
Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus
eugen.borkovsky@gmail.com

Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus
eugen.borkovsky@gmail.com
Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
ŠUTLJIVI

Ciklus skulptorskih oblika glave Zorana Kuzmanovića izaziva više mogućih interpretacija. Osim majstorskoj tehnološkoj izvedbi, svjedočimo osobnom angažmanu na rubu provokacije. Likovi, zaustavljeni na putu od dosjetke ka znakovitosti, uznemirujući su. Ponegdje čitljive a ponegdje halucinatorne kombinacije volumena, linija, ploha, reljefa, tonova, promatrača dovode u nesigurnost perceptivnog dojma. Autor održava tenziju začudnosti igrom oblicima interpretirajući ambivalentnost povijesnog trenutka. Likovi se ne smiješe, samo postoje i pasivno promatraju. Nadobudnu / grotesknu velebnost autor postiže predimenzioniranjem ali i izbjegavanjem znakova intelektualnih aktivnosti koje bi se uočavale na skulpturama. Glave doživljavamo poput kaciga koja su oblikovane da budu strašne ali pasivne. Trebale bi, onoga koji gleda, protivnika, uplašiti ili barem začuditi. One su ponuda maski koje moramo navući kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. U ovom je kontekstu ciklus upozoravajući. Neko čuđenje, prema prikrivenim odnosima pojedinca i okoline, kao da se autoru provlači kroz radove. Pored toga oni snažno signiraju činjenicu da ne koristimo misao u njenom mogućem opsegu. Radije se prepuštamo uobičajenim i uvriježenim oblicima prihvaćanja okoline. Da li smo postali promatrači ili smo ipak akteri civilizacije, društva, okoline u kojoj funkcioniramo? Da li smo pozicionirani u poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira već slijepo i bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja?

Upravo je u evidentiranju te izvanjske, formalne pasivnosti snaga ovog projekta i uklopljenost u recentno vrijeme. Unatoč dojmu pasivnosti ovih likova, umjetnik sugerira introspekciju, unutrašnje oko, osobno propitivanje. Možda su likovima misli na putu spoznaje ali nam to ne daju do znanja. Akteri su zadubljeni u svoju trenutnu poziciju: osobna važnost, nesigurnost, možda očekivanja. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti. Osamljeno se često i sami osjećamo iako okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Potrebno je kontrolirano krdo kojime se manipulira. Tek u alter postmodernističkom vremenu prepoznajemo situacije u kojima dosadašnji znanstveni pogled na svijet postaje neadekvatan. Osobno „Ja“ je nekada bilo prihvaćano kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. Osobno je uzmaklo pred nizom auto percepcija koje individua može prihvatiti ali na neko vrijeme. Potom ih može jednostavno odbaciti. Tradicija postaje upitna kategorija a u potrazi za identitetom uočavaju se mnoge slobode.

Svaki portret je i autoportret, jer koliko govori i opisuje model isto tako govori i opisuje autora i njegove stavove. Iako na radovima iščitavamo društvene i socijalne komentare, umjetnik ostaje intimistički raspoložen. Izražen je određen stupanj empatije s naznačenim likovima. Pitamo se kakvo značenje ovi radovi imaju za umjetnika koji progovara o impresiji njihovom usredotočenošću i samodostatnošću. Vrlo brzo shvaćamo kako autor, oblikujući ove figure, zapravo izgovara osobnu distancu da bi se, baš pomoću njih, približio ljudima. Tako se njegova distanca, pretvara u inicijaciju općenja. Drugim riječima, autorova se mizantropija pretvara u most komunikacije.

Vizualna referenca na povijesne kacige i inscenirana relacija prošlog i sadašnjeg donose zanimljiv rezultat. Sva je povijest umjetničke prakse, zapravo, dekodiranje iniciranih, usmjerenih poruka, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Izloženi Kuzmanovićev ciklus ili njegovi dijelovi postaju ideogrami. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i svom senzibilitetu. Ponuđena je komunikacija.

Zoran Kuzmanović rođen je 1967. godine u Smederevu. Diplomirao na FLU u Beogradu 1993. u klasi prof. Nikole Jankovića. Završio magistarske studije 2002. kod mentora profesora Vladimira Komada. Trenutno na doktorskim studijima na FLU u Beogradu kod prof. Nikole Vukosavljevića. Osnivač i rukovodilac ‘’Umetničke radionice Kuzman’’ od 2003. Od 2010. Umetnički saradnik na FLU u Beogradu. Izlagao na mnogobrojnim grupnim i samostalnim izložbama.