Skip to content

Grožnjan – Edvard Kužina: Ponuda identiteta

Gradska galerija Fonticus Grožnjan

samostalna izložba

Edvard Kužina

Ponuda identiteta

od 04. 08. 2012. (u 20.00 sati)
Izložbu će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky.
Pogledajte galeriju radova!


Edvard Kužina: Ponuda identiteta
 
Prepoznavanje podloge prepušteno je upijenoj boji na prstu. Podloga dopušta liniji ili plohi da postanu znak. Kasnije, autor popušta tehnologiji koja postaje suradnik. Bijelo može postajati tamno a tamno može postati bijelo. I pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Ovdje se gubi trag. Ne znamo je li važniji oblik ili sjena.

Osobnost, „Ja“ je, prije postmoderne, bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. „Ja“ je davao osjećaj izvjesnosti i sigurnosti. Postmoderno „Ja“ odražava pretpostavke, sumnje, odluke i slične simboličke situacije. „Ja“ se pojavljuje kao osoba podložna promjeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom sasvim slobodno odbaciti.
 
Temu osobnog identiteta problematizira Edvard Kužina. Promišljajući interpretaciju, odlučuje se na otiskivanje prstiju te povećavanje i printanje dobivenih grafičkih artefakata. Odjednom se nalazimo na području kriminalistike jer daktiloskopija je disciplina koja se bavi proučavanjem linija na člancima prstiju. Oblik papilarne izbrazdanosti označuje individualnost jer se tijekom života ne mijenja. Otisak prsta najstarija je biometrijska identifikacija. Njezina povijest datira 2200 godinu prije nove ere. Koristili su je Asirci, Babilonci, Kinezi. Otisak prsta je osobna karakteristika svakog čovjeka iako nema status lica.
 
Poetika oblika i značenja otiska, koji simbolizira osobno zavodi Edvarda Kužinu. On reagira traženjem novog značenja. Uzimajući otisak kao medij i koristeći dječju igru otiskivanja zamrljanog prsta autor dokumentira osjećaj osobnosti. Oznake identiteta stapaju se s upotrijebljenom tehnologijom. Likovnom artefaktu oduzima fizikalni uzrok, a dodaje socijalnu posljedicu. Ovom inverzijom senzibilni autor ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
 
Umjetnik ne dodaje nikakvu drugu oznaku. Jedina igra je prezentacija otisaka u pozitivu i negativu, na bijeloj ili crnoj podlozi. Ova jednostavnost oblikovanja, pojednostavljivanje plasmana inicira dramatiku projekta. Niz oblika, koje nužno ne prepoznajemo kao nečije, unosi nelagodu promatraču. Pitamo se kako doživjeti ovaj niz fizikalnih dokaza nečijeg postojanja. U interpretaciji nužno je uzeti u obzir biografiju autora. Pred nama je projekt koji odražava stav zrelog umjetnika. Izbor znakovlja umjetniku služi kao naznaka aktivnog doživljaja i reinterpretacije svijeta.
 
Otisak prsta smislena je poveznica projekta. Ponegdje je taj znak multipliciran a negdje se pojavljuje samo jedan kao okosnica rada. Postupak možemo svrstati u granično područje slikarstva, grafike i crteža. Svi radovi imaju jednobojnu pozadinu a kompozicija počiva na umjetnikovoj striktnoj intervenciji uvođenja oblog izbrazdanog oblika. Autor se oslanja na doživljaj postava kao cjeline. Uvećani otisci prstiju postaju slikovni znaci kojima je formiran niz. Možemo govoriti o prostornoj instalaciji. Cijeli rad ili njegovi dijelovi postaju ideogram. Ova manipulacija usmjeruje našu pažnju prema značenju. Počinje nas zanimati bit. Postajemo zainteresirani za smisao ponude. Likovna ujednačenost slikovnih artefakata, bez obzira na prepoznatljivi znakovni repertoar poziva nas na instinktivno doživljavanje.
 
Identitet je zapravo pitanje slobode pojedinca. Opća definicija identiteta jest da je to skup karakteristika po kojoj je osoba ili predmet prepoznatljiv ili znan. Često ga se definira istovremeno kao društveni konstrukt i individualan osjećaj. To je ono po čemu sami sebe prepoznajemo i ono po čemu nas drugi prepoznaju. Lokacija, okolina, ljudi, uvjerenja uz individualni osjećaj pripadnosti, obično daje jedinki sigurnost. Identitet je u značajnoj mjeri determiniran društvenim okruženjem, pa ga se može označiti pojmom promjenljive socijalne kategorije. Pitanje identiteta traži od nas odluku. Moramo se poistovjetiti sa nekom grupom, tuđim uvjerenjima, primiriti svoju kreativnost i presvući se u uobičajeno za tu određenu grupu. Navijači sportskih događaja poput nacionalista najčešće upadaju u žar poistovjećivanja. Mnogo je lakše biti u krdu nego samostalan ili poseban. Teško se prihvaća činjenica da se identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih elemenata.
 
Sonja Novak Lukanović promišlja: „Na identitet individue s jedne strane utječu procesi koje generira kultura, različiti društveni odnosi, socio–ekonomske i društvene situacije, te određeni povijesni procesi; s druge strane, na identitet također utječu različiti psihološki procesi koji se u pojedincu razvijaju pod utjecajem svih gore navedenih procesa“. Ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Problematiziranje trenutka rezultira indignacijom. Kad je već sve oduzeto, nudi se još jedina neponovljiva oznaka identiteta: otisak prsta.
Gruba je realnost povijesnog trenutka. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Zanimljivo je da se ta dramatična promjena diskursa zapadne civilizacije događa među običnim ljudima koje je tzv. kriza odmakla od dosadašnjeg standarda života. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarski, administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari / filozofi, kvantnom teorijom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više u našim shvaćanjima ne funkcionira kao mašina prema Newtonovoj teoriji već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Morfološka polja preklapaju se sa znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same. Ovdje se znanost približava spoznajama budizma koji nije vjera već način doživljaja univerzuma i stil života.  
 
Ova promjena autopercepcije događa se paralelno na planu filozofskih spoznaja ali i na području uvjetovanom događanjima na socijalnoj sceni zapadne civilizacije. Stanovnicima izmiče sigurnost pojedinca. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije više ne daju objasniti na osnovi tradicionalnih društvenih normi i vrijednosti. Opet se osvrćemo službenoj znanosti, ali ona razočarava, prečesto je u službi profita. Takva znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora i uz to nudi sredstava za umirenje pri ublažavanju stresa. Postmodernizam donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje mnoge uvriježene pretpostavke koje nam se čine prirodnima. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. I ovaj projekt nudi nam inicijaciju za uspostavljanje novog senzibiliteta za razumijevanje značenja glavnih trendova i mogućih smjernica novog doba.
Kao što nam je potrebno više nota za iskazivanje zvuka tijekom određenog vremenskog intervala, tako je autoru bilo potrebno nizanje elemenata da bi oslikao osobni doživljaj tijeka koji ima više konotacija. Može manifestirati nizanje, taloženje, grupiranje predmeta ili doživljaja. Tijek povezujemo s mijenom koja je u samoj njegovoj biti. Ostaje pitanje je li mijena neizbježno rezultat tijeka ili ideja mijene inicira tijek. Sigurni smo da Edvard Kužina intenzivno doživljava svijet koji ga okružuje i da nam to želi prenijeti. Poput nekog kaleidoskopa u nekoj napetoj atmosferi potrebe za izgovorom osobnog stanja. To naglašava otiskom prsta. Kao da nam želi poručiti da je sve to on i da time potvrđuje osobno svjedočenje tijeka.
 
Ono je objava na rubu rezignacije. Identitet ili bolje rečeno osobnost je važna odrednica osobe. Kad se probudimo iz anestezije, ukoliko smo izgubili pamćenje mi postajemo nitko, netko – osoba bez identiteta. Ako nema sjećanja ne postojimo. Okolina nas mora uvjeriti tko smo i kome što značimo ali i kako se moramo ponašati. Vlade i religije tako nas truju uvjeravanjima o nacionalnom identitetu. Zar nije strašno da se ratovi vode zbog ove apstraktne ideje? Pojačavanjem tog identiteta i insistiranjem na razlikama u odnosu na druge (religijske) zajednice, otvaraju se sukobi. Samo prisustvo simbola drugog kulturnog modela proglašava se nepoželjnim i agresivnim nametanjem tuđih vrijednosti. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Ovdje je motiv oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. Ovaj projekt ne polazi od opće već od osobne spoznaje. Autor stvara meta cjeline osobno pretvarajući u arhetipske znakove.
 
Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske napukline bjeline galerijskih zidova. Autor ih ne komentira. Samo ih pokazuje. Naoko jednostavna i ne napeta situacija ne ostavlja nas ravnodušnim. Umjetnik nam povjerava osobno bez režije. Jedino je sintaksa postava oblikovala dojmove koji ostaju nakon prolaska kroz prostore. Koristeći obično priču pretvara u metaforu. Prikaz stanja ne insistira na prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak stanja. Situacije jednostavno i pitko primamo na znanje. Rad ostavlja ponešto gorčine s obzirom na realitete okruženja. No, bez patetičnog iskaza. Iako snažno izraženo u premisi, angažirano polazište nije prenaglašeno. Tako na Edvard Kužina poklanja otisak prsta, neponovljivu oznaku identiteta. To je jedina karakteristika kojom nas se može identificirati. On se ovom idejom poigrava i provocira nas.
 
Na stjecištima ovih ili sličnih zapažanja možemo odrediti ovaj ciklus. Uporaba elemenata ima karakter dosjetke ali rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Te intervencije uvijek su u dosluhu sa idejom spoznaje koja u rezultatu funkcionira kao inicijacija. Možda bi poruka ovog projekta mogla govoriti kako je došlo vrijeme da zajedničko "biti čovjekom" prepoznamo kao naš prvi identitet.  To znači da smo prije svega ljudi rođeni u današnjem svijetu kako bi bili voljeni i da bismo voljeli. Kako smo povezani jedni sa drugima i potrebni smo jedni drugima.
 

Akademija-Art

See also  Kutina - Mirjana Petrin izlaže u Muzej Moslavine