Iva Pevalek
SILUETE
od 05. 08. 2011. (u 18.00 sati)
FOTOGALERIJA!
Izložbu će, u prisutnosti autorice predstaviti Eugen Borkovsky
Drska poetika memorije
Veoma neobičan pristup likovnom promišljanju nudi Iva Pevalek. Pred nama je niz asocijativnih silueta izvedenih na jednobojnoj pozadini. Iako unutar serije nalazimo nekoliko pristupa tretmanu podloge, autorica nudi zaokruženu cjelinu. Već u prvom susretu s ovim radovima potrebno je razlučiti dojmove: da li otpisati radove zbog snažnih tonova podloge na rubu uobičajenog ukusa ispod nejasnih silueta ili se upustiti u iščitavanje oblika. Na ovoj, od strane autorice iniciranoj, nesigurnoj percepciji izgrađena je zanimljivost ovih radova.
Kompozicije većine radova funkcionalne su i naglašavaju sadržaj. Poneka necentriranost u kombinaciji s detaljima rubnih područja u službi je dramaturgije radova. Umjetnica ne poštuje tehnološku dosljednost. Područja bogate teksture u provokativnom su neskladu s jednakomjernom podlogom čiju razrađenost autorica zamjenjuje snagom tona. Time problematizira dvodimenzionalnost plohe. Tu su dva plana, jedan razigran, bogat tonskim gradacijama te drugi sasvim jednakomjeran. Oba su plošna. Radove možemo doživjeti kao ideogramske napukline koloriranih zidova. Kao ostatke neoljuštenih freski.
Nadrealistički dojam osnažuju neke čitkije poruke oblicima. Autorica siluete koje prikazuje stavlja u znakovite odnose. Tu su memorijske naznake roditeljstva, međuljudskih odnosa, reminiscencija iz djetinjstva. Na trenutak nam se čini da smo na posljednjoj večeri ili da je motiv komunikacija osobe i bića s krilima. Autorica nudi naznake socijalnih odnosa. Iako su one ciljane, uspijeva izbjeći stripovske konotacije. Intrigira nas bojama, tonovima podloga. Poput street arta, motivi bi mogli biti izvedeni kartonima poput tapiserije. U kasnijim susretima s istim radom, postaje svejedno da li je autorica oblike izvlačila iz strukturirane podloge ili ih je nanosila na monokromnu pozadinu.
Ova dihotomija podloge i oblika bogatih teksturama izaziva promatrača. Autorica ne definira ambijent. To dodatno intenzivira doživljaj i radovima daje bezvremenski dojam zaustavljenog trenutka. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika ili promatrača i djela.
Radovi pred nama propituju zapadnu racionalnost. Upozoreni smo da nam je život blokiran društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost daje glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a nama nudi tablete za umirenje. Alter postmodernizam donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Iva Pevalek pred promatrača postavlja zadatke. Većina njih tražiti će oblike te će biti zadovoljena količinom ovisnom o individualnoj maštovitosti.
Ovaj niz radova vodi nas u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Prisutna je energija dobra i zla. Pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Situacija je napeta i puna pasivne, pritajene dramatike. Ovaj likovni projekt progovara i o drami sazrijevanja. Možemo zaključiti da su pred nama izresci niza socijalnih situacija koje ne moraju biti nježne. Osobno je pretvoreno u arhetipske znakove. Umjetnica nas izaziva nudeći nam aluzije. Percipirajući ovaj niz radova dekodiramo ideju o nestalnosti oblika. Autoričina osobna ispovijed preklapa se sa suvremenim filozofsko – fizikalnim postignućima. Osvješćivanje spoznajom o mijeni, vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autorica ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i nudi ga na iščitavanje.
Iva Pevalek sumnja. Nižući ili komponirajući siluete tijela, poštujući sumnju, istražuje ambivalentnost motiva. Problematiziranje se događa na nivou sadašnje realnosti autorice i njene prošle realnosti filtrirane varljivom memorijom. Ovaj postupak dopušta njenoj sumnji da propita vlastitu poziciju. Jer, sumnja nosi ideju promjenjivosti. Transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje se za zamućivanje motiva. Ovo bi se moglo tumačiti interesom za likovni izraz koji prestaje biti podražavanje realnog. Na neki način ona želi izmjestiti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. Ona realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. Time istražuje smisao i svrhu umjetničkog čina.
Većina figura su depersonalizirane. Ova tijela svojevrsni su kontrapunkt kozmetički obrađenima, koja viđamo u medijima i koja podliježu trendu mladog i lijepog. Tijelo govori o našem unutarnjem stanju ili glumi željeno. Iva Pevalek tijelu oduzima osobnost i kreće ka oblikovanju znaka, znakovnih asocijativnih kompozicija. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu memorijom umrljanu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku sjećanja. Čini nam se da Iva Pevalek posprema osobnu povijest. Emotivni naboj progovara kroz izbor i kroz pristup motivima. Pred nama su doživljeni trenuci. Prisutan je stav umjetnice koja želi podijeliti spoznato. Ona inicira igru s promatračem. To postaje ostvarivo uporabom opisanih likovnih intervencija. Autorica namjerno miješa igru i elemente igre. Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma.
Iva Pevalek otkriva poeziju pamćenja. Ovaj instinktivan pristup interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Ona poštuje osobnu povijest. Djelo čini svojim, individualnim povijesnim predmetom. Imamo dojam određene strogoće autoričinog pristupa svijetu oko sebe. To je uočljivo na nekim temama i na kanoniziranom pristupu oblikovanju. Cijelom procesu medij je sjećanje. Iva bilježi situacije koje su izgubile realnost. Ona je svjesna da do njih sada vodi novi put, put pogleda. Taj pogled nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač u novu stvarnost može naseliti osobno: svoja sjećanja, svoje osjećaje.
Eugen Borkovsky
Akademija-Art.hr
03.08.2011.
