Način modernog života danas je počesto takav da čovjek osjeća, u potrazi za svojim adekvatnim egzistencijalnim „uglavljenjem“ u vrijeme i mjesto, kako je svakodnevno sa svih strana sapet: s jedne strane stežu ga, kao nevidljivi konopci, vanjske nedaće, a s druge ga stišću njegovi vlastiti unutarnji „demoni“. Mnoštvo je stvari u ovom jurećem i nesigurnom vremenu koje ga tište. Nastojeći ih sagledati i sebi objasniti, pronaći oslonce i orijentire, te smiriti svoju uzburkanu nutrinu, živi u traženjima, između dilema, tjeskoba i strahova. Stalno razapet, ali i u poziciji da sam sebe razapinje, teži za razrješenjem i oslobađanjem. O toj uvijek aktualnoj egzistencijalnoj temi mnogi su umjetnici imali što za reći, a tom izazovu nije odolio ni Alan Matuka. Progovorio je o njoj u svome mediju, intrigantnim ciklusom sugestivnih fotografija „Sapinjanje“, odašiljući snažnu egzistencijalnu poruku.
Radi se tu o seriji toniranih crno-bijelih fotografija s nekoliko istih, neidentificiranih likova: muškarac, žena i dijete (premda nisu nikad svi zajedno u kadru, postoji asocijacija na njihovu međusobnu povezanost). Njihova polurazgolićena tijela sapeta su širokim trakama nalik zavojima, sputavajući im pokrete, odnosno komunikaciju (trake preko ruku, tijela, očiju, ustiju). Sputavanju se likovi, međutim, odupiru, a želeći se osloboditi napinju, pokreću (“Move“) i protiv sapinjanja bore (“Attack“), pa se najposlije, iz nekoliko scena, daje naslutiti i put oslobađanja. Dakako, ovi ekspresivni, dramatični prizori u kojima se ne iščitava realnost, već se nudi njezina nadrealna, metafizička projekcija, zapljuskuju nas mnoštvom suprotstavljenih doživljaja: od napetosti, čak ponegdje i nelagode, do duboke emotivnosti, poetike i smiraja, upućujući na to da iščitavanje značenja vodi u područje metafora i simbola. Područje u kojem se malo priča, a puno kaže; malo opisuje, a mnogo misaono dokućuje; gdje kôdirani sažetak krije tisuće priča, pa čim se kôd dešifrira, otvaraju se, jedna za drugima, vrata razumijevanja i spoznaje. Upravo tako razotkriva se i simbolika Matukinog ciklusa „Sapinjanje“, gdje priča započinje enigmatično. Međutim kad se simbol dekodira, njezin nastavak u svoj svojoj punini širi se brzo i s razumijevanjem mentalnim sklopovima promatrača, aktivirajući pritom i cijele nizove doživljaja i asocijacija: sapinjanje-stega-ograničenje-nekomunikacija-komunikacija-oslobađanje.
Matuka likovno rješava ovu temu zasnivajući svoj pristup na sugestivnoj sinergiji fotografije i slikarstva, pritom majstorski koristeći fotografska izražajna sredstva (posebno svjetlo) na slikarski način, a slikarskima na suvremeni način ističući ljepotu fotografije. Kako u načinu pričanja priče, tako i u likovnom pristupu, on slijedi sintagmu „manje je više“, pa u kompoziciji kadra, morfologiji motiva, te u odnosima cjeline i detalja ovih prizora koji su smješteni u nekim bezvremenim prostorima bez dubine, prevladava pomno izbalansirana jednostavnost i krajnja pročišćenost. Paralelno s disciplinom i gotovo strogošću, vlada tu i očaravajuće vizualno bogatstvo karakteristično za fotografiju, stvoreno prodorima i razlijevanjem svjetla. Svjetla koje se tu spaja s toplim, fotografiji pridodanim smeđim tonom, postajući ona čudesna „sjajna, zlatna svjetlosti“ koja sve pretvara u irealno i nestvarno. I tad, u tom svijetu nestvarnoga, Matuka se pričinja kao mag svjetla, vješto se i znalački poigravajući svjetlinama i tamninama, kristalnih bistrinama i mekim sfumatima, te svjetlom na fotografijama oživljujući, smirujući, pokrećući i zaustavljajući likove s ruba zbilje.
Matukina fotografska priča iz ciklusa „Sapinjanje“ izrazito je autorski interpretirana, jer je autor „prijepis“ zbilje potpuno transkibirao i prilagodio sebi i svojoj likovnoj percepciji. I premda mu je polazište viđena stvarnost, cilj mu je njezina simulacija i inscenirana preobrazba u novu stvarnost. Onu gdje vladaju drukčiji zakoni percepcije, u skladu s novim vizualnim izričajima i suvremenim umjetničkim pristupima. Uvijek, međutim, kada krene novim putovima, ovaj autor ne zaboravlja dobro poznato pravilo: gradnja, da bi mogla nositi nadgradnju, mora imati dobre temelje. Zato sva njegova istraživanja i prodori u novo počivaju na solidnim temeljima dobrog poznavanja svoga medija i zanata, što pokazuje i ciklus „Sapinjanje“.
Višnja Slavica Gabout
Alan Matuka rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je živio do završetka srednje škole. Fotografijom se počeo baviti u ranoj mladosti, da bi se početkom devedesetih preselio u London radi stručnog studija i daljnjeg usavršavanja. Godine 1992/93. završio je na London College of Printing A stupanj, smjer fotografije ( slušao je fotografiju, te umjetnost i obrt ). Od 1995. radi kao samostalni umjetnički fotograf u vlastitome studiju. Sredinom 2001. seli se u Zagreb, gdje otvara fotografski studio i nastavlja umjetnički i komercijalni rad. Lista klijenata mu se uglavnom sastoji od internacionalnih reklamnih i dizajn agencija, izdavačkih kuća, te direktnih klijenata iz industrije. Klijenti s kojima trenutno surađuje: Coca Cola, Heineken, Jamnica, Karlovačko, Ožujsko, Laško, Ledo, Dukat, Podravka, Thomy, Kaiser, Zvjezda, Vegeta, Pepsi, Orbit, Aquarius Records, AmEx, Elle, Chromos, Wustenrot, Garnier, Seat, HP, L’Oreal, PBZ, Casa, HT mobile, VIP, Gavella, Pliva, Nokia… Do sada je realizirao brojne vlastite projekte, a uz to ostvario i niz bliskih suranji s dizajnerima i art directorima. Svoje radove redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Londonu, ali i širom Hrvatske. Član je RPS-a ( Royal Photographic Society of Great Britain ), ULUPUH-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi u Zagrebu. www.alanmatuka.com
Samostalne izložbe 1995. Galerija "Tabitha ", London (UK) 1998. Galerija " C.E.G. ", London (UK) 2001. Galerija " Vladimir Nazor ", Zagreb Galerija " Kordić ", Velika Gorica 2002. Galerija " Garestin ", Varaždin Gradski muzej, Varaždin 2003. Gradski muzej, Karlovac Istarska sabornica, Poreč 2005. Muzej Grada Poreča, Poreč