Grožnjan – Irena Škrinjar: Osobni prostor

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan

Pogledajte galeriju radova!

Izložbu će, u prisutnosti autorice predstaviti Eugen Borkovsky

OSVAJANJE PROSTORA

Neizvjesnost postojanja oduvijek se kompenzira određivanjem osobnog prostora. To je uobičajeni način posjedovanja ili pripadanja lokalitetu. Potreba ima arhetipske karakteristike jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Kutak pod suncem ima u sebi dva pojmovna orijentira: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi sigurnost. Privremeni prostor tramvaja ili javnog okupljališta također je na meti osvajanja. Želja za sigurnošću postojanja daje mu privremenu važnost.

Skrivanje u ekonomičnost izbora zadovoljava trenutak. Vrijeme kao tijek ostaje prevareno. Kolebljivost uzima danak. Identitet se gubi. Nesigurnost odlaže odluku. Izbor bliskog i praktičnog izbljeđuje naše mogućnosti. Misao o dalekom i željenom ostaje san. Kovitlac egzistencije otima nam Ja. Tek ponekad ga prepoznajemo kao slutnju identiteta. Kao znak da ćemo se možda jednom zaustaviti negdje.

Osjećanje osobnog prostora je u hrabrosti odluke, u trenutku opredjeljenja koje više nije kompromis. Odluke koja je u pravom smislu riječi imperativ za tijek života. Ostaje nam kreativnost. To je rješenje za one koji su odlučili otvoriti podsvijest oblikovanju zvuka, pokreta ili oblika. Irena Škrinjar na tome je putu. Formalna odgovornost, koja je nametnuta uobičajenošću, biva odbačena. Pokazuje se osoba koja vizualno interpretira situacije koje proživljava. Format limene podloge postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Pred nama se pojavljuje serija radova koji rubovima paraju prosječnost. Koji interpretiraju doživljaj. Koji kreću ka spoznaji osobnog prostora.

Recentnom kolekcijom likovnih promišljanja, crtežima na metalnoj podlozi, predstavlja se Irena Škrinjar. Ona u oblikovanje kreće misaono služeći se gestualnom linijom i strpljivim umnožavanjem poteza na putu ka rasteru. Čvrsta linija se pojavljuje kao obrub oblika ili dio teksture. Autorica ponekad dozvoljava slučajni rez a češće promišlja šaru kojom određuje dojam motiva. Instinktivan crtež poduprt je sjajem metalne površine. Iz tog izobilja autorica plasira profinjene situacije koje se motivikom mogu podijeliti u nekoliko tematskih dijelova koji svi problematiziraju prostore osobnih propitivanja.

Proživljenost se očituje ekspresivnim činjenjem. Podloga, metalna ploča zadržava, pamti osjećaje i postupke izvedbe rada. Irena Škrinjar poštuje ideju motiva. Ona kombinira gestu, potez oštrim predmetom, ispunjavanje ureza tamnim tonom, kako joj nalaže trenutak izgovora misli. Ostajući vjerna premisi svakog pojedinog motiva, spontanost nadograđuje gestualnošću. Otklanjajući stegu klasičnog slikarskog postupka, autorica kreće u interpretaciju oblika. Situacije su čitljive i kreću ka nadrealnom. Asocijacije su na radove Chagalla možda čak i na Paula Klee-a. Pojednostavljenje oblika, na pojedinim radovima dodiruje dječji, spontani način oblikovanja.

Umjetnica u doživljaju detektira oblik koji postaje osnova za daljnju fazu rada. Kompozicije većine radova, unatoč spontanosti, funkcionalne su. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Iz poteza, zatamnjenja ili sjaja metala iščitavamo ambijente. Tu je iluzija prostora salona sa svim elementima: stol, kauč, zavjesa, svjetiljka, čajnik… Iluzija radne sobe s praznim papirima i pripremljenim olovkama. Opis javnog prijevoznog sredstva s usamljenim putnikom. Iluzija vanjskog prostora s jezerom i odrazima stabala na površini vode. Raspon tema / motiva spoznajno se širi do beskonačnog proširenja mogućnosti, do neba.

Autorica svjedoči: zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Pored toga, recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.

Irena Škrinjar likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojem se ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Umjetnica poštuje gestu i pri tom ruši tradicionalni pristup motivu. Ona oblike gradi sasvim osobeno prelazeći u prepoznatljivi autorski rukopis. Iako na grubom materijalu i grubim postupcima, autorica kreira drhtave, minuciozne zapise.

Često prostori ostaju prazni, bez stanovnika. Glavna uloga ponuđena je promatraču. Spoznajom interakcije između promatrača i promatranog mijenja se naša percepcija. Iskustvo promatrača bitna je činjenica prigodom opisivanja sustava. Potrebno je brisati stari pojam „promatrač“ a na njegovo mjesto staviti novi pojam – „sudionik“. Dvije interaktivne točke time gube svoju Newtonovski izračunljivu poziciju. Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti gibanja i spoznaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Tako, pojam umjetnik, kreator mijenjamo u pojam sudionik kao što pojam promatrača postavljamo na novo mjesto: opet, mjesto sudionika. Ipak, u nizu radova Irene Škrinjar nalazimo nekoliko radova s ljudskim figurama koje ona doživljava kao masu sličnih, prosječnih uzurpatora prostora. Ona voli ljude ali im ne oprašta pasivnost. Strogost figura, multipliciranjem, dramatiku scene dovodi do nelagode.

Svi prostori imaju transparentne zidove u koje se pokušavamo sakriti. Dojam osamljenosti kojeg autorica prenosi promatraču rastvoren je serijom. Zapravo serijama koje imaju slične karakteristike i sličan emotivni naboj. Irena Škrinjar uslaguje prostore sa čestim perspektivnim otklonima od očekivanog. Nismo sigurni da li smo u interijeru, ili smo, možda, zašli među kulise. Ponegdje jasne, a ponegdje halucinatorne kombinacije perspektive promatrača dovode u nesigurnost dojma. Forme koje su iz autoričine imaginacije pripuštene našem pogledu u njenim se radovima nužno ne nadopunjuju. Često su u kontekstualnom neskladu što animira percepciju promatrača. Autorica koristi niz. Nakon jednog, ona oblikuje drugi prostor i drugačije ga doživjevši, intervenira na nov način. Umjetnica ponegdje ujedinjuje ponavljanje obrade motiva s novim doživljajem. Motivi se pojavljuju u grupama kao talozi sjećanja, želja, promišljanja, snova.

Interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, ona koristi za ispovjed a ujedno i za sučeljavanje. Elementi radova Irene Škrinjar djeluju regresivno. Snatrenoj situaciji ona daje obličje. Očituje se borba osobnosti s datostima. Okolina, sklona prosjeku i klišejima, zatire oslobađanje. Bilježenje osobnih prostora osvajanja miješa se s idejom općeg, univerzalnog prostora. Na primjer, neba kojemu gospodare ptice, sinonimi slobode. Sigurnost opstanka prelijeva se u propitivanje sigurnosti slobodnog leta. Ili, doslovnije, u propitivanje osobnog odnosa prema okolini.

Ovo likovno istraživanje iznjedrilo je promišljanje mnogih ambijenata. U memoriji, osobni prostor, kutak, ugao može označavati toplo, omiljeno mjesto u kojem smo se osjećali sretni, mirni, sigurni. Ali, to je dojam. Vremenom uviđamo da to zapravo nije oblik, već otvoreni okvir ispunjen prazninom jer smo kroz njega već prošli. Tako spoznajemo da osobni prostor postoji svugdje gdje smo mi. Uvođenje nomadskog pristupa, rješava nas potrebe određenja. Individualni lokalitet je ovdje ali i negdje drugdje.

Irenin dokumentarno ispovjedni ciklus nastao je u kratkom vremenu, takoreći u jednom dahu. Motivi se očitavaju u slijedu i predstavljaju nam autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija. Ona naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i općenite fenomenologije osobnog prostora. Promišljanje detektiramo detaljima gdje autorica dosjetljivo uvodi jato ptica. One postaju metafora cijelom projektu. Ovdje autorica gradi obujmicu za cijeli projekt. Ptice označuju slobodu koja se manifestira neposjedovanjem osobnog prostora. Ovdje priča zapravo započinje i završava.

Eugen Borkovsky

Irena Škrinjar rođena je 1978. godine u Zagrebu. 1997. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo. Diplomirala je 2002. godine u klasi prof. Šime Vulasa. Članica je HDLU-a od 2003. godine. Izlagala je na dvije samostalne izložbe(Zaprešić, Samobor) i tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Realizirala je 5 javnih skulptura u drvetu od kojih dvije na otoku Olibu (Hrvatska), Pušći (Hrvatska), Sutriu (Italija), Ptuju (Slovenia). Dobitnica je Zlatne plakete na 1. Hrvatskom trienalu keramike (Zagreb). Predsjednica je Udruge likovnih stvaralaca u Zaprešiću. Živi i radi u Zaprešiću.

Adresa:

Irena Škrinjar, Savska 15, 10290 Zaprešić

e-mail: irena_skrinjar@yahoo.com

Akademija-Art.hr
22.02.2011.