Eugen Borkovsky, Autor projekta
eugen.borkovsky@gmail.com

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
kolektivni, tematski, selektirani, likovni projekt
boja: CRVENO
od 23. 12. 2011. (u 19.30 sati)

Pogledajte galeriju radova!

Izložbu će predstaviti autor projekta Eugen Borkovsky

Autori zastupljeni u projektu: Silvio Balija, Corinne Beatovic Kraljevic, Nataša Bezić, Igor Blagonić, Marijan Blažina, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Ivo Ćorković, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Iva Gobić, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Slavica Isovska, Armano Jeričević, Marino Jugovac, Zdravko Kopas, Andrea Kustić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Slavica Marin, Mirjana Matić, Gail Morris, Tereza Pavlović, Iva Pevalek, Katja Restović, Luisa Ritoša, Nika Rukavina, Gabrijela Rukelj, Lenka Šaina, Miljenka Šepić, Vedran Šilipetar, Robert Sironić, Irena Škrinjar, Nina Šperanda, Krunislav Stojanovski, Noel Šuran, Bojan Tankosić, Zlata Tomljenović, Jelena Tondini, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik

 


 

Proleterska, ljubavna i ostale boje krvi


Izazovno je, iako naporno, raditi sa umjetnicima koji misle situaciju koja im je dana kao okvir promišljanja. Svi napori oblikovanja projekta, komunikacije s autorima, dizajniranja materijala, borbe za financiranje, za prostor i mogućnosti prezentacije nekako se rastope kad se nađem pred dobrim radovima. U ovom projektu zaista ima promišljenih, dosjetljivih i višeznačnih djela. Želio bih već na početku zahvaliti kolegama s kojima se dogodila kreativna suradnja koju moram opisati a koja će biti predstavljena na ovoj izložbi. Nadam se da će i publika, strukovna i ljubiteljska, raspoznati radost rada na projektu!

Treći u nizu projekata BOJA uzima za temu Crvenu boju nakon Plave i Žute. Od prispjelih radova u projektu je zastupljeno četrdeset i pet autora a nije uvršteno jedanaest autora. Zapanjuje maštovitost autora i raspon ideja kojima je problematizirana ova provokativna boja. To svjedoči o bogatoj povijesti značenja Crvene boje koja sadrži nekoliko kuriozuma. Od davnina crveno ima specifično značenje u odnosu na druge boje. Ljudski se rod, već od 30,000 godina p.n.e. služi crvenom bojom. Antički svijet zadivljen je njome te ju doživljava kao atribut moći i povezuje ju s religijom i ratnom snagom i uspješnošću. Rimsko carstvo crvenu boju ostavlja za cara i vojskovođe. Od XIII. stoljeća, osnažena vjerska organizacija, katolička crkva, svoje poglavare, pape i kardinale odijeva u crveno. To im ne smeta da se u ilustracijama i vragovi prikazuju kao crveni. Zanimljivo je da u srednjem vijeku plava boja pripada ženskom rodu a crvena muškom. Nevjerojatno zvuči da je boja mladenkine haljine bila crvena skoro do 19. stoljeća.

Onda dolazi vrijeme revolucija. 1789. godine Ustavotvorna skupština u Parizu odlučuje da se crvena zastava postavi na raskrižjima kao znak zabrane okupljanja i upozorenje da vlast ima pravo intervenirati. No, 17. VII. 1791. parižani se okupljaju na Marsovu polju tražeći svrgavanje Luja XVI. Gradonačelnik Pariza, Bailly, daje podignuti veliku crvenu zastavu. No, pripadnici garde prije toga pucaju bez upozorenja: ima pedesetak mrtvih. Ta crvena zastava, natopljena krvlju, postaje simbol potlačenih i revolucije. Slijedom tih događaja 1848. godine crvena zastava postaje službeno obilježje Republike. Od tada crvena zastava označuje radnike, siromašne. Iako ju nose crkveni dostojanstvenici i njome opremaju staništa bogataši, crvena u javnosti ostaje oznaka proletarijata. Onih koji su osiromašeni i obespravljeni. U pokušaju formiranja narodnih vlada, Sovjetska Rusija preuzet će je 1918. godine, a Kina 1949.

Ako pogledamo na zastave svijeta uočiti ćemo da ima jako mnogo zastava s crvenom bojom a koje uopće ne moraju biti lijevo, socijalistički orijentirane po ustrojstvu. Prevladava heraldička crvena ali su prisutne i nijanse. U sovjetskoj varijanti nije se pokazala humanom. U jugoslavenskoj priči bila je mnogo nježnija i ostala je prisutna u svim zastavama post jugoslavenskih državnih tvorevina. Npr, Paragvaj i Hrvatska imaju iste boje zastave samo što je na hrvatskoj dodana šahovnica a na paragvajskoj nalazimo žutu petokraka sa grbom u kojem su dvije biljke i lenta s natpisom.

U suvremenoj, zapadnoj civilizaciji crvena je postala boja zabrane, npr. semafor. Tu je nelagoda od krvi, jer smo otuđeni od tjelesnog pa je boja krvi ciljano postala boja zabrane. Unatoč formalnoj slobodi, crvenost se označava kao neprijateljstvo kapitalu i vjerama. Ima još primjera!

U ovom selektiranom, likovnom projektu BOJA inicira pogled prema umjetničkom obliku. Ovaj puta je to CRVENA, boja, kao jedna od tri osnovne boje. Mnoge teme zastupljene su maštovitim i zaista kreativnim likovnim promišljanjima unutar radova izabranim za prezentaciju na izložbi. Osmišljeni radovi sa višeslojnom porukom imali su prvenstvo prilikom selekcije. Prema prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt.

Uvijek ponovno treba upozoriti na pomak percepcije svijeta oko nas. Promjenom paradigmi, u drugoj polovici prošlog stoljeća, fizika i filozofija su se toliko približile da se u znanstvenoj literaturi tekstovi prelijevaju. Tako se i pristup likovnoj umjetnosti mijenja, kako kod stvaralaca tako i kod konzumenta. Suvremenom spoznajom o uvjetovanosti i umreženosti svih stvari oko nas (tu ne mislim na Internet), postaje jasno da ne postoji „centar“ niti „osnivač“. Umjesto hijerarhije prepoznata je mreža, umreženost. U oštrom neskladu sa religijama, svijet i univerzum se pokazuju kao nedjeljiva cjelina. I, još i više od toga, kao međusobno uvjetovana zajednica koja je konstantno promjenljiva. Društvena uređenja, vjere, nacije, podjele na bogate i siromašne iz ovog diskursa izgledaju smiješno. Užasava nas spoznaja realnog stanja: civilizacijske norme izvlače se iz prošlosti, zaostalosti. Kao da ništa nismo naučili čak niti spoznajom da je zemlja okrugla i da smo na njoj malo gore a malo dolje.

Umjetnici i filozofi uvijek su se nadmetali u prvenstvu pojmovanja i interpretacije svijeta. Danas se njima pridružuju fizičari ali i drugi znanstvenici. Smjelo bi bilo prognozirati rezultate takve sinteze. No, već sama spoznaja stalnih mijena svega oko nas, za razliku od mehanicističkog pogleda koji je nalagao promatranje čovjeka i svemira kao mašine, rezultira drugačiju putanju promišljanja. Spoznalo se, pored spomenutih fizikalnih saznanja, da problem zapravo nije u lijevom ili desnom pogledu na svijet. Socijalistička revolucija se dogodila. Uništeni su njeni loši zasadi ali i oni dobri kao npr. socijalna sigurnost. No, još uvijek se nije dogodila socijalna revolucija. Svjedoci smo sporadičnih reakcija ali one bivaju ugušene direktnom ili prikrivenom represivnom mašinerijom i medijskim ignoriranjem.

Likovni projekti u produkciji Gradske galerije Fonticus Grožnjan na temu osnovnih boja poklapaju sa sramotnim događanjima i to na nivou države. Projekt ŽUTO odigrao se neposredno nakon razotkrivanja pljačke građana od strane državnih dužnosnika i vladajuće stranke, prisjetimo se afere Sanader. Projekt, PLAVO prezentiran je odmah nakon državnog osramoćivanja zbog neoustaštva i netolerancije na Gay prideu u Splitu. Projekt CRVENO prezentira se nakon posljednjih izbora za koje crna desnica tvrdi da su pobjednici crveno obojeni u političkom smislu. Pitanje je koliko uopće, danas, crveno označava lijevu orijentiranost?

Problematiziranje CRVENE boje, iznjedrilo je doticanje velikog broja interpretacija i angažmana kroz različite umjetničke poetike. Ovaj projekt koji predstavljam snažno progovara o trenutku kojeg živimo. Situaciju smješta u grubu sadašnjost gdje smo svjedoci re-tradicionalizacije i re-feudalizacije postmodernih društava. Iako protestiram prema isključivo moralnim, etičkim ciljevima ideje umjetničkog predmeta, unutar ove privremene kolekcije ima i takvih djela ali su uvijek suptilno natkriveni likovnom kvalitetom samog rada. Prema prispjelim radovima, očito je da autori reagiraju na situaciju u društveno političkom životu okruženja. Zadana je boja izazvala snažne reakcije.

Ipak, veseli da se mnogi od četrdeset i pet autora u ovom projektu hrabro odlučuju iznijeti svoj stav. Neki rezignirano neki čvrsto i direktno. Grožnjan i Gradska galerija Fonticus su opet domaćini ovih promišljanja pa me to zaista veseli. Pređimo na komentare svakog pojedinog rada jer oni to zaista zaslužuju.

Predgovor, komentar radova

Silvio Balija agresiju, rat, oružje ujedinjuje u koloni vojnika koja prolazi kroz kadar. Crvena se pojavljuje doslovno i simbolično. Doslovno kao eksplozija, palež u pozadini ili kao podloga kojom je popločena podloga za marširanje vojne postrojbe. Autor se ne definira da li su postrojbe agresorske ili oslobodilačke. On je svjestan da svatko tko kreće u vojni pohod smatra sebe pozitivnim. Tek rezultati krvoproliće uvjetuju određenje. Pobjednik piše povijest. Tako je u podlozi provokacija promatraču: ugravirani su znakovi idejnih pokretača agresije. Na kojoj god smo strani, našli smo se ispod čizme za neku ideju. Na žalost to su uvijek uglavnom mladi ljudi. Ali, ekstremnoj ideji bilo koje orijentacije životi pojedinaca nisu bitni. U zraku ostaje problem zagađenja duša ekstremizmom. Na ovom radu nalazimo uniformirane i organizirane vojnike pa je pretpostavka da se radi o organiziranoj agresiji a ne socijalnoj revoluciji. Balija na ovom odličnom radu miješa tehnike pa jedno do drugoga nalazimo kolaž, akril i crtež olovkom. Autor tim pristupom oblikovanje dodatno zgušnjava ideju rada.

Corinne Beatovic Kraljevic problematizira tjelesnu tekućinu koju, kad ju vidimo, padamo u nesvijest. Krv je sastavni dio našeg dijela neophodan za njegovo funkcioniranje. Tragično je koliko je pojam tjelesnosti zapadna civilizacija udaljila od prirodnog stava. Tabuizirana je erotika, miris tijela, izgled tijela. Pokrivaju se i skrivaju genitalije ali i drugi dijelovi koji se smatraju stidnim. U crkve, podružnice udruga koje se bore za neznanje i isključivost, zabranjuje se ulazak u kratkim hlačama ili suknjama. Činovnici tih udruga odijevaju se u gomile tekstila a nerijetko maskiraju u šarene kostime. Smiješna situacija progona golih kupaća sa plaža i nametanje neudobnih i smiješnih tekstilnih štitnika za tzv. stidne dijelove tijela nameće se slobodi i prirodnom stanju čovjeka. Još malo pa će se bebama uz rođenje odmah odijevati kukuljice da se ne bi vidjelo ono što je zabranjeno.


Corinne sama kaže da ljudski rod „cenzurira“ prirodnost. Kapital od nas traži krajnji napor za najmanju moguću nadoknadu. Traži bezuvjetnu uniformiranu ljepotu unutar prosjeka. Tako su flasteri u boji kože kako bi se što manje primjećivali. Krasta ili ožiljak smatra se nečim ružnim. Skrivaju se menstruacije, erekcije, kihanje, šmrcanje i slične tjelesne manifestacije. Vidjeti krv izaziva nelagodu kao da je krv neka negativna tekućina. Bilo bi bolje da pogled na kemijske napitke poput coca cole izazove nelagodu. 

Corinne dosjetljivo naziva rad: Izvori. Umjetnica gradi rad od flastera, samoljepljivih izrezaka kojima zatvaramo rane. Postajemo svjesni da smo prirodni, da naše odijelo nismo mi već da smo sazdani od elemenata kojih smo se odrekli.

Nataša Bezić na temu crvene boje podastire odličan rad koji je nastao u ciklusu neovisnom o ovom projektu ali se sjajno u njega uklapa. Ona obrađuje detalje arhitekture ali izostavlja druge boje i motive oblikuje crvenim tonovima. Nataša Bezić fascinaciju arhitekturnim detaljima prenosi naglašeno ekspresivno. Tu nalazimo krovišta, prozore, škure, dimnjake, zabate, oluke, crjepove, oljuštenu žbuku, svjetiljku javne rasvjete. Nataša Bezić služi se brzim potezima, kontrastima, oblikovanjem detalja ugrubo, kao da ne stiže umiriti dojmove. Perspektiva pogleda je odozdo prema nebu preko detalja. Ovo nije portret kuće. Pred nama je odbljesak dojma.


sliku, uvlači u detalj, a ponegdje samo ovlaš označava oblik. Hrabri izrez motiva aktivira atmosferu do visokog stupnja napetosti. Prozračne maglice, koje prekrivaju prepoznatljivo, smjeraju označavanju autoričine impresije. Pojavljuju se trake svjetla, kao na fotografiji, poput odbljeska na staklu jurećeg automobila. Rad je poput filmskog kadra. Kao da se autorici žurilo, kao u prolazu.
Ovime umjetnica svjedoči tijek. Ograničavajući se na jednostavan motiv otkriva poeziju pamćenja. Preoblikovanje viđenog doživljava osobno no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Koristeći motiv obilježen običnošću potiče na razmišljanje.



Igor Blagonić
na zadanu temu odgovara neobičnim objektom. Za medij uzima fotografiju ali ju plasira kao objekt a ne plošni prikaz. Motiv bi trebao izazivati nelagodu jer se radi o tragovima krvi u snijegu. Autor koristi sukob značenja, odnos bijelog snijega koji označava nevinost i rezultata krvoprolića koji je rezultat agresije.


Elementi rada bez kompozicijskih odrednica dobivaju smisao ujedinjavanjem u geometrijski, trodimenzionalni predmet. Ovaj likovni rad izaziva pažnju kako po motivu tako i po obradi motiva. Ipak, motiv nas ne ostavlja ravnodušnim. kad bismo ispred kuće imali zabilježenu situaciju. učinili bismo napor otklanjanja tragova, u ovom slučaju otklanjanja motiva. Naša stečena, naučena nelagoda od direktnog susreta sa biologijskim elementom prevladala bi realnost. Nelagoda od tjelesnog opet bi pobijedila.

Marijan Blažina predstavlja fotografski uradak. Nastao slučajno, iniciran umjetnikovim darom zapažanja. Usred monotonog bezbojnog kišnog dana u kadru se ukazuje napadna, ciljano obilježena ambalaža, vrećica crvene boje sa znakovitim natpisima. Iako ne znamo sadržaj vrećice, ponukani smo povjerovati da je u njoj nešto što ima odlike napisanog: nešto kao divno, poželjno, dopadljivo.


Autoru nije važan cijeli kadar koji bi sadržavao cijelu figuru i druge detalje. Za njegov vizualni komentar suvremenog trenutka reklamokracije dovoljan je izrezak. Blažina komentira stanje u koje je većina stanovnika euro – američkih demokracija dovedena suptilnim ili ponekad napadnim preodgojem navika. Umjesto u šetnju šumom, odlazimo u velike trgovačke centre. Tamo je sve spremno za naš prihvat i animaciju otupljenih mozgova: igraonica za djecu, posebni popusti, uvijek novi proizvodi. Više se ne opuštamo u igri s djecom u dnevnom boravku ili u erotici s izabranicom / nikom niti u pikniku u prirodi s prijateljima. Ostali su nam susreti s zaposlenicima, prodavačima, porodični shoping.

I, na kraju: nije važno što smo kupili, da li nam to uistinu treba ili ne. Važno je da je to divno, poželjno, dopadljivo. Naša frustracija je barem do slijedećeg tjedna ugašena.

Darko Brajković Njapo financijsku situaciju rješava iluzionistički. On, pristigle račune impregnira skupocjenom, rijetkom tvari – prirodnom purpurnom bojom. Tako, račun, otisnut jeftinim printerom, odjednom postaje skupocjen. Umjesto 33 % pdv-a dodatna vrijednost je zaista neizmjerno vrjednija. Umjetnik smatra da su ovim činom računi plaćeni. Ali, tko još poštuje senzibilitet i logiku senzibilnog bića? Agresija, pritisak, iscjeđivanje sirotinje, tijelo iz teretane, iluzionistički marketing mnogo je više na cijeni od suptilnog promišljanja.


Autor proces argumentira činjenjem i aromom. Rezultira akcijom i nelagodom. Posljedica se ogleda kao umiranje bića u ogledalu plemenitog kolorizma. Realna smrt plemenite školjke zamjena je za utopističku naplatu potraživanja. Na žalost, razumljiva je umjetniku, kustosu i ponekom promatraču. Ogrezlom kontroloru plačanja nije pogodna za zbrajanje.

Vedran Burul zna što je photoshop. No, ovdje taj program pun čarolija nije uporabljen. Senzibilno oko umjetnika zapaža neuobičajeni koloristički plijen: na špagu za sušenje izvješena je kolekcija crvenih odjevnih predmeta.


Promatrač je začuđen istom mjerom kao i autor fotografske bilješke. Umjetnik nudi impresiju. Nije u pitanju dosjetka već realnost. Odmah se nameću pitanja: da li su ovješeni dresovi nekog sportskog kluba, da li je cijela kolekcija odjeće upravo prošla tretman farbanja ili je vlasnik / vlasnica ove kolekcije crvenih majica, hlača, potkošulja ljubitelj crvene? Uzimajući u obzir cijelu scenografiju situacija bi mogla biti bliže socijalnoj interpretaciji. Čini nam se da je autor / autorica ove crvene kolekcije obrabljene predmete pokušala oživjeti bojanjem u crveno.

U svakom slučaju zadovoljni smo ovim obrazloženjem jer, imala sredstava za nove predmete ili ne, potrudio / la se već kupljenim odjevnim predmetima produžiti rok trajanja. Pred nama je sjajna anti potrošačka gesta zabilježena fotografskim medijem izuzetnog autora.

Ivo Ćorković u ovom tematskom projektu predstavlja rad Hodač. Njegov lik koji hoda je crven. Bojom izaziva pozornost. Oblik siluete figure preuzet je iz javnog prostora.


Odluka o pješačenju može biti donesena na osnovu želje za kretanjem, relaksacijom ali i iz razloga neimanja prijevoznog sredstva. Ovom hodaču to nije bitno. On je postavljen i za prometala i za pješake. Jer, slične siluete nalazimo na semaforima na raskršćima. No, kad su obojene crveno figure su u poziciji mirovanja. Ovdje je umjetnik učinio suprotno: hodača u pokretu obilježio je crvenom bojom. Upozorenje o potrebnosti kretanja postavljeno je na kamen spoticanja.

Bruna Dobrilović realizira lice po uzoru na drevne maske. Izvodi ga modelirajući u sadri uz dodatak oskudnog kolora. Sukladnost temi projekta autorica pronalazi bilježenjem ljudskog stanja. Ona maski dodaje snažan crveni ton na oba lica. Tako već na prvi pogled shvaćamo da se radi o sramu. Time Bruna Dobrilović komentira opće stanje civilizacije. Kao što lice nema naglašenih fizionomskih, osobnih karakteristika tako se i financijska agresija skriva u mnoštvu umreženih razloga a koji svi imaju istu želju – osiromašiti ljude na uštrb nedodirljivosti dogmi i krupnog kapitala. U obrazloženju Bruna Dobrilović kaže da je čovjek stvoren savršen a da se izgubio u moru interesa i nepotrebnih htijenja. Ona izražava nadu da će svijet i savjest čovjekovu jednom preplaviti sramota kajanja.

Slađan Dragojević podastire fotografski rad koji izaziva nelagodu. Koliko god voljeli frigane ili marinirane srdelice, predstavljena scena pripada procesu priređivanja i obično se ne plasira konzumentu.


Ovo nas podsjeća na stravične dokumentarne fotografije na koje smo vremenom oguglali. Poput strijeljanja vijetnamskog vojnika ili bježanja onemoćale djevojčice pred vojnicima. Slađan je svjestan da nas mediji godinama ogrubljuju i da je nekad vidjeti mrtvo tijelo pripadalo samo obitelji ili egzekutorima ili slučajnim vidjelicama. Danas se mediji nadmeću tko će predstaviti krvožedniju fotografiju nekog događaja. Na žalost to više nije dokument već bolesna atrakcija. Problem je da smo to prisiljeni vidjeti jer se najčešće predstavlja bez najave, čak i na naslovnim stranicama časopisa. Nalazimo se među licemjernim kategorijama: nago tijelo, koje je prirodno ne smije se plasirati na naslovnici. Iznakaženo tijelo je poželjno prikazati. Zaista prijetvorno određivanje kategorija nepoćudnosti. Cenzurira se prirodno a plasira krvožedno.

Bogomir Duzbaba promišljenom dosjetkom odgovara na zadanu temu. On nam nudi primamljiv kolač, krafnu. Već od djetinjstva velika većina nas voli krafne. Najčešće s marmeladom. Taj sadržaj kojeg očekujemo grickajući tijesto, negdje mora biti u masi kolača. Motiv djeluje zamamno a tema je skrivena. Potreban je slatki napor da se dopre do teme. Na njegovom radu crveno moramo pretpostaviti. Autor nam nameće ideju ali nam prepušta realizaciju. Prečesto kvaliteta je skrivena i nije odmah na domet. To se odnosi na ljude, na situacije i na predmete. Ova maštovita interpretacija teme ovog projekta potiče nas na razmišljanje. Naravno, ne mislim na to gdje ima kupiti krafni već o skrivenim kvalitetama koje treba otkriti.

Iva Gobić predstavlja kompleksan rad satkan slučajnošću, osobnim stanjem i promišljanjem o lokacijama bivstvovanja. Nesigurnost postojanja oduvijek se kompenzira određivanjem osobnog prostora, pripadanja lokalitetu. Poriv ima arhetipske osobine jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Čak i u nomadskim situacijama kutak pod suncem ima u sebi dva pojmovna orijentira: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi sigurnost.


Iva Gobić uzima crvenu foliju koju je našla na cesti, odbačenu poslije služenja u grafičkom procesu tiskare pokraj koje je živjela. Svakodnevno nailaženje na ostatke iniciralo je posezanje za artističkom reciklažom nađenog. Tako i doslovno i smisleno crvena folija postaje obilježje staništa. Umjetnica oblikuje prostor, kvadar kojemu folija formira stranicu i predstavlja vanjski graničnik. Folija ima izreze koji se poklapaju sa shemom instalacija struje u stanu u kojem boravi. Proboj svjetla kroz pukotine / linije na foliji formira oblik sjene svoje vlastite snage i usmjerenosti. Rad možemo percipirati kao provokaciju. Zaustavljen na putu od dosjetke k znakovitosti, uznemirujući je. Nesigurnost dojma sigurnosti koji nam daje osobni kutak očit je. Stvarnost je subjektivno percipirana, a potraga za spoznajom svodi se na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Svaka promjena vanjskog elementa svjetla ili pogleda izaziva promjenu sustava. Osobni doživljaj je ponuđen, ali namjerno nije oblikovno opterećen definicijom. Iva Gobić poigrava se promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Unutrašnjost prostora ostala je ogoljena. Nismo sigurni radi li se o interijeru, eksterijeru ili smo, možda, zašli među kulise. Time umjetnica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije stambenog prostora. Iva Gobić inicira a sjena mapira kutak.

Voljen Grbac ilustrira temu ovog projekta zanimljivom fotografijom. Autor zapaža motiv na podlozi, fasadi obrasloj lišćem neuobičajene boje. Polovica kadra prekrivena je sjenom pa je rad podijeljen dijagonalno. Hrabri, kvadratan izrez dinamizira detalj mogućeg izobilja izvan kadra. Nakupine lišća tvore raster. Sasvim običan motiv dramatiziran je podjelom na trokutaste segmente. Konglomerat lišća pretvara se u znak. Znak mijene u prolaznosti vremena

Igor Gustini problematizira znak i ideju zabrane web publiciranja. Cenzuriranje predstavlja crvenim kosim križem donesenim u perspektivi. Tekst “Fotografija je uklonjena zbog kršenja Uvjeta usluge” predstavlja više onoga tko ju je uklonio nego istinskog moralistu ili čovjeka željnog neke čistoće. Bez obzira na status onoga tko je odlučio ukloniti sadržaj i bez obzira na tematiku uklonjenog sadržaja, danas je to gotovo besmisleno. Jer, ako taj sadržaj nije na ovom siteu, vrlo lako ga se nađe na nekom drugom. Problem je u onome koji želi takvu informaciju.


Uobičajeno je da se uklanjaju uglavnom politici ili ideologijama nepodobni sadržaji a da se krvoločne fotografije i dalje mogu vidjeti i na naslovnicama časopisa pa ih nikako ne možete izbjeći. Posljednji primjer bilo je iznakaženo tijelo Bin Ladena. Zaista, nismo svi željeli to vidjeti. Bila nam je dovoljna pisana informacija bez ilustracije. Ali, tiskani mediji kojima je upitnost svrhe već došla do grla to su objavili kao glavnu foto vijest.

Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Licemjerje medija ogleda se u marginalizaciji globalnih demonstracija protiv divljanja kapitala. Nakon prvobitnih objavljivanja u obliku svježih aferi bliskih događaja, ti naslovi su nestali. Ali naziremo zatvoreni krug interesa: Vlasnik časopisa ili medija je kapital vezan uz banku. Kako da očekujemo da medij objavljuje nešto protiv svog vlasnika? Smiješna i lažna je sintagma nezavisan časopis. 

Burhan Hadžialjević u priči o Crvenom referira se na stare zastave proleterskih snaga. Riječ proleter označava građana najnižeg ranga, najamnog radnika lišenog sredstava za proizvodnju. Proleteri, velika većina stanovništva Planete, prisiljeni su prodavati svoju radnu snagu vlasnicima sredstava za proizvodnju. U kapitalizmu se podrazumijeva da nemaju nikakva prava na vrijednost koju ostvaruju. Svu tu vrijednost prisvaja i s njome raspolaže eksploatator, vlasnik kapitala. U suvremenom vremenu to su banke koje u svojoj jurisdikciji imaju kapital i nominalne vlasnike kapitala.


Ovdje je Burhan Hadžialjević sasvim aktualan. Ali, zamislite da se na ulicama New Yorka pojavi ovakva zastava? U svojoj histeričnoj ideji zatiranja svega liberalnog pa time i komunizma kao oznake ravnomjerne raspodjele vrijednosti rada, zasigurno biste bili podvrgnuti nekoj od oštrih represivnih mjera i svrstani u teroriste.

Problem civilizacije je da su svi pojedinci, svjesni divlje eksploatacije od strane bankarskih sustava i kapitala, razglašeni kao teroristi. Kapital si je to sasvim dobro organizirao po krinkom opće sigurnosti. Čudno je da toliko novaca odlazi u tzv. sigurnosne službe a da je uz to potrebno držati pod kontrolom i svekoliki puk. No, očito je da sve više građana uviđa ciljeve takvih represija.

Uvjeren sam da blagostanje, pravedna podjela plodova majke Zemlje ne nosi agresivnost pojedinaca. Naravno, uvijek ima bolesnih osoba ali to je ipak manjina. Pored toga religijama se daje vrijednost na svim stranama svijeta. To rađa fundamentalizam svih vjera i neprijateljstvo prema drugačijosti bilo koje vrste. No, kad bi ljudi imali priliku korektno živjeti i zadovoljavati osnovne potrebe, svih divljanja bi bilo zasigurno znatno manje.

Ova Burhanova instalacija ima u svom sastavu i staru zastavu SR Hrvatske. Ona je oštećena pa joj nedostaje područje bijele a ostala joj je petokraka zvijezda. Autor rad naziva „Konstrukcija, dekonstrukcija, rekonstrukcija“. Nazivom komentira tijek stanja stvari. Iako je socijalizam, uvijek naglašavam znatno humaniji od sovjetskog modela komunizma, promijenjen za kapitalizam, svjedoci smo širenja nezadovoljstva proletarijata diljem svijeta. Oni se sada ne zovu proleteri već Vendetti ali su im pozicije i ideje za promjene slične ili čak iste. Tako značenju crvene zastave sa natpisom Proleteri svih zemalja ujedinite se, nikako nije došao kraj. Promijenio se modni identitet ali ne i ideja. Jer, tlačenje kapitala postalo je jače nego je ikada bilo. 

Slavica Isovska, u potrazi za motivom koji bi odgovorio na temu Crveno, zapaža grafit. Natpis s lijeva na desno iskazuje ideju revolucije a s desna na lijevo ideju ljubavi. U ovoj igri slova istaknute su obje riječi: revolution i love. Značenjski, dva naoko različita pojma. Ali, zar nam se ne čini da su oba pojma sasvim aktualna? Revolucija u najširem smislu događa se progledavanjem najširih slojeva stanovnika planete o iskorištavanju od strane bankarskih centara moći i kapitala. Pokrenuta na Wool Streeteu već se na žalost guši od strane represivnog aparata a u službi kapitala. Moćnici, političari, biznismeni i bankari nisu ozbiljno shvatili poruku. Značenje riječi i ideje pojma „Ljubav“ solidno je rastegljiva prema potrebi onog tko ju rabi. Ova revolucija koja se počela događati a koja je (trenutno) bez političkog predznaka nekako je najbliža pojmu ljubavi jer protestira protiv izrabljivanja i usmjerena je na jednakost ljudi. Idealizam opće jednakosti još je pred desetljećem bio smiješan no, kako vrijeme prolazi i kako se kapitalizam urušava sam u sebe, ideja postaje realna mogućnost iako će ju vjerojatno opet zlorabiti neka nova interesna skupina. Za žalost, povijest se ponavlja.

Armano Jeričević ideju crvene pronalazi u erotičnom asortimanu svojih radova. Njegov slikocrtež preplavljen je crvenilom a prošaran gestualnim potezima pisaljkom. Nakupine boje su apstraktne i pripadaju spontanoj gesti. Linije oblikuju crtež koji progovara o motivu, određenoj osobi. Linija je čvrsta i snažna. Ona se pojavljuje kao samostalna činjenica a boja je nanošena preko nje. Zajedno očitavaju autorovo trenutno raspoloženje ali nismo sigurni koliko se ono veže i na ilustraciju stanja modela. Odrediti ćemo se da je ovdje crvena fleka ilustracija emocionalnog stanja a ne neka druga oznaka.


Rad pred nama označava trenutak. Očito je da se umjetnik ne zadovoljava prikazom oblika, već napor usmjeruje ka značenju. Reciklirajući dojmove Armano Jeričević svjedoči tijek. Umjetnik poštuje osobnu povijest. On formira oblik prema kojem osjeća izvjesnu vezanost pa se doza fetišizma pomalja iz rada. Ali, osjećamo i dozu cinizma. Ovaj sadržajni sklop inicira zanimanje za motiv. Hrabrost priznanja i osobni pristup oblikovanju rezultira komunikaciju s promatračem.

Marino Jugovac pronalazi ozbiljnu količinu novčanica koje su izgubile vrijednost uništavanjem bivše zajedničke države južnih Slavena. To mu daje ideju pa s njima kreće u oblikovanje artističkog predmeta. On odabire jednostavni postupak: novčanice koje postaju likovni element on jednostavno niže na podlogu. Tako se pred nama ukazuje ritmično građena ploha koja ima likovno i smisleno značenje. Već sam pogled na novčanice bilo koje države izaziva neku strast. Ovdje možemo reći i koju misao o bivšoj državi u kojoj nije sve bilo idealno ali je socijalna sigurnost bila zagarantirana. No, ovo nije tema ovog rada. Ideja je problematiziranje besmislenosti isključivo monetarnog načina određivanja svih vrijednosti u kojeg je uplovila suvremena zapadna civilizacija. Svjedoci smo kontradiktornosti našeg doba gdje monetarne institucije stoje iznad svih ljudskih vrijednosti. Likovno, ova monetarna čipka ritmiziranim elementima ne prelazi u pretjerivanje. Smireni ritam u neskladu je sa uzbuđenjem sadržajem. Odličan rad Marina Jugovca.

Zdravko Kopas na temu crvene boje odgovara triptihom. Unutrašnja poveznica ovog rada je boja. Sadržajno su elementi u neskladu. Ovdje nalazimo klupko izolacijske cijevi izrađene od sintetičnog materijala. Na dugom dijelu triptiha je detalj crveno obojenog stupa iza kojeg se prostire morska površina. Treći dio ove cjeline je kadar dijela krošnje stabla sa crvenkastim lišćem.


Iako ovaj rad možemo doživjeti kao odličnu autorsku igru kolorističkim elementima, možemo izčitati i zajedničku ideju. Poveznica sva tri dijela može biti ideja upozorenja donesena indirektno u sva tri slučaja ali i u radu kao cjelini. Crvena boja izolacijskog materijala svakako nosi upozorenje. Stup svjetionika također upozorava na blizinu hridi. Crveno lišće upozorava na tijek, stalne mijene svijeta koji nas okružuje. Ovo posljednje izvedeno značenje mogla bi biti odrednica cijelog triptiha.

Andrea Kustić na temu crvene boje podastire možda najdosjetljiviji a ujedno i najhumorniji rad. On uzima stranicu kalendara na koju ispisuje sve brojke crvenom bojom a ne samo nedjelje i praznike. Ovo u nama budi iskrene želje za odihom, odmorom, pauzom u okrutnoj borbi sa životnim datostima posebno u ovo divlje kapitalističko vrijeme. Ukoliko nam u petak nisu isključili struju, vodu, telefon, Internet ili plin, onda je manja vjerojatnost da će nam to učiniti tijekom crvenih dana na kalendaru. Tako se možemo barem na kratko vrijeme opustiti i primijetiti svoje drage ili sebe same. Možemo malo dublje udahnuti i smiriti misli.


Autor kaže: „Ako je svaki datum crven; sistema više nema – zamjenjuje ga sloboda.” Ova utopistička stranica kalendara podsjeća nas koliko smo uvjetovani, gonjeni na borbu za preživljavanje koja se pretvorila na borbu za goli život. Na žalost, intencije tijeka događanja zapadne civilizacije nisu nimalo ružičaste. Prijeti nam se novim stezanjem remena, restrikcijama, štednjom a da velike kompanije i dalje nude reklame kao pauze u filmovima, predigre emisijama na TV-u, kao ukrase uz autoceste i ulice gradova. S jedne strane sve više ljudi koji kopaju po kontejnerima a s druge strane gomilanje kapitala i hiper luksuzne kuće i uredi, podružnice banaka, zgrade vlada. Zaista, u ovo vrijeme nesklada zahvaljujemo umjetniku na ovakvom kalendaru!.

Edvard Kužina gubi novčanik. Nalaznik grabi predmet i s njime odlazi u mračni haustor da pregleda plijen. U njemu nalazi neke dokumente i erotičnu fotografiju nekom dragog bića. Ovdje je užareno stanje, crvenilo i kod gubitnika i kod nalaznika novčanika. Pored toga sadržaj nepozvanom otkriva uspomene koje su erotične naravi. Crvena oskudna odjeća to naglašava. Ovdje se moramo prisjetiti činjenice da smo u svakom trenutku praćeni. O nama se znaju, ukoliko smo promatrani, skoro sve stvari, navike, pozicioniranost u prostoru. Glavni izdajica je mobitel koji može otkriti gdje smo, što govorimo i što pišemo u porukama. Toga se ne možemo riješiti jer smo svi već sasvim ovisni o toj praktičnoj spravi. Tu je nadalje kompjuter i izlazak na web prostor koji može biti praćen. Vrhunac je Facebook gdje još i sami unosimo podatke, najčešće sasvim realne o nama samima. Iako smo ponekad zadovoljni kad u mračnoj ulici ugledamo policajca, naš strah je uvjetovan kompleksnim uzročno – posljedičnim stanjem civilizacije. Dok smo se nekada davno bojali samo istinskih psihički poremećenih osoba, civilizacija ih je u međuvremenu izrodila jako mnogo. No, nisu svi umno poremećeni, problem je da je agresiju potencirala razlika u socijalnim statusima. Interesne podjele na siromašne i imućne stvaraju razlike koje, uz nedostatak edukacije, ostavljaju ljude na cesti koji postaju divlji iz sasvim logičnog razloga preživljavanja. Nitko ne brani divljaštvo ali je civilizacija toliko pogriješila u razvijanju međuljudskih razlika da će zaista biti potrebno vrijeme i strpljenje ukoliko ikad kapital, vjere i politika priznaju pogreške, za ponovno niveliranje statusa stanovnika plavog planeta.

Gordana Kužina boji kolačiće, tzv. čajne kolutiće u crvenu boju upozorenja. Preko tog sloja boje umjetnica upisuje znakovite šifre. Radi se o šiframa dodataka živežnim namirnicama koji, kako se tvrdi, poboljšavaju kvalitetu. No, o čemu je zapravo riječ? Prema već objelodanjenim statistikama i izučavanjima ti dodaci ne koriste hrani kao takvoj. Oni su uglavnom dodaci koji koriste proizvođačima u zgrtanju profita. Jer, većina njih održava trajnost artikla ili popravlja ukus nadomještavajući neki skuplji prirodni sastojak. Strašna je ova spoznaja da obične ljude nitko ne štiti pa niti u Europi za koju smo se donedavna kleli da se brine o svojim stanovnicima. Upravo je objavljeno da se u Europi zabranjuju ili ograničavaju prirodni lijekovi. „Ovo je udarac na alternativnu medicinu i ustupak farmaceutskim kompanijama koje ulažu milijune u sintetičke lijekove. To znači kraj travara i medara. Budući da je Hrvatska odavno uvrstila Codex alimentarius u svoju pravnu legislativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propis u skladu s Direktivom 2004/24/EC, koja oduzima pravo na alternativno liječenje. To je ideja farmaceutskih multikompanija koje žele uništiti konkurenciju.” (Vlasta Toth, supredsjednica Zelene liste). I kad nam se smiju zbog spominjanja teorije zavjere čini mi se da je namjera vladara svijeta i direktora farmaceutskih kompanija uništiti konkurenciju: prirodnu medicinu. Hvala umjetnici na još jednom upozorenju!

Miranda Legović odgovara na zadanu temu kolažiranom fotografskom kompozicijom. Ona govori o tijeku truljenja voća što u određenim vremenskim razmacima bilježi fotografskim aparatom. Kontinuirano, u vremenu, fotografira vizualne situacije koje se stalno događaju. Time problematizira tijek i promjene koje se neumitno događaju u vremenu. Na voću se primjećuju vanjski znakovi promjena, koje su vidljive po teksturi kore.


Umjetnica ne uvjetuje proces. On se događa sam po sebi. Ovi nizovi tijeka, koji se sastoje od sasvim običnih pojava, u ovom slučaju gnjiljenje, moraju se smatrati slučajnim. Koliko god oni obuhvaćali poznato područje, kod analize, mora se isključiti njihova neuzročna ponovljivost. Razlog je nepoznavanje znanstveno ponovljivih uzroka i uvjeta. To izaziva smijeh jer se te stvari jednostavno događaju bez obzira na stavove tzv. Newtonovske znanosti i njenih ponovljivih uvjeta. Relativnost tijeka i nepripremljena uzročnost, ipak, ostavljaju vidljivu mijenu, koja nije neočekivana, ali se događa sa sasvim nepredvidljivim vizualnim rezultatima. Upravo ta nepredvidljivost prelazi granice vjerojatnosti. Ova umjetnička reakcija na neuzročne veze događaja poklapa se s relativnošću svega oko nas i sa spoznajom organiziranog kaosa. Problem je u naučenoj percepciji. Tako nas tzv. humanistička teologija utapa u realnosti (Caru carevo, Bogu božje), dok s druge strane nasilno plasira tzv. tajne promjene: ne – tijela u tijelo i ne – krvi u krv. Oslobođenje od takvog fanatizma je u prihvaćanju tijeka, vremenitosti svega pa i nas samih. Miranda Legović otvara pandorinu kutiju s mnogim provokativnim pitanjima.

Slavica Marin crveno pronalazi u bizarnom motivu: četkici za čišćenje zahodskih školjki. Umjetnica ih multiplicirane polaže u akvarij. Tako, zaprljane, „usrane“ četke postaju umjetnički artefakt. Ovaj sjajan rad posjeduje likovne i smislene karakteristike umjetničkog predmeta. Slavica Marin nas uvijek iznenađuje pa tako i ovaj puta.


Poput skupocjenih i nježnih ribica iz južnih mora, predmeti postaju vrijedna relikvija. Ova umjetnička akcija problematizira bijeg od tjelesnog koji suvremena civilizacija na sve načine pokušava nametnuti stanovnicima religiozno obojenih tzv. demokracija ali i totalitarnih režima. Sram od tijela, golotinja, gay određivanje, erotika, nečista nacionalnost i slični pojmovi istisnuti su iz konvencionalnog života. Istisnuti su iz udžbenika i iz velike većine edukacijskih predavanja bilo da se radi o biologiji ili sociologiji. Ispada da smo svi incestozna braća i sestre od Adama i Eve. Ali, zašto vjere i vlade podržavaju neprijateljstva prema toj drugoj, različitoj braći?

Mirjana Matić predstavlja slikarski rad začudne tematike. Motiv je odnos dvije osobe različitih spolova. Očito je pred nama krupna žena i vižljasti muškarac. Oni su u odnosu koji nije potpuno čitljiv iz pozicija tijela ali je znakovit po položajima njihovih glava. Iako su prikazani goli, ovdje nije u pitanju direktno erotika već socijalni odnos individua. Čini nam se da žena guta muškarca počevši od glave. On se ne suprotstavlja, jednostavno pasivno i bespomoćno dozvoljava egzekuciju. Naslov rada, Bogomoljka, pomaže nam u dešifriranju ovog dramatičnog rada. Čini se da umjetnica ilustrira položaj žene i muškarca za kojeg nemamo prihvaćenog stereotipa. Uobičajeno je da je muškarac jak, agresivan i diktira ženi. No, to je očito situacija izvan izoliranosti kućnog brloga. Ovdje se pokazuje agresija žene koja je ili nije zadovoljena pa iz nekog svog razloga uništava mužjaka. Mirjana Matić kao da želi ilustrirati odnos ambiciozne žene i neambicioznog muškarca. Bez obzira na stanje erotike odnos aktera je blizak jer su oba aktera razodjevena. Pored snažnijeg obličja žene ona je nadrealistički tetovirana, ispunjena motivom dezena kuhinjskog zida koji se smisleno preklapa sa čipkastim čarapama. Možda umjetnica na svjetlo dana izvlači neusklađenost bračnih drugova gdje, u osami toplog doma žena radi mobing davno izabranom muškarcu koji je oronuo i iscijeđen. Licemjernost institucije bračne zajednice propagira tu zajednicu bez obzira što su emocije već odavno nestale a bračni drugovi se još jedva podnose. Svakako znakovit rad Mirjane Matić.

Gail Morris tema crvene boje asocira na erotske teme. Ona od kamena dooblikuje predmet koji podsjeća na ženski torzo. Autorica ostavlja neke dijelove, površine neobrađenima što ne smeta dojmljivosti i uvjerljivosti. Neuobičajeno, umjetnica bojom intervenira na kamenu podlogu dodajući figuri kolorističke asocijacije erotskog rublja.


Živahna, u trenutku erotskog plesa, ova statua u svim elementima nosi pokret. Autorica koristi nađene površine i ostavlja ih neobrađenima a neke dijelove dorađuje. Tako se rad doima poput prethistorijskih amuleta. Maštoviti vide više, nemaštoviti promatrač vidi manje. Aktivna u svim dijelovima ova statua kao da se zaista kreće. Promatrač je izazvan na obilazak kako bi u potpunosti percipirao oblik. Neka arhetipska poetičnost zrači iz ovog rada. Dijelovi tijela koji se najčešće prikrivaju ovdje su otvoreno prikazani. Oni su skladni i ne izazivaju neprimjereni doživljaj. Crvena boja zapravo je neka priloška oznaka, dodatak ritmu kojime ova statua odiše.

Tereza Pavlović u ovom projektu nudi crveni kvadar. Predmet zrači crvenim dojmom. Osim što je zaista osnovna boja crvena intervencije na površini daju dodatnu snagu. Intervencije se nastavljaju na bočnim stranama pa rad postaje objekt, trodimenzionalna formacija. Fascinantno je kako ova autorica s minimumom intervencija postiže snažne vizualne rezultate. Moguće je da je proces oblikovanja naporan i dugotrajan ali, konačni rezultat ostavlja dojam ležernosti interveniranja ali snažnu dojmljivost rezultata. Enformelistički umjetnica vanjski sloj materijala brazda linijskim intervencijama. Tijek linija urađen je rukom, koncentriranim potezima. Umjetnica bilježi kirurške intervencije i u njih promišlja snagu koja ostaje u rezovima. Ona rad naziva „Urezi“ čime svjedoči intervenciju. Ona ne daje radu nikakvo drugo znakovito ime. Promatrača tjera na percipiranje samog rada / boje. Ne daje mu drugačiju okosnicu doživljaja. No, pažljivi promatrač ne ostaje prikraćen za dojam. Teško je opisati ovaj rad, mnogo ga je bolje doživjeti uživo!

Iva Pevalek personificira zadanu boju cvijetom koji je crveniji i od ruža: makovima. Pred nama je neobična slika izvedena akrilom i autolakom, kolažiranjem i slikanjem na platnu. Na površini naziremo polje ispunjeno cvjetovima maka usred kojeg u prazninama naziremo siluetu ljudskog bića. Zagledajući se, prepoznajemo da je u pitanju djevojka, žena. Začudno slaganje planova izbjegava trodimenzionalnu iluziju oblika. Maksimalna trodimenzionalnost postignuta je uvjerljivim prikazima svakog pojedinog cvijeta. Svi dijelovi portreta koji nisu koža lica i gornjeg dijela tijela zamijenjeni su rasterom cvjetova. Čak i kosa. Ovaj nadrealistički rad asocira više tumačenja. Možda bi jedna od interpretacija mogla imati oslonac u kratkotrajnosti cvjetanja maka. Tako, ljubav koja ima oznaku crvene boje ne mora imati dugotrajni intenzitet a i ljudski život nije nešto vječno. Autorica sama kaže: „…Autoportret prikazuje sjetu i zabrinutost prolaznošću.“ Ovaj zaista izuzetan rad kao da govori da se moramo pomiriti da je vječna i stalna samo mijena.

Katja Restović u ovom projektu, svoja promišljanja o crvenoj boji predstavlja video radom. Okosnicu vizualnog problematiziranja čini crveni tepih najpoznatiji kao institucija sa dodjela filmske nagrade Oskar. Ideja crvenog saga prenosi se na mnoga mjesta koja bi trebala biti posebno svečana. Po njemu bi trebale hodati izdvojene osobe, posebni ljudi koji su se istakli, najčešće estradom, filmom ali i političari, crkveni dostojanstvenici i slični djelatnici koji uvijek pokušavaju manipulirati masama običnog puka. Preko crvenog tepiha ogleda se razlika između prosječnog čovjeka i onog kojem je, bez obzira na cijenu, uspjelo prikazati se posebnim. Crveni sag je potpuno urbana, medijska stvar koja sa realnim, prosječnim ili prirodnim nema nikakve veze. Katja Restović čini skandal iznoseći crveni tepih u prirodno okruženje i rasprostirući ga po zelenoj livadi daleko od civilizacije. Ova akcija postaje drama već samim činjenjem. Crveni, glaumorozni, slave željan predmet odjednom se nalazi u pasivnom okruženju. Travnata površina potpuno se podaje težini crvenog tkanja. Uveden je zvuk ljudi, žamor, klikanje fotografskih kamera, glasanje životinja i zvuci nature, sve u polu razlučivom šumu. Agresivni tepih sada tlači travu ali, biljka zna da će ona preživjeti a da će tepih, ma kako sintetičan ili impregniran bio, popustiti pred vlatima, natapan kišama i sušen suncem. To u prenesenom značenju možemo uprispodobiti i u međuljudskim odnosima. Čvrst karakter i poštenje ipak uvijek nadvlada natapirano i nadmeno biće. Uvijek je tu faktor vrijeme. Tako, umjetnica u video rad uvodi vrijeme akcijom oblaka koji se izmjenjuju iznad neuobičajene simbioze zelene tratine i crvenog tepiha.

Luisa Ritoša tragove crvenog pronalazi u osobnoj memoriji. Ona izlaže stolicu, iz doba bivše zajedničke države južnih Slavena, koju je prije mnogo godina našla na otpadu. Ona ju odnosi kući, boji u crveno i njome se služi do danas. Crvenoj stolici Ritoša pridružuje člansku knjižicu „Saveza socijalističke omladine Jugoslavije“. Oba predmeta imaju znatnu povijest i značenje za umjetnicu a oba su izgubila neophodnost postojanja. Ipak, stolica još može služiti za sjedenje a članska iskaznica bivše organizacije u bivšoj državi zaista služi samo da izazove sjećanja.


Umjetnica ali i promatrač postavljaju si pitanja o tome što je ostalo od Yu – socijalizma? Činjenica je da je tada socijalna sigurnost stanovnika bila stabilnija za razliku od stanja recentne kapitalističke utrke za preživljavanjem. Umjetnica kaže: „Imam puno pitanja na koja ne mogu odgovoriti, i ovaj rad je svojevrsno pitanje koje se postavlja gledatelju…“. Ona sluti da komunizam tek predstoji.

Luisi je značajan tekst sa potpisom druga Tita koja se nalazi u članskoj knjižici. On glasi: „Želim našoj omladini da čim više koristi mogućnosti koje danas ima, da se osposobljava kako bi u budućnosti što uspješnije mogla rukovoditi našom zemljom". Ova fraza tada je imala uporište u besplatnom i svima dostupnom ali i kvalitetnom sistemu školovanja. No, svjedoci smo postsocijalističke krize, moral je posrnuo pod nacionalističkim, klerikalnim i kapitalističkim interesima. Ako postoje sličnosti, onda su one ritualne prirode. Umjetnica sama nalazi poveznicu koja upućuje na ritual sazrijevanja: „…dob učenika koji se učlanjuju u omladince je ista kao onih koji se  krizmaju u crkvi, 13 – 14 godina…“.

Luisa Ritoša nastavlja neku vrstu rituala, ona nudi promatraču stolicu. O njegovom senzibilitetu ovisi da li će se na njoj osjećati kao u vremeplovu.

Nika Rukavina crveno ogleda u temi ljubavi. Svi smo svjedoci da je ljubav osjećaj pokretanja neiscrpne energije. Ljubav je najplemenitija od svih emocija u međuljudskim odnosima. To može biti ljubav prema djeci, roditeljima, prijateljima i nadasve ljubavnim partnerima. Ovo posljednje najproblematičnija je kategorija jer se prihvaća samo emocionalni i erotski odnos različitih spolova. Istospolna ljubav je još uvijek
Umjetnica kaže: …“ Jedan od izraženih strahova u hrvatskom društvu odnosi se na seksualne manjine, koje se smatraju „bolesnima“, „čudnima“ ili „osobama nižeg ranga“ koje ne zaslužuju ista prava kao ostali Hrvati…“ U državi u kojoj je različiti osjećaj nacionalne pripadnosti proganjan, ovo ne začuđuje. Populistička vlast nije u službi stanovnika države već u osobnim interesnim grupacijama. Dogmatski, huškački crkveni zaposlenici konstantno proganjaju bilo koju posebnost i besramno se miješaju u privatne živote gramzljivo prikupljajući materijalne vrijednosti. Obje kategorije vladajućih nepismen narod straše svim oblicima prekogranične opasnosti da bi sami u potpunosti bili poslušni vatikanskim naređenjima. A, koliko znamo, Vatikan nije u Zagrebu niti u Mariji Bistrici. Tim slijedom, gay osobe nisu vjernici, nisu naši susjedi, nisu kolege s posla… Nevjerojatno je da se smatra da je homoseksualnost zarazna bolest. U nemoći i strahu pred prstom koji prijeti iz Europe, organiziraju se diskretni progoni, diskvalifikacije osoba koje ne skrivaju opredjeljenje…


Nika rukavina provocira: usred folklorne i katolički zatrovane domovine ona slika dvije djevojke u strasnom poljupcu. Likovno ogoljeli rad promatraču pogled privlači upravo i isključivo na motiv. Programski, ciljani pristup ne dozvoljava ništa od mizanscena osim usredotočenja na isječak kadra. Ovime je provokacija potpuno usmjerena i ne gubi se u nekim mogućim podtemama. Situacija je točno onakva kakvu umjetnica želi iskazati. Odličan i provokativan rad cilja na naše tabue i, problematiziranjem netolerancije potiče prihvaćanje drugaćijosti. 

Gabrijela Rukelj, pjesnikinja u slikarstvu, crvenilo nalazi na obrazima lika zaustavljenog u oblikovanju između autoportreta i ptice Feniks. Umirati svaki dan pa se ponovno buditi dar je rijetkima i izabranima. Sumnja je medij nestajanja i novog nastajanja. Slično otiskivanju pjesme iz negativa u pozitiv. U našem slučaju, znakovit oblik podloge, knjiga, poduprta je ukomponiranim isječkom otisnutog teksta. Spontanim, kontroliranim gestualnim crtežom usmjerene su slikarske plohe. Transformacija, osobna i kreativna, kao da se umjetnici događa nerijetko. Uvjetuje ju sumnja. Ali, sumnja se pokazuje kao jedino pozitivno stanje plemenite duše. Nikada ne napustiti sumnju kvaliteta je kreativaca. Ali, ne predati se jednom od krakova sumnje bitno je za bivstvovanje. Kreativni čin je kao vaga. Stalno balansiranje odlika je ozbiljnih igrača. Kao na ljuljački, klackalici sa dvije mogućnosti: gore ili dolje. Ne smije se reći, ali Gabrijela Rukelj je često gore. Preispitivanje je način funkcioniranja. naporno ali plemenito! Crveno je boja intenziteta. Crvenilo na licu je boja istraživanja. Ako je ovo ljudsko biće, onda je pjesnik. Ako je ovo ptica, onda je to zasigurno Feniks. 


Sylvia Plath je, uostalom odavno umrla, besmisleno. Zasigurno nije imala dušu Feniksa.

Lenka Šaina podastire crveni prostor. Energija osjećaja, doživljaja kao da se širi realnim prostorom koji postaje nadrealan. Prenosi se na prostor u obliku zatopljenja kolora. Realne stvari i predmeti ustuknuli su. Razlili se u crvene preljeve. Osobno stanje emanira tonove. Bilježenje je prepušteno fotografskoj kameri. Emocionalna napetost predočena je dramatičnim zamućenim kadrom. Nije niti bitno da li se radi o sreći ili tuzi, zasićenje je toliko da ga se može vidjeti, osjetiti. Trenutak nesigurnosti, promišljanja, odlučivanja ovdje je zabilježen spontano i strasno. Stvarnost okoline je subjektivno determinirana procjenom. Potraga za spoznajom realnog svedena je na stalno propitivanje, na interpretaciju, reinterpretaciju. Rad Lenke Šaina govori o tome.

Miljenka Šepić u crvenom spektru inicira tijek energije. Ovdje je aktivan potez pojačan kolorom. Diptih djeluje suradnički: jedan dio pojačava drugi i obrnuto. Oba segmenta nisu definirana pri rubovima. Djeluju poput isječaka još većih površina no, likovno su stabilni i potpuno dovoljni. Umjetnica osjeća kretanje, mijenu, tijek. Bez patetičnih intervencija dojmove prelijeva na površine rada. Beskrajna energija kultivirano je zabilježena. Unutarnji naboj slikarskog rada svjedoči jedinu religiju svemira: stalnu mijenu. Uznemirenje spoznajom zabilježeno je kolorom i potezima. Ipak, primirena strast zrele i izuzetne autorice prenosi se na promatrača. Raskoš poteza i tonova uvlači nas u djelo. Odabrani izresci snažno odjekuju u prostoru.

Vedran Šilipetar na temu crvene boje nudi grafičke otiske. Na formatima se igra sugestivnim i prepoznatljivim motivom. Autor problematizira katoličku vjeru i parafrazirajući Torinsko platno, komad tekstila kojim je navodno bio pokriven i omotan Isus nakon skidanja sa križa. Bez obzira na neuvjerljivost ove legende, ali i znanstvenih dokaza kako je platno nastalo više od tisuću godina prekasno da bi imalo ikakvog dodira s Kristom, u pučkoj predaji ono predstavlja relikviju. Crkvi odgovara neznanje i neinformiranost masa pa se ne trudi demantirati interpretacije o autentičnosti. Tako, u vremenu, i rad Vedrana Šilipetra može postati relikvija uz perfidnu kampanju i puštanjem u opticaj neke maštovite kvazi povijesne konstrukcije. Ako se vratimo predmetu Vedrana Šilipetra, na grafičkom otisku prepoznajemo otisnut krug, nalik na vijenac od trnovite biljke. Autor je postigao upečatljivost artističkog predmeta odlično planiranim izmjenama otisnutog i područja bjeline papire. Umjetnik oblike dobiva urezivanjem u linoleum i kasnijim multipliciranjem otiskom. Dodatna dojmljivost rada postignuta je suptilnom sjenovitošću površina te kontrastima između oštrog poteza / ureza i zamrljanošću boje raznih gustoća.

Robert Sironić u osobnom zapažanju locira temu ovog projekta. On, prolazeći ulicom, primjećuje grafite. Pažnju usmjeruje na stare, povijesne zidne natpise. Uz malo poznavanje povijesti postaje jasno da se radi o grafitima s konca drugog svjetskog rata. Očito je da su ove grafite pisali pobjednici, antifašistička lijeva alijansa. Fotografija je snimljena u današnjem vremenu pa je očito da ta, lijevo naznačena idejna orijentacija sve ove godine nikome nije smetala. To je karakteristično za Istru. Skoro da bi mogli ovaj dokument vremena predložiti za zaštitu, kao spomenike kulture.


Kadar ove fotografske bilješke kvadratnog je izreza i obiluje tonskim gradacijama. Tu je zabilježeno nekoliko slojeva, stilova zidnih napisa. Najočitiji su bijeli i crveni zapisi a dominantna je zvijezda petokraka. Autor prikazuje scenu onakvu kakva jest i u kadar pripušta kasnije na zid montiranu električnu instalaciju kao i ogrebotine po zidu učinjene oštrim predmetima a djelomično zubom vremena. Ova odlična fotografija ima i likovne i dokumentarne kvalitete. Autor tumači: „…nije moguće ne primijetiti stare grafite po fasadama i povezati ih sa nekim prijašnjim vremenima, za neke crnima a za neke još uvijek crvenima.“

Irena Škrinjar „…dosjetljivo uvodi jato ptica. One postaju metafora. Ptice označuju slobodu koja se manifestira neposjedovanjem osobnog prostora. Ovdje priča zapravo započinje i završava.“ Ovako sam pisao prije nekog vremena o njenom ciklusu „Osobni prostori“. Na najnovijem radu ptice više nisu doživljene kao simbol slobode već kao naporna bića. Umjetnica im dodaje zube i usmjeruje ih u napadajući let. Svijet sada dijeli na crveni i bijeli. Iz crvenog dijela u bijeli ulijeću crni zlobni živi projektili. Likovno slika je izvedena stiliziranim plošnim oblicima. Rad je podijeljen na dva dijela promišljeno odabranim kolorima, crveno i bijelo koji nose značenja, a pojavljuje se i treća (ne)boja u prvom planu, crna. Ona je prepuštena nosiocima akcije, pticama.


Davanje netipičnih karakteristika krilatim bićima koje najčešće volimo, uvodi nas u autoričino osobno stanje doživljaja okoline. Kvaliteta ove namjere ili izgovorenog osobnog stanja, ukoliko nas ne uvjeri da su ptice zločesta bića, barem nam unosi bubu u uho, potiče nas na razmišljanje. Potiče našu sumnju u realnost svijeta kojim smo okruženi i inicira sumnju u uvriježene, opće prihvaćene stavove. Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i općenite fenomenologije doživljaja. Ona zna da promjene nema ukoliko ne postoji sumnja. To nam poručuje u divljem nasrtaju ptica.

Nina Šperanda, izuzetna umjetnica i ovo prilikom na zadanu temu odgovara izvanserijskom kvalitetom rada. U postupku ona fotografira nago tijelo u neuobičajenom položaju. Pri tome, na tijelo postavlja, pričvršćuje štipaljke po sredini tijela, od pubične kosti prema prsima. Ovo do sada zvuči bizarno ali je nastavak procesa nevjerojatno promišljen i slijedi umjetničinu ideju. Niz autorskih postupaka rezultira postavljanje ogledalne slike naspram originalu. Tako je dobivena simetrična kompozicija na kojoj možemo prepoznati obrise nekog trećeg tijela. Zapravo, kako autorica kaže, dva simetrično postavljena tijela tvore oblik maternice.


Nina Šperanda ne rabi boju. Rad je crno bijela fotografija, montaža bogata međutonovima. Ovaj potez izuzimanja kolora inicira reakciju, priziva boju u imaginaciji promatrača. Autorica usmjeruje percepciju nazivom rada: „Uterus“. Rad je likovno i smisleno izuzetno kreativan i snažan. Ukoliko pribrojimo umjetničina osobna promišljanja o stanju tijela i funkcijama ili ne funkcijama, rad je zaista dramatičan iskaz osobnog. 

Krunislav Stojanovski predstavlja slikarski poliptih koji naziva Crveno. Pred nama su slikarske površine prekrivene mnogobrojnim ekspresivnim oblicima, linijama, teksturama. Radi se o radovima koji, predstavljeni kao niz vizualnih jedinica sačinjavaju zaokruženu konceptualnu likovnu cjelinu. Stojanovski površinu pred sobom doživljava kao polje borbe. Polje koje treba ispuniti doživljajem. Ne zadovoljava ga namaz boje već uzima rastresite ili meke strukture koje aplicira na podlogu. Autor njima aktivira ritam. Dojmu reljefnosti pridonosi i odnos nakupina boja s ponegdje izvedenim gestualnim, jednostavnim, skoro dječjim crtežom. Umjetnik ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež i slikanje ili kolažiranje, kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Stojanovski rijetko nudi oslonac za pogled. Kontrolirana gesta bilježi snagu autorova iskaza. Oblici često bježe izvan formata. Kompozicija je raspršena fragmentima unutar kojih nalazimo prave mikrokozmose oblika. Autor se namjerno poigrava sa biomorfnim. Motive možemo doživjeti kao crveno morsko dno. Ovi ekrani energije su intenzivni i po sadržaju i po koloru. Iskaz, ipak više sjetan nego oštar, ostavlja nam dojam autorove unutarnje katarze. Pred nama su odsjaji stanja poslije doživljenog bijesa, tuge, ljutnje ili jada. Čini nam se da umjetnik želi da ga pratimo u nepredvidljivim vodama promišljanja svijeta oko sebe.

Noel Šuran predstavlja fascinantan predmet. To je art book, oblik knjige sastavljen iz uvezanih korištenih brusnih papira. Umjetnik mu daje naziv: Kovačeva knjiga. Autor mijenja svrhu predmeta postavljajući ga u sasvim nove okolnosti i dajući mu novu smislenost. Ovim artističkim uratkom problematizira izmjenu značenja nekog pojma / predmeta promjenom njegove kontekstualne pozicije.


Pred nama je zaista izuzetan artefakt. Inicira mnoge asocijacije. Listajući ovaj realno grubi predmet, osjećamo nježnost i arhetipsku povezanost sa zapostavljenim svijetom zanata. Postajemo svjesni da smo sasvim prekinuli kontakte sa predmetima izvedenim od početka od jedne osobe u kojeg su uklopljeni vještina, želja za uspješnom finalizacijom i ljudskost kreativne djelatnosti. Okruženi smo predmetima koji su nastali više iz mržnje prema vlasniku, radnom vremenu i uvjetovanošću zarađivanja nadnice. Bezličan syber dizajn predmeta nitko u potpunosti nije isprobao u svim fazama. Čak ni dizajner a proizvođači su serijski radili elemente često nesvjesni kako predmet u konačnici izgleda i čemu služi. Potrošačko društvo udaljilo nas je od nas samih toliko da zaboravljamo da je naš stari predmet još sasvim upotrebljiv. Događa nam se da ga zamjenjujemo, još upotrebljivog, ukoliko nema oznake aktualnog dizajna. Umjetnik kaže: „…rad je realiziran u kovačkoj radionici s bravarom Rudolfom Bibulićem. Čišćenjem hrđavih metalnih površina brusnim papirom ostavljaju se otisci kovačevih ruku. Ti otisci su uvezani u knjižnu konstrukciju s bakrenim koricama. U ovom radu ističem koautorstvo između obrtnika i mene, likovnjaka.“

Bojan Tankosić na temu crvene boje odgovara slikarskim radom neuobičajene tehnologije. On navodi kako je uporabljena neka emulzija u kombinaciji sa brašnom. Time otkriva porijeklo djelomične reljefnosti rada. Autor upotrebljava zagasite boje koje u kombinaciji, crvena i crna uz tonove daju težinu percepciji rada. Detalje, sastavnice slikarskog rada teško dešifriramo. Očita je umirivana gestualnost poteza koji je vidljiva u svim detaljima. Svi su prilično stopljeni pa se izobličene forme izčitavaju tek uz napor. Umjetnik tumači rad kao priču o čovjeku koji se inkarnira u crvenu boju. On živi u posudi kao jadno biće i hrani se izmetom. Sve mu se ovo dešava iz razloga što u prošlom životu nije volio crvenu boju.


Dramatika vremena u kojem živimo može se indirektno razumjeti ilustrirana ovim radom. Cijela civilizacija nije voljela crvenu boju kao oznaku proletarijata. Riječ proleter označava građana nižeg ranga, najamnog radnika lišenog sredstava za proizvodnju. Zato sada pod čizmom kapitala doslovno propadamo u kloake.

Zlata Tomljenović ideju crvenog pronalazi u ljubavnoj tematici. Ona uzima englesku riječ LOVE, koja znači opći pojam ljubavi. Slova gigantski povećava i ispunjava ih rasterom ispisanih drugih riječi manje veličine. Umjetnica za ispunu bira riječi koje imaju veze s pojmom ljubavnog ali označavaju i sasvim neljubavne pojmove i činjenja. Ona kaže: „…svi mi volimo pričati o ljubavi pa i kad se zaklinjemo da volimo, često osjećamo nešto sasvim drugo i mislimo da je to ljubav – npr. ljubomora, sebičnost, egoizam, usamljenost, nesigurnost, patnja, strah…“ Upravo ovim asortimanom pojmova Zlata Tomljenović ispunjava velika slova pojma Love.


Ovaj odličan i promišljen rad ne ostavlja nas ravnodušnima. Otkriva nam istinu i demistificira uobičajeno pojmovanje. U misli nam dolazi tragedija ideje o ljubavi prema domovini, vjeri. Svjedoci smo besmislenih prolijevanja krvi zbog takvih fanatizama. Zlata Tomljenović osvješćuje nas i upozorava da je ljubav izdaleka sasvim lijepa i uređena stvar ali, kad dođemo sasvim blizu, prepunjena je šarenilom realiteta. Potreban je visok stupanj savjesti da se taj rastegljivi pojam „Love“ ne zlorabi.

Jelena Tondini zapaža da su priznanice, računi, opomene koje svakodnevno primamo na kućne adrese grafički obrađeni crvenom bojom. Postavlja se pitanje neprestanog pristizanja takvih listina i naših mogućnosti podmirivanja. Pored toga nameće se pitanje zašto bi se baš sve moralo stalno plaćati? Npr, od svih komunalnih naknada, gradskih taksi i poreza vlast nije u stanju urediti parkirne prostore. Ili, ukoliko su već uređeni koja je onda svrha plaćanja ne čuvanih parkiranja? Gdje ide novac od takve potpuno pasivne tzv. usluge? Rezignirano možemo kazati kako tih nelogičnosti ima sve više i kako postajemo nemoćni pred represivnim aparatom koji tvrdi da je demokratski a ponaša se agresivno prema većini onih koji su ga izabrali. Tu je nelogičnost civilizacije u kojoj vladaju bankarske ustanove, nacionalne vlade i grabežljive fanatične vjerske institucije.


Jelena Tondini indirektno nas poziva na građansku neposlušnost. Ona nije nipošto usamljena. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi: neposluh vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Brisela ili Berlina. Revolt je to protiv podivljalog kapitala, državnika u funkciji menađera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima na bliskom istoku, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih tzv. demokracija. Od pohlepe je previdio da si time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i kod svih dosadašnjih monetarnih kriza, očekuje se da će i ovu platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika.

Roberta Weissman Nagy, kao odgovor na temu crvene boje nudi instalaciju Matere. Radi se o rastegnutim običnim ženskim hulahupkama, nylon čarapama sa gaćicama. Taj tipično ženski odjevni predmet viđen u cijelosti, uvijek izaziva pažnju. Tri para takvih čarapa rastegnute su po visini. Postavljene su koso u prostoru galerije pa su im pridodane sjene. Transparentnost samog predmeta miješa se sa sjenama koje uzrokuju obasjane snopom svjetla. Tako likovno čine zanimljivi objekt a smisleno izazivaju podozrenje ili u najmanju ruku interes promatrača.


Umjetnica obrazlaže naslov djela „Matere“ činjenicom da pojam podrazumijeva istarski naziv i pojam za majke koje su često, dobrovoljno sputane, koje su polog ili temelj za tuđu slobodu postojanja. Da bi to postale, potrebna je količina crvene strasti, ljubavi, krvi. Kasnije bivaju, poput ovih izloženih nylon čarapa, rastegnute, nategnute, preopterećene do granica izdržljivosti materijala.

Roberta nam opet podastire sjajan rad koji problematizira feminističke, socijalne i osobne resurse promišljanja. Bez patetike, umjetnica komentira svoj rad: …“Ove najlonke su one najjeftinije bez ikakvog otmjenog dezena ili kvalitete tako da utilitarno pokrivaju sav ženski materinski rod.“

Andrej Zbašnik kaže: „Boju smatram estetskom i informacijsko – etičkom kategorijom sa specifičnom energetskom strukturom i frekvencijom. Crvenu boju shvaćam i tretiram kao direktni izljev strasti.“ Za ovaj likovni projekt umjetnik oblikuje neobičan ali smislen objekt. Rad se sastoji od transparentnih, plastičnih fascikala u koje je spremljena boja. Fascikli su zatvoreni klamericama a međusobno u niz povezani spajalicama. Iako je oblik plošan, postavljen u prostor može se doživjeti kao mobil. „Plastificirane memorije“ su artistički predmet koji ujedinjuje plastiku kao formu i boju kao sadržaj. Rad možemo doživjeti kao niz apstraktnih slika no, radi se o umjetnikovom konceptualnom pristupu temi projekta postupkom manipulacije kolorom.


Autor osjeća potrebu doslovno spremiti, arhivirati boju. Zbašnik ovim radom problematizira arhiviranje i spremanje informacija jer, kako sam kaže, boju smatra svojevrsnom informatičkom jedinicom, materijalnim podatkom koji odašilje određenu poruku. Činom ulaganja boje u fascikle te njenim razvlačenjem uskim prostorom rukama, bavi se procesualno, ekspresivnim tretmanom boje. Umjetnik priznaje: “Fascinirala me činjenica gustoće i tečnosti boje, te način manipulacije njome preko plastične korice fascikla.“

Asocijacije su ovdje na brzo i potrošnjom određeno doba. Autor komentira: „Boju skladištim kao meso, kao hranu spremam je u plastiku, te joj želim dati trajnost, ali i hedonističku svrhu, kao i učiniti sliku konzumentskim doživljajem podatka koji je arhiviran, spremljen, sačuvan i memoriziran od previše brzog trošenja vrijednosti, stavova, ukusa, mode i estetsko – etičkih kodova.“

Boja i plastika, nylon, ujedinjeni postaju samosvojna estetsko – etička materija. Boja je metafizičko skladište energije. Plastični ideali suvremenog čovjeka često postaju stanje predaje nametnutim konzumiranim i potrošnim političkim ideologijama koje brzo nakon konzumacije postaju mrtvi materijal povijesne arhive.

Eugen Borkovsky, XII. 2011.

Voditelj programa, Gradska galerija Fonticus Grožnjan

eugen.borkovsky@gmail.com

GROŽNJAN – Grad umjetnika, 1965-2011, GRISIGNANA – Cittá degli artisti

Akademija-Art.hr