Grožnjan – boja PLAVO

Eugen Borkovsky, Voditelj Gradske galerije Grožnjan
eugen.borkovsky@gmail.com

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan

kolektivni, tematski, selektirani, likovni projekt
boja PLAVO
od 15. 06. 2011. (u 19.00 sati)

Izložbu predstavlja autor projekta Eugen Borkovsky

Pogledajte foto galeriju!

Autori zastupljeni u projektu:

Silvio Balija, Elvis Berton, Igor Blagonić, Marijan Blažina, Atanas Botev, Saša Dejanović, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Emilija Duparova, Aleksandar Duvnjak, Željka Gradski, Voljen Grbac, Goran Gromsky Skorup, Rino Gropuzzo, Džeko Hodžić, Slavica Isovska, Armano Jeričević, Marija Kauzlarić, Goran Kovačević, Jelena Kovačić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Slavica Marin, Mladen Milotić, Zoltan Nagy, Goran Nemarnik, Renata Papišta, Courtney Phutura, Nika Rukavina, Gabrijela Rukelj, Refik Salji Fiko, Lenka Šaina, Miljenka Šepić, Zlata Tomljenović, Jelena Tondini, Petar Tuškan, Ivona Verbanac, Roberta Weissman Nagy
Predstavljanje likovnog projekta održati će se na dan zaštitnika Grožnjana: sv. Vida, Modesta i Krešencije
Grožnjan – Grad umjetnika, 1965. – 2011.

SMIJEMO LI VOLJETI PLAVO?

Tema ovog likovnog projekta je jedna od osnovnih boja, PLAVA. Razmišljajući o temi koja bi mogla biti zanimljiva i autorima i promatraču, odrekao sam se socijalnih, etičkih i sličnih problematika. Želio sam podsjetiti na nešto što je elementarna osnova likovnih umjetnosti a to je zacijelo boja. Na takvo razmišljanje usmjerile su me tendencije koje se, iz područja angažirane umjetnosti ili aktivističke dosljednosti, vračaju likovnim elementima. Zadajući likovni element kao temu pokušao sam umjetnike upozoriti na likovnost samu. Vratiti ih na trenutak razgovoru o sastavnici a ne rezultatu djela. Inicirati distancu kako bi se vidjeli ukupni dosezi. Da ne ostanemo preblizu detalju zbog kojeg ne vidimo cijeli rad.

Ponovno treba upozoriti na pomak percepcije svijeta oko nas. Promjenom paradigmi, u drugoj polovici prošlog stoljeća, fizika i filozofija su se toliko približile da se u znanstvenoj literaturi tekstovi prelijevaju. Tako se i pristup likovnoj umjetnosti mijenja, kako kod stvaralaca tako i kod konzumenta. Suvremenom spoznajom o uvjetovanosti i umreženosti svih stvari oko nas (ne mislim na Internet), postaje jasno da ne postoji „centar“ niti „osnivač“. Umjesto hijerarhije prepoznata je mreža, umreženost. U oštrom neskladu sa religijama, svijet i univerzum se pokazuju kao nedjeljiva cjelina. I, još i više od toga, kao međusobno uvjetovana zajednica koja je konstantno promjenljiva. Društvena uređenja, vjere, nacije, podjele na bogate i siromašne iz ovog diskursa izgledaju smiješno. Užasava nas spoznaja realnog stanja: civilizacijske norme izvlače se iz prošlosti, zaostalosti. Kao da ništa nismo naučili čak niti spoznajom da je zemlja okrugla i da smo na njoj malo gore a malo dolje.

Umjetnici i filozofi uvijek su se nadmetali u prvenstvu pojmovanja i interpretacije svijeta. Danas se njima pridružuju fizičari ali i drugi znanstvenici. Smjelo bi bilo prognozirati rezultate takve sinteze. No, već sama spoznaja stalnih mijena svega oko nas, za razliku od mehanicističkog pogleda koji je nalagao promatranje čovjeka i svemira kao mašine, rezultira drugačiju putanju promišljanja. Solidno definirana, spoznajna ili instinktivna reakcija na ta saznanja bila je postmodernizam. Komunikacija s promatračem bila je zanemarivana ili prenaglašavana. Danas, odnos do promatrača prestaje biti samo na etičkoj ravni pod svaku cijenu ili još gore na nivou spretno zapakirane dosjetke. Promjena pristupa kreativnosti, poremećena je neuravnoteženim medijima i agresijom materijalnih vrijednosti pod kontrolom kapitala. Spoznalo se, pored spomenutih fizikalnih saznanja, da problem zapravo nije u lijevom ili desnom pogledu na svijet. Socijalistička revolucija se dogodila. Uništeni su njeni loši zasadi ali i oni dobri kao npr. socijalna sigurnost. No, još uvijek se nije dogodila socijalna revolucija. Svjedoci smo sporadičnih reakcija ali one bivaju ugušene direktnom ili prikrivenom represivnom mašinerijom i medijskim ignoriranjem.

Problematiziranje PLAVE boje, iznjedrilo je doticanje velikog broja interpretacija i angažmana kroz različite umjetničke poetike. Ovaj projekt koji predstavljam snažno progovara o trenutku kojeg živimo. Situaciju smješta u grubu sadašnjost gdje smo svjedoci re-tradicionalizacije i re-feudalizacije postmodernih društava. Iako protestiram prema isključivo moralnim, etičkim ciljevima ideje umjetničkog predmeta, unutar ove privremene kolekcije ima i takvih djela ali su uvijek suptilno natkriveni likovnom kvalitetom samog rada. Prema prispjelim radovima, očito je da autori reagiraju na situaciju u društveno političkom životu okruženja. Zadana je boja izazvala snažne reakcije.

Ispalo je da se likovni projekti na temu osnovnih boja poklapaju sa sramotnim događanjima i to čak na nivou države. Projekt ŽUTO odigrao se neposredno nakon sramote i razotkrivanja pljačke građana od strane državnih dužnosnika i vladajuće stranke, prisjetimo se afere Sanader. Ovaj projekt, PLAVO prezentira se odmah nakon državnog osramoćivanja zbog neoustaštva i netolerancije na Gay prideu u Splitu. Sve ovo upozorava na nezdravu situaciju u državi koja je poželjela biti demokratska kojoj je, iako i sama s manama, Europska unija odškrinula vrata. Brine da se nakon obje situacije ništa nije dogodilo. Stranka na vlasti i dalje ore po našim životima a divljaci i dalje šeću splitskom rivom. Vlast o tome mudruje a crkva brani. Osjećamo li se zaista sigurni za svoje novčanike i svoje živote?

Ipak, veseli da se mnogi od trideset i devet autora u ovom projektu hrabro odlučuju iznijeti svoj stav. Neki rezignirano neki čvrsto i direktno. Grožnjan i Gradska galerija Fonticus su opet domaćini ovih promišljanja pa me to zaista veseli. Pređimo na komentare svakog pojedinog rada jer oni to zaslužuju.

Plavetnilo kao misao mogao bi biti naslov rada kojeg potpisuje Silvio Balija. Doživljaj ove slike ne mora se na prvi pogled vezivati uz temu ovog projekta. Autor plave tonove koristi kao poveznicu, kao medij koji ujedinjuje i olakšava višebojne slojeve rada. On plavo veže uz misao, doživljaj, ideje. Usred spektra intenzivnih boja, nalazimo plave tonove koji ih pomiruju. Usred promišljanja životnih situacija nalazi se fluid spoznaje. Plava boja je idealna za vizualnu interpretaciju razmišljanja.

Elvis Berton podastire minimalističku slikarsku kompoziciju. Rad je dio ciklusa „Čempresi“. Iako čempres na odgovarajućoj udaljenosti pokazuje plavkasti odsjaj zelene boje, autor nudi dojam a ne realnu boju krošnje elegantnog stabla. Kako su čempresi često uz groblja, može se njihovo značenje povezati s tugom i gubitkom dragih osoba. Pored toga, rad s detaljem stabla čempresa odgovara tematici izložbe s obzirom da naziv za plavu boju u engleskom jeziku označava i tugu, odnosno sjetu.

Autor zbunjujuće fotografije znatnih dimenzija, je Igor Blagonić. Rad očitavamo najprije kao nelogičnu hrpu detalja da bi kasnije raspoznali da je pred nama izrezak fasade. Imamo osjećaj da su elementi razbacani po plavetnilu mogućeg neba. Autor rad naziva „Nemir“ što odgovara rasporedu i brojnosti detalja. Autor komentira: „…zanemarujemo plavu boju i „gubimo“ se u detaljima. Kao i u životu, tražimo mir ali smo preokupirani detaljima. Oni nas zapravo uznemiruju.“ Ovdje je plava boja doživljena kao okupljujući faktor, medij koji pomiruje raznorodne elemente.

Ljudski je rod zaista čudan. Bez obzira na prostranstvo zemlje i na mnoga nenaseljena područja, ljudi se vole grupirati pod cijenu sumnjive udobnosti. Tako, tema ovog projekta Plavo, Marijana Blažinu prisjeća fotografije Sao Paola na kojoj je dokumentiran ljudski urbani mravinjak. Kako bi postigao neke vrste vizualno osvježenje arhitekta je posegnuo za fasadnom pregradom snažne plave boje. Po stanju višekatnice očito je da u ovom zdanju stanuje niži sloj radništva ovog grada. Možemo pretpostaviti kako je arhitekta želio biti human prema budućim stanovnicima pa im je, budući da ne mogu niti ne stignu vidjeti pravo nebo, podario začudnu plavu površinu. Ovu fotografiju možemo promatrati i kao upozorenje na civilizacijske propuste i htijenja beskrupuloznog kapitala da i nas jednom upakira u ovakvo nehumano stambeno zdanje.

Čovjek je društveno biće. Kroz njegovu povijest komunikacija se mijenjala. Možda je u ovom stoljeću postala najbrža ali i najpovršnija. Atanas Botev problematizira syber društvenu komunikaciju. On svoj rad naziva Feeling blue. Zbunjuje nas plava prazna površina sa tipskim slovnim natpisom, hladnim logotipom. Na njegovom radu aluzija na logo Facebooka je očita. U suvremenom dobu simulakruma, dovedeni smo do situacije da ili nemamo slobodnog vremena ili nemamo sredstava ili se više ne usuđujemo družiti osobno. Naše ideje, mišljenja, komunikacijski odsjaji postaju jedna od milijardi poruka. Autor kaže kako Facebook stvara privid socijalne utopije gdje je svatko prihvaćen sa svojim manama i vrlinama. Time svatko može makar virtualno ostvariti socijalnu interakciju. Warholova izjava kako će u budućnosti svatko biti popularan makar petnaestak minuta postaje mogućnost. Ali, čim je naša ideja ispisana, već ju slijedeća poruka potisne u drugi plan ili potpuni zaborav. Postavlja se pitanje: da li je dobro da smo napisali nešto od svojih promišljanja i stavova sažetim i površnim tekstićem u rubrici društvene mreže ili smo trebali to pitanje prodiskutirati s realnim prijateljima?

Plava boja u slikarstvu uvijek asocira na prostranstvo neba ili vode. Tom analogijom možemo krenuti promatrati rad Saše Dejanovića. Iako rad možemo doživjeti kao apstraktnu kompoziciju, dvije površine plavih tonova vračaju nas iščitavanju oslonjenom na mogući motiv. U slobodnoj interpretaciji, zamućenja možemo doživjeti kao uzavreli zrak koji titra a kroz kojeg prolaze, redaju se linije žica / energija. One su neka vrsta barijere, graničnici između pozicije promatrača i dalekih prostranstava. Kao pogled s palube broda ili iz apartmana preko urbanih silueta. Sliku pred nama možemo doživjeti kao umjetničku interpretaciju osjećaja nesigurnosti, ispitivanja smisla, propitivanja samoće. Osobni doživljaj autora ovdje je izgovoren kompilacijom graničnih područja ideja, stanja i oblika. 

Plastična ambalaža, pvc materijal i predmeti od njega već su toliko rašireni da ih možemo doživjeti kao element. Suvremeni element. Njegova artificijelnost ne da se prikriti. Bruna Dobrilović nudi vizualno promišljanje odnosa elementa zemlje, gline s plastičnom ambalažom. Rad neobično izgleda i po obliku i po kombinaciji materijala sastavnih dijelova. Ova igra navodi nas na nekoliko razmišljanja. Kad promatramo predmet koji je oblikovno definiran, pitamo se što bi to moglo biti u sasvim praktičnom smislu. Nakon toga zapažamo da je plemenito plavetnilo, koje je dovedeno u skladu s glinom, zapravo izrezak predmeta kojime se poslužimo pa ga bez razmišljanja bacimo. Autorica se namjerno ne trudi materijal falsificirati. Nju ne smeta što vezice od plastičnog materijala odaju svoje porijeklo, što nisu podatne poput nekog prirodnog materijala. Dovodeći u privremeni sklad ova dva materijala Bruna Dobrilović provocira. Ona kaže: Bijelo kao početak i istina, plavo kao varka.

Nastambe ljudi ukrašavaju se prema modi vremena u kojem funkcioniraju. Svaka generacija ostavlja trag svog identiteta. Oni mogu biti dugotrajni ili trajati tek generaciju – dvije. Vrijeme, tijek vremena mijenja tragove. Vrijeme reciklira oblike na način organiziranog kaosa. Neplanski i nepredvidljivo poigrava se oblicima, u našem slučaju bojama nanošenim kroz nekoliko generacija na zidove nastambe. Slađan Dragojević uočava zanimljivost površine ispranog zida. Fotografskim načinom izrezuje segmente. On to ne čini slučajno već im ostavlja poveznice, liniju i forme koji se nadovezuju s jednog na drugi dio triptiha. Tražeći oblike na formatima može nam se činiti da smo pred zemljopisnom kartom. Plavilo koje u tonovima prevladava na radu čini nam se poput mora, jezera, vode. Ova imaginarna slijepa karta govori o senzibilitetu autora i njegovom osjetljivom oku koje putem okulara kamere bilježi neznatni detalj koji postaje snažna likovna činjenica.

Mikro i makro svijet vizualno se često podudaraju. Prečesto se ponašamo uvjetovano samo onim što vidimo najjednostavnijim osjetilima. Emilija Duparova na materijalan način, artefaktom, upozorava na one promjene koje se događaju u vremenu a da ih rijetko uspijevamo zapaziti. Ona slikarski materijal, plavi pigment i vodu ostavlja na površini papira osluškujući vizualne promjene. Proces kreće kapljicama vode. Njih željno očekuje pigment da bi se rasprostro malim univerzumom. Poput događanja u svemiru, univerzumu, kaos jest organiziran i nepredvidljiv, istovremeno u interaktivnim odnosima. Proces miješanja pigmenta i vode, upijanja papira, stvaranja mjehurića, umjetnica bilježi fotografskim načinom. Iz kolekcije stanja izabire deset trenutaka koje sabire u niz, grupu. Doživljaj ovog umjetničkog rada možemo prenijeti na simboličnu ravan. Time on postaje metafora: kap materijala, procesom prirodnog tijeka nastajanja / mijene, uvodi nas u senzaciju alkemije duhovnog.  

Ptica uvijek asocira kretanje, slobodu, let. Ljudski rod više voli i poštuje zakone, propise, pravila. Pojedinac rijetko uzima slobodu mišljenja koja bi mijenjala ustaljeni život. Okruženje ali i sama jedinka sklone su propitivanju ideje drugačijosti pa odluka prečesto biva korigirana u urednost, redovnost, uobičajenost. Čim osoba uzme neku neustaljenu slobodu dobiva epitet: neprilagođen. Hrabrost je sanjati i živjeti na svoj, drugačiji način. Rad Aleksandra Duvnjaka izgovara titraj drugačijosti. San u plavom. Ovdje ništa nije definitivno, sve kao da lebdi naznačenim oblicima / idejama. Ovdje je let signiran mirom. Sofisticirana fotomontaža bogatih tonova, likovno – tehnički je riješena na način koji asocira sanje ali koji promatraču ostavlja mjesto za dojam. Ovaj sanjać ptice, u snovima i u srcu odlučuje se na let. Promjena uvijek obogaćuje. Poželimo mu sretan let!  

Željka Gradski kao odgovor na temu nudi crno – bijelu retuširanu fotografiju. Na njoj se vidi portret muškarca s plavim cvijetom u ruci. Kad zagledamo plavi cvijet, prepoznajemo da on ne drži cvijet već povrtnu jestivu biljku. Neuobičajeni tip muškarca donosi neobičan plod. Rad sugerira nekoliko interpretacija. Prvo je neobično u ovom mačoidnom društvu da muškarac nosi cvijet. Zatvorene oči i izraz lica odaju prisutne emocije, također neuobičajeno za tzv. pravog muškarca. Uz to, promatraču se pojavljuje misao o korisnosti ubrane biljke. Dok običnu ružu ili karanfil nakon nekog vremena morate baciti ovu biljku možete skuhati i pojesti. Pretpostavlja se da muškarac plavi buket nosi nekom dragom biću. Muškarac je zaljubljen ali i praktičan. To znači da jednim udarcem rješava dvije stvari: ispasti će kavalir a usput od znaka pažnje može se skuhati večera.

Boja je karakteristika koju pripisujemo površinama oblika ili prostora oko nas. Osjetilni doživljaj boje nastaje kada svijetlost određenog spektra pobudi receptore na mrežnici organa za vid, oka. Voljen Grbac inicira boje svjetla a efekte bilježi fotografskom tehnologijom. Igra osvjetljavanja i zaustavljanja trenutka djelića „carstva boja“ poput performancea rezultira nizom uradaka. Svi zapisi u njegovom nizu pa tako i ovaj rad imaju raspršenu kompoziciju sastavljenu od raspona plemenitih boja i naglašenih tonova. Na ovoj svjetlosnoj bilješci autor se usredotočuje na plavi dio spektra kojeg apostrofira toplim narančasto – crvenkastim segmentima. Unatoč teoretskoj definiciji da je plava hladna boja, ona je ovdje ponuđena kao topla i plemenita.

Arhitektura u pejzažu često ima funkcionalnost nadređenu izgledu. Tako, začudni geometrijski predmet postavljen u hiper urbani lučki milje grada Rijeke izaziva Gorana Gromsky Skorupa. Autor usred plave atmosfere najveće luke na ovoj strani Jadrana kadrira artificijelno plavetnilo objekta usred ostalih plavih tonova. On ne sakriva okolinu ali ju djelomično izolira do mjere da ju raspoznajemo. U prvom planu je plavo postrojenje i namreškana površina vode. Lirski doživljaj plavetnila mora konfrontiran je tehnološkom plavetnilu postrojenja. Napadna jednakomjerna boja prihvatljiva nam je jer, skoro da sliči na ekrane naših kompjutera. Pristanak na tehnologiju postaje nam navika.

Kao odgovor na zadanu temu, Rino Gropuzzo nudi fotografiju tragova broda u plavetnilu morske pučine. Autor koristi svjetlo koje se reflektira u namreškanim valovima. Jednakomjerni raster odbljesaka površine presječen je nizom većih zapjenjenih valova. Iako na radu ima malo raznorodnih elemenata postignut je sklad vještim kadriranjem. Fotografija je zanimljiva i uvlači promatrača u ispitivanje detalja. Podrobno promatranje izaziva mreškanje osjetila. Nešto kao uvod u meditaciju nad ljepotom beskrajnog plavetnila.

Plava boja izaziva asocijacije. Ako je područje pravokutno, asocijacija je ekran. Ako je u pitanju ovalna forma, asocijacija je bazen. Džeko Hodžić poigrava se našom percepcijom. On slika / crta simetričnu kompoziciju na dvije podloge istog formata. One su predviđene da budu prezentirane u paru. Na prvi pogled su simetrične ali se u detaljima razlikuju. Promatrač je privučen iscrtanim oblicima varavih značenja. Njihova asocijativnost čini nam se previše jednostavna. Možda su to jedra a možda naglašene peraje morskih pasa? Ostavljamo procjenu na odgovornost promatraču. U pitanju je umjetnička interpretacija koja plavom bojom označuje najznačajnije elemente ove začudne kompozicije. Izmjena realnog u nerealno događa se na nivou informacija kojih primamo sve više a da ih nismo u stanju apsolvirati. Okruženi smo simulakrumima. Oslanjamo se na pouzdanost zaborava.

Sasvim običan objekt može postati tema priče koju izgovara Slavica Isovska. Ona bilježi fotografskom kamerom isječak vrata, portu. Geometrijska podjela kadra asocira na triptih. I na ovom radu prisutno je djelovanje vremena pa se na svim segmentima pojavljuje nejednaki raster. Zanimljivost izaziva istrošenost materijala od kojeg je motiv sazdan. Očigledno je autoričino oslanjanje, prepuštanje motivu. Pojavljuju se pitanja: koliko ljudi je ovdje ušlo, izašlo, koliko ih je iznošeno a koliko malih ruku još ne može dohvatiti kvaku. Decentni detalji otkrivaju proporcije i realitet motiva. Sve je ovdje bilo plavo istom mjerom: i površine i okviri i pretinac za poštu. Sve osim brave koja je ili kasnije dodana ili je od uporabe izgubila karakterističnu boju. Da su nova, ova vrata bi predstavljala portu za plavetnilo, poželjnu mogućnost. Ovako, plavetnilo ipak izaziva podozrenje jer je obrađeno zubom vremena. Autorica u kadar uvlači samo onoliko koliko je dovoljno da nam prenese svoju impresiju i da nas izazove na razmišljanje.

Armano Jeričević dosjetljivim radom odgovara na zadanu temu plave boje. Kao polazište on uzima razmišljanje o trenutku sadašnjosti. On uzima simbol rada, plavo radno odijelo i pakira ga u staklenku za zimnicu. Ovaj rad grubo nas vraća u realnost koju obilježava neoliberalizam. Više ne vjerujemo kako će iza kapitalizma doći socijalizam ili da je iza socijalizma došao kapitalizam. To čemu smo svjedoci managerska je revolucija. To nije klasičan kapitalizam, to je nešto opasnije od kapitalizma. Ako sagledamo društvena i politička događanja, izgleda da nema nikakve mogućnosti razvoja. Možemo se jedino još kvantitativno razvijati unutar tehnologija. Ljudi su postali suvišni. Jer kad govorimo o postkapitalizmu ili o postsocijalizmu, ne suočavamo se samo s razvojnim tehničkim i tehnološkim elementima, već i s brojnim re-tradicionalizacijskim i nadasve re-feudalizacijskim momentima.

   Sociolog Tonči Kuzmanić kaže: „…na području društvenih odnosa – o političkim da i ne govorim – pokazuje se da je spektar vrednota i potencijala francuske revolucije potpuno iscrpljen. Horizonti su se stisnuli. Čamimo u nečem što nazivam republikanskim fundamentalizmom i što se našlo u permanentnoj depresiji, a ne u krizi. U tom horizontu nema nikakvog prostora za demokraciju i baš zato upravo taj iscrpljeni i depresivni republikanizam ne samo da omogućuje, već upravo zahtijeva povratak u feudalne forme, što nam diktira da razmišljamo o kastama.“
   Ovaj rad Armana Jeričevića zaista je snažna metafora stanja gubitnika svih socijalnih prava u modernom robovlasničkom društvu koje sebe naziva demokratskim. Jer, rad nema vrijednost. Vlade i državne institucije su managerske organizacije koje dilaju stvarima i životima onih na čiji račun žive.

Vrlo kompleksan i promišljen rad podastire Marija Kauzlarić. Rad naziva „Blue screen / Homage to D. Jarman: Blue”. Razmišljajući o temi ovog projekta očita je umjetničina lepršavost i hrabrost promišljanja koje rezultiraju dojmom kao da joj se situacije same nadovezuju. Njena vanjska memorija kvari se. Funkcija joj zamire ali ostaje plavo svjetalce, oznaka napona. Na eksternoj memoriji, dizajniranoj u obliku knjige (biblije), ostaju informacije koje postaju nedostupne ali zasigurno zapisane na disku. Pojavljuje se situacija iz eksperimenta nazvanog Šredingerovamačka. U isto vrijeme fotografije i tekstovi postoje i ne postoje. Umjetnica parafrazira situaciju i uz mrtvi / ne mrtvi predmet postavlja ekran, naravno – plavi ekran smrti (blue screen of death). Koristeći uobičajene fontove za ekrane koji označavaju neki kvar, na plavoj boji ekrana, kompilira uobičajeni napis te dodaje Solomonovu mudrost na koju se i Jarman Derek referira u svom posljednjem ostvarenju, filmu Plavo. Tim činom ali i nazivom rada umjetnica prezentira homage ovom umjetniku.

   Ovaj izuzetni rad inicira mnoga promišljanja. Svaki od elemenata rada ima logičnu poveznicu s cjelinom. Osobno ovdje stavom dodiruje propitivanje kvantne fizike bliske suvremenim filozofskim zapažanjima. Pored toga problematizira se perfidnost religije ali i promovira queer kultura. Očita je autoričina potpuna kreativna sloboda kombiniranja ideja, motiva, predmeta / objekata. Ovaj rad uistinu kompleksno problematizira pojam Plavo.

Zapažanje prirodnog fenomena prepunog plavih tonova tema je rada Gorana Kovačevića. Autor bilježi stanje neba, zaustavlja trenutak raskošno prijetećih oblaka. Ali, atraktivnost samog motiva nije mu dovoljna pa kadar dijeli na segmente. Time inicira ideju tijeka, stalne mijene svega oko nas pa tako i stanja neba. Oblaci u nekom od svojih oblika dodatno su animirani jer promatrač mora potražiti slijed pogledom na niz dijelova jedne cjeline. Uobičajeno je da pogledamo u nebo tek da bi vidjeli da li će kiša ili ako začujemo avion u preniskom letu. Udubljivanje u plavetnilo iznad nas smo zaboravili. Autor nas upozorava na površnost našeg odnosa prema prirodi i njenim fenomenima.

Mali plavi likovi Štrumfova oponašaju ljudsko ponašanje. Simulirali su naša stanja i naše međuljudske odnose na simpatičan način. Upozoravali su nas. Neki su u njima čak vidjeli i ideju plave krvi poznatu iz pretprošlog rata koji je prohujao i ovim područjem. Jelena Kovačić male plave ostavlja bez kolora. Njihove portrete predstavlja u nizu. Autorica nas navodi na propitivanje jer promatraču se čini da nešto manjka. Nije potrebno mnogo razmišljati, nedostaje plava boja kojom obiluje ovaj projekt.

Aktualna politička situacija tema je rada Edvarda Kužine. Umjetnik problematizira odnos Europe s našom novom državom. Iako je Hrvatska usred Europe to je tek zemljopisna činjenica. I, da sam ovaj tekst pisao pred nekoliko dana, prije sramote na splitskom gay prideu, vjerojatno bih zamjerio Europi. Ovako moram šutjeti, podviti rep jer živim u toj istoj zaostaloj, agresivno religioznoj, političkoj tvorevini. Postavlja se pitanje položaja pojedinca. Jer, pojedinac ne može utjecati niti na nelogičnosti politike Europske unije a niti na svijest divljaka s domovinskog juga. No, moram se vratiti umjetničkom predmetu kojeg komentiram. Edvard Kužina predstavlja Europu idealnim oblikom glave bez mana ali i bez identiteta. Glava je ukrašena zvjezdicama kao oznakama država koje tvore ujedinjenu Europu. No, sumnja počinje pogledom na predmet postavljen u suodnos s idealnim portretom. To je ljudski mozak izdvojen iz prirodne okoline. Očito je da umjetnik želi pokazati polemičke tonove. U obrazloženju rada napominje kako javnost, puk, stoka sitnog zuba nije upoznata sa pravim stanjem stvari koje nisu istinito prezentirane. Ovaj znakovit rad odaje autora svjesnog političkog trenutka koji se ne libi izgovoriti mišljenje.

Izvrstan, dosjetljivi rad podastire Gordana Kužina. Ona kompilira fotografiju tipske ljepotice, plavuše iz polovice prošlog stoljeća s karakterističnim plavilom ambalaže Nivea kreme. Čini nam se da, kad vidimo ovu limenu kutiju, osjetimo i miris vječne kreme za sve i svih. Ovaj proizvod na putu je da postane arhetip jer su ga zaista mnoge generacije upoznale i upotrebljavale. Autorica kadrira na način da oba objekta nisu na radu prisutna cijelom površinom. Prisutni su dijelovi predmeta koje prepoznajemo. Time asocira sjećanje, prisjećanje. Rad bi mogao poslužiti i u reklamne svrhe ovog sredstva za uljepšavanje ali je naglašenija povijesna argumentacija rada. To potvrđuje i naziv rada: Forever.

Kretanje, odnos elemenata, boje i predmeta tema je rada Mirande Legović. Autorica fotografira postrojenje u funkciji, vrtnji. Usredotočuje se na metalni vijak koji je jedini nepomičan element na fotografiji. Dok se u prvom planu kolotur vrti, u trećem planu također je prisutno mirovanje ali je koloristički, šarama i nakupinama simulirano kretanje. Ovaj neobičan kadar uvlači promatrača u doživljaj kretanja do stupnja vrtoglavice. Doživljaj možemo zaustaviti centrirajući pogled na vijak.

Na dosjetljiv način Slavica Marin temu ovog projekta odvodi na područje feminizma. Ona nudi ručni rad, ukrasnu krpu za zid koja se često pojavljivala u kuhinjama koje su bile rezervirane za žene. Predmet je izveden vezenjem plavim koncem na bijeloj tkanini. Upotrebljavan je linijski bod i križići. I taj posao je bio rezerviran za djevojke i žene. Osim humornog slikovnog prikaza žene pored štednjaka tu nalazimo i poruku, devizu. Pomalo naivnim stilom izgovorena je poučna misao. Ovo je svojevrsna indirektna poruka, plakat, manifest. Na žalost, ovaj rad nas ne podsjeća na prošlost već se debelo postavlja u sadašnjost. Jer, nismo se riješili mačoizma, agresije u obitelji, podložnosti žene. Agresija se manifestira i prema razlikama od nacionalnih, vjerskih pa do seksualnih izbora partnera. Svjedoci smo divljanja na Gay prideu u Splitu, huškanja crkvenih djelatnika protiv svih oblika drugačijosti i protiv prihvaćanja znanstvenih spoznaja. Činjenica je da agresija nastupa kad ponestane drugih argumenata. Problem je da u ovoj državi agresija nepismenih prijeti argumentiranosti prosvijećenih. Na žalost, ovi drugi su u manjini.

Bogati raspon tonova plave boje odlika je rada kojeg, kao odgovor na temu, nudi Mladen Milotić. Ovaj slikarski rad može se interpretirati različito jer ponuđeni oblici mogu biti doživljeni na više načina. Na podlozi nalazimo okomito postavljene figure. Autor nam ne daje pojašnjenje nazivajući rad općenitijim nazivom „Totem“. Ovo nas odvodi na sasvim slobodnu interpretaciju. One mogu predstavljati deformirani lik ili sasvim apstraktnu formu. Jedan od oblika podsjeća na dio ruke pa su pred nama možda osobe u strasnom vrtlogu. U nakupinama oblika uočavamo prostorne, perspektivne igre. Na rubu nadrealizma i apstrakcije možemo se opredijeliti na erotske konotacije ili na odnose plavičastih predmeta.

Odličan fotografski rad podastire Zoltan Nagy. Radi se o režiranoj fotografiji. U bogatom, gustom plavetnilu nazire se muški lik sa bijelim pokrivalom za glavu. Lik je u dramatičnom položaju satjeran u ugao praznog prostora. Čini nam se da je u odstupnici ali spreman na skok. Autor u ovom iskazu očito problematizira stanje pojedinca pred nemogućim zadacima realnosti. Problem uspješnosti, napredovanja, posjedovanja novih i drugačijih stvari civilizacija je u okvirima euro-američkog kapitalizma a pod okriljem religija dovela na nivo jedinih oznaka osobnosti. Konzumentarizam i sumnjiva globalizacija nametnuti su nam i plasirani kao napredak. U vremenu u kojem živimo nigdje se ne spominju emocije, ljudskost, tiha sreća i mir duše. Autor nazivom sarkastično definira rad: Ecce homo.

Goran Nemarnik spaja površine štampanih pločica, dijelova kompjuterske i suvremene tehnologije, i sklapa plošnu kompoziciju. Rad naziva „Nebo, Ciel, Sky“. Autor spoznaje da je nebeski svod premrežen artificijelnim signalima, impulsima, elektromagnetskim valovima i radijskim frekvencijama. Plavo nebo, beskrajna dubina visine, prostor za ptice i Ikara, noću prostor za zvijezde, već odavno su načeti ljudskim intervencijama. Javna rasvjeta nam uvečer više ne dozvoljava uživati u pogledu na svemir. Dnevno svjetlo percipira se kao vrijeme za rad, proizvodnju, funkcionalnost pa se čak i satovi pomiču kako bi se što više iskoristio dan. Ali to ne koristi ljudima, onima koji rade već to koristi kapitalu kako bi uštedio na rasvjeti i kako bi u najkvalitetnijem djelu dana pritisnuo mase na korisnost. Možda ovo i nije direktna ideja ovog zanimljivog rada bez obzira što inicira i ovakva promišljanja.

Vrijeme ima tijek kojeg percipiramo našim jednostavnim osjetilima. Renata Papišta odlučuje se na doživljaj koji taj tijek problematizira. Spoznati da je cijeli univerzum jedinstvena povezana cjelina i da je vrijeme kategorija koju su odredili ljudi kako se ne bi gubili u beskonačnom prostoru veliki je dar, mnogo sofisticiraniji od tzv. dara vjere, zadate vjerske dogme. Renata se igra simboličnim oblicima kojima gradi plošnu kompoziciju. Rad pripada njenom cinično – satiričnom ciklusu „Šta djeca znaju o zavičaju“. Podražavanjem dječjeg načina oblikovanja umjetnica dodatno animira promatrača. Kad čovjek počne sumnjati a ne više slijepo vjerovati lopta je bačena. Mnogo je jednostavnije prepustiti se uvriježenim pravilima. Mnogo je teže plivati svojim tijekom. Kako promatramo rad otkrivamo nove detalje i sve više značenja. Tu je spomenik, balon / lopta, kavanski stol, Eiffelova kula, umreženo područje, moguće brdo, plavetnilo… Sve je postavljeno u ideju broda koji plovi u nepoznata područja gdje samo hrabri imaju pristup.

Courtney Phutura poželjela je, kao umjetnica u usponu, provesti vrijeme trajanja izložbe u prostoru galerije. Ideja joj je sazrela kad je saznala da je ovaj likovni projekt vezan uz PLAVO, plavu boju njene kose. Kao kustos projekta, smatram da njenu želju mogu ispuniti. Courtney jest drugačija, posebna. Nešto kao alegorija Venere. Ne razumijemo ju sasvim pa nam nudi sebe. I, nije da nije lijepa, nije da nije poželjna. Malo je šutljiva ali apartna. Svjesna je svojih osobina. Njeni nastupi diljem svijeta, su beskompromisni. Svugdje izaziva neke vrste senzaciju. Novinari ju u najavi vole ali nakon upoznavanja mrze a publika počinje voljeti. To je njena tajna. I njeni menadžeri, mogli bismo reći koordinatori njene karizme, Jelena Tondini i Andrea Kustić, svjesni su njenog značenja i njenog utjecaja.

 Courtney, ako možemo biti na ti, nije da nisi talentirana. Odsjaj tvog stasa govori mi o tebi kao osobi koja ostavlja dojam. Začudnom biću s značenjem osobe. Ti si plava, barem ovih dana. Ti si stasita, nisi imala djecu i te gluposti. Ti si fensi obučena i daješ na vidjelo samo ono što želiš. Ova želja za aktivnim sudjelovanjem u ovom projektu pokazuje tvoje samopoštovanje. Ti si na neki način iznenađenje neupućenima a sada će mnogi imati čast da te osobno upoznaju. Poslije ostaju snažni dojmovi. Kao što si ti sama sa ruba iluzije, tako je tvoj značaj apstraktne znakovitosti ali realne siluete.

Plavi ekran osim kompjutera i TV aparata pojavljuje se i na drugim mjestima poput radara, komandnih tabli te medicinskih instrumenata sofisticirane tehnologije. Nika Rukavina sintetizira ove spoznaje i njima pridodaje nešto živo: otkucaje srca koje čujemo kod EKG pregleda. Jednakomjerni otkucaj, treptaj bjeline u plavom okruženju podsjeća nas na život sam koji je u ovom vremenu sveden na preživljavanje onih koji to uspijevaju i na okretanje glave od onih koji to ne uspijevaju. I opet treba upozoriti na kapitalizam koji se urušava opterećen vlastitim neodrživim principima. Ovom preživjelom sistemu društvenog uređenja velik su oslonac vjerske, dobro potkožene organizacije. Svi zajedno djeluju na pogoršanje životnih okolnosti. Ne libe se nazivati humanistima bez obzira na očite nelogičnosti i isključivosti njihovih učenja.

   Ljudski život je vremenski ograničen. Pitam se do kada će generacije stradavati u očekivanju obećanih promjena i boljih uvjeta života. Unatoč teškim okolnostima za veliku većinu izrabljivanih stanovnika tzv. demokratskih država, jedan visoki crkveni dužnosnik, u razgovoru o promjenama u stavovima crkve, sarkastično komentira: Crkvi se ne žuri.

Gabrijela Rukelj pronalazi staru odbačenu knjigu. Kao predmet ispunjen prošlošću umjetnica ga poštuje. Ne sakriva njegovo porijeklo niti neke njegove karakteristične detalje, grafolike zapise. Zapravo, korice knjige ju svojom imaginarnom prošlošću mame na intervenciju. Polazni, nađeni motiv joj je potreban kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti osobno. Njoj je važniji znak od realističkog prikaza. Prijelazi realnog u nerealno izgovoreni su kombinacijom pojednostavnjenog, dječjeg izraza i začudnih odnosa perspektive. Autorica također posjeduje prošlost. Tako u naslagama pretpostavljamo dvije prošlosti iz kojih nastaje sasvim nova realnost. Iz nakupina proviruju uslojena stanja. Prepoznajemo dijelove namještaja, dio nadrealnog pejzaža, ljudski lik, zapise. Ona zaustavlja oblikovanje u baš ovom mogućem trenutku. Situacije su usklađene, interpretirano je stanje. U baš ovako presloženom svijetu možda okrunjena djevojka predstavlja autoricu?

Kroz povijest smo vidjeli zaista mnogo likovnih prikaza Madone. Uglavnom su patetični i ilustriraju određeni dio njene fiktivne biografije prema kanonskim knjigama, od strane ljudi, uzetim za istinite. Refik Salji Fiko također ilustrira Madonu ali ju postavlja u sasvim neočekivanu situaciju. U postupku on uzima gotovu, suvenirsku, kičastu „figurinu“ i postavlja ju u oblik sličan kapelici, postavlja ju u trup stare pegle na ugalj. Tako ju nalazimo u sasvim začudnoj situaciji. Ova dosjetka može se interpretirati kao spomenik ženskim poslovima. Rasistički pristup podjeli na muške i ženske obaveze još uvijek funkcionira. Crkvene strukture ga čak i potiču namećući rađanje i podložnost kao jedine funkcije osoba ženskog spola. I u svojoj srednjevjekovnoj okoštaloj hijerarhiji njeguju doktrinu Adamovog rebra, što se očituje u činjenici da žene ne mogu dalje od peračica suđa nakon popovskih objeda. Ostale mogućnosti su da funkcioniraju kao spremačice, njegovateljice u bolnicama ili staračkim domovima i u najboljoj varijanti kao učiteljice. Ova funkcionalna kapelica s glavnim likom, zaista ilustrira stanje. Uostalom, i Madona je samo žena.

Lenka Šaina kao odgovor na zadanu temu podastire fotografiju koju naziva Marš u plavom. Naziv odgovara sadržaju. Na svjetlosnom zapisu vidimo niz djevojaka, mažoretkinja, koje u kratkim suknjicama ili vrućim hlačicama marširaju u redu. Kompozicija slike je zanimljiva, plavi niz stražnjica čini dijagonalu fotografije. Postignuto zamućenje, ne-oštrost, dodaje fotografiji ritam. Autorica obrazlaže da je fotografija nastala u New Yorku, na paradi obilježavanja Dana veterana. Kad su mažoretkinje u pitanju, uvijek se nameće pitanje da li golišave djevojčice sa štapovima u rukama predstavljaju neku radost za pedofile?

Dubina plavetnila uvijek izaziva posebno raspoloženje promatrača. Posebno kad je u pitanju slikarski rad vrsne majstorice baratanja kistom i bojama, Miljenke Šepić. Za projekt na temu Plavo, plava boja, umjetnica je ponudila izuzetan rad. Radi se o likovnoj igri slojevanja tonova i poteza. Kompozicija je raspršena ali nas svaki dio poziva na istraživanje pogledom. Ovaj ritmizirani rad ne nudi oslonac za pogled osim negdje pri sredini gdje zgusnutost vijugavih oblika zapravo navodi na potpuni doživljaj cjeline. Rad djeluje kao isječak jer potezi ne prestaju pri rubu već se nastavljaju negdje izvan formata u imaginaciji promatrača. Umjetničina strast igranja oblicima i bojama, prenosi se na našu percepciju tako da, ma kako slika bila tamnih tonova, ona i dalje zrači vedro, lepršavo a u isto vrijeme grandiozno i dostojanstveno. Teško je otrgnuti pogled od ovog rada. On nas prikuje na mjestu do stanja gubljenja osjećaja realnosti. Bogatstvo slojeva uvlači nas u djelo. Navodi nas na meditativno stanje.

   Rad djeluje poput eksperimenta vezanog za teoriju struna. Kvantna fizika je dokazala da je cijeli univerzum isprepleten i da se ništa ne događa izolirano a da nema odjeka negdje na drugoj strani najudaljenijih zvijezda. Interaktivnost je jedina konstanta okruženja u koje smo uronjeni. Čuvajmo ovu planetu. Dozvolimo znanosti i poštovanju prema univerzumu da prevlada ljubav. Prestanimo se, mali i kratkotrajni iskorištavati do izrabljivanja, prestanimo se mrziti zbog razlike u stavovima. Još ne znamo otvoriti vrata vječnosti niti znamo tajne paralelnih svjetova.

Zanimljiv rad na temu Plave boje nudi Zlata Tomljenović. Radi se o nizu fotografija. Čini nam se kao da je motiv pronađen negdje u prirodi ali odmah se javlja i sumnja. Za efekte u prvi mah optužujemo vodu ali u pitanju je sintetički materijal. Poliester u ovom slučaju daje dojam organskih oblika. Radovi su nastali bilježenjem fotografskom kamerom situacije svjetla / neba viđenog kroz artificijelnu djelomično prozirnu ploču. Ova umjetničina „podvala“ uvjerljivo asocira plavo – zelene prirodne oblike. Proces cijele akcije problematizira odnos materijala, motiva i dojma umjetničkog promišljanja. Rezultati su potpune likovne činjenice bogatih tonova i raspršene kompozicije. Niz odražava igranje i asocira ideju likovnog eksperimentiranja. Rezultati su u ovom slučaju potpuno uspješni.

Aktualnom političkom temom pozabavila se Jelena Tondini. Ona podastire decentni rad koji malo govori a mnogo kaže. Na plavu podlogu, boju na kojoj su zvjezdice Europsko unije, autorica postavlja natpis izLAZ. Prva dva slova: iz, ona oštećuje grebanjem pa ih možemo ali i ne moramo uključiti u cijelu riječ. Iznad slova z postavlja krug od bratskih zvjezdica EU. Tako dobivamo više mogućnosti iščitavanja ovog termina: izlaz, laž. Ovaj rad ne bi imao vrijednost aktualnosti kada ne bismo bili svjedoci natezanja, cjenjkanja oko primanja u EU. Iako se Hrvatska zemljopisno nalazi u srcu Europskog kontinenta ona nije članica ove interesne udruge. Postoje opravdane sumnje da je ova naša državica najprije morala raspodijeliti svoje resurse u interesne europske asocijacije banaka, privrednih, poljoprivrednih i telekomunikacijskih korporacija i zadovoljiti interese Vatikana. Dok se to sve nije ostvarilo, nije bilo pristupa. Problem je da su neke druge države primljene iako znatno zaostalije po svim pitanjima jer su imale pedesetogodišnji divlji socijalizam na ramenu za razliku od Hrvatske koja je, unutar bivše zajednice južnih Slavena, taj period proživjela znatno demokratskije i nadasve socijalno humanije. S druge strane činjenica je da se u ovoj državi dogodila pljačka nevjerojatnih razmjera režirana od strane vladajuće političke stranke. Pokazalo se da je ta državotvorna tzv. stranka zapravo restriktivni mehanizam za guljenje stanovnika pod krinkom domovinske samostalnosti i vjerske čistoće. Problem je da su se tijekom proteklih dvadeset opasnih godina, u nekim sredinama odgojile generacije mladih ljudi, neobrazovanih, isključivih, zadojenih nacionalizmom i katolicizmom. Evo, svježi primjer Splitskog divljanja primitivizma to nepobitno dokazuje.

   I što sada? Ovako osiromašeni imati ćemo opet crvene pasoše.

U ozbiljnom slikarstvu, crtežu, preziremo kemijsku olovku. Petar Tuškan promišljajući o temi uzima upravo tu, tehnološki jeftinu i pristupačnu pisalicu i s njome u suradnji kreće u akciju. Promatrajući crtež čini mi se da je upotrijebio čak dvije kemijske olovke što se nazire u različitim tonovima poteza. Rezultat ove drskosti je odličan rad. Pjenasta, profinjena tekstura ovog crteža odaje senzibilitet autora. Nadrealistički oblik može asocirati na nakupine pjene, titravu meduzu ili morske trave. Umjetnik je hrabar i po pitanju kompozicije rada. Suptilni oblik on smješta u lijevi donji ugao formata postavljajući ga približno dijagonalno. Time aktivira cijeli format koji ostaje bjelina papira. Pored iskaza osobnog stanja crtežu možemo pripisati asocijaciju vizualne interpretacije organiziranog kaosa ili oblika mikro / makro kozmosa. No, i bez toga, ovaj izuzetni rad još je jedan dokaz da tehnologija ne ograničava status djela.

Nakupine gestualnih poteza olovkom i kistom, tamno sivom i plavom bojom nosiocu su izražajnosti rada kojeg na temu PLAVO nudi Ivona Verbanac. Autorica rad naziva Plavi svemir i dio je niza radova slične tematike. Najnježniji na ovom radu su tonovi plave boje. Sve ostalo, linije crteža pa i smjerovi poteza plavom bojom, snažno su gestualni. Rad djeluje kao izrezak jer umjetnica neke od poteza nastavlja izvan formata. Sklad je postignut bjelinama podloge koje su znalački uklopljene u kompoziciju. Gesta na ovom radu nije disciplinirana, sasvim malo je kontrolirana. Odiše svježinom i intenzitetom. Apstraktni oblici mogu asocirati na isječak travnate površine ili površinu valovitog mora ali je snaga rada sasvim dovoljna pa joj i ne trebaju asocijativni dodaci. Umjetnica nastalu likovnu činjenicu opisuje kao „…svemir u moru. Prostor u kojem ulazimo sami u sebe, u tišini pod površinom; u tom beskrajnom plavom vakuumu gdje odzvanjaju naše misli ili jednostavno zvuk tišine u bijegu od samoga sebe… …A onda odjednom vrije, kulja, vrti… kao i život…

Što je prošlost? Ona je živa jer je u našem sjećanju. Toga je svjesna Roberta Weissman Nagy pa plavu boju, simbolično i doslovno, postavlja kao okosnicu rada. Umjetnica se hrabro laća propitivanja poteza djetinjstvo – zrelost. Ona realizira rad memorije koji se sastoji od dokumentarnih, porodičnih fotografija iz doba umjetničina djetinjstva. Ona kaže: „…plava, koja je danas „in“ zbog princeze koja se udaje za budućeg kralja Engleske, u doba nastanka porodične fotografije na kojoj sam ja, predstavljala je, uz snažnu crvenu, također političko i društveno određenje vremena…“ Te fotografije autorica reproducira na oblik papira kojeg slaže u kocku. Čini se da joj taj oblik dozivanja djetinjstva u svijest nije dovoljan pa te trodimenzionalne fotografije sprema u nešto veće prozirne kocke. Od njih gradi spontani oblik koji više nije definiran. Pored tog, pospremljenog djetinjstva, postavlja, na prozirnu foliju otisnutu, nešto uvećanu, crno – bijelu reprodukciju svog lika u djetinjstvu. Ali, ni to nije sve. Kao poveznicu prošlosti i sadašnjosti, uzima konac plavih tonova i njime veze po fotografskoj foliji preko slike. Ukrasnim vezom započinje popunjavanje oblika sa fotografije.

   Ova intimna rapsodija u plavom dramatično je doživljen, promišljen i vrhunski realiziran likovni artefakt. Kad se ponovno upitamo što je to prošlost, shvatimo da je živa jer je ona nerazdruživ dio naše osobnosti. Preostaje nam još samo pronaći hrabrost sjećanja. Roberti to uspijeva.

Eugen Borkovsky
 


Akademija-Art.hr
13.06.2011.