Gradska galerija Fonticus: Prostori krize

Prostori krize
Ravnodušnost je paraliza duše, prijevremena smrt. (A. P. Čehov)

Naše doba obilježeno je pojavom velikih planetarnih nelogičnosti i problema. Širenje prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, izaziva reakciju. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Globalizacija se ogleda kroz interes i političke proklamacije. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi: neposluh vladajućoj (financijskoj) eliti na ulicama New Yorka, Atene, Madrida, Londona, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera i isključive vjerske institucije, doprinose urušavanju sistema. Svjedoci smo eksploatacije Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih demokracija. Od pohlepe previđa da time uništava vlastito postojanje.

Niz pojava koje primjećujemo odražava se na čula. Mijenu u nekoj mjeri svi doživljavamo. Svjesni smo vidljivih ili doživljajnih fluktuacija. Uvjereni smo da je sunce uvijek sunce, da su zvijezde uvijek tamo negdje i da se mijene ponavljaju u ciklusima. No, moramo osvijestiti činjenicu da se mijena događa i stvarima koje iz naše male, ljudske perspektive ne uočavamo. Postati svjesni kako se i najmanjom promjenom, nešto novo događa u cijelom univerzumu. Princip determiniranosti, kvantna teorija i teorija relativnosti otvaraju nov način doživljaja: ne može se sa sigurnošću odrediti točnost položaja i vrijeme već se može samo naznačiti tendencije događanja. U suprotnosti s newtonovskim, mehaničkim pogledom na svijet, svaki djelić nas i svijeta oko nas pokazuje se kao interaktivna, organska, univerzumska pojava. Ovime, tijek i mijena brišu pojam božanskog izvan nas. Stari Bog je umro. Uronjeni u univerzum, mi smo dio tijeka, pokretači ali ujedno i sudionici mijene.

Komentari o radovima

Igor Blagonić u ovom projektu predstavlja dvije problematike. Diptih, na hladan ali likovno odličan način, prezentira bodljikavu žicu. Odmah pomislimo na situacije iz prošlosti ali i na zabranama obilježeno suvremeno povijesno vrijeme. Iako zabrane tek naziremo jer su prikrivene različitim izgovorima, sve više nas opterećuju. Tzv. teorija zavjere ipak se gmižeći ostvaruje. Pod krinkom naše sigurnosti, pokušava se kontrolirati svaki naš postupak. U najnovijem naletu ograničenja pokušavaju se nametnuti zabrane virtualnih prostora. Pored toga političari prihvaćaju zahtjeve lobija pa određuju sumnjive zabrane od kojih je zaista nevjerojatna prohibicija slobodne uporabe ljekovitog bilja.

Poetika Vedrana Burula očituje se uočavanjem običnih stvari koje, bilježenjem postaju značajne i upozoravajuće. Autor primjećuje funkcionalni ali odbačeni i devastirani objekt. On se usredotočuje na njegove tehničke značajke ali u kadar uzima i motiv prirode. Uz istrošene okvire i napukline prozora, tu je zelenilo biljaka i zalazak sunca. Ova manipulacija izaziva uznemirujući doživljaj. U istom kadru imamo liriku uklopljenu u rezultat agresije. Ova kombinacija naš grubo vraća u realnost povijesnog trenutka. Svjedoci smo plasmana lažnih vrednota uzdignutih na pijedestal vrijednosti uz zanemarivanje običnosti. Ovu našu zapadnu, euro – američku civilizaciju označava naučena ambicioznost. Ona nije prirodno stanje jer, nakon zadovoljenja osnovnih potreba mi potražujemo više: to su novi predmeti iz reklama, nove igre, novi ljudi. Zaboravili smo promatrati svijet oko sebe kao tijek raznolikosti. Usredotočeni smo na uspjeh na poslu, posjedovanje predmeta i ljudi. Ovdje ne propagiram pasivnost već umjerenost. Nju donosi osobni unutrašnji mir koji ne vjeruje reklamama, parazitskim vijestima u medijima niti ljudima na političkim funkcijama.

Saša Dejanović ilustrira mijenu i tijek na doslovan način. On fotografski bilježi kadar cestovne, prometne situacije. Dojam je osnažen neizoštrenošću. Potreseni kadar ilustrira tijek koji se upravo događa. Autor fotografije promatraču prenosi istodobno ilustraciju putovanja ali i njegove osobne osjećaje. Nelagoda ili napor putovanja zabilježeni su na ovom radu.

Karlo Došen na bizaran način predstavlja sretni trenutak iz svog života. Maska koju dodaje, razmazuje po rubovima i po centralnom dijelu fotografije, u dvije je funkcije. Ona miče neželjene detalje i naglašava razdraganost autora. Flekaste formacije mogu nastati i kemijskim reakcijama vremenitosti fotografije. Ova ilustracija tijeka i mijene problematizira sam medij fotografije. Scena je iluzija na ravnoj podlozi a referira se na događaj koji je zagubljen negdje u sjećanju. Gabariti fotografije postaju gabariti memorije. Autor rad naziva Paradiso čime usmjeruje dojam. Iako je u pitanju fotografski uradak, rad doživljavamo kao konceptualno problematiziranje teme. Sam objekt, plošna površina jest materijal za iskaz. Vrijeme se ne libi djelovati kemijskim reakcijama uz učestvovanje atmosferskih utjecaja. Pred nama je svakako drugačiji pristup fotografiji i kreativnom činu autora Karla Došena.

Slađan Dragojević podastire dvije izuzetne fotografije povezane idejom. Diptih nas motivima odvode na mjesta vječnog počinka, na groblja. Od ponuđenog kiča, kojima ta mjesta obiluju, umjetnik odustaje gomilajući ga do mjere da postaje nečitak. Autor predstavlja svojevrsnu gužvu rješavanja mrtvih tijela. Načine i gabarite mjesta za zadnji počinak oblikuju živi. Mrtvi sa ovim bizarnim konglomeratima obilježja i lokacija nemaju nikakve veze. Instinktivno se pitamo: da li mi, još živi želimo ovakav počinak? Slađan Dragojević na rubu sarkazma postavlja isto pitanje.

Bogomir Duzbaba uzima grafit, ulični natpis kao motiv za promišljanje. Ali, ne dokumentira cijeli napis već kadrira one detalje koji su mu dovoljni za kontekstualizaciju. Riječi koje čitamo smatra dovoljnim za spoznaju ideje rada. Autor nam nudi proširivanje značenje do nivoa kojeg nam maštovitost dozvoljava. Tako ovi radove svakom pojedinom promatraču mogu značiti drugačiji smisao. Ipak, očito je da motivi problematiziraju vrijeme u kojem živimo. Tu je pitanje da li su nam demokratski izabrani političari u službi ili je naše izborno pravo forma zadovoljenja učesnika vremena. Sumnja se stalno dokazuje: uviđamo da su političari u službi grubog neoliberalnog kapitalističkog sistema i vjerskih udruga.

Voljen Grbac predstavlja dva različita rada. Jedna fotografija prikazuje pop / rock ikonu, buntovnika iz druge polovice prošlog stoljeća koji se „druži“ sa dvije zrelije gospođe u narodnim nošnjama koje se drže za ruke. Ovaj iluzionistički rad progovara o odnosu razlike u kulturama. Dok je iluzija pop pjevača napadno nadvisila dvije žene u narodnim nošnjama, odmah nam na um padaju misli o naprednom i zaostalom. No, ove termine možemo zamijeniti pojmovima marketing i tradicija. Iako ni jedan od njih ne mora biti u osnovi loš, povijesni trenutak traži odgovornost otklanjanja nasrtljivog potrošačkog marketinga i poštovanje ekološki prihvatljivih a prirodi bliskijih navika. Naravno, ovdje se nikako ne nameće povratak u zaostalost već se apelira na odmjeravanju kvalitete.

Alen Hlaj predstavljen je jednim radom. Fotografija je izrezom dovedena na rub apstrakcije. Autor fotografira speleološki artefakt ali u kadar pripušta samo dio uočenog. Ideju meke tjelesne puti, koju imamo pri prvom pogledu na rad, uskoro zamjenjuje spoznaja da je pred nama čvrsta tvar. Autor bilježi efekt kombinacije tople boje i metalnog odsjaja nakupina te prodiranje svjetla u slojeve materijala. Tako realizira rad koji djeluje organski a radi se o anorganskoj pećinskoj prirodnoj formaciji.

Slavica Isovska predstavlja fotografski triptih. Djelo je nazvala Networked a radi se o režiranim fotografijama. U postupku autorica portretira sebe u specifičnim stanjima. Dobivene auto portrete kasnije kolažira, uklapa u novi kadar snimajući drugu seriju fotografija kojima su one prve sastavni elementi. Tako imamo iluziju igre ogledalom. Autoričin portret, u neobičnim okolnostima postavljen pored dijelova njenog tijela, možemo doživjeti poput ekrana. Nalazimo ga ovješenog na zid, oslonjenog na tekstilnu podlogu ili pod nogama autorice.

Mijena i tijek očituju se protjecanjem života. Naša zapadna površnost dodatno smanjuje njegovu vrijednost jer ne inicira introspekciju, zaustavljanje u trenutku i osvrtanje oko sebe. Kapital, vjera i političari tjeraju nas na štednju umjesto na promišljanje svrhe ambicija. Jer, tjerani taštinom zaustavljamo se i osvrćemo na prolaznika samo kad nam je to korisno. Emocije su zapostavljene i skrivamo ih u osami, kao da je u pitanju nešto negativno. Pokazuješ li osjećaje smatra te se nesigurnim. Dojmovi i emocije povjeravaju se samo vrlo bliskim osobama ili dnevniku, rokovniku. Na tragu ovih promišljanja izuzetan rad predstavlja Ivan Kuharić. U oblikovanju homagea on poseže za polaroid fotografijama a cijeli rad naziva „Iz adresara tete Gabi“. 

Umreženje, ilustracija za teoriju organiziranog kaosa, fraktalni zapis, sve je ujedinjeno u radu Mirande Legović. U kadru je metalna mreža preoblikovana u trodimenzionalnu fraktalnu formu. Autorica objektiv približava razigranom sistemu čipkaste konstrukcije i bilježi stanje iz nekoliko uglova. Iako je globalni motiv umjetnički predmet (autor E. B.), autorica temeljem zapaženog oblikuje sasvim autohtoni artefakt. Cjelokupni oblik nije joj bitan. Bitno je ući u detalj, u preplitanje i međuodnose „net“ konstrukcije. Poštovati senzibilitet membrane. Miranda legović to u potpunosti uspijeva.

Dramatičan doživljaj prostora odlično je predstavljen na radu Kristijana Macinića. On ulazi u napušten i uzaludno izgrađen javni prostor. Područje koje obilježavaju stupovi je veliko, prostrano ali nedovršeno i djelomično izjedeno zubom vremena. Autor bilježi situaciju ali i pamti dojam kojeg kasnije, u studiju, implementira računalom. Zapravo podcrtava svoju osobnu impresiju, fascinaciju prostorom. Rad pruža neuobičajeni doživljaj tijeka u interijeru. Procesi rasprostiranja pljesni i propadanja betonskog zdanja razigrani su i ne daju oslonac za pogled. Njima se pridružuje izvedeni zamućeni trakasti raster koju prati središnju perspektivu. Oko tek tu, u središtu plohe nalazi mir, uporište za ponovno razgledavanje rada. Imamo dojam gibanja iako elementi stoje mirno. Kristijan Macinić to postiže usmjerenim zamagljivanjem dijelova fotografije. Autoru je uspjelo navesti promatrača na snažni doživljaj iluzije kretanja, titranja prostora. 

Dosjetljivu ilustraciju tijeka, razigranog prirodnog rasta podastire Vera Mužić koja motiv nalazi u kuhinji, u asortimanu namirnica. Autorica uočava zanimljive tokove prirodnog rasta koje bilježi i kvadratnim izrezom kadra postiže zanimljiv rad. Oštri rez kroz tkivo biljke rezultira dvjema polutkama protkanim razvedenim linijskim rasterom. Na fotografijama vidimo kontrastne putanje fraktalno oblikovanih dijelova glavice kupusa. Kolor je upadljivo ustrojen rubovima trakastih konfiguracija rasta. Tako su, ove lirske apstrakcije zanimljiv odgovor na zadanu temu projekta. Na kadrovima skladnih i funkcionalnih oblika unutar genetski zadane konfiguracije, pojavljuju se razlike oblika, putanji, boja, gustoći nakupina. Promatraču se nameće vizualna asocijacija na prerez mozga ili naborani dio zemljine kore nakon kataklizmičkih poremećaja. Mikro i makro kozmos izgledaju slično. To nam svjedoče dva rada koji podupiru jedan drugog.

Povijest ostavlja tragove. Njima izčitavamo mijenu i spoznajemo tijek. Damir Prodan problematizira simbole, u ovom slučaju koncentrirane na razdoblje, horoskopski znak bika. Autor primjećuje ovaj motiv izveden reljefno u kamenu. Fotografskom kamerom zumira povijesni artefakt iz dvije pozicije. Radovi pojašnjavaju i nadopunjuju jedan drugoga. Zanimljivost je da fotograf bilježi i trag olovke koji prati reljefni oblik rezbarije. To nam pomaže diferencirati detalje ali nam govori i da je netko reljef primijetio, izučavao, naglašavao i ocrtavao mu oblike.

Mnoge asocijacije budi dojmljiv fotografski rad Katje Restović. Sastoji se od dvije površine različitih širina. Dio diptiha je fotografija neba ispunjenog pticama raširenih krila. Drugi dio je podijeljen horizontom. Donje područje je tamno, predstavlja tlo a gornja polovica je nebo koje je svjetlije. Na cijeloj sekvenci ponavlja se motiv ptica u letu. One označavaju kretanje a pokret je dimenzija prostora. Ptice u mnogim tradicijama predstavljaju duhovna stanja ili znak naklonosti bogova spram ljudi. Glasnici su dobrih vijesti. Zauzimaju prostor između neba i zemlje, razmeđe plodovima bogatog područja zemaljske kugle i nebeskog prostranstva. No, pticama na radu Katje Restović oduzeta je plodna zemlja. Prepušteno im je smetlište, spržena, neplodna zemlja. Civilizacija nema vremena baviti se time. Važno je tko je pobijedio u nogometu, koja je starleta postavila nove silikone, što se novog dogodilo u beskonačnoj TV sapunici. Ili, u novije doba, koji je političar u ranoj mladosti gledao golišave slike ili koji državnik nije više podoban velikim silama. Važno je kojim indeksom, od strane kapitala formirana kuća za ocjenjivanje burzovnih igrica, ocjenjuje državu ne bi li joj uskočio u pomoć MMF ili neka slična financijska mašinerija. Iako već svjesni tih manipulacija, još uvijek konformistički poštujemo nepotrebna kupovanja novih stvari ili svoju malu pretrpanu kvadraturu kao civilizacijske tekovine. Pratimo program televizije koji je reducirano i tendenciozno usmjeren iniciranju nesigurnosti a prepunjen histeričnim reklamama. Uz crvene tepihe nema mjesta za ptice ili deponij.

Rad kojim se predstavlja Aleksandra Rotar progovara o prostoru mijene. Doživljaj možemo podijeliti na dva segmenta. Jednim pristupom to je atelijer, radionica, prostor u kojem se događaju materijalne i intelektualne mijene. Ovdje naziremo: alate, namještaj čak i kućnog ljubimca. Uočljiv je dio kreativne atmosfere iako akterice nema na radu. Radovi predstavljaju zbilju ali donesenu poput pikturalnog eksperimenta. To je postignuto fotografskom tehnologijom iako umjetnici to nije osnovna tehnika izražavanja. Kao što je Roy Lichtenstein polovicom prošlog stoljeća povećavao detalj do gubitka plohe uzimajući točku boje kao element slike tako Aleksandra Rotar eliminira sive površine i dobiva crno bijeli raster linija i točaka. Tako je uz dojmljivost ovaj diptih zanimljivo ispitivanje medija.

Nekada, kad bi se negdje pojavio fotoaparat ili kamera, ljudi su se uređivali, veselili, nudili za snimak. Danas je situacija drugačija. Kamere su usavršene a slikovni materijal često se zlorabi. Otprilike ovu tematiku problematizira Dalibor Talajić na svom odličnom fotografskom triptihu. Sivilo povijesnog trenutka podcrtano je bezličnim zidom. Na zidu je kamera koja realizira indiskreciju. Prolaznici su nesvjesni da je registriran njihov prolazak. Ne znamo tko je iza kamere. Tko i zašto je postavio kameru. Zašto želi bilježiti baš ovaj dio ulice. Ne znamo da li nekoga želi raspoznati ili općenito promatra stanje. U pitanju je izvrtanje ideje globalizacije. To se očituje nametanjem uniformiranosti kapitalistički podobnog, potrošačkog načina života svih stanovnika planete. Individualizacije su izopćene. Realna globalizacija nije otvorenost različitosti već nametanje euro – američkog načina razmišljanja koji odgovara bankarskim institucijama.

Akademija-Art