Grožnjan – Armano Jeričević: Namjera i potreba

Gradska galerija Fonticus, Grožnjan

Izložbu će, u prisutnosti autora predstaviti Eugen Borkovsky.

Pogledajte galeriju radova!

NAMJERA I POTREBA

Svakoga se dana budimo. Svakog dana barem malo drugačiji u odnosu na jučer. Ako ništa, stariji za nekoliko sati. Neznatne promjene ali uvijek promjene. Shvatiti da sve teče, da se mijenja, da ima nezaustavljivi tijek, dano je tek rijetkima. Češće smo skloni uvjerenju kako dan, nalik na prethodni, nije donio ništa novo. U misli nam uđe crv monotonije. Potrebno je zrelo razmišljanje da shvatimo kako to nije tako. Kako svaki trenutak više nije trenutak od maloprije. Kako je ovo već slijedeći trenutak te kako smo i njega već neponovljivo odživjeli.

Armano Jeričević to zna. On nam nudi nizove radova koji imaju početak, ali ne znamo im kraj. Poput stilskih vježbi. Crteži pred nama dio su serijala koji može trajati još samo jednu „potrebu za oblikovanjem“ ili su začetak niza koji će i dalje slijediti imaginaciju autora. Moguća analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koje autor svjesno ili nesvjesno apsolvira. Očito je da se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje ka značenju. 

Radovi unutar ciklusa mogu se podijeliti na manje grupe. Presudan je autorov dnevni naboj pretočen u likovni govor. Teško je opisati ove radove a da se odmah, nakon lociranja predstavljenih motiva, ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Pored toga, možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnika. Imamo radove izvedene elementarnim crtežom, slikarski obrađene podloge, kolažirana područja i njihove kombinacije. Ezoteričnost je čitljiva u nadrealnim formama skiciranih a nedocrtanih silueta. Stilska nedefiniranost i oblikovna nedosljednost omogućuje čitanje ovih holograma na više nivoa.

Reciklirajući spoznaje i trenutke osobnog Armano Jeričević svjedoči tijek. Tijek spontanog poteza perom poput tijeka univerzuma. Linija je uvijek čvrsta i snažna. Ona se najčešće pojavljuje kao samostalna činjenica ili kao obrub oblika a boja je nanošena ograničeno i gotovo je uvijek preko nje crtež. To daje dodatni šarm cijeloj seriji. Autor, ograničavajući se na jednostavan postupak otkriva poeziju pamćenja. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema njegovom egzistencijalnom iskustvu. Umjetnik poštuje osobnu povijest. On kombinira oblike prema kojima osjeća izvjesnu vezanost pa se doza fetišizma pomalja iz radova. Oblikovanje doživljava osobno no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Tu mu obilno pomaže edukacija i samosavladavanje htijenja.

Autor ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost zbilje. Promatrač je izazvan. Pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari, događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Primorani smo da svijet zaista pogledamo i iz drugog ugla. Otklanjajući stegu klasičnog slikarskog postupka, Armano kreće u takvo preslagivanje svijeta. Situacije su čitljive iako pojedinačni radovi djeluju kao apstraktne kompozicije. Autor se prepušta spontanosti građenja. Nakupine oblika/ideja zaustavljene su na putu od dosjetke ka znakovitosti. Svaka promjena bilo kojeg elementa izaziva promjenu cijelog sustava.

Čin interpretiranja doživljaja on izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i kreacije. Monotonost je iskomadana promjenom oblika / smisla. Ili promjena kreacije inicira sinergično zbrajanje memorije. Memorija može biti suputnica sigurnosti, samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost a potaknuti ranjivost. Čini se kao da Armano propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse. Ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke već su dio asortimana osobne pripovijesti. Umjetnik zapravo na glas, vizualno razmišlja. Sigurno je da on nije osoba sjedilačkog načina života. On pripada nomadima, no konvencionalni zakoni dovode ga do povremene nesigurnosti. Moguće je da od svih sastavnica života autor upravo vizualno kreirajući puca po šavovima. Ova koherentna vizualizacija ne govori određeno ni o prošlosti ni o budućnosti. Sve je kanalizirano u trenutak. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Autor osobno pretvara u arhetipske znakove. Ili obrnuto.

Spontanost igre Armana Jeričevića u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autor uspijeva na najjednostavniji način kombinacijom „oblika iz memorije“ utjecati na realnost. Iz zakutaka memorije, oslanjajući se na elementarni crtež i mrlje boja, on izvlači i razrađuje oniričke oblike. Jednostavna motivika i instrumentacija traga grafita, pera ili kista ostavlja mjesto za iščitavanje dojmljive ikonografije. Uporabljeno znakovlje uvodi naraciju. Kuća, mjesec, cvijet, žena, muškarac na podlozi izazivaju povezivanje značenja. Ovdje je i naočit potpis koji se željeno uklapa u kompoziciju rada. Poput potpisa, autor poštuje podlogu koja je sastavni dio rada. Ona je u početku ploha susreta ideja da bi kasnije postala nositelj ideje.

Začudne kompozicije aktiviraju atmosferu i nose snažnu poruku. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije. Potrebno je brisati stari pojam – promatrač a na njegovo mjesto postaviti novi – sudionik. Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri opisivanju sustava. Istina je da ovaj izložbeni projekt možemo doživjeti na vise načina. No, suštinu bi trebalo čitati iz perspektive mikro i makro kozmičkih tijekova, koji donose stalne promjene. Uzročno – posljedična spoznaja svijeta kaže kako je sve bitno: kada kuhamo kavu jest istovrijedna kozmička promjena kao kad na nebu ugledamo zvijezdu repaticu. Kako Jung kaže, svi događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema različitim vrstama veza: prvo, u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; drugo, u subjektivnoj vezi, koja postoji samo u odnosu na pojedinca koji je doživljava i koja je isto tako subjektivna kao i njegovi vlastiti snovi.

Slojevitost značenja, prilikom svakog ponovnog prolaska pokraj pojedinog rada, dotiče nas. Svaki puta, ovisno o našem raspoloženju, kada pregledavamo radove ili nasumce podignemo pogled na neki od njih, doživljavamo novu impresiju. Poput piktografskih radova Cya Twomblya, mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Tako je u projekt uvučen igrač / promatrač. Jeričević mu nudi interpretaciju igre s mnogo znakova. Prisiljava ga da sam prepoznaje mogućnosti. Kao u realnom životu, i ovdje, unutar galerijskog mira promatrač mora postati sudionikom. Kao pred ogledalom.

Ovaj prikaz ne normira metafizičke odnose promatrača i djela. On izvještava o doživljaju. Moguće je da Armano Jeričević i nije promišljao sve situacije koje interpretacija nudi, ali je do njih došao instinktivno problematizirajući tijek i bilježeći mijene u vremenu. Susreti s memorijom ovise o hrabrosti ili drskosti autora. Simboli memorije ne mogu se izbjeći prilikom tumačenja radova Armana Jeričević a ne možemo ih isključiti iz njegovog umjetničkog činjenja. Oni mogu biti podrška ili pozadina umjetnikovog rada.

Integriranje oblika postaje umjetnička akcija koja rezultira artefaktom što postaje umjetničkim predmetom u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Alter postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme sanjarii, buntovnici i kreatori. Ovaj niz radova govori upravo o tome.

Eugen Borkovsky

Armano Jeričević rođen je 1962. godine u Zagrebu. Studirao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti te diplomirao na Stomatološkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Godine 1997. napušta karijeru stomatologa te započinje životnu i profesionalnu karijeru likovnog (multidisciplinarnog) umjetnika. 2000te seli iz Zagreba u Istru gdje živi i radi do danas. Svojim likovnim radovima prisutan je u opremama interijera luksuznih hotela u Dubrovniku i Rovinju. Sudjelovao na više kolektivnih izložbi (Zagrebački salon, Sahart projekt u Marrakechu kao art in residence autor, projekt plavo u Grožnjanu …) Samostalne izložbe: Marrakech 1999; galerija Sincich, Višnjan 2009; Gradska galerija Fonticus, Grožnjan 2011. U istarskom selu Furuli, s obitelji, razvija multidisciplinarni projekt pod nazivom Manufaktura smisla. Projekt integrira galerijsku, likovnu djelatnost te istraživanje raznih tehnika i znanja koja traže rješenja za problematiku samoodrživosti i tema slobode kao alternative post postmodernom neoliberalnom kaosu. U sklopu projekta održavaju se radionice na temu art terapije, organske poljoprivrede, kulinarstva, raznih tehnika relaksacije i samospoznaje te likovna i glazbena art in residence okupljanja sa prezentacijom rezultata u formi izložbi i koncerata. Info: www.sensemanufacture.com

Kontakt:

e.mail: sensemanufacture@gmail.com

Akademija-Art.hr
14.07.2011.