Grožnjan – Noel Šuran: Genetski crteži

Izložbu je u prisustvu autora predstavio Eugen Borkovsky

Pogledajte galeriju radova!

Reciklirana ovčja ambalaža

Neuobičajen pristup oblikovanju i plasmanu likovnog promišljanja nudi Noel Šuran. Najčešće vrjednujemo gotov likovni rad bez nužnog osvrtanja na materijal ili tijek nastanka. Ovaj projekt zahtijeva drugačiji pristup. Teško ga je predstaviti a da se odmah, nakon lociranja predstavljenih artefakata, ne upustimo u obrazlaganje procesa. Moramo razmišljati o smislu autorskih i tehničkih postupaka umjetnika a uz to o estetskim dometima. Tako će se u tekstu povremeno spominjati procesualni, likovni i smisleni posljedak. U uvodu je neophodno spomenuti autorov intenzivan kreativan put na kojem se određuje kao promotor ekološko – etnografskih tema s područja glazbe i likovnosti.

Na ovoj izložbenoj prezentaciji autor nas okružuje monokromatskim plohama bogatim tonskim gradacijama. Likovni elementi, točke, fleke, linije raspršene su nekim unutrašnjim redom tvoreći ekspresivne apstraktne kompozicije. Vabe nas na dodir, na taktilan doživljaj jer prilazeći pojedinom radu otkrivamo napetu površinu materijala koji nije platno. Otkrivamo da je u pitanju pergament, obrađena i na okvir, poput bubnja, napeta životinjska koža. Asocijacije koje bude prepoznavanje traže dekodiranje dramatične priče koju umjetnik nudi na drsko jednostavan način. Umjetnička akcija sastoji se od odabira i nabavke živih životinja, hranjenja, kontroliranja oplodnje, brige o željenim potomcima. Slijedi klanje, obrada krzna, razapinjanje na okvir. Izložbeni dio projekta obuhvaća dvanaest pergamena, crteža koji su nastali kao rezultati navedenog procesa. Autor podastire dokumentaciju i fotografije živih životinja. Tu su i ušne markice kojima su bile obilježene za života.

Bizarna zamisao o oplođivanju dva dezena kako bi se dobilo treći, zapravo je dramatično uprizorenje bioartističkog čina. Umjetnik nudi sliku aktivirajući nelagodu koja nije u obliku već u procesu nastanka. Nismo sasvim sigurni kako prihvatiti ove radove plasirane kao slike na zidu. Da li ih možemo pogledati kao likovne artefakte bez opterećenja spoznajom o porijeklu? Konvencije prema životinjama dovedene su u pitanje. Suočeni smo s nizom predmeta koji snažno podsjećaju na organsko. Situacija postaje nepodnošljiva. Poput zametka u formalinu. Niz okvira sa životinjskom kožom poziva na prijelaz barijera. Kao igra mrkve i štapa: ako preskočiš nelagodu, dobiješ dojam.

Ovaj projekt zasigurno će izazvati reakciju građanskih udruga ljubitelja životinja. Upite postavlja površna malograđanština. Ali, zar zbog ljubavi prema životinjama ljudi ne upisuju studij biologije? Tada počinju raditi pokuse na životinjama. Zar zamorac u laboratoriju ima niži status nego zamorac koji se drži kao životinja za društvo? Svilenu maramu nježno vučemo preko svoga tijela iako i nju proizvode živa bića, životinje, svilene bube. Njih, kao i ove ovce čije kože vidimo, morali smo ubiti, oduzeti im život. Autor se prema bićima čije dijelove koristi za projekt odnosi sasvim humano, što znači da su one živjele u uobičajenim uvjetima kao i sve životinje koje žive na seoskim domaćinstvima. Tako svaki prigovor biva otklonjen. Oblici pred nama preispituju način percepcije umjetničkog predmeta. U konačnici moramo odlučiti da li nam se artefakti dopadaju ili ne. Proces njihova nastanka ostaje u legendi o njima.

Pomirenje doživljaja umjetnika i doživljaja promatrača može biti činjenica da autoru ovi predmeti znače memoriju trenutaka procesa kojeg je prošao sam. Umjetnik izborom ovaca za rasplod biološki kompilira oblike a nudi ih kao zamjenu za uobičajene estetske predodžbe. Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autor ga izvrgava nelikovnom gradbenom materijalu. Projekt zaista provocira i nudi više promišljanja: očit je naglašeni sarkazam prema industrijskom i hiper urbanom društvu, a nalazimo i upozorenje na ekološku zapuštenost naše svijesti. Onog trenutka kad situacije ne vidimo, uvjereni smo da je sve u redu. Naglašavajući porijeklo apstraktno dekoriranih pergamena umjetnik inicira snažniju komunikaciju s promatračem. Fotografije „bioloških autora“, prvih, naturalnih „nositelja“ ovih radova ponuđene su na uvid. Ova dokumentarnost možda nije neophodna ali izaziva napetost. Mi slutimo smisao ideje predmeta a autor nam čipiranim oznakama podcrtava predumišljaj. Oznake postaju bitni dijelovi postava. Ovčje „ambalaže“, modificirane autorovom dosjetljivošću, pred nama se pojavljuju kao ozbiljni likovni artefakti koji otkrivaju estetiku drugačijeg svijeta. Autor ovim likovnim zapisima ublažuje granice između disciplina kao što su umjetnost i znanost. Pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti.

Noel Šuran ovim projektom dodiruje i aktualne temu biotehnologije i njenu moguću zlouporabu. Odmah se prisjetimo "Codex Alimentarious" osnovanog od UN-ovih tijela i Svjetske zdravstvene organizacije. GM hrana i organizmi predstavljaju opasnost dok utjecaji nisu dovoljno istraženi. Za biotehnološki sektor otežavajuća je činjenica monopol kojeg stvaraju korporacije. Većina nas je protivnika intervencija u prirodno a umjetnik čini upravo to. S predumišljajem se miješa u erotski život ovaca. Ovom provokacijom problematizirano je stanje civilizacije. Estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Uočeno je uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat toga  je nebriga o posljedicama eksploatacije prirodnih resursa.

Noel Šuran nudi nam ritual. On odlučuje o trenutku kojeg želi zadržati. Podastire jedno od mogućih stanja u punini trenutka. Original zapravo više ne postoji. Mutacija postaje original. Uvjetni simulakrum. Provokacija suradnje s prirodnom reprodukcijom, plasiranom kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Umjetnik od proživljene realnosti koristeći prirodno oplođivanje ciljanih jedinki dolazi do apstraktnih kompozicija koje postaju simbol. Ponuda je pred nama: biološka poezija svijeta postaje motiv za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su mrlje na ovčjem krznu. Ponuđen nam je dijalog prirodnih elementa i trenuci promjena u vremenu. Priroda se pokazuje onakva kakva zapravo jest: u svoj svojoj ljepoti, mijeni i prolaznosti tu, oko nas. Kao što se, nakon Duchamp-a, uloga umjetnika više se ne sastoji u tome da radi, već da izabire, tako Noel unaprijed kombinira moguće genetske elemente. On pušta da se dogode oblici pod patronatom prirodnog procesa rađanja. A rezultat, artefakt uvijek je umjetnički predmet jednostavno zato što je umjetnik tako odlučio. Tu Noel Šuran zaokružuje cjelinu: on izabire ali dopušta tijeku da učini svoj dio posla. Suvremena kreativnost preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje modus percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme i buntovnici i kreatori.

Umjetnik čini žrtvu nudeći promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Dramatičnost rezultata govori o iznimnoj  svjesnosti strategije. Nameće se pitanje: Je li poslije intervencije, ubijanja ovce, njena koža mrtva ili je tek izložbom oživljena? Noel Šuran se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmete ili događaj.

Eugen Borkovsky, VIII. 2012.

Noel Šuran rođen je 12. 10. 1986. godine u Puli. Osnovnu školu polazio u Puli i Pazinu. Srednju medicinsku školu završava u Puli. Studirao je medicinu. Akademiju primijenjenih umjetnosti upisuje 2006. godine. Diplomirao je kiparstvo 2011. s temom „Zvučni oblici – zvučni objekti“. Poslijediplomski doktorski studij kulturne antropologije i etnologije upisuje 2011. godine u Zagrebu.
U njegovom umjetničkom radu evidentan je antropološki kontekst. Dugi niz godina bavi se nematerijalnom kulturom, posebice tradicijskom glazbom. Uključen je u nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih i umjetničkih projekata.
Zapaženo je sudjelovao na mnogim manifestacijama, susretima, stručnim skupovima, izložbama, smotrama, memorijalima vezanim uz prezentaciju i edukaciju nematerijalne kulture (kao predavač na stručnim skupovima Agencije za odgoj i obrazovanje; kao Suradnik u izradi kulturne strategije Istarske Županije). Osnovao je i vodio glazbene etno skupine Veja, Histriart, i Š.K.a.F. koje njeguju tradicijsku glazbu. Dobitnik je mnogih priznanja (1. nagrada za rad  „Život mojeh nuoneti“, Zaklada Sveučilišta u Rijeci; nagrada za očuvanje i njegovanje nematerijalne kulture, Istarska Županija 2010.) Surađivao sa mnogim glazbenicima.
Likovni nastupi: Bol, Cres, Grožnjan, Mrkopalj, Kršan, Labin, Pazin, Rijeka, Savičenta, Viškovo, Volosko, Zagreb, (HR); Beč (A), Szentendre (H); Barcelona (E); Koper (SLO); Beograd, Novi Sad, Senta, Zrenjanin (SRB), Skopje (MK), Brindisi, Bari, Ancona, L’aquila, Lecce, Milano (I), Sofija (BG), Paris (F)… Pored toga učestvovao na mnogobrojnim glazbenim projektima u domovini i svijetu.
Živi i stvara na Lindaru u Istri.
e-mail: noel.suran@gmail.com

Akademija-Art