Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus
eugen.borkovsky@gmail.com
Gradska galerija Fonticus, Grožnjan
kolektivni, selektirani, tematski likovni projekt
Kriza iluzija
Homage: Štefanija Šoštarić (+2002.)
od 21. 04. 2011. (u 19.00 sati)
Kriza iluzija
Homage: Štefanija Šoštarić (+2002.)
od 21. 04. 2011. (u 19.00 sati)
Likovni projekti su sastavljeni od radova Likovnog fundusa Grožnjan
Autori, učesnici projekta KRIZA ILUZIJA
Mirna Arsovska, Nebojša Babić, Bojana Ban, Marija Đaković, Slađan Dragojević, Martin Erdeš, Dušan Fišer, Aleksandar Garbin, Burhan Hadžialjević, Diana Herrera, Džeko Hodžić, Marino Jugovac, Fulvio Juričić, Marija Kauzlarić, Branko Kolarić, Jana Kunovska, Andrea Kustić, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Xueh Margini Troll, Milan Marin, Slavica Marin, Emanuele Martina, Lucilla Micheli, Radenko Milak, Zoltan Nagy, Massimiliano Nazzi, Jadranka Ostić, Saša Pančić, Tereza Pavlović, Višnja Postić, Zdravko Rajković, Luisa Ritoša, Nika Rukavina, Andrea Ružić, Mario Šunjić, Bojan Tankosić, Petar Tuškan, Marija Vasiljev.
KRIZA ILUZIJA
Nezahvalno je komentirati vrijeme u kojem živimo. Mnogi događaji i gledišta izazivaju čuđenje ali i tugu. Neke situacije uopće se ne mogu shvatili logikom. Ne može se izbjeći kritika društveno-političkog sistema ali ne samo domaćeg, koji je zaista u najmanju ruku začudan, već i europskog i svjetskog. Očite situacije, kad ih se stavi u opisne rečenice, zvuče poput izvještaja tužibabe. Sam sebi postavljam pitanje da li će ovo ispasti kolumna ili popratni tekst uz likovni projekt.
Suvremeno vrijeme ne donosi sigurnost budućnosti. Umjesto vjere u prosperitet javlja se sumnja. Umjetnici su među prvima koji osjete krizu. Najprije se manifestira instinktivno, unutar kreativnog činjenja. Vrlo brzo krizu osjete i doslovno, udarom na uglavnom oskudni standard. Atmosfera koja se ogleda u ovom projektu uvjetovana je situacijom u koju smo uronjeni. Odabir radova iznio je na svjetla reflektora radove onih autora koji sumnjičavo promatraju sadašnjost pa time i na budućnost. Koji propituju demokraciju u okvirima prezrelog kapitalizma. Oblikovana djela prepoznaju se kao antropološke, političke i socijalne izjave. Ovo se odnosi na radove koji su htjeli izgovoriti kritiku trenutka ili na one koji su se takvima dogodili.
Izabrana djela iz Likovnog fundusa Grožnjan nastajala su u rasponu od dvadesetak godina. Možemo prepoznati odlike umjetničkih praksi s kraja prošlog i početka ovog stoljeća: slobodno kretanje kroz područje iskaza, upotreba različitih materijala, različitih medija, novih tehnologija. Pred nama su različiti individualni pristupi koji su nalazili načine i mjesta prezentacije u suvremenom kulturnom prostoru. Kustos je želio upozoriti na dijalog, razgovor znakovima, koji promatrača usmjeravaju ka prepoznavanju stanja svijeta u kome živi zajedno s umjetnikom.
Sudbina umjetnika u suvremenosti određena je ne samo njegovom lokacijom već i odlukom da se društveno-politički angažira ili ostane pasivan. U okruženjima domaćeg ili svjetskog zrelog, bolje rečeno divljeg kapitalizma, gdje je prisutna permanentna borba oko prevlasti uvijek istih političkih stranaka i financijskih moćnika, i gdje se slavi kapital i perfidno nameće potrošački mentalitet, došlo je do neminovnog urušavanja sistema vrijednosti i potiskivanja humanosti i solidarnosti. Zasićenje proizvodima opravdava se ne sasvim jasnim pojmom recesije. Pristrani financijski eksperti umjesto neovisnih intelektualaca određuju parametre kakvoće života. Tome se pridružuje institucija crkve, koja sebe naziva humanističkom a koja bez imalo srama uzima sve što može. Pri tom se pokušava miješati u politiku i u osobni život namećući gabarite ponašanja. Opterećen svim tim situacijama, umjetnik sluti da je nezavisnom pojedincu opstanak ugrožen. Realna je opasnost od gubitka individualnosti. Sve je prisutniji proces utapanja jedinke u bezličnu masu pod krinkom globalizacije i novog svjetskog poretka.
Naravno, umjetnici nisu postali političke vođe ali su hrabro zakoračili u idejno liderstvo vizualizacijama na svojim radovima. Jer, kroz umjetničke vizije možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas. Umjetnički predmet tjera na razmišljanje za razliku od reklame u kojoj je sve usmjereno jasno. U tom svijetlu umjetničke premete možemo doživjeti kao osobne angažirane poruke.
Naporne sudbine uvijek prate radikalno osviještenu produkciju. Sredinom prošlog stoljeća tematiziralo se uštogljenošću građanskog društva. U postmodernizmu to se hrabrije događa ali mnogo autora okreće se osobnom i ne dodiruje direktno neku sumnjivu političku odluku. Ostaje nam prepoznavanje indirektnih značenja. Ipak, i postmodernizam karakterizira dovođenje na upit svih (građanskih) vrijednosti. Rađa se sumnja u službeno tumačenje povijesti. Događaju se snažne kritike postindustrijskog društva. Upozorava se na nefunkcioniranje zapadnog oblika demokracije, na raspadanje samoproglašenog „jedinog pravilnog“ društvenog uređenja – kapitalizma. Sada, kad su nas kapital, birokracija, državna administracija i religija doveli do ruba egzistencije prekasno prepoznajemo sebične interese onih koji su manipulirali nama.
Razmišljajući o uzrocima ove materijalne ali i duhovne krize, počinje sumnja u namjere kapitala. Stajao netko ili ne iza teorije zavjere, ona nam se jednostavno događa. Demokracija se nije pokazala kao uspješno uređivanje društvenih odnosa. Također niti globalizacija koja je postala maska za lakši proboj kapitala. Kao što se socijalistički sistemi nisu uspjeli održati na životu, svjedoci smo da ni kapitalistički način nije uspješan oblik uređenja međuljudskih odnosa. Socijalistički (ili komunistički) uređene državne cjeline rasformirale su se uslijed unutrašnjih razlika i nametnutih dominacija koje nisu morale biti isključivo ekonomske. Marxova misao preokrenuta je i zlorabljena unutar rigidnih socijalističkih zemalja koje se nisu uspjele othrvati uređenju sličnom diktaturama. Pored toga, ako idemo makar u površnu analizu vanjskih utjecaja, postaje jasno da je socijalizam ustuknuo pred ogromnim kampanjama koje su plasirale kapitalističke zemlje. One su huškale nacionalizme i religijske podjele. Ali, to kapitalističkim zemljama ipak nije pomoglo. Unutar njihovih interesnih podjela zemljopisnih cjelina one su se same međusobno izjedale. Kapitalistički sistem se, ne prvi puta u povijesti, raspada nagrižen interesima. On se divlje bori i umjetno održava raznim globalnim makinacijama od iniciranja ratova, kriza, pa do smanjivanja demokratskih prava.
Danas smo svjedoci kako se kapitalistička privreda urušava pred diktaturom ali ne pojedinih osoba već malobrojnih neimenovanih vlasnika kapitala. Kapital je toliko moćan da preko alata zapadne demokracije uspijeva na perfidne načine segregirati čak i one koji ga podupiru, građane vlastitih zemalja. Nevjerojatna je pohlepa koja zapadnu, kršćansku civilizaciju a time i cijeli svijet opet gura prema nacionalizmima i mržnji. S jedne strane promoviraju se demokracija, novi modni i uporabni predmeti a u realnosti daju se otkazi, smanjuju se prihodi i socijalna sigurnost autohtonih stanovnika a naročito stranaca. Perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskog dosega, rezultira ravnodušnošću. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti cilj – odvojiti realni svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Pojedinac postaje impregniran informacijama i predodžbama bez mogućnosti obrane ili odmaka. Stalno se nude iskonstruirane senzacije kako bismo previdjeli situacije koje nam rade o glavi.
Živimo zapravo u iluziji. Na obećanju kako će dobra vremena doći. Život nam protiće u čekanju ostvarenja obećanja. Propagandna mašinerija obećava nam nove, ljepše, bolje proizvode blistavim reklamama. S druge strane, tjera nas se na štednju u ime nekog budućeg općeg blagostanja, nacionalne i vjerske sigurnosti. Mladi ljudi koji su devedesetih godina prošlog stoljeća stajali na početku života, danas su još uvijek u istoj čekaonici. U međuvremenu im je prošla trećina života. Tko će i kada to nadoknaditi? Događa se još i gore. Socijalna prava smanjuju se ili gube. Umjesto zdravstvene sigurnosti liječenja nudi se životno osiguranje. Umjesto optimalne mirovine nude se čudni fondovi gdje uloženo nema ozbiljnu sigurnost.
Egzistencija nam je limitirana upregnutošću u radni tjedan. On nikako nije human, radi se cijelo raspoloživo vrijeme u kojem imamo koncentraciju za razmišljanje. Ostaje nam opuštanje uz televiziju koja je potpuno u službi tih istih interesa eksploatacije ljudskih resursa. Ne ostaje nam vremena za introspekciju, za opuštanje, za razmišljanje. Pažnju nam ciljano odvlače tv sapunice, serije u kojima ne moramo razmišljati, senzacionalizam, afere silikonskih zvijezda. Ne ostaje nam vremena čak niti za obitelj, druženje s prijateljima ili šetnju. Prihode koje primamo samo prelijevamo u druge fondove, u troškove: struja, voda, plin, telefon, stanarina, javni prijevoz, doplata za zdravstveno osiguranje, porez ili slično… Velikoj većini ljudi ne ostaje ništa što bi se moglo nazvati zarada. Zarada ide drugdje. Smiješno je da telefonske, internetske korporacije, banke bivaju proglašavane najuspješnijim privrednicima a da pri tom one ništa ne proizvode. Drugi uspješni privrednici su robne kuće, preprodavači. Opet se nigdje ne pojavljuju proizvođači. Ovo crnilo koje se razlijeva podupiru vlade, bankarski lanci i vjerske institucije. Drži nas se pod stalnom opsadom. U deleuzovskom diskursu govorimo o stanju konstantne krize. Racionalni um ne može obuhvatiti potpunu i sveobuhvatnu istinu. Iz toga slijedi da se javni mediji ne bave istinom, već opisima njezinih bliskosti. Kapitalu, vladama, religijama odgovara držati ljude u konstantnoj krizi.
Ove situacije događaju se nama, ovdje i sad. U našoj, demokratskoj Hrvatskoj državi, tzv. novoj demokraciji, pri pojavi krize, osim ostalih prava sječe se stablo kreativnosti: umjetnost. Svi fondovi, svi proračuni skresani su na tom području. Na nivou države, bivši ministar kulture, Božo Biškupić nekoliko dana pred odlazak s pozicije, odlučuje o uskraćivanju prava umjetnicima, limitira mogućnost davanja statusa Samostalnog umjetnika. Novi ministar je to privremeno i djelomično zalizao ali je u zraku ostalo nepoštovanje stečenih elementarnih prava kreativnih ljudi u Hrvatskoj. Danas je europska dogma zamijenila komunizam. Klasifikaciju socijalizam i / ili kapitalizam zamijenila je podjela na prave Europejce i one koji moraju učiniti napor da dokažu da to jesu. Male države, konstruirane nacije, rasprostranjene oko europskih moćnih država, uljuljkane su u priču o ujedinjenoj Europi. Dok moćni i dalje funkcioniraju i talože vrijednosti, malima se zadaju zadaci koje ni veliki nisu u stanju u potpunosti ispuniti. Cinizam je danas ispunjavati beskonačne formulare za korištenje europskih fondova kad je to zapravo samo povrat našeg novca. Jer, sve nekad domaće banke, telefonske firme, ceste, uspješna poduzeća u rukama su tih istih stranaca. Zarada ide izvan ove države. I, sada moramo moliti i uvjeravati te iste da nam udijele nešto novaca kako bismo mi nešto postigli. Da li je već svima jasno da nacionalne države ne služe ničem drugom doli zaštiti interese kapitala unutar, uglavnom silom ocrtanih granica.
Malo je poznato da je u stručnoj raspravi postignuta suglasnost o tome da pojmovi nacija, nacionalizam i nacionalni identitet nastaju tek od kraja 18. stoljeća naovamo. One se oblikuju početkom industrijske revolucije formiranjem kapitalističkog poduzetništva. Problem nacionalnog identiteta zaista je postao dramatično pitanje. Od pojedinca do identiteta kolektiva. To dira ogroman broj opravdanja za krvava ratovanje, pljačke, palež, mržnju. Dira vjerske interesne podjele. Pitamo se kakav je to Bog kojemu se na silu treba ishoditi poštovanje? Ne moram prizivati u sjećanje vjerske ratove… Na takvim nacionalnim podjelama bazirano je beskrajno dokazivanje različitosti susjeda. A ranija upotreba pojma nacije, u Srednjem vijeku i sve do kasnih godina 18. stoljeća, označavala je male lokalne svrsishodne zavičajne udruge, ekipe. Tek u 19. i 20. stoljeću, u tijeku izgradnje društva prema europskom modelu modernosti, fenomen nacije i nacije-države postaju problematična povijesna pojava.
Optužbe na planu nacionalnih podjela odražavaju se na kulturu i umjetnost. Imamo druge primjere uz koje nismo pristrani: U estetske kriterije teško ulaze neeuropsko-američke likovne prakse jer je prisutan kulturni globalistički imperijalizam. Na društvenim područjima ekonomije, politike, ekologije, kulture, umjetnosti, prisutni su razvojni modeli koji se ne mogu prenijeti na sve dijelove svijeta. Centri euroameričke estetike ograničavaju protok umjetničkih rezultata. To čine pasivno kroz plasman. Situaciju zorno opisuje britanski umjetnik Rasheed Araeen koji već 70-ih godina prošlog stoljeća zaključuje: "Mit internacionalizma zapadne umjetnosti mora biti razoren. Zapadna umjetnost izražava isključivo posebnosti Zapada. Ona reflektira samo kulturu Europe i Sjeverne Amerike. Današnji ‘internacionalizam’ zapadne umjetnosti nije ništa drugo nego jedna od funkcija političko-ekonomske moći zapada koji svoje vrijednosti nameće drugim ljudima. Riječ ‘internacionalno’ trebala bi označavati nešto više od nekoliko zapadnih zemalja …"
Razvoj novih tehnologija i ubrzanje protoka informacija omogućili su da globalizacija umjetnosti postane stvarnost. Tako lokalni umjetnički diskursi postaju dio niza internacionalnih i bivaju predstavljeni umjetnicima i publici diljem svijeta. U tom nizu nedostaje autentični razvoj indijske, kineske ili afričke situacije ali ne zbog nedostatka medija već zbog europsko – američke egoističke percepcije svijeta koji popularizira i prezentira autore svog zemljopisnog kruga. Ipak, brži i jednostavniji kontakt među različitim socijalnim cjelinama, uz uporabu komunikacijskih sistema te uslijed pokretljivosti i nomadskog načina života brojnih umjetnika, doprinosi da recentna umjetnost postane zajednička svojina velikom civilizacijskom krugu. Ali, i ovdje su zamke: Mnogi umjetnici konformistički odlaze u te centre podražavajući zatečene stilove ne bi li postali primijećeni. Druga situacija je da se onaj tko raspolaže boljom kompjuterskom tehnologijom može nametnuti bez obzira na kvalitetu ponude.
Početak XXI. stoljeća obilježen je pojavom velikih planetarnih nelogičnosti i problema. Odnos između umjetnosti i publike ali i radnika i vlasnika tehnologije, pod utjecajem je novog sociološkog i tehnološkog konteksta. Uočavamo da je edukacija sužena i specijalizirana. Pojmovi se uče bez povezivanja u cjelinu. Samo tehnološki a ne i spoznajni napredak ne pobuđuje optimizam. Neuspjeh projekta stvaranja mirnog svijeta, širenje krvavih interesnih i prikrivenih vjersko – etničkih sukoba izazivaju indignaciju i reakciju umjetnika i stanovnika planete. U post post postmodernističkom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je zapadni pogled na svijet neprimjeren. Civilizacija je uronjena u novi sustav vrednovanja. Razlozi tome su prije svega u suvremenim fizikalno – filozofskim spoznajama. Naime, ponuđena je nova mogućnost percepcije okoline i sebe: otkriće principa determiniranosti. Teorija organiziranog kaosa i teorija relativnosti su otvorile univerzum kvantne fizike i poljuljale kartezijsko – newtonovski sustav. Novim su shvaćanjem na udaru i vjera i znanost. U pitanju je pouzdanost znanja i uma, kao poštovanih entiteta pomoću kojih smo opisivali realnost tijekom nekoliko proteklih stoljeća. U pitanju je i vjera, ali ne kao osobno promišljanje, već kao institucija. Nova znanstvena spoznaja započinje promjenu u percepciji u smjeru spoznaje frekventnih promjena tijeka stvari. Načelo determiniranosti pokazalo je da ne možemo više sa sigurnošću i precizno određivati uzroke, položaj i vrijeme događanja u materijalnom svijetu. Možemo odrediti samo tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka i nadasve interaktivna i cjelovita pojava.
Koliko god se branili od toga, u diskusiju o civilizacijskom trenutku kojeg živimo, moramo uvesti Marxove zaključke. Svjedoci smo divljanja kapitalizma u obliku besramnih izrabljivačkih praksi i propagandi. To potvrđuje bit Marxove misli. On je locirao i opisao osnovne mehanizme kapitalističkog sustava i njegova (samo) održanja. Marx je, dakle, aktualan u sferi socijalne filozofije. Riječ je o osiromašenju, o stalnom povećavanju razlika između razvijenih industrijskih zemalja i ostatka svijeta, vlasnika sredstava za rad i onih drugih. Ta situacija se zrenjem kapitalizma proširila i unutar samih kapitalistički uređenih država. Pored toga, Marxova misao ne podilazi liberalizmu a razotkriva agresivnu desnicu i agresivni kapital. Marxa svakako treba ponovno proučiti. Mislim da smo ga falsificirali i ocrnili. Nismo ga dovoljno ozbiljno shvatili ili ga nismo željeli razumjeti.
Ovim situacijama otprilike završava postmodernizam koji je dao mnogo pozitivnih sloboda ali koji poziva na manje promišljanja o cjelini i koncentraciju usmjeruje na lokalno. Suvremenost nalaže potrebu da stare riječi promatrač, svjedok, zamijenimo novim pojmom sudionik. To se osim u umjetnosti može proširiti i na sredstva za proizvodnju i na proizvođače. Tako shvaćen subjekt nije više između uma i tijela zarobljena supstanca, već proces postojanja, koji pokreće stalne promjene i odnose između različitih materijala i uvjeta. Ovako mišljenu sudioničku realnost tvore osnovni koncepti gibanja, spoznaje i osjećaja, kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest.
U ovom vremenu koje nije sklono običnim, prosječnim ljudima a ponajmanje umjetnicima, pokušao sam složiti projekt koji će označavati odlike trenutka. Još uvijek vjerujući u nadmoć razuma nad divljim kapitalom, izabrao sam radove koji naznačuju stanje vremena ali, koji još uvijek ne iskazuju radikalnu reakciju. Usredotočio sam se na radove same koji bi, uz pažljiv postav, trebali opravdati problematiku projekta.
Grožnjan je specifično središte kreativnosti. Grožnjan raspolaže bogatim fundusom umjetničkih radova. Njega sačinjavaju radovi autora iz dvanaest zemalja. Osim radova nekih autora koji žive ili su živjeli na Grožnjanu, imamo radove autora koji su ovdje gostovali. Ovim projektom nisam želio reviju, već sam se, iako je izabrano 39 autora i njihovih djela, ipak, koncentrirao na temu. Građa uvedena u ovaj projekt igra se relativiziranjem realnosti. Ovaj niz radova nije narativan, već više odgovara nizu individualnih kognitivnih znakova. Na većini je ponuđeno prepoznavanje motiva kao takvog, individualizacija znakovlja balansira na granici prepoznatljivog. Bez obzira što se neki radovi privremenim cjelinama postava transformiraju u neku novu realnost, oni ostaju autohtoni. Svim autorima bitna je atmosfera artefakta koji realiziraju. To postižu kolorističkim, kompozicijskim ili sadržajnim elementima. Svi su izgovorili komentar suvremenog trenutka na autorski način. Sa komentarima pojedinih radova krenimo abecednim redom:
Mirna Arsovska problematizira pojam određivanja lokaliteta i sadržaja a dodiruje ekologiju. Izoliranje nečega što je općenito, zraka koji je određen lokacijom i prezentiranje na istoj lokaciji, postavlja pitanje smisla samog čina. Prenošenje djelića tog istog sadržaja na drugu lokaciju i naglašavanje mjesta podrijetla postaje fetišizam. Pored tog određenja možemo konstatirati da nam je suvremenost, naročito na urbanim lokacijama, bezočno onečistila osnovni element života – zrak.
Rad Nebojše Babića izdvojen je iz njegovog projekta "Many kinds of shoes, many kinds of people". Rad problematizira nesklad između laganog obuvala i kišobrana koji označava hladniju sezonu. Rezultat kombinacije je likovna rečenica koja, unatoč bizarnom motivu, funkcionira kao umjetničko djelo. Pored toga javljaju se izvjesne socijalne konotacije. Aktualnost tematike predstavlja činjenica da su fotografije snimljene u Tokijskom metrou. Nedavni tamošnji prirodni kataklizmički događaji, potres i tsunami te zračenje razorene nuklearne elektrane ne ostavljaju dojam životne a ni socijalne i ekonomske sigurnosti.
Pred nama je rad Bojane Ban iz ciklusa Survivers, Preživjeli. Ona nam predstavlja neobično biće proizašlo iz svijeta kukaca. Ambivalentnost doživljaja može varirati od nelagode prema gmižuće – letećem biću do oduševljenja neuobičajenim živim oblikom. Komarci, muhe, pauci, bezkrilci, dvokrilci, četverokrilci, repasti, dugonogi, mnogonogi itd, mogli bi naći svoje srodnike u enciklopediji kukaca ali bi Bojana Ban mogla izdati enciklopediju vlastitih kukaca. Ovdje je prisutan jedan od njih. Oblikujući predmet / biće kao mogući hibrid bio – povijesne buduće situacije, umjetnica nam sugerira civilizacijsko lutanje i moguću budućnost mutacija i pobjeglih eksperimenata.
Marija Đaković progovara gestom. Ponekad slučajnošću putanje pigmenta. Ponekad obrnuto. Čvrsta linija ili potez pojavljuju se kao dio teksture ili kao obrub oblika. Umjetnica ponekad dozvoljava slučajni potez kistom ili perom, razlijevanje boje. Instinktivan crtež podupire sinkroniziranim pokretom ruke. Iz tog izobilja ona plasira situacije koje se tematski mogu sažeti u doživljaj trenutka. Kompozicija rada, unatoč spontanosti, funkcionalna je. Pomaci, necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi su dramaturgije radova. Iz konglomerata nakupina i poteza iščitavamo nadrealističke sadržaje. Premisa je mogući motiv. Rezultat je uvijek unutarnje stanje.
Slađan Dragojević bilježi mijenu koju neminovno uzroči vrijeme. Kao što priroda može tijekom umnoženih godina upornom aktivnošću sagraditi stalagmit, tako može izbrisati i obličje drage osobe koja više nije među nama. Bez obzira što sjećanje na osobu još uvijek postoji, izgubljen je njen lik. Tijelo je pohranjeno u zemlju. Kult odlaska u nepovrat tijela i ega ova je civilizacija dovela do fetišizma. Tako prečesto pretjerujemo s pogrebnim ritualima i kasnijim obilježavanjem mjesta na kojem se, prema prirodnim zakonima mijena, naše tijelo sjedinjuje sa zemljom i poprima karakteristike materije bez samosvijesti.
Martin Erdeš zastupljen je u ovom izboru radom iz ciklusa Mapiranje kutka. Ovaj rad urbano je i socijalno obilježen. Autor kao motiv koristi prostor namijenjen ljudima. Koliko god da smo svjesni da su zgrade prepune ljudi, u njima imamo dojam osamljenosti. Zidovi u koje se pokušavamo sakriti transparentni su. Nesklad između dojma sigurnosti koji nam daje osobni kutak i energije nakupina više osobnih kutaka očit je. Zablude o izdvojenosti unutar povijesnog vremena očituju se nesigurnošću. Nesigurnost postojanja oduvijek se kompenzira određivanjem osobnog prostora. Ali uviđamo da to nije oblik već otvoreni okvir ispunjen prazninom. Scena, zaustavljena na putu od dosjetke ka znakovitosti, uznemirujuća je. Prostor nema stanovnika. Ponuđen je promatraču.
Na likovno tehnološki obilježenu pozadinu Dušan Fišer postavlja ovalne oblike kapsula. Njih ukrašava barokiziranim desenom. Tako nam postaju privlačnije. Kao što su u kapsule upakirani antibiotici, tako nam civilizacija pruža instant sastojke za osiguravanje sreće. Moduli su otuđeni, oblici koji u umjetniku izazivaju podozrenje. Identični i nanizani označavaju nelagodu. Mi nikada nećemo saznati što je zapravo bilo zapakirano u privlačnu ambalažu.
Aleksandar Garbin uzima plitku kutiju i na njoj izrezuje pravilne otvore. Njih spaja linijskim putanjama koje djeluju poput isječka položaja zvijezda kako smo ih mi sa zemlje podijelili i nazvali npr. velikim ili malim medvjedom. Na rutama i počecima ili krajevima putanji nalazimo staklene polukugle. Pažljivijim zagledavanjem u otvore, ispod stakala nalazimo bube, insekte. Otkrivamo da su stakleni elementi rada zapravo leće koje povećavaju. Tako nam bube postaju još bolje vidljive. Odjednom smo u poziciji Velikog brata koji ima kontrolu nad stanjem putanji i bićima ispod povećala. Analogija s kontrolom ljudi nameće se sama.
Simboli su najčešće oznake ideja. Danas mnoge raspoznajemo kao pozitivne ili negativne. Na radu Burhana Hadžialjevića upotrebljene su vizionarski. Umjetnik kao podlogu uzima geometrijski raster uklopljen u ručno rađen papir. Na njemu prikazuje simbole: crvenu petokraku u sredini koja veličinom prevladava formatom. Pokraj i preko nje je raster listova i grančica. Sve zajedno oblikovano je prilikom izvedbe arka papira. Tako nam, na simboličan način daje do znanja ekološko, slobodnjačko, radničko / izvedbeno opredjeljenje. Ovaj rad možemo doživjeti kao moguću buduću zastavu s atribucijama ekološki osviještene ideje, liberalno tolerantnih zahtjeva a koje predstavljaju lijevo orijentirane tendencije. Barjak nam je spreman, čeka se još hrabrost odluke.
Začudna perspektiva privlači pažnju i upozorava na značenja koja očitavamo na radu Diane Herrera. Snažan kolor i prazni prostori još više podcrtavaju dramatiku. Naposljetku zapažamo simbolične elemente vješto uklopljene u likovni rad. Ograde, linije, ograđeni prostori, nejasne figure asortiman je koji nam uvlači nelagodu u doživljaj. Po uzoru na strogo kontrolirani prostor aerodroma civilizacija nam polako nameće ograde i putanje kuda se moramo kretati. Naše nelagode i protesti bivaju odbačeni pod izlikom / krinkom zaštite, brige o nama. A radi se zapravo o kontroli…
Knjiga kao oznaka riznice znanja motiv je kojim se bavi Džeko Hodžić. On predstavlja objekt u obliku knjige koja se ne može otvoriti, čitati. Tako se i potrošačko okruženje ponaša prema ljudima. Nudi im jednostavne reklamne poruke. Prikriva spoznaje i znanje jer je usporenom umu, neinformiranoj osobi bez širokog spektra znanja, lakše nametnuti informaciju o novom proizvodu. Specijalizacija, usko područje znanja ne dozvoljava misli da spaja šira područja činjenica. Čak se i školski programi sužuju. Tako se proizvedenim generacijama, bez širokog uvida u više područja, lakše manipulira.
Marino Jugovac opću (prometnu) oznaku pretvara u osobni znak. Grubim alatom gestualno obrađuje podlogu. Ponegdje pušta da proviruju brušeni dijelovi sjajnog metala. Na tako dobivenu plohu intervenira urezivanjem linija, pravcima koje različito usmjeruje. U ovo sivo, problematično vrijeme rad podsjeća na okrugli, plošni štit neke svemirske vojske koja ima oznaku svoje matične planete i geometrijsku, linijsku oznaku pripadnosti. Poput šifriranog tajnog znaka. Autor ne prikriva potez. Tako obrušeni dijelovi metalne plohe odjednom zasijaju pored ostale površine, prekrivene nakupinama tona ili oksidacije. Načas nam se učini da gledamo planetu izniklu u bjelini galerije. Voljeli bi da plavi planet ne postane sasvim siv.
Fulvio Juričić enformelistički oblikuje rad kojeg je moguće po tematici smjestiti u radove memorije. On grubu podlogu tonira na način da dobiva siluetu moguće fasade nekog zapuštenog tvorničkog pogona. U nju ucrtava viđene ili zamišljene grafitne oznake, zvijezde petokrake i nejasne dječje linijske uratke. Podražavajući jednostavni, dječji crtež postiže spontanost cijelog rada. Tako oduzima energiju nekom mogućem osvetljivom revoltu i radove predstavlja u obliku metafora povijesnog tijeka.
Poklonci, oltari, molitvenici, mjesta za upućivanje koncentracije prilikom religioznog obreda problematizira Marija Kauzlarić. Ona ih boji crnom, tamnom bojom. Na njih aplicira mrežu koja štiti udubinu u kojoj je zlatom izveden apstraktni oblik. Iako je molitva osobna stvar, zlato, u simboličnom smislu vrijednost meditacije, čuvano je rešetkom. Paralele s religijama koje prevladavaju starim kontinentom očite su. Ponuda institucionalne vjere uvijek je obilježena materijalnim i time je uvijek licemjerna i neiskrena. Postaje poslovni potez.
Branko Kolarić podlogu većeg formata oprema slojevima koloriranog materijala tamnih, zagasitih tonova. Površinu dijeli na dva dijela grubom horizontalnom linijom blizu polovice formata. Razdijeljene polovice „krpa“ grubim šavovima. Kao i vrijeme koje živimo: najprije nešto grubo razdvojimo da bi poslije, grube, nerijetko krvave rubove opet spajali. Na žalost, situacije se ponavljaju. Pomoćni šavovi traju samo neko vrijeme, do pojave nekog novog interesa.
Neobičan rad kojeg naziva „Isijavanje“ podastire Jana Kunovska. Rad predstavlja snove mnogih ljudi a ideja je ovjekovječena u narodnoj priči. Autorica postavlja jastuk, a na njega zlatno jaje. Priča kaže kako je netko imao kokoš koja je svaki dan snijela jedno zlatno jaje. Poučak je bajkovit: kad imaš kokoš koja svaki dan snese zlatno jaje – lakše se diše. Ova dosjetljiva i šarmantna dosjetka oblikovana je u objekt kojemu je glavni dio izmodelirano jaje, kolorirano pravim zlatnim prahom.
O začudnom događanju svjedoči video rad kojeg je akter Andrea Kustić. Događa se na otvorenju i predstavljaju tematskog likovnog projekta Vatra u Skopju. Tijekom rituala otvorenja nestaje njegov rad koji se sastojao od tabakere sa likom Josipa Broza osnivača i dugogodišnjeg predsjednika bivše Jugoslavije. Na njoj, umjesto utisnutog napisa Pušenje ubija, autor intervenira na način da križa riječ pušenje i dodaje riječ kapitalizam. Tako je novi slogan glasio Kapitalizam ubija. Nakon što je originalni predmet nestao, te nakon izvjesne konsternacije, Andrea Kustić, na istom postamentu odlučuje realizirati crtež koji prikazuje rad. Događaj je snimljen za nekoliko javnih tv medija. Ovo je prikaz jedne od interpretacija.
Miranda Legović bilježi urbani trenutak. Horizontalnom kompozicijom i ponavljanjem dijelova motiva podcrtava u vremenu zapuštenu privremenu podlogu na kojoj je nekada bila neka pisano – slikovna informacija. Na jednostavan način autorica prezentira pregršt impresija o privremenosti podloge i informacije. Izrez kadra prepun je izvještaja o prolaznosti. Prolaznost je niz trenutaka tijeka.
Ljudska otuđenost tema je rada Lovorke Lukani. Kompozicijski, hrabro smještene u dno rada nalaze se sjene glavnih likova. Osoba se uslijed osjećaja izoliranosti u ljudskoj komunikaciji obraća kućnim ljubimcima. Lovorka Lukani bilježi samo sjene. Oduzimajući sjeni njeno tijelo, ona likovnom artefaktu oduzima uzrok a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom autorica ukazuje na moguće postojanje i u drugom obliku. Paralelni životi, život nas i život naših sjena prispodoba je koja podcrtava osamljenost ljudskih bića.
Percepcija odnosa pojedinca i okoline tema je rada Xueh Margini Troll. Ona na rubu karikature predstavlja skup likova koji nimalo nisu bezazleni. Ona ih međusobno, nadrealistički, postavlja u odnose. Veći napadaju manje. Dramatičnost je postignuta samim odnosom likova / motiva, izborom snažnih boja ali i oponašanjem načina dječjeg crteža koji u ovom kontekstu još više naglašava sukob između nevinosti i neke zamišljene interesne agresije.
Milan Marin bilježi taloge mogućeg tijeka simboličnim i instinktivnim znacima. Autor polazi od geste kojom gradi kompoziciju. Rabeći karakterističnu tehnologiju, apstraktnim kompozicijama izgovara tamnu svakodnevicu. Mat površina, prigušeni kolor, bogatstvo tonskih gradacija, gruba tekstura i snažna gesta donose rezultat: nelagodu. Na zagasitoj pozadini uočavamo linije, rezove, uokvirene površine. Slojevi i grafolike intervencije naglašavaju dinamiku šokantnih promjena kojima smo obasuti.
Elemente iz prirode kao materijal koristi Slavica Marin. Ona od biljnih elemenata komponira slikarski rad. Nemir oblika umiruje taloženjem i bojenjem tako da krajnji rezultat postaje reljefna slika. Ponuđen nam je dijalog prirodnih elementa i rezultat autoričine intervencije. Priroda se pokazuje kao podatna. Ne skrivajući materijal autorica kreće prema oblikovanju znaka upozorenja na prirodu. To je naglašeno i docrtanim linijama koje djeluju poput smislenog okvira.
Lucilla Micheli problematizira izrezak pokrajine verbalno kroz tekst i vizualno kroz sliku. Ona ekspresionistički para platno da bi ga u smislenom promišljanju ponovno sašila. Tako ponovno stvari vraća u ravnotežu ali ostaje trag sumnje. Ovo nije sumnja u oblik već je sumnja u smisao, kvalitativnu funkciju odabranog motiva. Ovdje je autorica dosljedna bez obzira što se oblik može odnositi na bilo koje tradicionalno, povijesno naselje na brežuljku. Očituje se propitivanje da li funkcionira u kontinuitetu ili samo povremeno. Slutnja falsificiranja života u svrhu sezonske, turističke ponude ovdje je na upitu.
Medijska arheologija, pronađena na internetu ili u tisku provocira Radenka Milaka. On izabire motiv i dosljedno ga prenosi u medij slikarstva. Ova artistička intervencija u svježu kolektivnu memoriju progovara o sumnji u usmjereno dnevno interpretiranje situacija. Fotografija, kasnije slika, u javnom mediju izaziva kontradiktorne reakcije. Memorija, osobna ili kolektivna podložna je mistifikaciji. Činjenica je da bi ovaj rad izazvao pažnju u bilo kojem povijesnom trenutku jer, nažalost, povijest se ponavlja. Metafora koja je nametnuta motivom, u potpunosti korespondira s realnostima većine zemljopisnih cjelina koje se nazivaju državama. Problem je izgovoriti mišljenje koje nije u skladu s općim. Perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskih dosega, rezultira ravnodušnošću. Rezultat osobnog mišljenja nažalost, usred demokracije, može završiti bolno. Unutar ovog projekta, rad radikalno problematizira povijesni trenutak.
Zoltan Nagy u fotografskom mediju obrađuje temu trenutka osobne krize, poput ostanka bez zraka. On režira scenu. Iako smo svjesni da se i kroz tekstil može upijati zrak koji je neophodan za bivstvovanje, rad nas uzbuđuje. On hini ostanak bez zraka, a dramatiku postiže naglašavanjem grimase koja se nazire kroz tekstilnu opnu. Ovaj potresni izraz lica, koje naziremo kroz koprenu, navodi nas na duboko promišljanje ne samo o doslovnom nedostatku zraka već i o istoj simboličnoj frazi. Dramatika rada uzburkava našu maštu i navodi nas na poistovjećivanje jer nas realni kapitalizam dovodi u slične psihičke situacije koju ovaj rad intenzivno ilustrira.
Jadranka Ostić u prvi plan uzima čovjeka i ljudima nametnute smjerove kretanja. Ostavljajući čovjeka u pasivnim, ponavljanim pozama, razigrava potencijalne putanje. Zadaci iz igre Čovječe ne ljuti se. Autorica problematizira zadanost tijeka ljudskog života nehumanim i osobno doživljeno nelogičnim zadanim okvirima. Određene putanje kao u nekoj vrsti syber igre najprije sasvim naivno a kasnije u obliku zakona definiraju nasilne koordinate.
Geometrizirani plošni oblici karakteriziraju slikarski rad Saše Pančića. On predstavlja hladne sive plohe koje se nadopunjuju crnim elementima. Tamni dijelovi su u manjini i funkcioniraju poput sjena. Tako imamo iluziju trodimenzionalnosti postignutu plošnim slojevima tonova. Predstavljeni oblici i njihov raspored sliče na tlocrt ili pogled iz zraka na neko betonsko zdanje. Proračunatost geometrijskog pristupa progovara o otuđenosti. Otuđenost oblikovanog prostora korespondira sa otuđenošću i usamljenošću ljudi današnjice.
Veličanje doživljaja prirodnih oblika Tereza Pavlović interpretira suptilno, neslikarskim materijalom. Podjela rada na sekvence, poput spojenog triptiha, dozvoljava misao o stalnom tijeku, kontinuiranoj mijeni. Umjetnica intervencijama do samog ruba rada oštro odvaja djelo od pozadine. Unutar formata ovaj isječak livade kao da se savija u ritmu vjetra. Autoričin lirski doživljaj, himna travkama, sugerira i promatraču misao o prirodi koju sve rjeđe prizivamo u promišljanje.
Sjena čovjeka, obličje ili privid oblika, pitanja su koja istražuje Višnja Postić. Razigrana kompozicija i tople boje ipak ne nude afirmativnu sekvencu. Život sjena pripada iluziji. Čovjek bez sjene pripada mističnim bićima. Tako sjena bez osobe označava svijet iluzija. Završetak faze materijalnog oblika puta po univerzumu, ljudski je duh zamislio kao prijelaz do kojeg nas uvijek prati sjena. Ali, kvantna fizika, zagledavši u najmanju česticu / energiju mogućeg postojanja, ustanovljava da materije zapravo i nema u čvrstom obliku kakvu je mi doživljavamo. Postoji samo stalna mijena. Tako umjetnica instinktivno bilježi trenutak unutar beskonačnog tijeka mijene.
Zdravko Rajković evocirajući duboko proživljene osjećaje osobnog stanja kreira pejzaž. Tako spaja osobno s materijalom nudeći nam trenutak procesa. Bogati raspon zagasitih plemenitih tonova uvodi promatrača u meditativno stanje. Daleke predjele zastire slutnja praznine. Promatrač je izazvan na uživljavanje. Ravnodušnost izostaje. Doživljaj umjetnika inicira buđenje uspavanih mogućnosti percepcije promatrača. Rajković to ne čini naprasito niti dosjetkom. On to čini dostojanstveno, gospodski, neprikrivenim stavom. On upečatljivo iznosi težinu intimne spoznaje neminovnosti trenutka.
Ovom nizu oslikavanja povijesnog trenutka pridružuje se i Luisa Ritoša. Ona realizira dramatičan rad koji sadrži crnu podlogu i injekciju sa „žutim“ koju upotrebljavaju osobe koje se uništavaju drogiranjem. Nelagoda koju izaziva ovaj rad preklapa se s duhom vremena. Bijeg od realnosti, nekim osobama lakši je put za razliku od borbe s datostima civilizacije. Ne želeći nimalo podržavati bijeg u opijate mora se konstatirati da borba za život, identitet, egzistenciju mladim ljudima nije nimalo laka. S druge strane sama zabrana bilo čega neiskusnima je uvijek izazov. Ritoša, negativno, crno uokvirujući motiv upozorava na zamke kratkotrajnih zadovoljstava.
Civilizacija nam ne nudi previše mogućnosti. Prečesto borba s okolinom, administracijom, poslom rezultira krahom. Nika Rukavina simbolično podsjeća na rezultate divljanja civilizacije. Riblji kostur sinonim je za ekološke probleme, onečišćenja okoliša ali i sinonim oskudice, siromaštva, gladi. Umjetnica na šarmantan način uz uporabu znakovitog motiva, upozorava na navedeno. Ona nudi niz maketa ribljih kostura. Uz ekološke i socijalne konotacije, ovdje je na sarkastičan način podastrto promišljanje o recentnom vremenu.
Kaotično vrijeme, napetost koju izazivaju brzi ritmovi života uz osobni dojam urbane cjeline tema je rada koji potpisuje Andrea Ružić. Autorica kolažira površinu rada deformiranim, karikiranim oblicima kuća, instalacijama struje, kablovima telefona. Na ovom radu, kao u kaleidoskopu oko centralnog pogleda prema nebu, vrte se znakovi civilizacije. Kao što umirimo dojmove kad maknemo pogled s ovog rada tako bi trebalo da povremeno pogled odmorimo na nekoj zelenoj livadi, šumskom pejzažu ili morskoj pučini. Pretjerani tempo zaista nam rasipa koncentraciju i energiju.
Nelagodno vrijeme u kojem živimo, u kojem većina stanovnika rijetko biva mirna i zadovoljna, opuštena i sigurna, upečatljivim radom ilustrira Mario Šunjić. Pred nama je zaustavljeni tijek. Autor snažnim rezom zaustavlja protok cjevčica koje odnekud dolaze i koje bi morale voditi nekamo dalje. Ovaj likovni artefakt sugerira anatomsko – medicinsku problematiku. Nelagodni dojam donosi pomisao na zaustavljeni eksperiment, operaciju ili implantant. U pitanju je drastičan prekid nekog kontinuiteta. Metafora procesa koji nije dovršen.
Bojan Tankosić oblikuje pomalo bizaran ali maštovit rad. Umjetnik slikarski obrađuje temu podzemlja i / ili podzemnih bića. Svi likovi, čovjekoliki i oni drugi, postavljeni su u podzemni prostor sličan tunelu ili rovu. Ova bića prikazana su u akciji, u međusobnom odnosu ili u određenom psihičkom stanju. Teško ih razaznajemo na površini slike i neophodno nam je pažljivo promatranje. Teško nam je dokučiti njihove odnose ili namjere. Autor nam pomaže određujući nazivom smjer promišljanja: „Dehumanizacija“. Pred nama je rad izdvojen iz istoimenog ciklusa. Autor komentira: „Tema „Dehumanizacija“ oslanja se na ideju o svijetu gdje vlada novi ljudski poredak. Tu je na djelu nova evolucija koja stvara industriju genetskog čišćenja nižih ili iskvarenih, nečistih bića i pretvaranju istih u još niža i nesavršenija. Novi način ljudske pravde.“
Vizualiziranje intuicije odlika je rada kojeg potpisuje Petar Tuškan. Okosnica ovog crtačkog rada je doživljaj. Tuškan se u velikoj mjeri prepušta kultiviranom instinktu i ritualno bilježi osobno stanje. Iz zakutaka memorije autor izvlači i razrađuje oniričke oblike. On dopušta i mrlji, fleki njen život. Snaga geste naslanja se na snagu (ne) boje. Svjedoci smo intenzivnog iskazivanja neslaganja sa određenom situacijom. To je vidljivo iz materijala, tehnike, gestualnih poteza ali i iz trenutka zaustavljanja procesa. Umijeće je zaustaviti doživljaj u trenutku kad intenzitet, usmjeren na jednu podlogu, popusti. Radi se o apstraktnoj kompoziciji ali je ponuđeno iščitavanje mogućeg asocijativnog oblika. Prepoznajemo autorovo stanje / stav tijekom izvedbe rada. Trenuci su zgusnuti. Ono što se događa na površini nije slika već zabilježena akcija.
Snažan osvrt na stanje civilizacije ekspresivno komentira Marija Vasiljev. Ona osobno progovara slikarskim postupkom i gestualnim pristupom. Snažnim kolorom i crtežom oblikuje nadrealistički urbani pejzaž. Autorica problematizira socijalne i ekološke probleme pokraj kojih i s kojima živimo. Neuroza civilizacijskih datosti kao da navire iz slike. Prisutno je mnogo znakova koji podliježu mogućim interpretacijama. Tu su znaci tehnološke užurbanosti civilizacije. Nestabilna zbijena gradska naselja te siluete nage žene i muškarca. Oni su okvir cijeloj situaciji u doslovnom i prenesenom značenju.
Performance s pokretnim objektima, video projekcijom i uživo izvođenim zvukom izveli su Emanuele Martina i Massimiliano Nazzi. Rad je realiziran 2009. godine na Likovnoj koloniji Grožnjan kao dio njihovog autorskog ciklusa Pigreco. Ovaj projekt sadrži uživo fizičku realizaciju autora: proizvodnju i projekciju slike, proizvodnju i izvedbu zvuka. Izvedba rada na licu mjesta uključivala je uz promijenjenu funkcije oživljene, aktivirane odbačene tehnološke predmete poput starog printera, cjediljke za limun, odbačenih dječjih kolica. Rad problematizira suvremenu tehnologijom opterećenu situaciju, ekološke probleme i poetiku doživljaja samih autora. Promatrač je bio uronjen u plavetnilo zvuka i slike. Nezaboravni dojam izazvao je uvjerljiv i logičan sinopsis ovog multimedijalnog performancea. Rad ima početak, uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Istinsko i neponovljivo dvadeset minutno remek djelo.
Eugen Borkovsky
Impessum: Izdavač: Općina Grožnjan &, HDLU Istre; Tekstovi: Eugen Borkovsky, Design, Fotografije / fotografie: E.V.B & autori; Naklada / Tiratura: 250; ISBN 978-953-7121-39-6; Info: www.akademija-art.hr
G r o ž n j a n G r a d u m j e t n i k a 1965 – 2011 G r i s i g n a n a C i t t á d e g l i a r t i s t i
Akademija-Art.hr
19.04.2011.
