito crnim, proglašavali bi vješticama i spaljivali. Prema kršćanskom praznovjerju crna mačka koja vam prijeđe preko puta demon je koji na vašem putu stvari zlu prepreku. I još: ako želite izbjeći nesreću nemojte staviti šešir na krevet, rezati nokte u petak, izaći iz kreveta na lijevu nogu, razbiti ogledalo, pjevati prije doručka, otvarati kišobran u kući itd. Važnost crne mačke ipak je ostala pa makar i kao dramatičan znak. Slavica Isovska hrabro poseže za motivom sumnjive reputacije. Poigrava se obličjem crne mačke. Ona ga hrabro bilježi fotografskom tehnologijom. I to još nije sve. Autorica multiplicira, udvaja fotografiju mačke pa je time i značenje udvostručeno. Ili, možda, dva obličja poništavaju jedno drugo? Tko bi znao što su posljedice ove efektne ali drske intervencije?

 

Jankovic-Sanja

Naša civilizacija nevjerojatno se trudi održati koncept bijega od tijelesnosti. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Erotiku često smještamo u područje pornografije. Erotika je, po nekim definicijama, estetska usredotočenost na žudnju. Pornografija je usredotočena na libido. Ova područja nemaju čvrstog razgraničenja te se procjenjuju proizvoljno. Često je prisutno licemjerje koje nalaže da se zapravo može sve ali da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija često biva inicirana sa oltara. Rad Sanje Janković je aktualan jer smo svjedoci grubog uvođenja ptice rode u porodična stabla. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je odavno shvaćeno da je brak isključivo ekonomska kategorija a najmanje i najrijeđe dugovječna emocionalna zajednica. Ovu situaciju problematizira Sanja Janković. Ona fotografskom tehnologijom kreira erotsku fotografiju. Mi, već naučeni i nagledani erotskih uradaka paušalno razgledavamo njenu fotografiju ne očekujući iznenađenja. No, na ovom radu čeka nas neočekivano. Prelazeći pogledom po elementima rada, uz lakirane nokte, putenu kožu, detalje nagog tijela odjednom zapažamo mušku bradavicu. I tu počinje uzbuna. Pred nama je očito muško tijelo opskrbljeno detaljima tipičnim za žensko uljepšavanje. Autorica pušta promatrača na vjetrometini asocijacija. Mami ga pred erotski rad da bi ga tamo ostavila samog na milost i nemilost uvjerenju. Ovom provokacijom inicira spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet ni ljude oko sebe ali ih bez obzira na to možemo poštovati.

 

Kauzlaric-Marija

Biblija je selektiran, prilagođen i pristran skup zapisa raznih mističara, Papi, političara, zainteresiranih propovjednika. Biblija je sastavljena iz 73 knjige, od kojih Stari zavjet sadrži 46, a Novi zavjet 27. Ona nema autentičnih izvornika, poput Epa o Gilgamešu, već samo prepisivanih ili prepričanih dijelova. Ova knjiga obuhvaća dozvoljene, odobrene tekstove koji su nastajali negdje između 1500. godina prije nove ere do cca 100-te godine nove ere. Oko 400. g nove ere revidiran je latinski tekst Biblije. Ovu zbirku tekstova Židovi i kršćani drže svetima iako su sekvence često nelogične i kontradiktorne. Ipak im predstavljaju oslonac i opravdanje za postupke s vjernicima. Hermeneutika se već dva tisućljeća muči s osmišljavanjem događanja koja su opisana u biblijskim tekstovima.

 
U postavu ove izložbe nalazimo knjigu, Bibliju. Ali, to nije redovna biblija već umjetnički prerađena, revidirana verzija. Ovaj izuzetan rad potpisuje Marija Kauzlarić. Izložak izaziva promišljanje o religijama. Sve bi bilo u redu s grupama ljudi koji se nazivaju vjernicima kada se religije ne bi pokušavale nametati kao odrednice privatnih života svih stanovnika područja vjerski podijeljene Zemlje. U povijesti smo bilježili divljanje interesnih vjerskih zajednica. Znamo za nimalo duhovne Pape i Protupape, bjegove u Avignon, diktiranje interesa, postavljanje vladara. U ime pravovjerja uništen je jedan naroda u južnoj francuskoj, učinjen je genocida nad stanovništvom novootkrivenih Amerika, spaljivane su vještice još prije koju stotinu godina. I danas je aktualno obespravljivanje žena, izopćavanje i progon osoba neheteroseksualne orijentacije, te razmjenjivanje otrovnih strelica između područja različitih vjerovanja. Religije se vole lijepiti na pojam naroda pa otrovnost i isključivost dobiva novi zamah huškanjem neukih nacionalnim isključivostima. Djeci pričamo o Adamu i Evi. Neki roditelji žele uvesti ptice rode u rodoslovlje. Na sreću, Vjersku i svaku drugu nesnošljivost pobijaju rezultati znanstvenih istraživanja. Kvantna fizika, koja istražuje stvarnost ispod „fizičkog“ svijeta atoma, spominje različite ritmove, frekvencije i dimenzije postojanja. Fizika je već dokazala da je sastav svih tijela zapravo energija, odnosno elektro-magnetske energije u stanju različitih napetosti. Time banalna izčitavanja dogmatske naravi bivaju smiješna ali, još uvijek i tragična jer rezultiraju ljudskim žrtvama. Kada bi Biblija imala nastavak u obliku opisa događanja od 33. godine nove ere do današnjih dana, to bi bio najkrvaviji kriminalistički roman sa elementima horora koji bi mogao biti napisan. Marija Kauzlarić ne piše nastavak Biblije. Ona je u promišljanju blaža od autora ovog komentara. Umjetnica unutar korica premeće zapise, mijenja redoslijed tekstova. Time provocira dijalog. Ona kaže: …“Promenom redosleda strana, u ovoj već prepoznatoj kompilaciji grešaka, tražim smisao u čovečanski opsesivnoj potrazi za savršenstvom. Insistiranje na pravilnosti neizostavno daje diktat u značenju „normalnosti”… …borba za očuvanje “savršenih nizova”, ritmova i značenja je strah od remećenja poredaka onakvih kakvi jesu…“
 

Kelava-Ivan

Poziv na kavu sinonim je za druženje. Mi se odazivamo na kavu a da ne moramo ispijati taj napitak već nešto drugo. Ritam vremena čini da nam ostaje premalo vremena za druženje, za komunikaciju za neposrednu razmjenu misli, riječi i energija. Nekada je telefon služio dogovoru kada i gdje da se nađemo uživo. Danas imamo mnogo načina komunikaciju ali je većina njih u instant verziji poput mobitela, ili mreža sličnih Skype-u ili Facebooku. Ivan Kelava podastire fotografski rad na kojem zamjećujemo poredane šalice za kavu. U pitanju je režirana fotografija a ne zatečeno stanje. Iako autor kaže da je rad nastao kao ilustracija za knjigu pjesama, fotografija ne gubi na dojmljivosti. Pažljiviji promatrač može ustanoviti da su neke upotrebljavane a neke čiste. Tako, pored ritma rasporeda elemenata fotografije pred nama je postavljen upit značenja. Tko je pio, s kime je pio, zašto nije popio, zašto netko još nije pio… Ovo tračersko razmišljanje uvjetovano je našom građanskom navikom i željom da uz kavu razmijenimo i tračeve, komentare na kolege, susjede, sugrađane. No, sve češće spominjemo situaciju koja nas je navela da se više ne laćamo prvi za novčanik kad treba platiti. Socijalno stanje rapidno se pogoršava. Unatoč svijesti i saznanjima o uzrocima neizvjesnosti ponašamo se podobno, sve podobnije. Svima nam je ušao strah u kosti od mogućeg gubitka statusa kojeg smo postigli, strah od gubitka komocije bez koje mislimo da više ne možemo. Krupni kapital, bankarske ustanove pod ruku sa vjerskim udrugama ne štedi na nama već ne dozvoljava da se smanje profiti. To stanje htjelo se postići kako bismo bili meki i susretljiv za nova odricanja. Veliki brat nam već gleda u postelje. Kontrolirani smo unutar porodice, društva s kojime se družimo, posla koji radimo. Ovaj rad Ivana kelave zasigurno će zbuniti i Velikog brata.

 

Konjevoda-Silvana

Silvana Konjevoda na temu Ritam podastire rad izveden olovkom, akvarelom, tušem. U postupku ona najprije izvodi zapise na različitim formatima koje kasnije trga i kolažiranjem sastavlja u novu cjelinu. Ovaj rad ima većinu karakteristika njenog prepoznatljivog, često upotrebljavanog načina. Tu je prostoručan crtež kojim formira oblike koji ostaju nedefinirani. Kolažiranje izvodi ili samo vodom ili koloriranom vodenom rastopinom. Naravno, tu su scene sa tekstualnim zapisima koji također ne nose određeno značenje. Rad je isparceliziran pa imamo dojam da se radi o pet malih radova u nizu. Asocijacije su uslovljene idejom oblika kojeg uspijemo izčitati. Ovdje smo u tome još više ometeni jer su zapisi grafitom i uvodnjenim tonovima trgani da bi dijelovi bili ponovno spojeni, zalijepljeni u nekom novom slijedu. Nakon kolažiranja, ponegdje, na već uređene odnose uljepljenih polja, umjetnica linijama prelazi preko segmenata a potez nastavlja na podlozi kompozicije. Čini nam se da ove naknadne intervencije nose ideju ujedinjavanja svih elemenata u cjelinu. Cijeli rad djeluje gestualno i po likovno izvedenim potezima, mrljama i zapisima ali i po redanju isparanih segmenata. Autorica rad naziva Kiša pa nam je to okosnica za doživljaj. Svakako neka sjeta može se doživjeti promatrajući ovaj rad. Čini se da je umjetnica željela podastrijeti njen doživljaj ritma, udaranja kapi kiše. Neki od promatrača vole kišu a neki ne. Tako i jednima i drugima ostavljamo mjesto za dojam.

 

kovacic-jelena

Kad smo zadovoljni i kad smo motivirani na neku stvar onda nam ne smeta ni susjedov pas ni buka automobilske sirene ni prekipjela kava a niti kapanje vode iz špine. Osjetljive osobe imaju drugačiji senzibilitet pa neke situacije mogu doživjeti mnogo ozbiljnije nego što one jesu u svojoj biti. Jelena Kovačić zasigurno pripada senzibilnim osobama. To je vidljivo iz svih njenih radova kojima ova rasna slikarica komentira okolinu. Ovaj puta, na temu ovog projekta odgovara ponovno odličnim radom. Ona primjećuje monotono kapanje vode iz slavine. Na radu vidimo glavne aktere postignuća ovog ritma: keramičke pločice, odvodnu membranu, i naravno neispravnu slavinu. Tu su rezultati dugotrajnog stanja ove kupaonice: mrlje, hrđa, kamenac. Autoričinu neurozu dokazuju stripovski oblačići sa tekstualnom interpretacijom strašnog, ponavljajućeg se zvuka. Kao da čujemo monotono i uporno kapanje koje nismo u mogućnosti spriječiti. Ali tu su i sarkastične slikovne napomene u obliku brodskih prozora kroz koje se vidi uravnana površina mora. Iako ovo stanje u realnom okruženju umjetnicu dovodi do neuroza, promatraču rad ostavlja vedar dojam. Jer, tko od nas nema ili nije imao špinu koja monotono, tupo, neprestano, nepopravljivo kaplje?

 

Kuzina-Edvard

Još jedan izuzetan rad uvršten je u ovaj projekt. Pred nama je apstraktni objekt sačinjen od prozaičnog materijala, valovite kartonske ljepenke. Promatrajući ga imamo želju dodira, taktilnog doživljaja jer vizualni izmiče našoj percepciji. Iako sačinjen od svakodnevne jeftine materije, izaziva plemeniti doživljaj kao da je pred nama neki dragi kamen. Uz to, kako se pomičemo, sjena koju čine kartonske sastavnice prati nas. Skoro da izaziva nelagodu. Rad ima znakovit naslov: Geometrija ritma. Ovo imenovanje nas provocira jer se autor poigrava sa dvije kategorije: tempo i dimenzija. One su u ovom povijesnom trenutku nespojive i nemjerljive jednim rezultatom. No, vjerujući u kvantnu fiziku pretpostavljam da će se i za to iznaći mogućnost. Umjetnik odlično obrazlaže svoj rad: „…u ovom materijalnom svijetu gdje vibrira naprosto sve od živog do neživog, od vidljivog do nevidljivog, međusobno se prožimajući u konačnici gdje sve je jedno i gdje smo svi neraskidivo povezani sa svakim i sa svime, bili toga svjesni ili ne.,,“ Postajemo svjesni da je pred nama sasvim posebno djelo o kojem bi trebalo još pisati i pisati… Ritam je doživljen i interpretiran na zaista plemenit i kreativan način. Njegov autor je Edvard Kužina.

 

Kuzina-Gordana

Dosjetljivi rad podastire Gordana Kužina. Sasvim jednostavnim sredstvima postiže odličan dojam i zadovoljava temu projekta. Radi se o objektu, instalaciji. Umjetnica rasprostire tamno platno kroz kojeg probada drvene štapiće ujednačenih dimenzija. U naravi ona koristi čačkalice za zube. Pri pogledu na rad oni  djeluju kao potezi, linije, crtice. Tek pobližim razgledavanjem shvaćamo da se radi o reljefu s obje strane platna. Ritam je zastupljen kao ritmična izmjena linijskih elemenata na tamnoj površini. Rad ima mogućnost taktilnog doživljaja jer djeluje poput rijetkog krzna i mi poželimo dotaknuti ga. Monumentalna zatamnjenost materijala u kontrastu je sa raspršenim svijetlim detaljima. Autorica je uspjela predočiti jednostavnu verziju fraktala, ilustrirati ideju univerzuma. Format rada, unutar kojeg elementi postoje istovremeno dva puta u po tri dimenzije, s jedne i druge strane rada, predočenje je organiziranog kaosa. Međusobni odnosi linijskih elemenata raspolažu nebrojenim mogućnostima otklona od površine, smjera tijeka poteza i međusobnih kutova i u, zamišljenom zakrivljenom produžetku, mogućih susreta. Rad djeluje kao segment sudara čestica kada nastaje bozon, božja čestica

 

Kuzmanovic-Zoran

Zoran Kuzmanović na temu ovog projekta podastire skulpturu izvedenu lijevanim aluminijem i broncom. Rad nosi naziv Glava. Problematiziranje doživljaja osobnosti umjetnik razrađuje pojednostavljivanjem forme i poigravanjem detaljima. Kao i kod većine Kuzmanovićevih skulptura svjedočimo osobnom angažmanu na rubu provokacije. I ovaj lik, zaustavljen na putu od dosjetke ka znakovitosti, djeluje uznemirujuće. Umjetnik nam oskudno određuje elemente prema kojima bi raspoznali predmet kao glavu. Radi se o objektu koji se poigrava idejom portreta. Stilizirani i oskudni oblik raspolaže otvorom kojeg možemo doživjeti kao oko ali i kao uho. Tu je izbočina koja možda, može predstavljati nos. Sve ostalo moramo pretpostaviti sami. Glava raspolaže polugom koja u jednom trenutku može asocirati na brkove. Ovaj rad, ukoliko insistiramo da je u premisi ideja portreta, možemo tumačiti kao nekoliko raspoloženja naznačenih na istom objektu. Unatoč dojmu pasivnosti ovog lika, umjetnik sugerira introspekciju, osobno propitivanje. Akter je zadubljen u neko moguće stanje: preispitivanje osobne važnosti, nesigurnost, možda očekivanje. Zaustavljen u introvertiranoj situaciji izaziva dojam osamljenosti. Na radu možemo očitati tragove oblikovanja od ideje do razrade u definitivni oblik. Umjetnik ne sakriva tehnološke intervencije. Tek ponegdje intervenira. Artefakt ostaje sa karakteristikama materijala. To daje posebnu kvalitetu i podcrtava spontanost pristupa vizualnom preoblikovanju svijeta. Tako pred sobom imamo zagonetku oblika. Imaginacija promatrača postaje neophodna u izčitavanju ove skulpture. Možemo ju, sasvim slobodno doživjeti i kao apstraktni predmet s polugom. Hrabrost promatrača utjecati će na ritam pomicanja poluge.

 

Legovic-Miranda

Neponovljivi trenutak, mogao bi biti naziv rada Mirande Legović. Autorica fotografskim instinktom uočava  detalj. Fotografskom tehnologijom bilježi trenutak prije nego kamen upije vodu a sunce zasja u punom sjaju. Pred nama je ritmizirani niz lokvica nastalih na izdubljenom kamenom opločenom podu. Izmjenjuju se kadrovi odsjaja arhitekture. Oni se nastavljaju tako da niz detalja tvori sliku zgrade. Nevažni detalji su mutni ali se motivi mogu prepoznati. Dvije perspektive uhvaćene su u isti kadar. Četvrtaste nakupine vode smanjuju se skoro centralnom perspektivom prema gornjem rubu rada. Odsjaj zgrade pak, čini nam se raste prema vrhu fotografije. Pored majstorski zabilježenog refleksa na rubu fenomena, umjetnica fotografijom dočarava i atmosferu trenutka. Neposredno nakon pljuska, dok se nebo još nije ni sasvim ostavilo oblaka, trenutak snage sunčeve svjetlosti zabljesnuo je mikro lokaciju. Ritam izmjene atmosferskih prilika ogleda se u ritmu vlastite neposredne prošlosti. Ostaci pljuska dograđuju ljepotu sunčevog sjaja. 

 

Madracevic-Josip

Ritmovi se uvijek prelamaju u nekoliko paralelnih varijanti. Senzibilnom promatraču okoline to ne prolazi nezamijećeno. Na fotografskom radu, Josip Madračević bilježi u jednom kadru čitav niz doslovnih i simboličnih pojava kojima je ritam jedna od znatnih karakteristika. Sam objekt uz kojeg se veže cijela scena izveden je ritmičnim uklapanjem metalnih nosivih dijelova i ojačivaća. Uz to vidimo naglašen jednakomjeran raspored zakovica metalne konstrukcije. One imaju ritam pojedine grupe koje se ponavljaju pa čine niz po cijeloj konstrukciji. Tu je ritam svoda željezničkog objekta, poredak pragova, raspored šina. No, to nije sve. Tu je ritam kretanja kompozicije vlaka. Taj ritam ne vidimo ali u svijesti doživljavamo lokomotivu kako hita prema nama. Ili možda je to stražnji dio vlaka koji je u odlasku. To i nije presudno. Pored svih ovih dojmova slika starog željezničkog mosta svih sječa na putovanja koje je većini ljudi bilo najugodnije vlakom. Ritam kloparanja kotača i ljuljuškanje vagona djeluje opuštajuće pa nas cijela ova situacija vraća u dane kad se imalo vremena ali i sredstava da se otisne na put koji je mogao i potrajati. Danas kalkuliramo pa brzim letovima, bez mogućnosti, barem vizualnog upoznavanja međuprostora između polazišta i cilja, odjednom bivamo preneseni u sasvim različito podneblje. Autora fotografije zabilježeno podsjeća na ubrzavanje ritmova života od opuštenog mladalaštva do vremena kad se nameću novi ritmovi koji su počeli s otkucajima sata, jutarnjim buđenjem i uklapanjem u naporan ritam dnevnih obveza. Pridružujemo se njegovoj impresiji.

 

Marin-Milan

Prirodni ritmovi očitavaju se svugdje oko nas samo ih moramo zamijetiti. Milan Marin zapaža oblutke u vodi koji nastaju ritmičnim gurkanjem kamenja koje se, tarući jedno o drugo, vremenom sasvim zaobli.  On prekida taj prirodni događaj nekolicini kamenčića te nađeno postavlja na podlogu. Tako dobiva neki novi raster, raspored, međuodnos, ritam oblutaka. Proces rada vode zaustavljen je pa umjetnik odlučuje na neki način nastaviti preoblikovanje. Nađene oblike zaustavlja u određenom rasporedu i dodaje im okvir. No, s time nije zadovoljan pa nastavlja intervenciju. Na ostatak podloge, okvir i na okolinu rada odlučuje dodati oblike slične oblucima. On to čini docrtavanjem olovkom. Tako je pred nama kompozicija koja se može širiti dok god se umjetniku želi raditi. U konačnici ne znamo da li se crtež materijalizirao u oblutak ili su se obluci transformirali u svoje obrise.

 

Marin-Slavica-VIDEO

Tijelo funkcionira individualnim osobnim ritmom. Tijelo u pokretu mijenja statični ritam u ubrzani ovisno o uloženom trudu. Pri tom se mijenja unutrašnje funkcioniranje organa uz promjene pozicije tijela. Također se mijenjaju oblici tijela napinjanjem mišića a promjene, izazvane naporom, najočitije su na licu. Slavica Marin, odlična umjetnica i sportašica – maratonka, odlučila je spojiti ove dvije kategorije. Projekt, baziran na trčanju doživljenom kao performance, autorica naziva Morfogeneza. Tako sportska disciplina postaje umjetnički medij. Samo trčanje, ukoliko nije od sportskog starta do cilja u natjecateljske svrhe, postaje performance. Ono može problematizirati izdržljivost tijela, kretanje ljudskom brzinom kroz prostor, mijenjanje okoline tijekom kretanja. Za ovaj projekt umjetnica daje video rad koji dokumentira ove akcije. Spajanje tijeka tjelesnih aktivnosti u umjetnički rad iziskuje suradnju snimatelja. Tako da je pred nama performerica i njen pratioc, svjedok sa kamerom. Osim oblikovanog tijela ovom sportskom aktivnošću, najupečatljiviji detalj je zasigurno glava performerice. Tijekom trajanja performancea / maratona nižu se promjene na licu. Video rad plasira veliki broj portreta koji se mijenjaju iz trenutka u trenutak.  Na njima možemo izčitati napor, upitnost, upornost, želju, zadovoljstvo. Kod Slavice Marin najočitija je ljudska spremnost na napor uz uvijek pozitivno raspoloženje.

 

Marusic-Klavdija

Klavdija Marušić predstavlja rad u tehnici akvarela kojime nastavlja ciklus „Leptiri iz Fukushime“. Ideja nastaje tijekom putovanja u Japan nakon katastrofe nuklearne elektrane. Tijekom boravka informirana je o činjenici kako su neke vrste leptira mutirale uslijed ozračenosti. Kao rezultat tih šokantnih saznanja autorica izgovara suosjećanje na artistički način. Zamišljene izmjene genetskog koda primijećene na nježnim životinjama autorica vizualizira. Pjenastom strukturom i ponavljanjem sličnih oblika, inscenirana su moguća stanja. Slikarica kreira drhtave, minuciozne, hologramske zapise. Autorica diktira i kontrolira mrlju. Određuje joj put kroz pore papira. Obojena tekućina uzvraća bogatstvom preljeva i tonova unutar zadanih gabarita. Oskudno ispunjena pigmentiranom vodom, bjelina podloge postaje sastavnica rada. Na površinama nalazimo stupnjevanje gustoće od čvrstog poteza do skoro prozirnih lavura. Iako oblici na prvi pogled djeluju apstraktno, pažljivim promatranjem zapažamo da autorica bira elemente slične naturalnom. Ova kolekcija poigrava se promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Mi prepoznajemo motiv leptira. Saznanje dramatične premise o stanju motiva dodaje dokumentacijsku notu. Tako ovaj triptih sa idejom  leptira možemo doživjeti kao zanimljiv homage prirodi čiji ritam i sklad ozbiljno narušavaju postupci ljudskog roda.

 

Matic-Mirjana

Vrijeme nezaustavljivo teče. Njegov ritam zapažamo posredno primjećivanjem promjena. Te promjene se događaju na nama samima i u našoj okolini. Ponekad nam se učini da je dio vremena prošao prebrzo i da sadašnjost, kojom smo definirani, nije tako plemenita kakvi su bili neki trenuci koje raspoznajemo kroz membrane sjećanja. Mirjana Matić osvrće se na prošle trenutke i osvjetljava segment memorije kojeg vizualizira. Tako je pred nama sasvim osebujan slikarski rad izveden kombiniranom tehnikom i akrilom na platnu. Prvi doživljaj je svakako interes za prepoznavanje elemenata jer u prvi mah nismo sasvim sigurni da li je pred nama šal, zavjesa ili su segmenti nekog zida. U svim slučajevima elementi izazivaju asocijacije na neku prošlu estetiku. Autorica rad naziva „Patetično“ što odlično pristaje ovom djelu. Zagasiti kolor, ritmizirani dezen, tekstura površina, ukrasna linija između područja tonova elementi su koji snažno potiču doživljaj rada bez nužne potrebe za detaljnim dešifriranjem. Ipak, uvjereni smo da je pred nama detalj nekog interijera uređen po običajima nekog prošlog vremena. Umjetnica odlično komentira svoj rad: „…Uokvireno sjećanje, zaustavljeni ritam neke drage i daleke svakodnevnice koja iz distance vremena izgleda tako smireno, prisno i do bola patetično.“

 

Nemarnik-Goran

Pred nama nije tibetanska pjevajuća zdjela. Naša zdjela ne proizvodi zvuk. Ova plitka okrugla forma interpretira fascinacije zvukom. Autor, Goran Nemarnik, nazivom određuje doživljaj. Povjerava nam što je iz asortimana zvukovnog ritma prešlo u likovni zapis. Čini se da više slijedi doživljaj izvedbe pjesme Little Red Rooster nego možda Arpeggio koji je određen slijedom tonova koji tvore akord. Intenzivno gestualne površine, objekt je plitak pa podsjeća na disk. Bez obzira na ove dojmove, na artefaktu zapažamo poteze, nakupine, ureze. Ritam nije ujednačen već je raspršen, odaje instinktivan način obilježavanja, signiranja doživljaja. Okrugli oblik sugerira neku praktičnost u ideji oblikovanja ali nosi i reminiscencije solarnih oblika. Zakrivljenost prostora može se predstaviti upravo na plaštu kugle. Ovdje se nameće ideja kugle kao oblika podobnog za ilustraciju univerzuma. Ovo nabrajanje, propitivanje asocijacija moglo bi potrajati. Možemo se vratiti umjetnikovom naputku za doživljaj, izraženom u nazivu rada. Prihvaćamo da je ovo obli predmet ispunjen vizualiziranim, snažno doživljenim ritmovima interpretirane melodije. Osjećanje ideje zvuka i prijenos u vizualno polje traži od aktera koncentraciju. Autor nam nudi monokromni predmet na kojem je ova sinestezijska transmisija već urađena. Svakom pojedinom promatraču preostaje da sam pokuša, promatrajući predmet, osjetiti zvučnu asocijaciju zastupljenu u autorovoj premisi. 

 

Ognjanovic-Mirko

Život u suvremenom svijetu nema neku vrijednost. Naravno, ovisi tko je i koliko financijski težak ili popularan vlasnik određenog života. Okruženi smo grubostima od TV programa, ceste, javnog prijevoza do odnosa političkih elita prema onima koji su ih izabrali. Segregacija je toliko očita da smo sve više u situaciji da nam se život sveo na spašavanje svoje glave. Mirko Ognjanović simbolično ukazuje na realno stanje već u nazivu rada: Ritam asfalta. On fotografira tijela životinja koje su stradale u prometu. Na to se ne obaziremo osim u slučaju kad nam se ošteti ljubimac za vožnju, vlastiti automobil. Naravno, motivi iniciraju pitanje o zaštićenosti životinja u konglomeratu prometa i brzina na cestama. No, ovaj izuzetan rad propituje vrijednost naših života. U vrijeme divljanja kapitala, ovrha bez najave, administrativnih barijera, političke ne brige o socijalnoj sigurnosti, direktni atak poput ubojstva postaje benigna kategorija. To je rezultat suvremenog vremena globalizacije, divljanja religioznog i nacionalističkog fanatizama, raspada školstva i edukacije, beskrupulozne navale interesa financijskih elita što sve rezultira sa svođenjem građanstva na tri kategorije. Vlasnici kapitala i vjerske udruge su osnovica ovih negativnih trendova. Uz njih tu je, u sredini, korumpirana politička elita koja se dirigirano od strane ovih prvih, brine za provođenje pljački i segregacija. Mi ostali smo proli. Prol je skraćenica od proleter, antički naziv za ljude koji nisu imali ništa. Termin je upotrijebio Karl Marx kao naziv radničke klase. Znamo i to da su proli Orwelovi likovi iz „1984“. Gledajući danas, čini mi se da je Orwel bio nemaštovit. Nije mogao ni sanjati da je uvelike nadmašen stupanj kontrole koju je on tada vizionarski pretpostavio. Mirko Ognjanović intenzivno osjeća vrijeme u kojem živi. Njegov senzibilitet iznjedruje ovaj suptilni rad. On kaže: …“ Slike pregaženih životinje koje niko ne uklanja sa ulica personifikuju pristajanje na smrt na svakom koraku tj. km.  Nasilna smrt je toliko postala deo svakodnevnog života da se postavlja pitanje koliko je uopšte registrujemo i koliko nas potresa…“ Čini mi se da je zadnji čas za osvješćivanje o osobnom odnosu prema životinji ali naročito prema sugrađaninu pa ma kakav bio.

 

pavlovic-tereza

Ritam nalazimo zaista svugdje oko nas kao sastavni dio svih materijalnih i intelektualnih opcija s kojima se susrećemo. Ritam je promjenljiva kategorija i ne mora se pokazivati kao vidljiv ili osjećan, posebno našim oskudnim i nerazvijenim osjetilima. Još je teže vizualizirati pojam ritma jer, osim sinkroniziranog postoji i neredovni, nesinkronizirani koji se očituje u organiziranom kaosu u funkciji jedine konstante. Terezi Pavlović to ipak polazi za rukom. Ona, kao senzitivna i iskusna umjetnica, ne kopira prirodne oblike niti stilizirane vizualizacije bozona. Ona uspijeva, jednostavnim, opće poznatim uobičajenim oblikom kvadrata iznjedriti doživljaj promjenjivog entiteta kojeg određujemo kao ritam. Pogled na njen rad kojime odgovara na zadanu temu, odaziva se kao ritmizirana površina za koju ne znamo da li je reljef ili ploha. Zabune naše uvriježene percepcije bivaju isprovocirane naročito u središnjem dijelu ovog rada. Nismo sigurni koja je ploha naprijed a koja sa strane. Imamo želju pogledati rad odostraga, okrenuti ga i prigovoriti umjetnici na drskosti. Tereza Pavlović ovaj iluzionistički artefakt naziva Kristali soli. No, ovome radu nije potreban naziv. On je jednostavno samoživa formacija oblika koji nas ne ostavljaju ravnodušnim. Štoviše, provocira našu percepciju iluzionističkim rješenjima koja nas zbunjuju. Zahvaljujemo Terezi da inicira doživljavanje i da nas tjera da viđeno ne prihvaćamo kao gotovu situaciju već da o tome domišljamo svojom glavom. Razmišljanje je, kao i unošenje kuhinjske solim u tijelo, neophodno je za život.

 

Radjenovic-Bojana

I samo jedna boja, u ovom slučaju plava, može iznjedriti ritam. U doslovnom smislu on se očituje tijekom činjenja plavom. Ili postavom plavog formata u prostor čime on nije postao skulptura već je ostao slika. Ali, o tome su mišljenja podijeljena. Ovaj egzibicionizam bio je aktualan u vremenu dekadentne i situirane zapadne, poslijeratne Europe prošlog stoljeća. Na ovu situaciju i Yves Kleina referira se video rad Bojane Rađenović. Umjetnica zasićenoj, mat plavoj boji posvećuje pažnju iz razloga trenutnu sklonosti. Ona se s njome igra pa svjedočimo zabilježenom događanju. Autorica obrazlaže: „…slučajno odabrani – „zadati“ elementi bile su reči: krug, plava boja, prostor, pokret i ritam. Na osnovu ovih elemenata nastao je rad koji se pretvorio u omaž…“. Danas možemo zanemariti opravdavanje s homageom jednom artistu koji to postaje skoro slučajno. Akciju, dokumentiranu na video radu, možemo postaviti u vrijeme u kojem živimo. Odgovornost za ovaj komentar možemo pronaći u situacijama u koje nas je uronilo vrijeme. Jer, nakupine energije nas muče. Nemamo ih gdje kanalizirati jer nam egoizmi ne dozvoljavaju ljubav za koju se treba i podrediti, ne dozvoljavaju nam spuštanje ispod postignutog statusa, ne dozvoljavaju nam povratak k sebi, povratak u obličje čovjeka. Slijedom kreativnog poriva, skoro nesvjesno prihvaćajući spoznaju o nakupini energija, pokreće se akcija. Zabilježeno na videu jest atraktivno a tijek radnje ponavljanjem postaje čak i vedar. Umjetnica poseže za poviješću koja je, iako u sasvim drugačijim uvjetima, prihvatila sličnu dekadentnu igru. Iskrenost dovodi na upit činjenica da umjetnica ovu akciju ne čini u svom dnevnom boravku. Ne čini ju čak ni u svom atelijeru već ju izvodi u prostoru za kojeg ne osjeća odgovornost. Tako fleke, posljedice akcije a koje nisu ostale na formatu kojeg se potpisuje, autorica prepušta vremenu izbljeđivanja. Službeni rezultati ovog događanja su papiri sa rasterom otisaka obojenog bačenog predmeta ali i sami predmeti, matrice – obojene loptice. Slučajnost otiska može biti likovna i na površinama koje ne ulaze u rad. Umjetnica je toga donekle svjesna pa inicira video i fotografije koji bilježe i te drugorazredne posljedice. Poštujemo ovu iskrenost umjetnice. Iz tog razloga ne predstavljamo rezultate već tijek događanja.

 

Rotar-Aleksandra

Aleksandra Rotar predstavlja nekoliko radova rađenih fotografskim tehnologijama. Kako sama kaže, uzima prirodu i prirodne oblike kao inicijalne motive. Nakon snimanja, umjetnica obrađuje motiv na način da izuzima kolor i meke sjene. Na nekim od radova se prepoznaju motivi a na nekim se motiv pretvorio u dezen, igru tonovima. Ovim postupkom autorica dramatizira kadar bez obzira na sadržaj. Motive koje prikazuje a tu su koza, pas, leptir, stablo, lišće, grane, umjetnica pronalazi u naglašeno prirodnom okruženju. Opisujući radove navodi zvučne senzacije koje je doživljavala prilikom traganja za motivima. Ova ponuda sinestetičkih senzacija obiluje i likovnim kvalitetama. Rasterirane površine možemo doživjeti kao područja zvuka prenesena u likovni medij. Neke od motiva autorica dovodi do neprepoznatljivosti uzimajući iz ponude samo tamne i svijetle dijelove realnosti. U nekim obrisima raspoznajemo objekte a na nekim radovima su pred nama doslovno samo titraji. No, iako su dovedeni do ruba apstrakcije, oni odišu naturalnim ritmovima. Umjetnica komentira; „…Ritam „glazbe“ koju proizvodi njihanje lišća i ritam linija i točki na fotografiji se nadopunjuju…“. I zaista, pred ovim kombiniranim postupcima zaista možemo poslušati umjetničin savjet i osluhnuti odbljeske titraja plemenitih oblika.

 

Rubinic-Maja

Maja Rubinić predstavlja se serijom crteža flomasterom i tušem na papiru. Oni su nastali između 2010. i 2012. godine a upotrijebljeni su kao ilustrativni materijal za knjigu pjesama Mirka Božića s naslovom „Mrlje na njenim rukama“. Na svim crtežima primjećujemo pojednostavljivanje oblika u svrhu narativnosti. Svi likovi, ljudi i životinje, zaustavljeni su u trenucima činjenja. Često su te djelatnosti jednostavne i ljudske a ponekad su začudne. Autorica im izdvaja bitne karakteristike stanja, detalje pogleda ili geste. Crteži nose stripovske karakteristike i iz većine možemo izčitati neku priču. Scene se doživljavaju kao isječci tijeka radnje. Neki od aktera čine nešto očekivano a neki kao da su iznenađeni, otkriveni u nekom zabranjenom trenutku. Ponekad karikaturalno donesene situacije uvijek ostaju dobrodušno interpretirane. Niz radova Maje Rubinić karakterizira ljudsko.

 

Sajina-Lenka

Osim prirodnih ritmova imamo i artificijelne, nametnute. To su. ritmovi koje karakterizira disciplina ponašanja kojeg se grupa ljudi mora držati. Ujednačeno prakticiranje hodanja, gledanja, pozdravljanja karakteristično je za vojne ustanove. Na žalost, i u školama, poduzećima, ustanovama nalazimo na disciplinirano, dresirano ponašanje. Naročito u suvremenom vremenu kad ljudski život ništa ne znači i kad smo od strane kapitala pritisnuti strahom od otkaza, padanja u nemilost šefova ili negativnih pogleda kolege. Lenka Šajina problematizira stanje civilizacije podastirući fotografiju grupe ljudi koja hoda ulicom u urbanom okruženju. Oni možda ne djeluju strogo i savršeno ujednačeno ali ih otkriva dezen odjeće. Jer, ovo sigurno nisu protesti obespravljenog radništva već pokušaj ublažavanja negativnog mišljenja o vojsci i funkciji vojnika. Autorica, svjesna stanja krize dobrodušno komentira: …“Da li se izlaz iz ove teške krizne situacije u kojoj smo se našli, može naći u redu, disciplini i jedinstvu ? Možda je zajedništvo jedino što  nas može izvući i osloboditi. Ali da li smo toliko složni da zajedno koračamo za neko bolje sutra?“ Poučeni dosadašnjim rezultatima građanskog neposluha ili demonstracija, čini nam se da će i ova kupljena grupa posegnuti za oružjem u obranu nečijih privatnih računa, lihvarskih banaka, kapitala. Tome vojske i služe. Vojska ostaje vojska jer, po onoj narodnoj, vuk mijenja dlaku ali ne i ćud.

 

Sepic-Miljenka

Pred nama je diptih na kojem od titraja zastaje dah. Oslonca za pogled nema. Elementi se igraju, odlaze, dolaze, grče ispravljaju, prelamaju, prekrivaju, razotkrivaju… Ova dva platna ne nude odmor za oči. A opet, privlače nas pa ne posustajemo od istraživanja pogledom sve dok želja za oblikom ne nestane. Tada se pojavljuju neke drugačije karakteristike koje tek u stanju bez želja možemo izčitati. Pred nama se otvara područje energija. Područje koje ne podliježe čvrstom obliku. Ono se ne vidi okom. Oko je tek posrednik prema sustavu doživljaja plemenitih ravni. Miljenka Šepić nudi nam medij, posreduje u doživljaju – spoznaji. Ona pripada umjetnicima igračima kojima je jasan ritam cvjetanja, listanja, ritam kiše ili sunca. Osobne spoznaje ovdje se pretvaraju u svjedočenja nevidljivog a osjećanog. Umjetnica kaže: „…Boje prenose ritam i energiju prirode“. U obliku raspršenih segmenata ponuđeni su nam na doživljaj.

 
 
Sokol-Kresimir

Obelisk, pretpovijesni kult uspravljenog kamenja, nabolje pamtimo iz drevne egipatske civilizacije gdje je bivao uglancan i obložen plemenitim metalima na vrhu a najčešće posvećen Suncu. Obeliske su razgrabili osvajački narodi kao važan znak koncentracije energija i moći. Tako na velikom trgu sv. Petra u Vatikanu stoji jedan ukraden iz Egipta. Također jednog nalazimo u Central Parku u New Yorku a jednog u Londonu. Bizarno je da su neki u srednjem vijeku bili uništeni zbog poganskog podrijetla. Krešimir Sokol, kao odgovor na zadanu temu, predstavlja izduženu plošnu formu koja podsjeća na obelisk. Pred nama je skulptura izvedena u drvu i oslikana vedrim koloritom. Na rubovima je istanjena a na vrhu istanjena i zaobljena. Objekt zapravo ima dvije površine koje možemo promatrati kao odvojene cjeline. Te dvije plohe se, nakon oštrih rubova susreta, s druge strane nužno ne nastavljaju. Iako nam se čini da je s jedne strane objekt toplijih boja a s druge nešto hladnijih, upravo ga snažan kolor ujedinjuje u cjelinu skulpturalnih karakteristika. Rad izaziva prisjećanje na obrednu plastiku tzv. primitivnih naroda. Cijeli predmet je izrezbaren i koloriran. Urezani oblici naglašeni crtežom, poput grubog pletera, uokviruju ravne tonirane površine. Površine bez naglašenih linijskih rastera uokvirene su i geometrijski određene. Možemo raspoznati simbole poput sunca ili zvijezda ili munje. Sve ukazuje kako je pred nama ideja ritualnog: obelisk, ritualni stup u čast energija, mijena, tijeka… Ritual može biti potaknut osobnim stanjem ili izazvan ritualnim predmetom. Vedre boje pojačavaju dojmove ritmova na plohama pa nam se čini da je monumentalni predmet određen u slavu života. Zaustavljeni trenutak obreda ili inicijacija na kretanje, mišljenje, pokret, izlazak iz sfere materijalnog u sferu doživljaja. Svakako izuzetan i upečatljiv umjetnički artefakt.

 

Stojnic-Damir

Damir Stojnić pridružuje se ovom projektu sa nekoliko svojih izuzetnih crteža starijeg datuma. Snaga stila i sadržaja ovih skicoznih radova zaista plijeni. Najprije nam se čini da su pred nama prikazi nekih silnica, ritmizirane grupacije zapisa. No, vrlo brzo na većini radova raspoznajemo motiv, različite životinje u nekom od trenutaka migracija. Rjeđe ih nalazimo u mirovanju ali je i tu ritam naglašen pozicioniranjem elemenata. Radovi izazivaju komentare iz više aspekata između likovnosti i značenja. Sigurnost, na rubu drskosti autora, očituje se u podlogama, koloru i tretmanu radova. To možemo tumačiti i snagom želje za iskazom jer, za podlogu umjetnik uzima ono što mu je pri ruci: omot pisma, karton od kalendara, uredski list papira. Nadalje, nismo sigurni da li su radovi izvedeni slikarskim bojama ili možda običnom tintom za pečate… Unatoč svemu, rezultati su izuzetno dojmljivi. Čini se da umjetnik ovdje paralelno propituje pristup figuraciji rješavanjem perspektive a istovremeno problematizira ideju mijene spoznatu kao stalni tijek svih stvari kojima smo okruženi. Odmah shvaćamo da sa perspektivom i slikarstvom klasičnog pristupa ovaj autor nema problema. Dojam preusmjeravamo na značenje u komponiranju plohe i izboru motiva.

 
Ovi radovi izmamljuju doživljaj zvuka, poput topota kopita koji se preljeva u Richard Strauss-ovo djelo Also Sprach Zarathustra. Naravno, to djelo poznajemo prije odličnog filma u kojem nosi glavnu impresiju. Uzimajući stanje ovdje, na malom Plavom planetu, umjetnik vizualizira univerzalno, stalno, beskonačno kretanje. Danas, nakon tisućljeća grubog i prisilnog uvjeravanja u dogme religija, kvantna fizika, začeta Einsteinovom teorijom relativnosti, pokazuje nam vizualizacije fraktala, bozona koje frapantno sliče na krda bizona, jelena, jata riba ili šišmiša. Tako se Stojnićeve scene sasvim običnog, realnog mikrokozmosa preklapaju sa makrokozmosom. Ova slutnja umjetnika o funkcioniranju svega oko nas, pa i onoga što ne možemo našim skromnim osjetilima dotaći, u isto vrijeme vraća nas na svakodnevne socijalne situacije. Ovi radovi zrače dozom humora koji nije isprazan već više osvješćujući, upozoravajući. Gdje smo se makli od prethistorije? Pokazuje se da i naši suvremenici čeznu za krdom i nadasve vođom. Glavnim jelenom. Civilizacija na koju smo ponosni opet nas stavlja u krda na koja pristajemo. Zbog kojih ubijamo. Zovu ih nacijama. Zovu ih razvijenim, nerazvijenim, južnim, jevrejskim, germanskim, slavenskim, ciganskim… U stampedu ulazimo u robne kuće s sezonskim popustom a u krdu bivamo pregledavani na aerodromima, snimaju nas kamerama, čitaju nam sms-ove, e-mailove, prate koje smo web stranice posjetili, ne vole kad smo educirani ili informirani. Osvojeni teritorij stana ili kuće, kako ne bismo nomadski skitati pod vremenskim nepogodama, biva narušen nerazgovjetnim računom za slivne vode, snagu električne energije, poreza koji otima četvrtinu napornog honorara od koje znatan dio ide u besmislene ali nezasitne i bahate religijske ustanove optočene zlatom. O svemu ovome progovara umjetnik na način koji ne govori već poručuje, stilom koji ne nameće već nudi. Na nama je da se prepoznamo u diktiranom krdu ili u vječnoj mijeni univerzuma.
 

Suran-Noel

Postmodernizam poštuje granična područja bez oštro određenih klasifikacija, tehnika, materijala, motiva i pristupa kreativnom. Umjetniku je dano na odlučivanje što će biti a što ne umjetnički predmet. Tako Noel Šuran u galerijski prostor unosi objekt koji ima snažne likovne karakteristike ali koji nije nastao na klasičan način, autorovim direktnim, ciljanim činjenjem u materijalu. Pred nama je reljef u drvu. Na njemu su potezi, urezi okomiti i horizontalni. Oni čine raster linija koje se neuredno presijecaju. Putanje se ponegdje nastavljaju ili bivaju dublje urezane u podlogu. Tonovi su zagasiti a pojavljuju se slojevano poput patine. Kompozicijski je rad skladan i daje dojam etno estetike. Umjetnik poseže za daskom koja je služila kao podloga za brušenje električnom brusilicom. Ritmom funkcionalnog brušenja nastaju bilješke alatom. Na dasci su ostavljani tragovi poslova rezanja metala ili drva. Pažljivim promatranjem otkrivamo još jednu funkciju ovog predmeta. Nalazimo tragove koji upućuju na to da je daska bila i zaklopac, škura na prozoru. Noel Šuran zapaža oblikovan predmet i reagira kreativno, čini domišljatu transmisiju svakodnevnog predmeta u područje umjetnosti. Obična, svakodnevna stvar bez aure postaje umjetnički predmet odlukom umjetnika.

 

Tankosic-Bojan

Univerzum je živo stanje energija u nezaustavljivim ritmovima mijena. Stvarnost nam se čini opipljivom zato što su nam mozgovi u stanju primati jedan dio holografske magle i doživljavati ju kao poznate oblike. U neorganiziranom redu kozmosa zgušnjavanje ili rasplinjavanje energija donosi i druge promjene koje se teško percipiraju vidom, sluhom, okusom, opipom i mirisom, našim skromnim osjetilima. Uronjeni smo u neizmjernu količinu valova i frekvencija, prirodnih i umjetnih. Sve što zovemo univerzumskom ili božjom kreacijom, energija je koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to se čini gušćom; što vibrira bržim ritmom to ima manju gustoću i čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Veoma brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg naših pet osjetila mogu opažati. Bojan Tankosić sluti te odnose. On ih maštovito bilježi u slikarskom mediju. Kontroliranom ali snažnom gestom, skoro fizičkim slikarstvom, ostvaruje dojmljivi rad kojime problematizira temu ritma. Na ovoj njegovoj slici sve je u kovitlacu: potezi, boje, odnosi segmenata rada. U svaki djelić ugrađen je dio energije prostora i dio energije vremena. Autor rad naziva Supernova. Danas se može, bez da nas spale na lomači, govoriti o višestrukim stvarnostima jer mnogi znanstvenici hvataju korak s misticima koji govore da je ovaj „fizički“ svijet samo jedna stvarnost unutar Beskrajne svijesti. Umjetnik nam nudi onirični prikaz stanja stvari. Kvantna fizika, koja istražuje stvarnost ispod „fizičkog“ svijeta atoma, je već dokazala da je sastav svih tijela zapravo energija, odnosno elektro-magnetske energije u stanju različitih napetosti. Tankosićev „likovni Svemir“ predočuje spoznajnu revoluciju percepcije svijeta kao ritmizirane iluzije.

 

Tomljenovic-Zlata

Živimo u vremenu zavođenja i obmana. Svoju „sreću“ procjenjujemo prema količini tuđe nesreće a svoje postignuće prema simbolima statusa kojeg je sustav proglasio mjerilom uspjeha. Centri informiranja pokušavaju monopolizirati informaciju. Zaslijepljeni su idejom informacijske ekonomije. Cijeli sistem je pod kontrolom krupnog kapitala i politike. Oni su vlasnici medija. Mediji preskaču ili prefarbavaju informacije. Istina je ucijenjena. Slobodne i neovisne informacije nema. Stanovnici Plavog planeta su pod stalnim opterećenjem perfidno plasiranih informacija kroz vijesti i reklame. Uz to rapidno se smanjuju slobode i osiromašuje radništvo i srednji sloj stanovnika koji su bili nosioci opstanka kapitalizma. Sistem se urušava. Sociolozi kažu da je to ciljano zaokupljanje pažnje ljudi jer, lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od nepristranih izvora informacija ili pak intuicije i nadahnuća. Ulazimo u kaotično osobno stanje a da ni ne znamo da smo žrtve ciljanog plasmana informacija. Stalne neuroze, brige, nesigurnost izazivaju stanje koje nazivamo stres. Iako je očito da je ovaj skup nesigurnosti namjerno izazvan zbog lakše manipulacije, priskaču psihijatri i umjesto rješenja i upozorenja na uzroke, dijele tablete za smirenje. Ova ili slična promišljanja dosjetljivo s dozom sarkazma problematizira Zlata Tomljenović. Ona nam nudi sliku, zid, površinu ispunjenu ambalažom popijenih pilula. Oni su raznih veličina, uredno posloženi kao što mislimo da je sve OK kad smo na sedativima. Umjetnica rad ironično naziva „Happy rhythm“. Ona kaže: „…to je pogled na život suvremenih ljudi, čiji svakodnevni ritam ovisi o raznoraznim dodacima i lijekovima koji služe da se uspije uhvatiti ritam sa svakodnevnim obvezama i stresom…“ Nažalost, ovaj citat opisuje realno stanje.

 

Vojinovic-Jelena

Kvantna fizika približila se istočnjačkim školama mudrosti. Ova znanost, koja istražuje stvarnost znatno sitniju od atoma, govori isto što i mistici koji spominju različite dimenzije, frekvencije i ritmove postojanja. Fizika je već dokazala da je sastav svih tijela energija, zapravo elektro-magnetske energije u stanju različitih napetosti. Ovaj fizički svijet samo jedna stvarnost unutar beskrajne svijesti, dio je jedinstvenog energetskog polja. Naša civilizacija opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem samo na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Veoma brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg naših pet osjetila mogu opažati. Jelena Vojinović usred hiperurbanog velegrada zapaža događaj i energetsko stanje koje je sasvim suprotno od okoline. Hodajući Bangkokom nailazi na niz budističkih redovnika koji izvode neki ritualni događaj. Budizam nije religija jer nema boga kao zapovjednika. To je škola, način i pristup životu najsličniji znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Doživjevši intenzivno ovaj neobičan susret na cesti ona ga bilježi fotografskom kamerom. Autorica rad naziva „Hod po laticama“. Ona ne ide na veći format već plasira fotografije u obliku poliptiha, sasvim male zalijepljene na kvadre, poput vrijednih predmeta. Ona nam nudi dojam svjedočenja kojim se ne hvali već ga želi podijeliti sa onim promatračem koji ga uspije prihvatiti.

 

Weissman-Roberta-Nagy

Naša civilizacija opaža svijet sa samo pet osjetila: vid, sluh, okusa, opip i miris. Oslanjanjem samo na njih bazira se doživljaj okoline i autopercepcija stanovnika zapadne civilizacije. Ključno pitanje: Da li više volimo neorganizirani ili organizirani šećer? Pred nama nema izbora  jer Roberta Weissman Nagy nudi nam samo šećer u kocki. On je u kutiji uredno složen. Ali, otvorimo ovu Pandorinu kutiju! Znakovitost kutije omogućava poigravanje egzistencijalnim kategorijama. Pred nama je asocijacija suvremenih nehumanim nastambi mega gradova u kojima žive ljudi bez identiteta. To je način / oblik života kojeg uvode podivljali interesi profita. U početku industrijalizacije kapital vabi pučanstvo koje, pred feudalnim gospodarima, preživljavanje traži u gradovima. Povratka nema. Imanje je izgubljeno, akterima preostaje prodavanje osobne radne snage. I, kao što bijaše na početku epohe kapitalizma svjedoci smo da pomamljeni kapital danas nudi ono isto što je nudio onda: bijednu nadnicu, nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja pojedinca koji je uguran u kutiju. Podastiranje kutije sa kockama šećera izgovara nezadovoljstvo i propitivanja osobnog statusa. Možemo ovaj rad pročitati kao izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost uslijed nametnutih obaveza i poslova, uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Robertin rad se pokazuje kao ilustracija nametanog načina života: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan, da bi i završili u kutiji – kovčegu. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. To je tradicionalni poželjni pristup. No, postoji i nomadski pristup koji odbija navedeno olakšice i koji se ostvaruje nepodilaženjem već upozoravanjem. Tako nomad, poput virusa ruši sistem. Roberta Weissman Nagy pripada nomadima ideja. Ona nas upozorava da smo poput kocki šećera u kutiji. Kad tko jači posegne za nama samo se rastopimo. Naš karakter se pretopi u prosječno slatki napitak. Dramatični su rezultati uljudbe! Živimo u vremenu zavođenja i obmana. Roberta zna da dirigirana moć profita svoju snagu zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Umjetnica simbolično komentira prepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja. Manipulacija ljudima dovedena je do simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga – televizora. Razočaranje civilizacijom izgovoreno je konceptualnim jezikom. Unatoč ispunjenosti kutije, imamo dojam izoliranosti. Uviđamo da kutija nije oblik, već okvir ispunjen osobnim krizama. Kad bi barem protestirali pa upozorili da mi nismo kocke već kvadri!

 

Zajec-Ruzica

Ritam prepoznajemo svugdje, u vidljivoj i nevidljivoj prirodi, u strukturi i ustrojstvu života. Primjećujemo ga u obliku mijene kao karakteristike vremena i prostora. Ritam je karakteristika postojanja. Od prirode smo se udaljili pa mislimo da ona živi nekim svojim ritmom. Rast stabla ne vidimo jer naša osjetila ne reagiraju na tako male promjene u vremenu. Uočimo ga kad nam trebaju drvene grede ili drvo za ogrjev. Čovjek često posegne u biće prirode i to najčešće ne završava dobro, niti za prirodu a posredno niti za čovjeka. Ružica Zajec u fokus uzima pogled na zimzelenu šumu četinjača. Ona primjećuje i bilježi „nered“ kojeg nalazi na lokaciji. Neobičnost koju podastire na triptihu fotografija sastoji se od razlika između očekivanog okomitog rasta stabala i dijagonalno položenih linija mrtvih ili kosim rastom određenih debala. Ova igra otklona od uobičajenog problematizira mijenu i stalni tijek svih stvari oko nas. Kad nakon nekog vremena umjetnica dođe na istu lokaciju, naći će drugačiju situaciju. neka stabla će sasvim pasti u horizontalan položaj na zemlji a nakriviti će se neka nova. Ovaj rad možemo doživjeti i kao ilustraciju mikrokozmosa. Stalno, fraktalno ponavljanje autorica je zabilježila na tri sekvence. Sve tri imaju slične karakteristike materijalne pojavnosti. Ovo nas dovodi do znanstvenih spoznaja koje kažu kako je sve što zovemo univerzumskom ili božjom kreacijom, energija koja titra različitim frekvencijama. Što sporije vibrira to se čini gušćom; što vibrira bržim ritmom to ima manju gustoću i čvrstinu. Materija je energija koja titra na sporoj frekvenciji. Veoma brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon kojeg naših pet osjetila mogu opažati.

 

Zbasnik-Andrej

Jedan od umjetnika koji nas nikada ne ostavljaju ravnodušnima je Andrej Zbašnik. Za ovaj projekt podastire fotografiju koju naziva  „Svjetlosna konstelacija V.“ iz 2011. godine. Na fotografiji raspoznajemo nizove svjetlosnih proboja kroz otvore. Svjetlost je jaka pa su rubovi procjepa zamućeni. Tako ih bilježi fotografska tehnologija. Ukoliko svjetlo ubrojimo u elemente ovog prikaza, a očito je da je ona naglašeni dio rada, možemo tvrditi da je pred nama svjetlosna skulptura, objekt ili instalacija. No, neka definitivna podjela i nije presudna, važno je kako promatrač doživljava ovaj rad. Dojmovi se dijele. Možemo si predstaviti buđenje ili bolesnu osobu. Ukoliko se priklonimo buđenju, ta osoba ne bi trebala voljeti to jako svjetlo. Ukoliko bolesnik ili stara i nemoćna osoba ima spuštenu roletu, ona to isto svjetlo doživljava suprotno, ona ga voli i čezne za njime. Ovaj višeslojni rad možemo doživjeti kao apstrakciju gdje nalazimo ritmizirane kontrastne svjetlosne nizove u monokromnom području. Umjetnik tumači: „…moja namjera bila je stvoriti čistu likovnu priču koja se definira kao apstraktna igra svjetlosnih polja, bez ikakvih aluzija na beskraj konotacijskih jednadžbi…“. Ovime nas autor uvlači u promišljanje o energijama. Beskonačni, neprestani tijek promjena na trenutak je zaustavljen pritiskom na okidač fotografske kamere. Zabilježen je segment ponavljanja, ritma. Taj trenutak dodiruje područje fraktalnih ponavljanja jer su ponavljanje i samosličnost njihove osnovne karakteristike. Ovaj rad može biti djelić beskonačnog multipliciranja oblika ovisno o primicanju ili udaljavanju od motiva. Slijedeća asocijacija dotiče našu percepciju stvarnosti. Uronjeni smo u neizmjernu količinu valova i frekvencija, prirodnih i umjetnih. Stvarnost se čini opipljivom zato što su nam mozgovi u stanju primati dio holografske magle i pretvarati je u poznate oblike. Fizika je već dokazala da je sastav svih tijela zapravo energija, odnosno elektro-magnetske energije u stanju različitih napetosti. Iz toga proizlazi spoznajna revolucija percepcije: svijeta kao ritmizirane iluzije. Andrej Zbašnik o tome svjedoči na jednostavan ali dojmljiv nači

 
Eugen Borkovsky, VI. 2013.